Hrvatski ljevičarski teoretičar i kritičar Srećko Pulig za Sic! govori o vlastitom kritičkom angažmanu, nasljeđu Arkzina i Ferala, fenomenu liberalnog revizionizma, identitetskom nasilju u Hrvatskoj i BiH, te klasnoj borbi u uvjetima neoliberalnog kapitalizma.

Razgovarao: Dinko Kreho

Dinko Kreho: Tjednik Novosti, za koji već neko vrijeme pišeš kolumnu, podnaslovom je određen kao „samostalni srpski tjednik“. Tvoji tekstovi, pritom, pisani su s dosljedno ljevičarskih i univerzalističkih, pa i revolucionarnih stajališta. Znači li to da jedan medij ili institucija ipak može istodobno nositi eksplicitan etnički predznak i baštiniti progresivne političke sadržaje (ne moram ni napominjati u kojoj je mjeri takvo što nezamislivo u BiH)? Ili je etnički manjinska pozicija Srba u Hrvatskoj specifična, možda čak i privilegirana po tome što ujedno može funkcionirati i kao de facto politička pozicija s koje je moguće artikulirati progresivnu društvenu kritiku?

Srećko Pulig: Hm, ne znam koliko se slučaj Novosti, okolnosti koje su se tu poklopile i razvile, uopće može poopćiti, pa onda iz toga i izvoditi neki načelni stav. Uostalom, nakon događaja s naslovnicom Oba su pala! uredništvo i redakcija su u previranju. Možda da počnem od kraja. Manjinska pozicija Srba u Hrvatskoj sigurno je specifična, ali koja manjinska situacija to nije? Što više reći nego da je, za mnoge, ne samo u tzv. srpskoj zajednici, već i samo konceptualiziranje Srba kao manjine, a ne “cijelog“ naroda u Hrvatskoj sporno.

Poznat je noviji historijat srpsko-hrvatskih odnosa u “neovisnoj“ hrvatskoj državi. Nisam pobornik direktne analogije između povijesnog i patchwork ustaštva (to je nepravedno spram naših postfašista, ali i spram povijesnih fašizama), no ipak ću, inače preoštru usporedbu Tuđmanovog s Pavelićevim “programom“ (trećinu pobiti, trećinu raseliti, trećinu asimilirati), nadopuniti postmodernim cinizmom: trećini koja je ostala dati svu politički korektnu zaštitu, iznad EU standarda! Organizirani Srbi u Hrvatskoj imaju zašto strepiti od europske uljudbe, no njihova vodstva su dio hrvatskog političkog establišmenta i to onaj najkorektniji – dakle potpuno “euroatlantski integriran“. Na djelu je dakle postupak pravnog priznavanja zatečene situacije, pošto prepoznatost problema stvarno nikada nije bila upitna. To sada znači i deklarativno razumijevanje za tzv. političku i kulturnu autonomiju. Srpsko narodno vijeće (SNV), naš izdavač, kao “krovna udruga“ Srba u Hrvatskoj upravo je u fazi registriranja kao institucija političke vlasti, a ne više civilnog društva.

Za uređivačku politiku novina srpske nacionalne manjine to znači da smo vjerojatno iskoristili interregnum, kada ta zajednica sve manje gleda u Beograd, Zagreb je slab, jer mora biti EU-korektan, a Bruxelles, sa svojim normativnim užasom još nije zavladao.

Dinko Kreho: U aktualnom „postjugoslavenskom“ kontekstu, kao model kritike nacionalizma najčešće se spominju liberalni ili lijevoliberalni mediji, prije svih – dakako zasluženo – Feral Tribune. Međutim, iskustvo Arkzina, i ljevičarske kritike razvijane u arkzinovskom krugu, ostaje široko prešućeno (ako se u Srbiji i Hrvatskoj još donekle i spominje, u BiH ostaje potpuna nepoznanica). Kao stari arkzinovac, kako danas gledaš na to razdoblje? Šta se u političkom smislu promijenilo u odnosu na vrijeme kad ste djelovali kao kritičarska instanca? Na sasvim osobnom nivou, mogu reći da vjerojatno nijedna knjiga nije u toj mjeri (pre)oblikovala moje poglede na najširu društvenu stvarnost kao što su to učinile Budenove Barikade – iako sam ih čitao barem 10 godina nakon što su izašle. No, postoji li izvan takvih pojedinačnih (usudio bih se reći i usamljenih) slučajeva nešto što bismo mogli nazvati arkzinovskim nasljeđem?

