(Saša Stanišić, Uoči svetkovine, Buybook, 2015.)
Roman Saše Stanišića “Uoči svetkovine” čudesno je književno ostvarenje. Ovakva kvalifikacija na samom početku jednog kazivanja o nekoj knjizi može biti shvaćena kao kritičarski harakiri, ali nastojaću ovu tvrdnju u nastavku teksta što uvjerljivije obrazložiti.
Naše gore list®
Stanišić se kao autor u našoj književnosti obreo najprije romanom “Kako vojnik popravlja gramofon”, koji je dočekan sa velikim zanimanjem. Zainteresovanost naše književne javnosti (?) za ovog autora tim prije je bila veća jer je on svoj prozni prvijenac najprije objavio na njemačkom jeziku. Pa je slijedom pohvalnih kritika i dobrog prijema romana u Njemačkoj, u prevodu na domaći jezik imao mnogo bolju recepciju nego bi to bio slučaj da je izvorno objavljen ovdje.
Možda se tako samo čini, ali bez obzira na to gotovo nesumnjivo jeste da je u marketinškom smislu u slučaju Stanišićevog prvog romana ovdje proradila i ona domoljubna da je neki pisac naše “gore list” tamo negdje postigao uspjeh. To naravno ne govori ništa o estetskim kvalitetama Stanišićevog romana, ali pomalo oslikava neke provincijalne aspekte ovdašnjeg književnog mentaliteta. Važno je ipak da je taj roman preveden i da ga sa svim njegovim dobrim stranama imamo na raspolaganju kao čitaoci.
Drugi Stanišićev roman “Uoči svetkovine” u tematskom, ali posebice u stilskom smislu posve je drugačije ostvarenje u odnosu na “Kako vojnik popravlja gramofon”. U tom pogledu iz perspektive naše literature gledano ovaj je roman gotovo književni incident, koji bi sigurno muku mučio sa ovdašnjim izdavačima i čitaocima, nenaviknutim na književne promjene i napuštanja dobro uhodanih glibavih staza književnih, da opet ne dolazi u prevedenom obliku, te uz visoke kritičarske ocjene na jezičkom području izvornika.
Skeledžiju odvezao Haron
“Uoči svetkovine” je roman jedne noći, smješten u istočnonjemačko selo Fürstenfeld. Selo se sprema za sutrašnju svetkovinu svete Ane, naizgled u njemu je sve mirno i obično. Pripovjedač nam odaje, na samom početku, da je selo ipak tužno. “Nema nam više skeledžije. Skeledžija je mrtav. Dva jezera, a skeledžije nema.” Ali to ništa ne mijenja. Osluškujemo huk sove koja svjedoči da noć polako nadire. Potom se pojedinosti o selu, događaji i likovi kao na kakvoj sporoj pokretnoj traci kreću ređati. Pisac hroničarski uspavano obavještava o svakom od njih, iznosi njegove osobenosti, njegove mane i vrline. Priziva sjećanje na preminulog skeledžiju, koji je izvor tuge jer su njegovom smrću jezera ponovo divlja, tamna i vrebaju, ali počinje otkrivati i djeliće životne stihije svakog od brojnih likova ovog romana. Svaki kao na pozornicu izlazi, kaže nekoliko riječi o sebi i potom se vrati na početnu poziciju.
Noć teče, i kako odmiče i kako se mrak sve više zgušnjava da bi se jutrom razbio u svjetlosti, pripovijedač nam svojom “pronicljivom” književnom lampom dio po dio osvjetljava sve ono što pod potmulim mjesečevim svjetlom gmiže zakutcima Fürstenfeld. Svi likovi u toj pretprazničnoj noći muče svoju brigu, nastojeći prije svanuća, koje kao da je posljednje svanuće ovoga svijeta, učiniti neku važnu stvar u svom životu. Naizgled radi se o životnim običnostima, ali njihova hitnost uoči Anine svetkovine dobija oreol posljednjeg životnog čina. Dok nas vodi mistični glas pripovjedača, dolazimo do kafane Garaža, u njoj vidimo vlasnika Ullija kako sa svojim gostima krati vrijeme. Tipično kafanski, pričom i začikavanjima. Seoski zgubidani Lada, Johann i nijemi Suzi smišljaju svoje male podlosti kako bi preživjeli noć. Gospođa Kranz neurastenična slikarka rastresena je u svojoj neuhvatljivoj viziji da naslika svijet u cjelini.
Štazijev poštar, šest poklonjenih svinja i pušač Schramm
Neko krade vijekovima stara zvona, te zvonar i njegov novi pomoćnik ne znaju šta da čine. Sveta Ana samo što nije svanula, kako oglasiti njen dan? Bivši poštar Dietmar, koga seljani ne vole jer sumnjaju da je za istočnonjemačku tajnu službu otvarao njihova pisma i motrio na njihove živote, brine o svojim kokoškama, zatvoren je i povučen. Gospodin Olaf Gölow poklanja šest svinja za svetkovinu od kojih će jedna, najsretnija, biti pošteđena pokolja i biti puštena da umre prirodnom smrću. U nervnom rastrojstvu, bez cigareta koje nikako da mu izbaci automat koji neće da primi njegove kovanice, gospodin Schramm želi izvršiti samoubistvo. To uočava Ana, koju dva stranca koja su se pojavila u selu netom prije spasavaju od napadaja astme, prati ga i zaustavlja u njegovom naumu.
