Faruk Šehić je, kako kaže novinar kada pravi prilog o njemu, jedan od najznačajnijih pisaca u savremenoj našoj književnosti, pjesnik i prozaista, cijenjen kod publike i hvaljen u kritici. On je, reći će književni kritičar pišući o njegovim djelima, predvodnik ”pregažene generacije” i najdarovitiji među savremenim našim mlađim književnicima. On, opet, sam za sebe voli reći kako je izvan svih književnih klanova u sarajevskoj literarnoj čaršiji, kako je književni samotnjak, pisac koji više voli da ga običan čovjek razumije negoli da neki tamo teoretik ili literarni kritičar napiše cijeli tom učeno nerazumljive apoteoze, ili čega već, za njegova djela. Šehić je, nema sumnje, među najčuvenijim, najpopularnijim, najčitanijim autorima u našoj savremenoj literaturi. On je, na primjer, nedavno predstavljao Bosnu i Hercegovinu na sajmu književnosti u Lajpcigu.
Prošle je godine Šehić objavio Knjigu o Uni, za izdavačku kuću Buybook. Književnici, kritičari, Šehićevi izdavači, teoretičari, novinari i ko već ne, svi oni redom su se izjasnili o Knjizi pozitivno, ređajući hvale, superlative i uskličnike oduševljenja. Šehić je, kaže Jagna Pogačnik, pisac koji piše o ratu, ali ne na onaj način i onim stilom zbog kojeg je među čitateljima već pomalo došlo do zasićenja ponavljanjem istog obrasca. Šehić je originalan. Šehić je pravi pjesnik. Njegova Knjiga o Uni je, prema Olji Savičević-Ivančević, možda najljepše napisana knjiga o bosanskom ratu. Šehićeva knjiga je veličanstvena. To kaže Kruno Lokotar. Slično i Goran Samardžić, koji poručuje čitaocima da će ih ona zasigurno opčiniti. ”Pred nama je nešto novo, neobično i hrabro napisano”, kaže Samardžić. Riječju (Vladimira Arsenića) – Šehić je napisao remek djelo.
Knjiga o Uni je roman. I nije samo kritika to rekla, već i sam Šehić, nekoliko puta u intervjuima različitim. Kritičari su, međutim, zapazili da to nije bilo kakav roman, već je nenarativan. To je i Šehić rekao, nekoliko puta, u intervjuima. Zato je to neobičan roman. Svima, koji su zbog odsustva priče posumnjali da je to roman, Šehić je, u jednom intervjuu, odgovorio i pojasnio rečenicom: ”Ne mora nužno roman imati fabulu na način na koji nas uče na fakultetu.”
Knjiga o Uni je, dakle, roman koji nije pripovijedanje niza događaja. Radnja i dijalozi su rijetki, sporedni su činioci romana, dok dominiraju opisi i esejistički pasaži. Iako Šehić završava svoj roman 218. stranicom, vrijeme u Knjizi o Uni nije epsko. To je jedan roman, kako kažu, više lirski. Knjiga u koju je ”utkano materijala za nekoliko zbirki poezije”.
Zašto je Šehićev roman takav?
Bolje je, možda, prije toga upitati ko pripovijeda? Glavni junak i onaj koji govori je izvjesni Mustafa Husar, bivši pripadnik Armije R BIH i pjesnik. On, međutim, nije uvijek jednak sebi. ”Ja”, kaže Mustafa Husar u početku svoje priče, ”nisam ja ponekad, ja je Gargano. Onaj drugi sam istinski ja. Onaj iz sjenke. Onaj iz vode. Plav, krhak, nemoćan. Nemoj me pitati ko sam, jer me to plaši. Pitaj me nešto drugo, mogu ti pričati o svome sjećanju. Kako je svijet od čvrste materije solidno ispario i kako je sjećanje postalo zadnje uporište moje ličnosti, koja samo što nije i sama izlapila u stub vodene pare.” Udvojena, dakle, ličnost. Pomućen karakter. Čovjek lišen zavičaja, bez svoje stvarnosti, odsječen od nje. Čime? Jasno, ratom. Čovjek koji, nakon što ga je stvarnost naglo, zvjerski, napala i povrijedila, sad čezne za zavičajem, za jednom stvarnošću koja bi mu prijala; čovjek koji želi biti ”cjelovit kao što je većina ljudi na Zemlji”. Ili, filozofskim riječima: subjekt, sukladan objektu. Običnim riječima: ljubav, sreća, spokoj.