Srećko Pulig: Sad bi novinar u meni trebao reći nešto u stilu da nakon Arkzina, na jedan – ti kažeš ljevičarski način, i Ferala, na drugi – ti kažeš liberalni način, ništa više nije isto. Doista se mnogo toga promijenilo, no mnoge stvari su i bile i ostale konstanta, koja nadživljava medijske kritike, od početka ovih projekata što ih svi nekritički zovu nacionalnim državama. U tom smislu smo svi mi koji smo se angažirali 90-ih na jednoj anti-nacionalističkoj, a neki i na anti-državotvornoj platformi (možda je tu korijen najdublje razlike između “ljevičara“ i “liberala“: prvi su u svom otporu, upotrebiti ću klasifikaciju koju dugujem Ivani Momčilović, više naginjali dezerterstvu, drugi disidenciji, dok pravih heroja otpora – na način oružane pobune protiv postfašizama, poput partizanske – nije bilo, a možda i nije moglo biti; Momčilovičeva pledira za iznalaženjem novih, četvrtih formi otpora) tada još mogli vjerovati u jednu veliku barikadu, podignutu protiv novih vlasti. Kada je trebalo barikade su gradili Buden i Ugrešićeva (u niz takvih inspirativnih knjiga, no napisana desetak godina kasnije, za mene spada i Kroatorij Europe Borislava Mikulića), drugačije, po mom sudu polovično, pa na dugi rok i kontraproduktivno, feralovski junoše okupljeni oko “viva ludeža“. Ono što sada, naknadnom pameću vidimo, nije samo činjenica da je padom Velikog zida nastalo stotine malih zidića, smješnih plotova, koje, što je još tragikomičnije, mi liliputanci urođeni u svoju stvar (ne samo nacionalnu), kao da ne možemo preskočiti (mikrofizika vlasti), već i da je cijela gigantomahija oko nacionalnog oslobođenja i porobljavanja u jednom trenutku (ako ne od početka) postala pukim žetonom kojim se oslobađaju kolica vezana na ulazu u korporativna igrališta.

Za mene je arkzinovsko naslijeđe ili ulog živo, no rascijepljeno, onako kako su se odvajali planeti iz tog sustava, odlazeći da plutaju hladnim svemirom, u potrazi za novim Suncem: postali smo aktivisti, dizajneri, teoretičari, novinari. Aktivisti civilnog društva su sa sobom odnijeli antiautoritarnost i antimilitarizam. Što je od toga ostalo u kampanji civilnog društva protiv ulaska Hrvatske u NATO? Osim zlobne primjedbe da je kampanja morala biti kilava kad je uglavnom financirana i dogovorena u Američkoj ambasadi u Zagrebu, možemo zaključiti da neki misle kako sadašnji trenutak zahtijeva baš nove militante. Dizajneri, kao oni koji svaku ideju mogu učiniti vizualno prihvatljivom, ili su postali preplaćeni profesionalci ili se trude to postati. Postmarksistička teorija, uglavnom iz slovenskog izvoza, u importu koje u Srbokroaciju i sam sudjelujem, pokazuje se puno nedostatnijom, no što nam se činila dok smo sami bili na teorijskim koljenima. A novinarstvo, u kome kruhoborim, doživjelo je svoju simboličku smrt ukidanjem tjednih dodataka za kulturu u novinama. Sada žele da budemo bilteni EU-stranačja, pa kritika bježi na portale, u blogove i na tzv. društvene mreže. Gdje se susrećemo s novim problemima.

