UPRAVO ČITATE

Haris Imamović: Porodični krug kredom

Haris Imamović: Porodični krug kredom

„Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“ (Bosansko narodno pozorište Zenica, režija: Mirjana Karanović; tekst: Tanja Šljivar)

Prije nego što je i počela predstava u SARTR-u, bio sam već doživio najdramatičniji trenutak večeri. Po ulasku u dvoranu, zauzeo sam mjesto u bočnom dijelu gledališta, lijevo od pozornice. Sjeo sam na jednu od tri stolice u trećem, krnjem redu. Bilo mi je solipsistički komotno, dok mi se u tom redu nisu pridružila dva gledaoca, nakon čega sam neiskreno ljubazan ponudio da se udaljim, što sam i učinio, ne sačekavši da njih dvojica postignu eksplicitan konsenzus. Približio sam se što sam mogao više, zvučniku, u uglu pozornice, nastojeći da priskrbim sebi što bolji ugao, gdje mi neće smetati glave gledalaca u prvim redovima.

Međutim, tek što sam počeo uživati u misli kako sam, s džentlmenskom ironijom, ugodio sebi, prišao mi je, s druge strane gledališta, neki gospodin – bit će da je producent – i pojasnio mi da ne mogu, ni po koju cijenu, sjediti tu. Htio je čak, sa izvjesnom dozom autarnosti, da mi pronađe sjedeće mjesto, na suprotnoj strani gledališta, no uspio sam se izvući, kazavši da ću (samo) vratiti stolicu na mjesto gdje je bila.

Dok me uznemireno tjerao da se uklonim – ta uskoro će mu početi predstava! – a ja razmišljao kako da se stvar okonča i uz ma koliko učešće moje volje, dio publike je opazio taj komični konflikt, te mi se stao smijati, zbog čega sam osjetio malu buru neugode pod kožom. Kad sam se vratio na početno mjesto, shvatio sam i – glasno to prenio Dvojici, uz promišljeni smijeh – da sam bio sjeo tačno ispred prolaza, prekrivenog platnom, kroz koji glumci izlaze na pozornicu. Da me producent kojim slučajem nije primijetio, sigurno bih iznenadio glumce, onemogućivši im da izađu na scenu, te bih zasigurno uveselio publiku.

Suprotno od te ili takve nehotimične komedije, teatar je vladavina nad pažnjom publike, kroz proizvodnju ciljanih utisaka. Ne radi se, dakle, samo o ostvarenju tih efekata, već – kao i u krivičnom zakoniku – i o namjeri da isti budu počinjeni. Kako Sartr ističe povodom slikarstva, neki krajolik kao fragment stvarnosti može izazvati efekat sličan onome koji izaziva djelo slikara; ali on nije umjetnost, jer nije oblikovan s estetskim predumišljajem.

Estetski predumišljaj predstave „Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“ – u režiji Mirjane Karanović, a po tekstu Tanje Šljivar – u znaku je nastojanja da se razumije unutarporodični antagonizam, kao temeljno određenje društvene egzistencije individue, sa naglaskom na odnose među spolovima (otac-kćerka, majka-sin, brat-sestra i supružnički međuodnosi).

Komad čine četiri dijela. U prvom, pratimo razgovor majke i mrtvog sina, sa naglaskom na (karikaturalnu) požrtvovanost majke, u ime komocije & sreće muškog potomstva, koja se (žrtva) izmeće u apsurd, kroz saznanje o sinovom suicidalnom skončanju.

Drugi dio je (još jedna) studija o strukturnom fobičnom odsustvu empatije očeva, u patrijarhalnoj kulturi, u odnosu s kćerkama koje se suočavaju sa izazovima prvih menstruacija. „Dobro i šta ja sad da radim s tim“ i druge epizode.

Treći dio dopunjuje patrijarhalni komplet, kroz konflikt između sestre (puella est pulchra), koja daje oduška svojoj dionizijsko-karnevalskoj prirodi u diskoteci („plešem na boga ne mislim“), i brata, koji ranjen vlastitom sviješću o sestrinoj seksualnosti čezne za obračunom sa njenim udvaračima.