Epilog je takav da Schramm uz Anino nazočenje sa kombajnom napada automat za cigarete. Neko je provalio u Zavičajni muzej, u onaj dio gdje gospođa Schwermuth čuva tajni arhiv, ostalim seljanima neotkriven. Jedan po jedan, otkrivaju nam se svi stanovnici sela. A lisica, ta lukava i prepredena životinja, šunjajući se rubom sela spaja svjetove. Ona prolazeći kroz vrijeme, zanemarujući njegovu protočnost, na svom repu nosi povijest cijelog svijeta.
Pr(a)vo lice sela Fürstenfeld
I onda odjednom svaki taj pojedinačni glas, cijela ta galerija likova i panorama događaja, postaje jedno opšte MI. Stanišić tako ukrštava i prepliće do neprepoznatljivosti živote svojih likova, istoriju sela koje je nekad bilo grad, njegove bajke, basne, sujevjerja, predrasude i skrivene priče, da se sav mrak Fürstenfeld odjednom osvjetljava. Iz tog MI u koje je srasla cijela povijest jednog mjesta, pred čitaocem se prostire pripovijest koja ogoljava svijet i čovjeka do njegove prvotne suštine. Sve ono sto se činilo s početka zatamljeno, sve one sporosti i olakosti, progovaraju sada u horu, svjedočeći trenutku koji se otkida u vječnost. Životno vrijeme jednog čovjeka jeste prolazno, ali u tački srastanja koju Saša Stanišić u ovom romanu utvrđuje vrijeme postaje kategorija vječnosti ili možda beskrajnog ponavljanja? Ljudi jesu naizgled neznatni, njihove brige su u stravičnosti samog postojanja mizerija, ali kada se sve njihove energije tokom jedne noći spoje u istom jezgru onda jedno selo može postati slika cijelog svijeta.
Grupni portret dame Kranz
Na jednom mikroprostoru, u toku samo jedne noći, Stanišić uspjeva da rekonstruiše većinu od onoga što jeste univerzalno za čovjeka. Bez obzira gdje i kada živio. Uoči svetkovine jeste prva i poslijednja noć svijeta. Roman kroz koji su provučene sve one arhetipske slike koje o istoriji govore kao o vječnom smjenjivanju istih obrazaca. Uvijek su tu nasilja, krvoprolića, grobnice, kosti, ali i sasvim obične, a opet suštinske, čovjekove radosti, brige i preokupacije. Ideologije se smjenjuju, diktature prolaze, a svijet i dalje visi o svom koncu u svemiru. Stanišić nam pokazuje da još nije vrijeme da se taj konac prekine i da uprkos svemu živimo. Nije međutim ovo neka mračna apokaliptična ili nihilistička vizija, jer sve prolazi i ruši se, ali je ujedno i sve opet tu.
Taman kad dovede ovu bajku o životu do neizdrživosti, do intenziteta koji je na granici razuma, kada stvarno pomislimo da onaj konac uzemljenja više neće moći podnijeti pritisak, Stanišić je u posljednjoj sceni, kada se svi stanovnici Fürstenfeld okupe u panoramnoj slici gospođe Kranz, ponovo vraća “običnom” životu i njegovoj kolotečini. I svi su kao sretni, i ništa ih kao ne boli. Kraj. Olakšanje. Završni akord olujno moćne simfonije, koja prolazi kroz sve intenzitete, raspada se i spaja, svjedoči rasulo i sklad. Dok sa ruba Dubokog jezera svjetluca lisičin magični rep.
Vrhunski neozbiljan roman
Ako bih ovoj knjizi htio naći neki pandan u književnoj istoriji, iako nisam sklon da na takav način vrednujem književnost, jer mi se čini da je svaka knjiga samosvojan univerzum bez obzira na svoje veze i referentnosti u istorijskom književnom polju, onda bih rekao da “Uoči svetkovine” neodoljivo podsjeća na Gombrowiczevu prozu, i to prije svega na roman “Pornografija”. Ima kod Stanišića tog gombrovičevskog šmeka, te razorne stilske predanosti u razbijanju forme romana, tog bjesomučnog avangardističkog zaumlja koji iz naizgled posve banalnog ozračja, o koje se pisci u potrazi za “velikim temama” nikada ne bi ni očešali, crpi snagu za fantastične književne uzlete. Posebno se taj uticaj (?) ogleda u osjećaju za parodijsko, koje u romanu “Uoči svetkovine” gotovo politički posve nekorektno zavrće uši svakoj anomaliji društva. Dovodeći neprestano cijelu galeriju likova u situacije koje su komedijantske, koje svjedoče da je “neozbiljnost” vrhunski kriterijum ovog romana.
U čemu je dakle tajna ovog romana kojem od prve rečenice gotovo apologetski prilazim? Ukoliko bih se rukovodio onom starom Gogoljevom odrednicom ispod “Mrtvih duša” onda bih rekao da je “Uoči svetkovine” poema. Jer u većem svom dijelu on posjeduje neke izrazito pjesničke osobine, autor se do te mjere slobodno kreće kroz jezik, ispituje njegove krajnje granice i konzekvence da se rečenice u romanu gotovo prirodno počinju slagati kao stihovi. Ja ne poznajem jezik izvornika, ali sudeći prema prijevodu Dragoslava Dedovića koji u našem jeziku funkcioniše moćno, sa jasno prisutnim traganjem za ritmom koji će roman dovesti na teren muzičkog skladanja, mogao bih konstatovati da je Saša Stanišić majstorski zahvatio u najdublje prostore jezika i čovjekove duše koja se u tom jeziku zrcali.
