O romanu Bojana Babića “Čaplinova stopala” (Levo krilo, Beograd, 2015.)
Starost je prirodan i ireverzibilan fizološki proces, koji traje od rođenja do smrti. Smatra se da je trošenje genetskog koda, u procesu diobe ćelija, glavni uzrok starenja. Zbog jedne diobe ćelije dvostruka spirala DNK postaje kraća za dva molekula. Prema tome, „kidaju se“ dva gena. I tako u svakoj diobi. Genetski aparat ćelija, koje se dijele, postaje sve manji i manji, broj regulacionih i strukturnih gena se stalno smanjuje. Na kraju nastaje trenutak kada nema dovoljno gena za normalno funkcionisanje ćelije i – ćelija umire, a s ćelijama umire i čovjek.
Nagomilavanje holesterola u krvnim sudovima, tokom procesa starenja, dovodi do postepenog slabljenja snadbijevanja ćelija krvlju, tkiva – hranjivim materijama, i oslabljuje izlučivanje istrošenih metabolita („otpadnih materija“) iz ćelija. Na gomilanje metabolita najosjetljiviji je nervni sistem, čijim trošenjem se smanjuje preduzimljivost, pažnja, sposobnost za prelazak s jedne vrste posla na drugu, kao i za obavljanje jednoličnih radnji.
Osim tih poremećaja softvera, tu su dakako i oni hardverski, koji dolaze u vidu pogoršanja elastičnosti kože, njenog sušenja i perutanja, pojava bora, pigmentnih mrlja i iritacija; koža se tanji zbog poremećaja ravnoteže između kožnog epitela i odumirućih starih ćelija, a sličan je proces i sa kosom.
Da li je produžena životna dob dokaz progresa?
Blagodareći razvoju medicine i uslova življenja, životni vijek se produljio, posebno u razvijenim zemljama. Međutim, to egzistencijalno vrijeme, koje je ukradeno od smrti, naša civilizacija smatra manje vrijednom životnom dobi, na što ukazuje procvat estetske hirurgije, te kriterija unutar reklamne i zabavne industrije.
Dostupnost, odnosno brzina protoka informacija obezvrijedila je, u priličnoj mjeri, i vrijednosti poput iskustva i mudrosti, koje su starije kulture vezale uz starost: ne zaboravimo da su idealni vladari, pa i božanstva, kao vrela mudrosti, zamišljani kao starci. I dok su u starim kulturama starci poučavali o principima funkcionisanja svijeta, za opis naše tehnološke civilizacije prigodniji bi bio mit u kojem djeca podučavaju starce o relevantnim informacijama, koje lako pronalaze pomoću pretraživača na internetu.
Nakon tehnoloških, političkih i moralnih prevazilaženja konzervativne, patrijarhalne kulture, mlađi ljudi starije sve više doživljavaju kao teret i na razne načine ih isključuju iz svog života. Posebno zanimljiva institucija u tom smislu jesu starački domovi.
Svaki branilac vjere u progres, navest će vam produženi životni vijek kao dokaz tog progresa, zanemarujući kako je većini staraca, koji žive u ovoj epohi koja obožava mladost. Neću reći da bi bolje bilo većini staraca, koji žive u staračkim domovima, da su na vrijeme umrli, ali mislim da mnogim štićenicima staračkih domova ne predstavlja ni nezamjenjivu sreću što, zahvaljujući „medicini i modernim životnim uslovima“, žive duže nego što bi živjeli da su rođeni milenij ranije.
U Haronovom čamcu
Vrijeme provedeno u tim staračkim domovima, ili gerontološkim centrima, kako ih naziva naučni eufemizam, jeste međuvrijeme. Završio se život, a smrt još nije stigla. Nešto poput plovidbe u Haronovom čamcu. Taj je lađar, je li, preuzimao preminule na obali rijeke Aheront i odvozio ih ka Hadu, ako su imali novčić (obolus) pod jezikom ili dva, na očnim kapcima. Danas svako može, sa svojim penzijskim ili blagodareći budžetskim novčićima, ući u neku betonsku lađu, koja je nepokretna, a koja svejedno, vozeći brzinom od nekoliko čvorova ili hiljada metara na sat, vozi svoje putnike ka vječnim lovištima.