Tek u četvrtom dijelu dolazi manje „arhetipska“ situacija, kroz slučajni susret  Mare (majke iz prvog i kćerke iz drugog dijela) sa Milanom (bratom iz trećeg dijela) u jednom javnom toaletu.

Ispostavit će se da je taj posljednji dio zapravo okvir, koji supsumira sve prethodne, kroz koncept tzv. role playa, što – vjerovatno zbog defokusiranosti, a ne isključujem ni strukturno odsustvo fiziološko-interpretativnih umijeća – nisam uočio tokom predstave, već naknadno pročitao u bilješci o dramskom tekstu, koji potpisuje autorica.  „U javnom toaletu, Mara, žena u četrdesetim godinama i Milan, koji te večeri slavi rođendan, još uvijek tinejdžer, (slučajno?) se sreću i pokušavaju da ispričaju jedno drugom sopstvene živote. Kao okidače za sjećanja koriste slučajne natpise po pločicama WC-a“, stoji u bilješci.

Pokušao sam otkriti mehanizam, koji kompoziciono uređuje pobrojane elemente, međutim lako sam odustao, plašeći se da namećem neki formalni zahtjev, koji protivrječi liberalnoj prirodi savremenog teatra. No, kada se kroz autorsku fusnotu već dala realistička podloga za pir reminiscencija, koji čini gro predstave, postavlja se pitanje – po kojem principu psihološke uvjerljivosti bi stranci, koji se susretnu u javnom toaletu pokušali da „ispričaju jedno drugom sopstvene živote“, čak i ako uključimo kontekst seksualne tenzije među njima. Valjda se ljudi seksaju u javnim toaletima, da ne bi morali jedni drugima pričati o svojim životima (ispovjedni dio dolazi u nekoj od narednih epizoda).

Ono što uvezuje razne fragmente date u vidu dijaloških reminiscencija jeste (jedna te) ista bol, koja se ispostavlja kao jedini, a pri tome bolni telos egzistencije. Glumci se slojevito svlače tokom predstave, dočaravajući likove, čiji su životi sačinjeni kao glavice luke, tako kada skinete sve te ljuske porodičnog naslijeđa, ne ostane ništa.

Dinamični mizanscen predstave je u znaku friktivnog melanža sačinjenog od lepršave kinetike dječijih igara (školice, hulahop, lastiš, donekle i disko ples) i olovne letargije odraslih (otac koji čita novine, nezainteresiran za neposredni svijet; povraćanje u javnom toaletu; majčinsko bolno puzanje). Koreografski kontrast ublažuju i od prekomjerne oštrine čuvaju scene poput one u se kojoj majka i sin, u nekoj vrsti joga-povezanosti, drže za ruke, vukući svako na svoju stranu, i padajući postepeno u čučanj uz neizbježnu stresnu vibraciju cijele konstitucije.

Tumačeći lik sredovječne ženu (majku), rasplesane tinejdžerke (Milanove sestre), starmale jedanaestogodišnje djevojčice (Marine kćerke), Mirjana Karanović ostavlja utisak da sve to samo ona može glumiti, za razliku od Enesa Salkovića, koji ostavlja utisak da njegove likove mogu na jednak način tumačiti i drugi, dobri mlađi glumci.

Roditelji su već bili oni na koje su nas upozoravali. Nama je bilo lako da to postanemo; htjeli-ne htjeli. Uvijek kad nešto počinje i kad završava, dozvoljeno je da budeš lud, kaže djevojčica u predstavi, kako joj je majka objasnila. Tu je teatar, gdje nešto počinje i gdje završava, tu on i počinje i završava. Ostalo je život u difuznom svjetlu, tresak cinkane kante što je pretura vjetar, dok automobili bruje kližući po kocki puta kao po ribama sura voda Hudsona.


Haris Imamović

Rođen 1990. u Skender Vakufu. Urednik časopisa "Sic". Radio kao lektor u BH Danima. Piše za Beton, pisao za E-novine.

POVEZANI ČLANCI

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM
Molimo dodajte Widget ovdje