Dinko Kreho: Trend kolaboracionističkog revizionizma, eufemistično i postmodernistički korektno nazvanog „alternativnom poviješću“, kruži državama bivše Jugoslavije. Revizionizam ima posebno ozbiljne implikacije kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, gdje je partizanski ustanak praktički jedini trenutak provale političkog u ontološki poredak, političkog u smislu emancipatornog, utopijskog, „politics proper“; to je trenutak kad je politika solidarnosti odnijela prevagu nad partikularističkim politikama segregacije. Sva tri nacionalizma u BiH rado polaze od zamjene teza: stoljeća segregacije predočena su nam kao prirodno stanje, a komunističko razdoblje kao epoha „prisilne tolerancije“. Međutim, pravi problem je što ovakva konceptualizacija stvari nije svojstvena samo nacionalistima, nego i velikoj većini njihovih liberalnih/građanskih/umjerenjačkih kritičara. Pitam te kao nekoga tko često piše o ovim temama: odakle krenuti u borbi za povijesno pamćenje? Preciznije, kako artikulirati antirevizionističku politiku pamćenja u sredini u kojoj su mjesto povlaštenih kritičara nacionalizma hegemonijski prisvojile medijske elite koje s nacionalistima dijele isti antikomunistički sentiment?

Srećko Pulig: Mislim da trebamo kritizirati sam civilni koncept “politike pamćenja“ i puko sjećanje, pa i znanje, zamjeniti inzistiranjem na mišljenju. Mišljenje je ono što prethodi i nastavlja se na čine mijenjanja svijeta (možda je termin zagrebačkog filozofa prakse Gaje Petrovića “mišljenje revolucije“ ponovo upotrebljiv?). Kad smo pokušali u dodatku Novosti za “teoriju prakse“, koji smo nazvali Aktiv, osloboditi “sjećanje na partizane“ od starih i novih državotvornih naslaga na njemu, zauzeli smo se za “mišljenje partizanstva“. Sada ćemo probati misliti marksizam, iz i protiv naše tradicije.

Dinko Kreho: Na jednom mjestu pišeš o postsocijalističkoj kapitulaciji „radnog naroda“ pred identitetskim (etničkim) narodom. Ova činjenica bolno je očita u BiH, gdje u ustavu imamo tri naroda, ali „naroda“ u smislu djelatne političke snage – nigdje. Eksploatacija, s druge strane, dostiže nevjerojatne razmjere, a stopa kriminala u stalnom je porastu. Misliš li da je moguće da u nekom trenutku jednostavno dođe do prijeloma, i da radnici naprosto otkažu povjerenje etnonacionalnim elitama koje parazitiraju na njihovoj bijedi? Trenutno se čini kao da će desnica do u beskraj koristiti stanje krajnje socijalne nesigurnosti, uvijek-već ga simbolički reinterpretirajući kao „prirodno stanje“. Na razini teorijskog mišljenja i djelovanja, šta je moguće učiniti kako bi se plasirala drugačija interpretacija aktualnih društvenih prilika, koja u ovoj konstelaciji društvenih odnosa ne bi vidjela „prirodni“ bellum omnia contra omnes, nego, kako kaže Agamben, „trajno vanredno stanje“? Ovo pitam sa sviješću o tome da je i najveći dio medijski eksponiranih „alternativaca“ od zanata implicitno ili eksplicitno prihvatio neoliberalizam i kapitalističku demokraciju, sa cijelim nizom eksploatatorskih praksi koje takav izbor donosi – a znam da niti u Hrvatskoj nije puno drugačije.

Srećko Pulig: Prijelom o kojemu govoriš, otkaz “svojim“ etno-nacionalističkim elitama već se stalno događa. Ne smijemo zaboraviti da u situaciji kada se klasna borba između vladajuće i ovladane klase, starim dobrim rječnikom rečeno između buržuja i proletera, kruni u naoko permanentnim pobjedama bogatih i moćnih, unutar njih samih bjesni teška frakcijska borba. Za moć se naguravaju menadžeri u privredi sa menadžerima u državi. Iz perspektive diseminacije identitetskog nasilja to znači da nema nacionalnih zapreka za poslovanjem između kozmopolitskih vladajućih klasa svih postojećih država (naravno, postoje grupiranja po “kulturnim krugovima“). U tom smislu kozmopolita ne nedostaje, ni u “velikih“, ni u “malih“ naroda. Vjerojatno vi u BiH trebate što je više moguće ukazivati na “četvrti“, nazovimo ga sad međunarodni narod, kao na onaj spram koga navodno zadrti nacionalisti nemaju niti poslovnih, niti rođačkih predrasuda. Hoću da kažem da je zadržavanje u identitetskim torovima od strane sviju vlasti namijenjeno prvenstveno “onima dolje“, radnim klasama. Ali radnici to sve više vide i znaju, pa čak i oni “kognitivni“, kakvi prevladavaju u službama i projektima civilnog društva.

