(Edin Salčinović, Bespotreban čovjek, Vrijeme, 2022.)
Okružni sud u Sarajevu je 1963. godine zabranio film Grad zato što, kako stoji u presudi, prikazuje život – besmislenim. Za sudsko vijeće ovaj omnibus Živojina Pavlovića, Vojislava Rakonjca Kokana i Marka Babca sporan je i zato što „ljubav svodi na fizičko besmisleno iživljavanje“, a bezimeni jugoslavenski grad u kojem se odvija radnja „prikazuje u negativnom svjetlu, tako da se postavlja pitanje da li se isplati u tom gradu živjeti“. (Iz predmeta K-446/63 Okružnog suda u Sarajevu).
Sudija Miodrag Maksimović (skoro pa potresno) primjećuje da su u izmišljenom gradu „kafane pune antidruštvenih tipova, da se život u gradu odvija u znaku morbidne seksualnosti i huliganske mladeži kroz koji [misli se na grad, op.] junak priče, mračno raspoloženi invalid prolazi izgubljen mračan i ostavljen od ljudi, na rubu pesimističke obojene provalije, što je sve očito u suprotnosti sa našom društvenom stvarnošću“.
Poneki čitalac će možda pomisliti da u godini 1963. ovakvoj presudi niko u Jugoslaviji nije smio proturječiti javno. U jednoj od oštrih reakcija na zabranu filma, Bora Ćosić se ismijava sa ocjenom države da Grad prikazuje stvari, koje ne samo da se nisu desile, već se nisu mogle ni desiti, te su, kako zaključuje sud, „sačinjene sa očitom tendencijom da se društveni razvitak socijalističke Jugoslavije prikaže negativno.“
U filmu je gledalac, uz ostale, mogao vidjeti i scenu u kojoj grupa siledžija, u prolazu nekog vijadukta, pretuče jednog ratnog invalida. Samoupravni kritičari su bili izričiti u tome da je opisani događaj „lažan, neistinit i nemoguć“, a Ćosić navodi da se igrom slučaja, tačno u vrijeme suđenja, desio sličan događaj o kojem je izvještavala i dnevna štampa.
Da je objavljen 1963. Bespotreban čovjek Edina Salčinovića bi možda doživio sličnu sudbinu onoj Grada i drugih filmova “crnog talasa”, jer prikazuje sličnu, nenormalnu, „nemoguću“ stvarnost, koja je u znaku seksualne morbidnosti, neproduhovljene patnje i bezrazložnog zločina. Možda i ne bi (bio zabranjen), ko zna: u zabranjivanju umjetničkih djela, kao i u svemu, uvijek važnu ulogu ima slučaj. Da film Grad, koji nikada nije ni otišao u distribuciju, tužiocu nije prijavio njegov producent (što ludilo čini potpunim), možda bi ostao nezapažen.
Salčinovićeva knjiga nije imala sreću – „neki bi to nazvali i nesrećom“ – da bude zabranjena. Razlog tome nije njen sadržaj, već društvena nemoć njenih potencijalnih cenzora (kako komunističkih, tako i antikomunističkih). Sam sadržaj daje dovoljno materijala za sudsku zabranu, ili barem hajku zabrinute javnosti, do čega nažalost neće doći. Ili možda i hoće, ko zna, jer je stvarnost iracionalna.
Kad smo se već dotaknuli stvarnosti kao cjeline i njene usaglašenosti s razumom, počnimo s time da Adem Džanko, glavni junak Bespotrebnog čovjeka, (bivši) novinar crne hronike u jednom sarajevskom listu, sa izvjesnim prezirom se čudi ljudima koji, uprkos iskustvu, još uvijek vjeruju u karmu, moralnu silu koja pravdu i nepravdu drži u ravnoteži , odnosno kosmički princip koji vraća milo za drago. Tim ljudima, veli Džanko, nikada nije palo na pamet da „Bog ili svemir interveniraju u pogrešnom trenutku i na jako glup način“.
Džanko je outsider, flaneur, koji je „usamljen, bez ambicija, s nervima u rasulu“. Na više mjesta priznaje kako je neurotičan, a na jednom mjestu priznaje da je čak i psihotičan. „Moja psihoza“, veli on, „već se bila produbila, više se nisam trudio razlikovati realne događaje od obmana koje su kreirala moja osjetila.“
Neka neurotična gospođa, kaže autor Uvoda u psihoanalizu, kazala je svojoj služavki da ju je najviše strah toga da joj suprug postane nevjeran. Nekoliko dana poslije, naša gospođa je dobila anonimno pismo, u kojem se govorilo da njen suprug ima aferu s jednom djevojkom, koju je, gle slučaja, služavka mrzila. Neurotična gospođa je bila svjesna da je služavka kojoj se povjerila poslala pismo i izmislila nevjerstvo njenog supruga kako bi napakostila njegovoj „ljubavnici“. Sve je bilo jasno.
