(Dennis Gratz: Motivi za knjigu kajanja, Buybook, 2017.)
Premda je naslovljen u dalekoistočnom i croquis duhu, novi roman Dennisa Gratza „Motivi za knjigu kajanja“ studiozno tematizira jedno uglavnom zapadnjačko iskustvo. Tematski okvir ove knjige (razvod braka i pokušaj začeća kroz proces potpomognute oplodnje) sam po sebi je vrijednost ako gledamo iz ljudskopravaškog rakursa (a ne gledamo).
Sve je više razvoda i ljudi ih teško doživljaju. Nakon razvoda čak i oni koji ostavljaju, a da i ne govorimo o suprotnom taboru, prolaze naporan proces konsolidacije, noseći negve sumnje, krivnje i samoće.Tradicionalisti će svakako zaključiti da povećanje broja razvoda ukazuje na dekadenciju; međutim, postavlja se pitanje ima li smisla izražavati negativne emocije u vezi s time, budući je riječ o nuspojavama jednog šireg procesa (emancipacije žena), koji je dugoročno gledajući nezaustavljiv, što dovodi u pitanje svrhovitost rasprave po tom pitanju.
Nekada je jedina bolnija stvar od samog razvoda ostati u (lošem) braku. Tužni vitez patrijarhalog idealizma će tu žrtvu ocijeniti vrijednošću, uime višeg odnosno tuđeg dobra (djece i zajednice), te će insistirati na tome da je gubitak moći transcendencije i apsolutiziranje vlastite ugode – retrogradan proces. To su dva pola političke skale. Šta ste, demokrata ili republikanac, liberal ili konzervativac?
U politici, uglavnom morate napraviti izbor – ili ste za sistem porodičnih vrijednosti, u kojem se zna „gdje je mjesto ženi“ ili ste za emancijapciju, pa ako i nosi sa sobom traumatizirajući raspad porodice. (Naravno, možete biti i neka vrsta demagoga, pa zagovarati oboje.) Dok je politika neka vrsta karikaturalnog diskursa, u kojem naglašavate jednu dimenziju, s ciljem stvaranja (više nego opisivanja) stvarnosti, u životu su, pa i u dobrom dijelu književnosti, stvari često složenije, te zahtijevaju i složeniji izraz.
Niko nije kriv
Alija, glavni junak „Motiva“, općinski je sudija u Sarajevu, sin uglednog političara, raspuštenik. Trinaest mjeseci nakon razvoda, on je još uvijek Dasein sačinjen od iščašenog vremena („time, out of joint“).
U jednom od mnogih rastanaka – sjetit će se – priznao je svojoj (bivšoj) supruzi: „Znam, ja sam kriv.“ No, nije imao ni tu sreću da bude kriv. Iris mu, naime, odgovara (uz neizbježni, ali pomalo sadistički vokativ): „Budalice. Nema krivca. Niko nije kriv. To je ono najgore.“
U dnu dušu o kojem nije pristojno u nekim drugim žanrovima govoriti – čovjeku je teže biti bespomoćan, ne biti (nikakav) uzročnik vlastite sudbine, nego da nosi neku krivnju, pa samim tim i uzročnost. Krivnja je ipak dokaz neke relevantnosti. Bit će da je odsustvo kontrole, čak i pogubne kontrole, najveći grijeh, najteža krivnja, gdje čovjek nije čak ni kao Vladimir/Estragon koji sjedi na stolici i čeka, već kao stolica (četiri noge, dakle) koja čeka da na nju sjedne neko i čeka nešto. To je ono najgore, jer dok si kriv, barem imaš dokaz da postojiš.
U takvom stanju, u kojem nema razloga da se ljuti ni na sebe, ni na Iris, Alija osjeća da mora nešto poduzeti. Međutim, nije mu samo ranjeno srce već i razboritost, pa odlučuje da se ne liječi svakidašnjom svakodnevicom, već da napravi jedan adrenalinski piknik: odlazi u austrijski Villach, u posjetu jednoj elitnoj javnoj kući.