Dinko Kreho: Zanima me kako, na malo širem planu, uopće vidiš kapitalizam spram kojeg se uvijek iznova kritički određuješ. Da pojasnim: vjerujem da se slažemo kako je dovođenje u pitanje samih temelja jednog nepravednog poretka conditio sine qua non ma kakvog istinskog angažmana danas. Ali, odakle početi? Ako je kapitalizam sistem koji neprestance prevladava vlastita ograničenja, koliko danas uopće možemo tvrditi da znamo o funkcioniranju kapitalističkog sustava, odnosno o specifičnoj kapitalističkoj ideologiji?

Srećko Pulig: To da kapitalizam neprestano prevladava svoja ograničenja ne znači da se tu radi o nekom pravocrtnom, pa niti o spiralnom, u hegelovskom smislu, nadilaženju (aufhebung) postojećeg. Marxov 19-stoljetni optimizam obzirom na “neprekidno revolucioniranje oruđa za proizvodnju, dakle odnosa proizvodnje, pa dakle i cjelokupnih društvenih odnosa“ od strane buržoazije, pokazao se, naročito na rubovima svjetskog sistema, neutemeljenim. Svojevrsna oda buržoaziji s početka Komunističkog manifesta, gdje se kaže kako je ona “gdje god da je došla na vlast razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose“, u postsocijalizmu pretvara se u svoju kontrarevolucionarnu suprotnost: istodobnost refeudalizacije i repatrijarhalizacije društva idu zajedno s “idilom“ korporativnog igrališta. No, iz toga ne proizlazi zastarjelost komunističkog nauka. Naprotiv, sad kada se socijalizam od svuda istjeruje, postaje jasno da “sve evropske sile priznaju komunizam kao silu“. Teže se suočiti s drugim zahtjevom iz Manifesta, a to je da “komunisti pred cijelim svijetom otvoreno izlože svoja shvaćanja“. Jedan takav pokušaj učinio je Alex Callinicos u svome Antikapitalističkom manifestu (2003.), gdje opisuje, držeći se Marxove tvrdnje kako kapitalizam i dalje ima dva temeljna svojstva – iskorištavanje najamnog rada i konkurentsku akumulaciju kapitala – 5 funkcija kapitalističkog perpetuum mobilea: 1) Klasni antagonizam nije sekundarno ili usputno svojstvo kapitalizma, već određuje njegovu pravu prirodu; 2) Kapitalizam je duboko nepravedan: oni koji stvarno proizvode robe i usluge moraju kapitalistima ustupati višak vrijednosti, samo zato što oni nadziru sredstva za proizvodnju; 3) Dokle god još uvijek možemo govoriti o kapitalizmu, za njega je bitno da su radnici slobodni u smislu da nisu zakonski obavezni služiti svojim eksploatatorima, već ih nedostatak ekonomske nezavisnosti sili na rad za kapitaliste; 4) U kapitalizmu su radnici izvor stvaralaštva, dok je stvaralaštvo kapitalista u najboljem slučaju drugorazredno. Oni mogu iskorištavati inovacije drugih, ovladavati njihovom radnom snagom i sl. (to je racionalno jezgro teorija poduzetništva); 5) Teorija kapitalističkog iskorištavanja ukazuje na granice toga sistema; kapitalisti kao klasa mogu povećavati svoju dobit ili tako da snizuju realne nadnice ili da povećavaju produktivnost rada radničke klase. A to znači da radnici nisu samo ovisni, već da imaju i moć.

Zato kada samoorganizirano radništvo uđe bez kucanja na vrata loše uprave i vlasnika svoga poduzeća, s viješću da ih više ne smatraju legitimnima i da preuzimaju organiziranje proizvodnje u svoje ruke, postaje svima jasno gdje je osnovni sukob. A najjasnije kada mase prepoznaju “svoju“ državu d.o.o. kao onu koja zaslužuje da bude srušena. Taj budući događaj ne mogu zamisliti kao usporedivo krvav, sa događajima “ugrađenima u temelje” sadašnjih država.