Ipak svaki put kada bi čula ime mlade „ljubavnice“, ili je srela na ulici, naša junakinja bi doživljavala napad opsesivne ljubomore. U konačnici, pokazalo se da se neurotična gospođa zapravo zaljubila u svog zeta. Potiskivala je navedeno, nedozvoljeno osjećanje, a ono ju je mučilo. Izvjesno olakšanje joj je donijelo kompulzivno uvjerenje odnosno izmišljotina da je i njen suprug nevjeran.
Dok će neurotična osoba u manjoj mjeri izgubiti osjećaj za realno, psihotična će ga izgubiti u potpunosti. Psihotični čovjek ne vjeruje da ga supruga vara. On, recimo, vjeruje da je Napoleon ili Tyler Durden; ili da razgovara s Mefistom. Koliko se, recimo, u realnosti osjeća bespomoćnim, u fantaziji će se osjećati snažnim ili barem važnim.
Čini se da je Adem Džanko psihotična ličnost, kojoj se čini da je vrijedan pažnje demona. On jednog dobija pismo od izvjesnog gospodina Mathersa, direktora neke međunarodne korporacije, koji živi na Poljinama. Džanko je, prije nego što je bio „maknut sa zadatka“, pisao o ubistvu Mathersove supruge. Mathers, za kojeg nismo sigurni da li postoji, poziva našeg junaka kako bi mu otkrio šta se „zaista desilo“ (što, naravno, u prikazu ne želimo otkrivati).
Na drugi pogled, nismo sigurni da li je Džanko psihotičan, jer njegova priča o Mathersu, kako se ispostavlja, samo je priča „iznikla iz želje da zavirite u svijet bogatih“, kako je ocjenjuje Joh Fredersen (urednik kojem je nudi?). No, ako je Džanko psihotičan, kako možemo znati da i Fredersen postoji? Na koncu, kako je sam autor istaknuo u razgovoru, Fredersen je varijacija Mefista.
Bespotreban čovjek je „ciklus od pet novela s prologom“ (Saša Ćirić), a osim pripovjedačeve ličnosti povezuje ih to što sve govore o bizarnim zločinima. U jednoj je riječ o ratnom veteranu Mirsadu Murguzu, koji je izvršio samoubistvo pištoljem za stoku, nakon što u sarajevskom zoološkom vrtu nije uspio naći krokodila, kojeg je, prema opkladi, trebao uhvatiti za rep. Prije nego što se ustrijelio, Murguz je… Zapravo, neću dalje otkrivati.
U trećoj priči zatičemo izvjesnog gospodina Marthima u ulozi dadilje djevojke Martine, koja ima težak mentalni invaliditet. Njena majka uvjerava sebe i druge da je Marthim divan čovjek, potiskujući očigledno: da Marthim zapravo seksualno iskorištava njenu kćerku, prije nego… (Ponovo ću se suzdržati od daljeg navođenja u korist knjige.)
Stječe se dojam da autor Bespotrebnog čovjeka postavlja pitanje „zašto ljudi čine takve stvari“ ne da bi odgovorio na njega, već da bi pokazao koliko je to pitanje besmisleno. U konačnici, dobra priča nikada ne daje odgovor na to pitanje, ili ga barem ne daje u potpunosti, već ga samo naslućuje.
Autor je svjestan nemogućnosti da se stvarnost, naročito ova stvarnost koja je predmet njegovog interesa, svede na uzročno-posljedičnu shemu, kroz mehanicističku interpretaciju. Recimo, u jednoj od priča neki čovjek je ušao u banku i odmah počeo pucati na prisutne. „Moguće da se uspaničio“, reći će tužilac, „da ga je pojela nervoza, da je zapucao da nekog zastraši.“
Sve su to uopćene pretpostavke. „Uopćena je pretpostavka da ljudi u banku dolaze naoružani samo kad žele pljačkati“, veli inspektor Semir Selmiragić, koji je donekle svjesniji od tužioca s čime ima posla. Ispostavit će se da je napadač bio uvjeren da je android istrebljivač, koji je došao iz budućnosti. Doduše, on je morao vraćati kredit s promjenjivim kamatnim stopama („Švicarac“), ali nije bio jedini u takvome problemu. Šta je kvrcnulo u njegovoj glavi, pa je napao osoblje poslovnice u koju ranije nikad nije kročio, ostaje tajna.
Džanko donekle, samo donekle racionalizira navedeni slučaj, dovodeći ga u vezu sa slučajem Mileta Matića, čuvara zeničkog zatvora, koji je 1986. tokom jednog dana ubio devet ljudi. Matić je, kasnije, objasnio da su na tijelima svih njegovih žrtava bile divovske gnjide, te je on pucao nastojeći spasiti te ljude od čudovišta.