Svijest, sjećanje, je mehanizam promjene. ”Moraću postati vremenski putnik i vratiti se unazad. Preletjeti rat. Iako je to nemoguće, i nadići sopstvenu mučninu. Pronaći traku vremena i spojiti je sa ovim trenutkom sadašnjosti. Jer, želim biti cjelovit, makar samo u sjećanju.” Ali koji jedan želi biti taj čovjek? To još uvijek ne govori ona, nejasna, druga rečenica s početka. Ko su Mustafa Husar i Gargano?
”Ja sam pjesnik i ratnik”. Mustafa je pjesnik, a Gargano je ratnik. Gargano su Husareve ratne traume. Mustafa je onaj krhki, mirnodopski, riječni. Gargano je njegova sjenka, mračno, grubo, bestijalno. Gargano su ožiljci; Mustafa je dječak. Ili, najjednostavnije, Husar je dobrota, Gargano je zlo. To su dvije različite reakcije jedne svijesti, i tijela jednog, na dvije stvarnosti, rat i mir. Lešine i Una. Rješenje te napetosti je, kako će se pokazati, jeste davanje Mustafe Husara u potragu za sobom, za svojim zavičajem, za svojom apsolutnom stvarnošću, za Unom. Bježanje od stvarnosti rata, ukidanje Gargana. Odlijepiti se od Gargana i njegovih zaraznih misli. Sredstva su sjećanje i Una. Sjećanje na Unu. Liječenje prirodom. To je Knjiga o Uni.
”Una sa svojim obalama je bila moje utočište – neprobojna zelena tvrđava. Tu sam se krio od ljudi ispod olistalih grana. Sam u tišini okružen zelenilom. Čuo bih samo rad svog srca, lepet krila mušice, i pljusak kad se riba izbaci iz vode. Nije da sam ispoljavao mržnju prema ljudima, ali sam se bolje osjećao među biljakama i divljim životinjama. Kad uđem u riječni gustiš, više mi se ništa loše ne može dogoditi.” (34)
Tako je Šehićev rukopis, izuzevši ovaj okvir u kojemu se kazuje o odnosu Husara i Gargana, jedna panorama Une, unske flore i faune, opis, pejzaž, impresija, dočaravanje, crtanje riječima. Pisac ove knjige nalikuje Homeru koji želi da sve bude kazano. Čitalac ima utisak kao da je Šehić opisao sve: pisac je spomenuo svaki kamen, cijeli gustiš da je nacrtao, valove Une i svaku vrljiku u njoj i oko nje. Proljeće, ljeto, jesen, zimu. Zora, jutro, podne, poslijepodne, mrak. Januar, februar, mart, april… Kupanje, sunčanje, pecanje, nabadanje puževa, i ježeva, i peševa na viljušku; sve momente svog djetinjstva: galone, balone, makarone, papirnate avione… Čitavih nekoliko kilometara opisa. Pripovjedača čak zanima osmoza biljaka.
”Takav osjećaj slobode mutio je razum i opijao me kišnim kapima, te sam stajao pored svakog cvijeta kojem je kiša razmrljala polen, i gladio bih široke listove bokvice, jagodicom kažiprsta prelazio uzduž vlati divljega ječma, gledajući humke krtičnjaka što su isparavale izdašnu toplinu zemlje. Kakva osmoza!”
Nema sumnje, Šehić solidno opisuje. Ima tu i jako uspjelih pasaža. Ja ću istaknuti jedan himnički:
”Ustaću, ustaću i otići, otići u kolibu na Uni. Veličam te, o jeseni!, vraču nad vračevima, što bacaš čini na prirodu kako bi je ponovo osnažio. Ti savršeni mehanizme što što upravljaš materijom, energijo tajnovita, neko te je smislio, neko te je opisao, i pustio u zrak, vodu, zemlju, vatru. Ti si zrak, voda, zemlja, vatra. Biljni kotač, vjetrenjača zmijskih tijela i oganj od sumaglica, samo su neki od tvojih vidljivih znamenja. Čuo sam sovu, i ona te slavi, dok pogoniš vodu koja začešljava kosu sedrenih nimfi, šaševe ruse, što dostojanstveno i svečano lepršaju u vodenoj dubini, ispod kojih se razmnožavaju pirgavi mrenovi. i oni te slave dajuć’ vodi, otporom svojih tijela, njezin tekući nagon. Jeseni, svijetli konkvistadoru!”