Asistirana egzistencija, smežurana i poput kiselog znoja neugodna bespomoćnost čovjeka na kraju života, bolesti,palijativna njega, scene su o kojima ne želimo misliti. Svako od nas lakše podnosi da misli i brine o odgođenoj tribini Donalda Trumpa, nego o djedu, ocu ili tetki, koju je poslao na odmor (od života) u „centar za zdravo starenje“. Taj zgurani život je u toj mjeri na rubu mnogo čijeg interesa, u toj mjeri da bi se mogao uporediti s tabu temom.
Život u staračkom domu je tema romana „Čaplinova stopala“ beogradskog pisca Bojana Babića. „Stopala“ nas upoznaju sa štićenicima i osobljem ustanove za gerontološku njegu i asistirani boravak „Novi život“. Zanimljiv je, već kao takav, komadić stvarnosti, koji je Babić uzeo da se bavi njime, ali „Stopala“ ne bi bila dobra književnost da autor nije u stanju oponašati originalnost života.
Da li će Kurvazje, kad ostari, preseliti u “Novi život“?
Kao uvijek i svugdje, život u „Novom životu“ funkcioniše po principu da su izuzeci temeljno pravilo, a mi ćemo ostajati iznenađeni količinom neobičnog u sferi stvarnosti za koju, kao i većina čitalaca, nismo imali vremena, interesa ili spisateljske mašte da posmatramo.
Roman je kompoziciono zaokružen (zidovima „Novog života“); autor ide od sobe do sobe i upoznaje nas sa sudbinskom papirologijom štićenika. Tako roman nema glavnog junaka; ističe se tek Sedor, koji za razliku od ostalih junaka nema punu moć govora, već izgovara samo prve slogove riječi, i o čijem životu prije nego što je došao u centar ne znamo gotovo ništa. „Stopala“ se, u tom smislu, mogu čitati i kao zbirka pripovjedaka.
То је dobro, ako želimo ovaj roman čitati i kao zbirku pripovjedaka, zbog nekog razloga. A ako bismo je htjeli ograničiti striktno na roman, možda bi bolje bilo da smo o Sedoru saznali koliko i o drugim junacima, ako ne i više od toga. U kojoj mjeri je njegova šutnja i identitetski space polisemičan pokazuje (u jednom poglavlju realiziran) niz mogućnosti po pitanju njegove biografije: on bi mogao biti bivši režimski pisac, perverzni vladika, hipi (kojem je droga spržila mozak), bokser… Babić vješto ispisuje male narative u vezi sa svakom mogućnošću. Ali sve navedene skice su samo skice, dobar princip individualizacije glavnog junaka pripovijetke ili sporednog junaka romana, ali ne i glavnog junaka romana.
Čaplin pjeva u “Modernim vremenima”
Dobru individualizaciju glavnog junaka Babić je ostvario u svom romanu „Ilegalni parnas“, gdje su sporedni junaci bili slabo individualizirani. U „Čaplinovim stopalima“ je obratno: bilo bi dobro kad bi nekako Kurvazje, glavni junak „Parnasa“, prešao da živi u „Stopalima“, ili da sporedni junaci „Stopala“ presele u „Parnas“. Čini mi se da bismo u tom slučaju imali priliku pročitati rijetko viđen roman. Ne kažem da bi plovidba staraca iz Haronovog čamca „Novog života“, u smislu estetskih dostignuća, bila jednaka plovidbi Fermine Daze i Florentina Arize na brodu Nova vjernost, rijekom Magdalenom, kada bismo o Sedoru znali više. Ne previše, ali više lijepih detalja poput tog – a što niko u Domu ne zna – da su mu ime dali po stihovima pjesme, koju Sedor sluša kada niko ne gleda, a koju najpoznatiji klaun pjeva u „Modernim vremenima“, izmišljajući riječi na licu mjesta („Se Bu La Đu Se Do Re…“), dok pod njim, na dnu ekrana, kod njegovih raširenih stopala, piše: Čarli pjeva pjesmu na nepostojećem jeziku. Nema potrebe za prevodom.