Također, naš glavni junak-pripovjedač iznosi neka psihopatološka zapažanja o karakteru serijskih ubica (kao iz Mindhuntera), svjestan, doduše, da nema posla sa serijskim ubicom. Salčinovićeva proza najbolja je, kada ni neizravno ne pokušava dati odgovor, već skreće pažnju „sa suštine“, na neobične, skoro pa bezazlene, „nebitne“ detalje. Ako je psihologija u onom što se ponavlja u raznim slučajevima, literatura je u onom neponovljivom.
Literatura je kad jedna od svjedokinja pucnjave u banci, govoreći o meritumu, skreće pažnju i na to da njena šefica vjeruje da ima velike, debele prste, te ih stalno krije, skoro uvijek su u džepovima ili ispod stola, kupuje najskuplje rukavice… Šefica nije u stanju ni u koga uperiti prstom, zbog čega je poslovnica neorganizirana. „Zato nam se“, veli, „i dogodilo da nam neka budala ušeta kao na plažu i počne pucat.'“
Salčinović je prozaista, koji ima smisla za besmisao. U Bespotrebnom čovjeku, knjizi koja je znatno bolja od svog naslova, on je pokazao raskošan talent i literarnu erudiciju. Ono što vidim kao naročit kvalitet kod njega jeste svijest da se, u knjizi koja ima 200 stranica, ne može pisati u istom stilu od prve do posljednje stranice, kao što je to nekad bio običaj u literaturi.
Kad čitamo Ilijadu, znamo da će nas heksametar, „brzonogi Ahilej“ i „volooka Hera“ pratiti do posljednje stranice, jednako kao što će la marquise sortit à cinq heures kod Balzaca ili Stendhala, kako bi se na kraju otrovala arsenikom, recimo.
Salčinovićeva proza spada u onu književnu tradiciju, koja se proteže od pisca Mletačkog trgovca i ranije, pa do Joycea i Queneaua i nakon njih, u kojoj vlada potreba da se ne piše u istom registru, već da se oni smjenjuju.
U Čovjeku ćemo, uz poluklasični pripovjedački registar („Bio je kraj aprila, noć je izronila iz višednevne kiše.“), naići, recimo, i na:
kitnjastu eleganciju Mathersovog pisma („zamolio bih Vas da prihvatite izvinjenje zbog toga što i sada, kad Vam se obraćam intimnim pismom, ne mogu napisati svoje ime i prezime…“);
brizantnu apstrakciju pseudofilozofskog traktata Mustafe Sužnja („za sve mora biti označen uzrok i zašto postoji, i zašto ne postoji“), u kojoj, u nekom trenutku, riječi ostaju bez vokala u početnim slogovima, odišući mističnošću („Ubdao sam. Mkze su ble crvne.“);
veselo apokaliptične replike Semira Selmiragića („Znam i ja ko je Moses Schanfield. Gledo sam i američke serije. Čito sam i ono što ti objavljuješ, otkriven ubica poslije 53 godine. Al ovo je Bosna, u avliji je krava. A i da nije, zamisli tako, dođeš na mjesto zločina, nađeš dlaku i riješen slučaj. Pa jebo te crtani.“), itd.
Razmišljajući o tome kako da pokušam motivisati čitaoca da pročita ovu knjigu, pada mi na um kako skoro nikad ne pročitam one knjige za koje mi neko kaže da ih trebam ili moram pročitati. Kad čujem to, odmah mi se ne čitaju. Čitanje je prvorazredna manifestacija slobode (ili bi trebalo biti), i nema ništa ljepše nego kada uzmete čitati neku knjigu, a niste morali, a možda niste čak ni trebali.
N. N. Taleb veli, na jednom mjestu (ne sjećam se tačno gdje), da književni kritičari, koji ubjeđuju čitaoca da ne treba pročitati neku knjigu, skoro uvijek ostvare kontraefekat: čitalac poželi vidjeti o čemu se radi u toj knjizi, zašto je uznemirila kritičara, zašto nije ostao ravnodušan prema njoj. Valjda su zbog toga najčitanije knjige u historiji bile one koje su vrijeđale etablirani ukus ili moral, pa su nailazile na salve osuda i bile čak zabranjivane.
Nažalost, danas više ne postoji invizicijski indeks, niti sudska zabrana, a sve je manje i hajki pomoći kojih bi se mogla privući pažnja na dobru knjigu. Sve što nam je na raspolaganju jeste riječ kritičara. Zato ću, imajući u vidu da se radi o odličnoj prozi, kazati da je Bespotreban čovjek knjiga koju bi, kada bi bilo moguće, trebalo zabraniti.