Ali isto tako ima i onih mučnijih, gdje pripovjedač pretjeruje, pa govori u pluralu, i sve to onda liči na romane o dječacima Marka Tvena:
”Tamo gdje je dno bilo prekriveno kamenjem, hvatali smo peševe viljuškama, koje smo žicom zavezali za oguljene motke, i lovinu puštali u galone, da bismo ih poslije mogli gledati i diviti se njihovim skliskim tijelima.” I sl.
Ribe su poseban slučaj. Šehić je s takvom iscrpnošću opisao unske ribe, da njegova Knjiga ponekad liči na nekakav priručnik za riblovce:
”Mladičenjcima zovemo nedorasle mladice i dozvoljena dužina ulovljene ribe iznosi minimalnih osamdeset centimetara, ali tu mjeru malo ko poštuje. Mladičenjak je duguljasta i brza riba srebrenobijele boje sa ponekim crnim tačkicama na leđima i uzdužnim polovinama tijela. Trbuh mu je bijel kao snijeg. Glavu ima tvrdu i nešto tamniju. Spada među najgladnije ribe i napada sve što se miče vodom. Od njega je proždrljivija jedino štuka koja često zgrabi i odraslu patku, ali se hrani i žabama, nerijetko i roncima, riječnim pticama koje zaranjaju u dubinu i hvataju sitnu ribu. Mladičenjak ima veliko bijelo ždrijelo i za vrijeme kasne jeseni i zime lako ga je uhvatiti na niklovani blinker ili leptiricu sa fluorescentnom naljepnicom koja se izazovno ljeska dok je vučeš kroz vodu. Istinski ribari smatraju da je grijeh tada loviti mladičenjka, jer je zaslijepljen glađu i ne bira mamac koji će napasti, a posebno zbog toga što je on samo prijelazni stadijum u razvoju kraljice dubokih slapova, unske mladice, koja može narasti i do dvadeset pet kilograma.” (str. 53)
Potočne pastrmke, riblje krave, lipljenovi, mrenovi, klenovi… Gdje treba zabaciti, kako, koju vrstu silka koristiti, koje udice, koje mamce… Ako neko želi pecati na Uni, ja mu savjetujem da svakako pročita ovu knjigu. Ona ponekad liči na geografsko-zoološku studiju ili na turističku ponudu Unsko-sanskog kantona.
Nije samo problem neumjerena preopširnost, već jednolikost tona. Šehić sve u Uni, sve na Uni, i sve oko Une zapisuje, opisuje, dočarava, međutim, uvijek je tu jedan te isti odnos prema Uni, jedna, jedina, emocija, homogena, kamenita, sedrena, jedna jedina slika Une. Mustafa Husar se samo divi Uni. Samo je spokojan, zadovoljan, sretan kada gleda u nju, kada je se prisjeća, kad je opisuje. Una je za pisca Knjige o Uni božanstvo i raj ujedno. Tako je nikada ne osporava, niti se ljuti na nju, bilo kakvih negacija nema. Postoji, doduše, jedan san o poplavi. Ali to je tek kap u rijeci Šehićevih apoteotičkih opisa Una. U svom odnosu spram Une, pripovjedač je nalik fanatičnom vjerniku koji, ma koliko se molio, divio, uvijek vjeruje da je nedovoljno, pa nastavlja, ponavlja. Pretjeruje. Taj jednodimenzionalni, vodenoprozirni, odnos prema Uni tako, u ovoj knjizi čija su okosnica opisi te rijeke, sva ta nostalgija, neminovno, dovodi do monotonije; divljenje Uni, kao i svako drugo pretjerano divljenje, postaje monotono, tj. dosadno i u literarnom smislu lažno, da ne kažem kič. Mustafa Husar počinje ličiti na emocionalnog Don Kihota koji videći samo jedno osjeća samo jedno i kao takav, nesukladan stvarnosti, njezinom obilju, obilju njezinih protivrječnih momenata, nerijetko postaje smiješan. Najgore što se može desiti piscu koji ne pripovijeda događaje već opisuje, bilježi impresije jeste da zapadne u jednoemocionalnost. Rijeka Šehićeve knjige teče mirno, jednolično, bez vodopada, kovitlaca; rijeka Šehićeve knjige više liči na Savu negoli na Unu.