Ta vjera da je uvod u drugi život na biljetarnici javne kuće, priziva Flaubertov Novembar i bezimenog embriona des Esseintesa, koji kao i Gratzov Alija polaže velike nade u kurtizansko rame (ili koljeno) za plakanje, s tom razlikom što umre prije nego što ostvari građansku karijeru ili brak; to bi tinejdžer Rimbaud smatrao happy endom, a mi dopuštamo sebi slobodu da se ne složimo s njim, pa čak ni da tvrdimo suprotno.
On the road
„Motivi za knjigu kajanja“ su roman-putovanje. To je knjiga koja se i sa slabijom čitalačkom kondicijom može pročitati, tokom vožnje Sarajevo – Villach. Rupe ili grbe na sižejnoj saobraćajnici ublažene su kvalitetom stilskih amortizera i oscilirajućih ramena s kojima pripovjedač raspolaže.
Roman je hronotopski uokviren tim kružnim putovanjem (Sarajevo – Villach – Sarajevo). Ono „sada“ priče je to putovanje; ono „nekada“ su reminiscencije na prošavši život. Tokom puta, pripovjedač i glavni junak rezimira svoj dotadašnji život: brak i ljubav (Iris), prijateljstvo (Alden), odrastanje (otac Zaim). Dvije narativne linije idu naizmjenično.
Vrhunac te narativne strukture – a s razlogom ne kažemo orgazam narativne strukture – desit će se u krevetu bordelske sobe u Villachu, kada glavni junak, zbog erektilne disfunkcije, ne uspijeva kopulirati sa prostitutkom, Letonkom Renatom. Sa scenama te semi-kopulacije, u svijesti pripovjedača miješaju se ti prizori sa reminiscencijama na neuspjele pokušaje medicinski potpomognutog začeća sa Iris.
Nemogućnost penetracije, koja (kao prustovski keksić) priziva sjećanje na uzaludne pokušaje produkcije potomstva, dočarava krajnje domete nemoći. „Mlad čovjek iz dobrostojeće porodice, krem i med društva, nisam mogao napraviti potomke s potpuno zdravom ženom, koju sam užasno volio“, presudit će naš sudija za parnične postupke.
Porodica i nostalgija za apsolutnim
Kao liberalno struktuirana i okcidentalno-akademski obrazovana ličnost, glavni junak „Motiva“ dovodi u pitanje koncept zajedničkog života „usput odraslih jedinki koje su se, nekom ludom koincidencijom pronašle, zaljubile se jedna u drugu, malo jebale i dosta više svađale, i na kraju iza sebe ostavile pustoš, nemir i beskrajan osjećaj poraza“.
S druge strane, unatoč navedenom, Gratzov junak svoj doprinos rastu stope divorcijaliteta u Federaciji BiH ne osjeća kao olakšanje. Štaviše, pritišće ga ogroman teret nostalgije za apsolutnim. Metafizički raspoložen posmatrač bi kazao da je riječ o univerzalnoj želji čovjeka da se uhvati u koštac sa (vlastitom) smrtnošću, kroz realiziranje svojih roditeljskih potencijala. Istu stvar će feminističko-liberalni klerik protumačiti kao traumu glavnog junaka, nastalu zbog pritiska konzervativne sredine i autoritarnog oca, koji očekuje i zahtijeva od sina da mu napravi unuke.
Odnos Alije s ocem je dakako jedno od važnih izvorišta strukture ličnosti glavnog junaka, međutim, suzdržat ćemo se i od psihoanalitičkog reduktivizma, npr. teorija neuroze (Karen Horney), koja primjećuje da roditelj, stalnim i agresivno-eksplicitnim nametanjem svoje volje, proizvodi u djetetu najprije bazičnu tjeskobu a onda i neurotičnu sklonost ka prihvatanju tuđe volje, odnosno stid spram naloga vlastite volje.
Antropološki ekskurs
Raspad porodičnog načina života traumatičan je čak i u individualističkim kulturama temeljenim na nuklearnoj porodici, poput Sjedinjenih Država, gdje, recimo, većina populacije već živi izvan formi tradicionalne porodične strukture, međutim, još uvijek je nezamislivo da predsjednički kandidat (čak i demokratski) bude samac ili razveden.
Indikativno je čak što je Obaminu nuklearnu porodicu (supružnici i dvije kćerke) zamijenila ogromna višegeneracijska Trumpova porodica, zadruga takorekuć. Što se više šire neporodične forme života, „porodični ljudi“, kao skupina koja se smanjuje i osjeća ugroženo, reaguje radikalno, promocijom fertiliteta (sva Trumpova djeca) i anti-feministički.