Mustafa Husar je, sa takvim svojim senzacijama, sa svim tim senzacijama koje su jedna jedina senzacija, sentimentalni pjesnik kat'exochen. Za čitaoca, kojemu Knjiga o Uni nije sedamnaesta knjiga koju je pročitao u životu, Husarevo liječenje ratnih trauma pomoću Une i sva ta njegova idila, bukolička sva ta atmosfera, sva ta unska hidrosfera provučena kroz vrlo jednostavnu pripovjedačevu psihosferu, emocionalna uniformnost sva ta – postaje naporna. Ne samo zbog sebe same, monotone, već zbog relacija Šehićevog djela spram niza pojava iz historije literature. Bez toga, vrednujući djelo po sebi, vrednujući ga kako su ga vrednovali Goran Samardžić ili Kruno Lokotar, bilo bi neozbiljno.
Kazao sam da je Mustafa Husar naivni pjesnik. Takvog je (Mustafu Husara), na primjer, Šiler opisivao u jednom svom pismu: ”onaj koji traga za jedinstvom sa prirodom, a koje je prekinula civilizacija”. Samo, to je bilo prije 220 godina! Takvog je Šilerovog sentimentalca opisivao već Ruso, pedesetih i šezdesetih godina 18. stoljeća. Sve što je dobro potiče od prirode, a sve što je zlo potiče od društva. Ili, ono rusoovsko učenje, koje bi, kao kakvo naravoučenije koje repetira iz dana u dan, morao znati svaki srednjoškolac (ali pošto ga ne znaju naši književni kritičari kojima je Šehićev povratak prirodi originalan i nov, ja ću ga, riskirajući da budem dosadan ljudima koji literaturu shvataju ozbiljno, još jednom ponoviti): Prije negoli ga je razvoj društva, države, povijesti, učinio izvještačenim naš odnos prema stvarnosti, naši običaji i odnosi su bili prirodi i iskreni, a ljudi su bili autentične ličnosti, u skladu s prirodom, mirni i sretni. Prirodni moral počiva na unutrašnjem osjećanju. To unutrašnje osjećanje govori šta je dobro, a šta zlo, postoji u svakom čovjeku, a tek ga društvo izopačava. Iskvarenoj civilizaciji protivstav je ljepota vječnih stvari: prirodnih pejzaža, voda, šuma itd. Itd. Itd. To je Rusoovo učenje imalo ogoman utjecaj na romantičare i dalje. Takvog je povratka prirodi, zavičaju, i tog protivstavljanja prirode ratu bilo kod pjesnika i hiljadu godina prije Rusoa! Drevne, na primjer, kineske pjesme u knjizi Shi king:
Umoran vojnik
Gola djevojčica, blijedo lišće palo s ograde,/ Stoji na putu, ja prolazim./ Svi stoje tako u redu, jedan za drugim./ Šta ja znam o svetim vodama/ I o večernjem rumenilu sela?/ Proboden sam tisuću noževa/ I umoran od tolike smrti./ Dječje su oči kao zlatna kiša,/ U njihovim rukama žari čaša vina./ Htio bih leći pod krošnju i spavati/ I ne biti vojnik više.
Ili kod Li Tai Pea. Ili kod Propercija… Ili kod Huseina Haskovića. Takvih je šilerovskih sentimentalnih pjesnika, povratnika prirodi, svejedno da li bježe od rata ili od salonske učmalosti, bilo koliko i litara vode u Uni, u protekla dva vijeka. Danas je najveće opće mjesto u literaturi, i jasno da to, kad danas Šehić izmišlja Rusoa, može biti novost i originalnost samo g. Goranu Samardžiću.
Selimović je, na primjer, pisao o povratniku iz rata koji utjehu nalazi u prirodi. Bio je jako nezadovoljan tim romanom.
Ili, još jedan pisac, povratnik iz rata, kod nas, Dušan Vasiljev. Navest ću prvu strofu njegove pjesme Čovek peva posle rata:
Ja sam gazio u krvi do kolena,/ i nemam više snova./ Sestra mi se prodala/ i majci su mi posekli sede kose./ I ja u ovom mutnom moru bluda i kala/ ne tražim plena:/ Oh, ja sam željan zraka! I mleka!/ I bele jutarnje rose!
Ma koliko potresno bilo iskustvo (”nisam li pjesnik, ja sam barem ratnik”) Vasiljeva ili Faruka Šehića, njihovo pisanje previše je blizu frazi da bi moglo imati veću književnu vrijednost, tj. da bi moglo biti oblik autentične emocije, one koja je morala, po nalozima literarnog morala, biti rečena. Dok je, s druge strane, Miloš Crnjanski, na primjer, uspio prevazići model poznat već starostavnoj kineskoj lirici, i na nov način, originalan, literarno progovoriti o ratu. Crnjanski je taj rusoizam ratnika, ratnih veterana, također usvojio ali ga je izvrnuo, deformisao, okrenuo naopačke, davši mu sasvim nov kvalitet. On je taj sentiment dognao do kraja, do apsurda, namjerno je pretjerivao s njim, tu je frazu pisao tako da ona znači nešto sasvim drugo, hinjio je govoreći je: obremenio ju je ironijom i onda je kazao nešto nečuveno. ”Na glavnom putu smo dobili tri teške granate. Bilo je već dosta mrtvih. Navikli smo se. Šume su bile sve lepše; zlatne, crvene, mlade šume.” Ili: ”Šta je nama ubiti tri miliona ljudi? Mi smo slobodni i znamo da je nebo svud na svetu isto; plavo, oh tako plavo.” Taj šok koji generiraju njegove rečenice, kao efekat crnog humora, taj bizaran, istovremen spoj ratnog užasa i zadivljenosti pred prirodom, to kad on kaže da je svejedno ako izgubimo nekoga, jer jedan potok ispred nas umjesto njega rumeno teče, to je tek u stanju da nas u potpunosti zapanji, da dočara rat, prenese osjećaj nemoći, besmisla – svjetske krize i ratovi su posljedica cvjetanja biljaka na Cejlonu -, psihičkih slomova čovjeka koji pjeva poslije rata. Mrtvi drugovi i trešnje u Kini! Nijedan naš savremeni pisac ne uspijeva toliko reći o bosanskom ratu koliko Crnjanski.
Osim što daje opise Une, duge kao i Sava, Šehić u svojoj Knjizi piše i izravno, esejistički, novinarski o ratu, da se vidi od čega se liječi Husar. On na nekoliko mjesta u romanu objašnjava, jasno, precizno, direktno, kolumnistički, prirodu jugoslavenskog socijalističkog društva, kako su ”komunjare” odjednom postali nacionalisti (”jer su uvijek i bili nacionalisti”) i zašto je počeo rat u BiH (”zbog SDS-a i srpskog nacionalizma”). Nije sporno da li su Šehićeve ocjene tačne, sporno je da li su one estetski funkcionalne.
”U našem gradu sam se osjetio strancem kada sam shvatio da nismo braća, ne zato što ja to ne želim, nego zato što nema dobre volje za tim kod većine njegovih stanovnika obje nacionalnosti. Da i ne spominjem kako su me u JNA i Srbi i Hrvati nagovarali da se izjašnjavam kao Musliman, jer Jugoslaveni ne postoje. Živio sam identitet koji je bio manjinski u državi koja se nazivala prema svom identitetu.” (str. 14)
”Naše komunističko društvo je bilo puno sitnih klasnih razlika i nejednakosti, jer država nije odumrla, nego je stalno bildana da nikad ne izgubi snagu i da ostane vječno mlada. komunardsi su imali termin za to: državni socijalizam, koji je trebao biti prelazni oblik ka izumiranju države i komunističkom raju. Svaka sličnost sa obećanjem zagrobnog života u monoteističkim religijama je jako updaljiva.” (79)
”Nisam se nikad učlanio u Savez komunista. Na času marksizma sam se upisao na spisak za učlanjenje, ali sam se predomislio i precrtao ime i prezime. Nisam želio biti u partiji u koju je svako mogao ući, bez ikakve provjere ili testa političkih uvjerenja. A i mnog knjige su me odvukle od slijepe vjere u ovaj sistem ideja. I kad sam vidio kako nacionalisti ulaze u SK, bolje reći nazovi nacionalisti iz moje Srednje škole, razbili su se moji snovi o elitnoj partiji. Tako da su se samo naivci mogli zapitati kako su dojučerašnji komunisti postali gorljivi nacionalisti. Odgovor je jasan: nikad nisu ni bili komunisti.” (176)
”Borba za fizički opstanak je mogla opravdati sve akcije i događaje, pogotovo kada se nalaziš u jednoj enklavi, konclogoru otvorenog tipa protiv kojeg su (!) se borile tri neprijateljske vojske. Bosanski Srbi, kninski Srbi i Abdićevi autonomaši.” 180
Itd. itd.