Kruti porodični sistemi, poput našeg komunitarno-zadružnog, stari su koliko i poljoprivreda. Kada neka zajednica živi nekih pet hiljada godina na određen način, te forme života, vrijednosti se urežu u svaku moždanu ćeliju. Razvojem moderne tehnologije, ekonomske nezavisnosti individue i/ili stepena obrazovanja, vi ste odjednom član generacije koja može živjeti drugačije od askurđela, međutim, mentalno naslijeđe nije moguće obrisati preko noći. Čovjek ostaje zarobljen između dvije patnje: patnja u porodici; patnja van nje.
Tako u čovjeku ne žive samo njegovi i snovi njegovog oca, već i snovi mnogih predaka, koje nikad nije ni upoznao, pa mu je teško da ih razlikuje od sebe. Tiha patnja u formi vrednosne nostalgije, nostalgije za napuštenom formom porodičnog života slična je emigrantskoj nostalgiji, recimo jednog kneza Rjepnina, koji je svjesno napustio boljševičku Rusiju, ali osjeća da je možda tamo autentični život, a ne u stranom Londonu.
Kundera je jednom prilikom primijetio da su najpoznatiji junaci romana samci, bez djece. Don Kihot, Raskoljnikov, Jozef K., Mersault – niko od njih nema djece.Nije slučajno da su oni tragaoci za smislom. Očevi i supruzi imaju smisao koji ne treba poistovjećivati sa srećom (ni sa nesrećom).
I bogati plaču
U modi su, još uvijek, manjinske književnosti. Tako i „Motivi za knjigu kajanja“ imaju potencijal da uđu u modu. Ili ipak ne?
Gratz je, naime, literarno transponirao iskustvo finansijsko-imovinske manjine, odnosno višeg socijalnog staleža u tranzicijskoj Bosni i Hercegovini. Nakon obilja socijalne literature, koja govori iz pozicije većinskih socijalno ugroženih staleža, ili kako bi rekli neki teoretičari, iz pozicije etičke (ako već ne materijalne) solidarnosti s „poniženim i uvrijeđenim“ – sada je tu jedna knjiga koja ima posve drugu perspektivu što je uvijek dobro za literaturu.
Kao u „Kapitalu“ – robe u „Motivima“ dobivaju ljudske osobine. Alija je strastveno zaljubljen u svoje Gauloises cigarete ili Oasics tenisice; svoj Trek bicikl sa Shimano prenosnikom brzina ili Puminu vjetrovku „u kojoj izgleda kao Ryan Gosling u filmu Drive“. On pije Šćurekov sivi pinot ili Kozlovićevu malvaziju, jede rozbif s kaparima i „decentno isječenim listovima vrhunskog livanjskog sira“. Ili – primjećuje na ruci nekog nepoznanika Hamilton Khaki Mechanical sat, sa zelenim štofanim remenom („bolji od mog Skagena“).
On se rasplače kao malo dijete, dok gleda scenu iz „Game of Thrones“ u kojoj Jamie Lannister spašava Brienne od Tartha iz ruku erektiranog medvjeda. Ovo je dimenzija u kojoj Gratz o svom junaku više govori kao o bogatašu (karikaturalno), nego kao o čovjeku.
Ljudske emocije su univerzalne bez obzira na vremenske, geografske, socijalne ili druge granice. Mogu vam se činiti gadljivim ili irelevantnim patnja i sreća socijalno privilegiranih (Ahilej, Hamlet ili Hans Kastorp). Pisci, koji nisu (više) lumpenproleteri, ali govore iz pozicije žrtava pauperizacije, mogu imati neku vrstu (duhovno)aristokratskog prezira prema ovoj patricijskoj književnosti.
To je posve legitimno, jer neko mora da iznese u literaturi i stavove plebsa, kada on zbog nedostatka vremena/novca i interesa, to ne čini. Također je legitimno, čak u nekoj mjeri i egzotično da neko progovori i sa stanovišta drugog pola socijalne ljestivce, uz potrebnu dozu univerzalnosti, što autor „Motiva za knjigu kajanja“ i čini, i to sa dovoljnom mjerom književne vještine.