Zašto kažem da Šehić piše ova objašnjenja? Zar sve to ne piše Mustafa Husar? Sve ovo piše Mustafa Husar, ali Šehić ni u jednom trenutku ne protivstavlja Husarovom viđenju komunizma i rata, bilo koji drugi glas. To znači da se slaže s njegovim ocjenama, inače bi nužno uveo još neke likove, ili neke događaje, kojima bi se preispitale sve ove Husarove ocjene. Šehić se tako, izostavljajući sva osporavanja, dovodi u situaciju u kojoj se pogled na stvarnost junaka poravnava sa pogled na svijet samog autora. Tako njegova knjiga gubi na sugestivnosti, umjetničkoj vrijednosti. Ali ne samo to. U pitanje dolazi i sama tvrdnja po kojoj je Knjiga o Uni roman. Autor romana nikad izravno ne poručuje: već orkestrira. Ako je liričar, ili esejista sličan solisti, onda je romansijer nalik dirigentu koji raspoređuje: romansijer ređa različite glasove, protivstavlja ih jedne drugima, ili protivstavlja same događaje predstavama junaka o stvarnosti, i tako uobličava svoju poruku. To ne mora biti klasični narativ. Ali romansijer nikada ne smije poručivati izravno, sravnjivati svoju svijest sa sviješću jednog od junaka, jer onda ukida osobenost žanra: ukida razliku između romana i eseja, feljtona, studije, lirike. Knjiga o Uni, u tom smislu, nije roman, koliko je naizmjenično ređanje dugih lirskih impresija i kratkih političkih komentara lišeno autentične emocije. Šehić kao da je rastegnuo početak Skenderovog eseja Iz smaragda Une na 180 stranica i onda još tome prišio 40 stranica svojih novinarskih analiza društvenih uzroka i posljedica bosanskog rata. Osim toga, i tvrdnja o veličajnosti pjesničkog jezika kod Šehića je nategnuta, više izdavačkim razlozima izvedena, pompezna, nego li je objektivna. Da, Šehić umije pisati bolje negoli nekakav Veselin Gatalo ili Fadila Nura Haver, ali kakvo je to mjerilo. Jeste, Šehić poredi i pravi metafore, umije nerijetko napraviti vrlo dobru analogiju, ali smiješno bi bilo zbog toga tvrditi da je to nekakva poezija u prozi: poređenja i metafore, dobre, to nije diferencijalna oznaka pjesničkog jezika. Podrazumijeva se da svaki prozni pisac umije napraviti dobru metaforu ili poređenje. A to što je neobično kad u našoj savremenoj literaturi neki prozni pisac umije porediti, skovati metaforu, to više govori o bijedi našeg literarnog stanja.
Knjiga o Uni je, uopće uzev, nenarativna. Postoje ipak neki momenti naracije. Postoji nekoliko lica koje Šehić uvodi pored Mustafe Husara. Ali među njima čitalac neće naći pravog književnog junaka. Ti sporedni Šehćev junaci su ili sasvim bezlični, ili čovjekolika ilustracija jeden osobine. Na primjer, postoji tu izvjesni čuvar parka Kosta. On je režimski birokrata koji rastjeravaju dječicu koja beru ljubičice i jagorčevinu u gradskom parku. Već na prvi pogled je jasno da on nije nikakav romaneskni junak, već ilustracija jednog tipa (režimskog birokrate) kao u kakvoj brzopotezno napisanoj kolumni. Ali ni to nije dovoljno Šehiću, već on ubija svaku sugestiju svojim objašnjavanjima: ”Totalna moć države se ogledala u tome što je i najniži sloj vlasti, utjelovljen u parkaru Kosti, bio perfektno zastrašujući.” (str. 27) Strašni Kosta je smiješan književni junak. A ilustrirati svoju kritiku socijalizma s bježanjem dječaka i djevojčica, koji beru cvijeće, pred komunističkim birokratom, je, najblaže rečeno, infantilan postupak jednog čovjeka koji pretenduje da bude romansijer.
Još jedan neubjedljiv junak je Dino kojeg glavni junak zove i Glavonjom, i osjeća prezir prema njemu. Taj Dino Glavonja, kojeg glavni junak još zove i Felšom, jednog je dana utopio nekakve mačiće u nekakvom buretu. Kada je to vidio, nježni Mustafa Husar je odmah istukao Dinu Glavonju Felšu, pesnicama po glavi, odnio mačiće na travu nadajući se da će ih njihova mati ”svojim toplim dahom nekako oživjeti. Glavonja je bio zao, iako je njegov djed bio Asim, hranitelj golubova. Nije potrebno posebno naglašavati banalnost svih ovih kontrasta.
Husar pripovijeda još i o nekakvoj udovici Bugarovci koja je živjela u vili pokraj Une. Tu, pored te kuće, su jednom Husar i njegov drug Sead upecali jednu ribu. Ta riba je bila toliko velika da je čak ugrizla glavnog našeg junaka. Njih su dvojica poslije toga otišli spavati, a onda su sutradan pronijeli priču o ulovu. Prethodne dvije epizode su imale makar banalnog smisla, ovaj pak, čini mi se, lišena je bilo kakvog. Možda se želi reći da je Husarov drug Sead dobar ribolovac? Vjerovatno. Jer postoji slična priča i o nekom Dudi koji je ”mogao pogoditi komarca u lijevo mudo”. I o nekom Emilu koji umije razgovarati sa zmijama.
Postoji još jedan junak koji protivrječi Husaru u romanu. Jasno, i on ima tjelesni deformitet. On, i Šehić tu stilsku grešku dvaput ponavlja, ima ”razroke oči”. Taj mladić sa razrokim pogledom provocira vojnika Husara: ”Ti si zalutao ovdje. Ličiš na tatinog sina. Bježi dok možeš.” Ni u ovoj epizodi Šehić nije izostavio svoj didaktski univerzalizirajući komentar: ”Svako je želio biti heroj za sebe, usamljeni heroj u teškim vremenima, jer je to ono što pogoni maštu mladih muškaraca željnih ratnog uzbuđenja. Zbog toga je konkurencija bila suvišna, na početku rata svaki borac je sebe zamišljao kao budućeg narodnog heroja o kojem će se pisati pjesme.” (str. 109) Kasnije, razumije se taj mladić gine: četnici su mu, naime, još odsjekli spolovilo i metnuli u usta. Možda – po čudnoj logici ovog ”romana” – zato što se ružno obraćao Husaru?
”Recimo”, kaže Šehić u jednom intervjuu za Knjigu o Uni, ”da je svaka riječ i rečenica u toj knjizi sa potpunom svrhom, pa tako i kompozicija, redoslijed poglavlja ima svoju logiku, bez obzira koliko to izgleda difuzno, ništa nije nasumično razbacano.” Ja mislim da je jedino načelo kompozicije ovoga romana bilo: nasumično navući svega nečeg. Mustafa Husar se sjeća: jasno da sjećanje funkcioniše više na principu asocijacija negoli kauzalnosti, pa se i kompozicija sjećanja baš može opisati kao nasumično navlačenje. Sjećanje na Unu: Husar se prisjeća svačega u vezi s Unom. On se sjeća i previše toga. Ta difuznost i preopširnost njegovog sjećanja dovode do neskladne kompozicije, priče koju je vrlo teško totalizirati.
Postoji još jedan problem sa okvirom priče. Na početku se govori kako je Husar zapravo hipnotisan. ”Bilo bi logično da se na početku vratim tamo odakle smo došli. U vodu od koje smo sazdani. U uskovitlane struje podvodnog epa, gdje ću osluškivati anarhističkih pastrmki nečist žagor glasan. Zašto su pastrmke anarhističke to ćete saznati kasnije. Nečist žagor (sic!) glasan je Rimbaud, a ja ću biti hipnotisani brod, i nosiće me rijeke kud god budem htio.” (str. 33) Hipnotisani brod kojeg će nositi rijeke gdje god bude htio? Hipnoza i voljno sjećanje se isključuju. Nemoguće je da je Husara hipnotisao neki fakir i da se on istovremeno sjeća po svom nahođenju. Hipnotisan jest, ali nije?!
Na kraju, govori bezlični pripovijedač u posljednjem poglavlju, Mustafa Husar izlazi iz hipnoze. U Berlinu. Isprva je izmučen, ali dolazi sebi. Obuzima ga nekakva blagost, pred gomilom ljudi, svijet mu se otvara kao zavičaj. ”Stopio se sa tom gomilom, zaražen iznenadnom ljubavlju prema svim tim ljudima. Da je mogao zagrlio bi cijeli horizont, zajedno sa nepomičnim nebeskim tijelima.” Izgleda kao da je Mustafa Husar našao sebe na kraju. Kao da se izliječio.
Zašto je napisana ova knjiga? Koji smisao ona ima?
”Od svih nesigurnosti kojima sam podložan”, kaže Mustafa Husar na 208. stranici, ”jedino sam siguran u razlog zbog kojeg sam napisao ovu knjigu.” Jer sve stvari propadaju, pretvaraju se u prašinu, a Husaru treba nešto čvršće, kako kaže, od erozije vremena, od njegovog života, njegovog tijela. Potreban mu je neki neprolazan predmet. ”Ultimativni predmet u koji ću moći ugraditi svoje najtananije osjećaje, u kojem ću sagraditi hram svoje samoće.” Materija je krhka: ”Čim napraviš jedan svijet, kuću ili šator od pruća, on je osuđen na propast još dok si ga nosio u glavi kao crno-bijelu skicu. Zbog toga sam počeo vjerovati u riječi. one su predmeti koji se ne mogu uništiti.” Riječi su iznad uništenja; njima Mustafa Husa, kako kaže, želi sagraditi zamjenski svijet. ”Sve ono što je zauvijek isparilo – tako sam nekad mislio, odlučio sam izgraditi riječima.”
”Treba”, kaže Husar, ”napraviti popis vjetrova koji stalno huje iznad vode. Treba napraviti detaljan spisak i opis različitih vrsta riječne magle. Jutro nad vodom nije isto kao ono nad uzoranim poljem. Bilježiti sporo i pouzdano sve nijanse riječne zore koja je određena preciznom kazaljkom tajnog zemaljskog hronometra i naklonošću stralnog poretka. Ono što se ne ispriča, to i ne postoji.”
”Treba napraviti katalog svih slapova, struga, dubljaka, plićaka, zelenaca, mirnjaka na Uni.”
I napravljen je taj katalog.
Samo čemu?
”Svoje strepnje zatim ću staviti u knjigu i tako se ugraditi u predmet što će trajati. Čija će svrha za druge, nepoznate ljude meni biti nedokučiva.” (str. 212)
”Od svake sićušne pojedinosti koju sam vidio u sjećanju, koju sam nanovo izmislio u slučajnom bljesku misli, od svega se može napraviti jedna životna boja.” (str. 212)
Posljednje riječi Mustafe Husara u Knjizi o Uni su: ”Zato sanjam tu veliku knjigu u koju će se upisati svi ljudi sa ovih tužnih prostora, sa svojim strahovima i nadama, jednu veliku knjigu živih ljudi koja će biti upotrijebljena u ljekovite svrhe. Tako će naše najjače oružje postati snovi i umjetnost.” (str. 213)
Knjiga, dakle, koja će sačuvati život. Obnoviti prošlost. Koja neće imati svrhu koja je dokučiva bilo kome osim onome koji je piše. Knjiga koja liječi. Ali knjiga koja ipak ne djeluje kao preparat travara Akifa Meše. Ona liječi samo onoga koji piše. Ne čitaoca za kojeg (kao ”drugog čovjeka”) je njena svrha nedokučiva. To je jasno. Mustafa Husar je na kraju izliječen. Izliječio je sebe svojim rusoizmom, svojim homerskim sjećanjima i opisima. Sve je to jasno.
Čemu onda ova knjiga? Je li možda njezina krajnja, i jedina poruka, da svaki čitalac mora napisati svoju knjigu o svojoj Uni da bi se izliječio od ratnih i sličnih trauma? Ali to što je napisao Faruk Šehić je nekakva alternativna medicina, liječenje riječima o travi i vodi, a ne književnost.
Umjesto da zaključujem ponavljajući prigovore Knjizi o Uni, na kraju ću zapravo pokušati da joj napravim estetski korelativ. Bertran de Born (1150 – 1215) je unosio ratne motive i epsku emocionalnost u trubadursku liriku, hvalio vojsku. Po tome je neobičan. Zamijeniti njegovu pohvalu ratu njezinom suprotnošću, znači dobiti sažetu, rimovanu i ritmovanu, da ne kažem poetiziranu, Knjigu o Uni:
Proljetni volim vedri čas/ kada se javlja list i cv'jet,/ godi mi čuti ptičji glas/ kada se živ kroz lišća splet/ s krošnje na krošnju seli;/ al’ ne i kad na poljski cvat/ šatore stanu podizat,/ niti se onda veselim/ kada se postroji za rat/ s vitezom vitez, s hatom hat.