Kako sanjaju slijepi?
Ovako, i „Stopala“ su, kao i „Parnas“, dobar roman, mjestimično i više od toga. Svaki od preživjelih junaka ima nešto nezaboravno u sebi. Stanka je primala nebo u sebe. „Primi nebo u sebe. Nebo joj odgovori vrelim poljupcima. Bog, to joj je prvi muškaraca kojeg je pustila da joj dodiruje bedra, usne, vrat, stomak.“ – Mirna, negira svoju starost, neuspješno pokušavajući stupiti u lezbijski kontakt sa svojom nepokretnom cimerkom Piroškom.
Isidor hoda na rukama, budući da je kao dječak ostao bez nogu. „Klap, klap, kažu sestrine klompe. Pam, pam, kažu negovateljicine sandale. Čuk, čuk kažu direktorove cipele. Cing, cing, ponekad se čuje i štikla. Puf, puf, kažu korisničke patofne. Hop, hop, kažu patike fizioterapeuta. Šuš, šuš kažu Đorđeve papuče.“ Ovaj posljednji, Đorđe, slučajno papučar u prethodnoj rečenici, nesretno je i veoma dugo zaljubljen u nesretno zaljubljenu lezbijku Mirnu, toliko da je došao u „Novi život“, čuvši da je ona tamo…
Insert iz filma “Ljubav u doba kolere”
A možda i nije zaljubljen. Možda je Mirna samo navika, koja je poput hiljada drugih navika, samo sredstvo da se skrene pažnja sa bijede svakidašnje egzistencije ili nehotimično izrazi očaj. Kakogod, ljubavna priča o dvoje staraca u ovom slučaju ne završava na brodu, koji se probijao kroz tjesnace preko pokrivača od vodenih biljaka, vodenih lotosa ljubičastih cvjetova i srcastih listova, i ide u močvaru, u kojoj voda prelama u sebi čitav svijet riba koje plivaju postrance, poubijane dinamitom krivolovaca, dok ptice iznad njih kruže ispuštajući metalne krike, a vjetar ulijeće kroz brodski prozor pomiješan s ptičjom grajom i sijeda udovica u krvi osjeća podivljale udare svoje slobodne volje, gledajući kako se s desne strane, mutno i blistavo, široko ušće velike rijeke Magdalene izlijeva do na kraj svijeta.
Starica Dobra je slijepa od ranog djetinjstva. Ona zapisuje svoje snove, urezujući ih u vazduh, pomoću kasetofona. Da li ste znali da slijepi ljudi sve manje sanjaju u slikama, a snovi im se okreću ka drugim čulnim nadražajima, ka glasovima, muškim glasovima iz mladosti, dodirima sapuna, sunđera, mrava iz mravinjaka ispod terase, ka mirisima vanilinog tijesta i očevog znoja iz radionice, ka ukusima borovih iglica, gnjilih mušmula i izgorelog mlijeka? Naravno da ste znali, a Babić vam samo pomogne da sjetite tog prstohvata stvarnosti koji ima neizmjernu estetsku relevantnost, i kao tema i kao forma pripovijedanja.
I tako dalje, da ne prepričavam sve dobre detalje iz zbirke, odnosno romana.
Šta možete da naučite iz ove knjige?
Smatrajući da „Čaplinova stopala“ zaslužuju da budu pročitana, navest ću za kraj jednu rečenicu iz njih kako bih vam ilustrirao Babićev stil.
Zaljubljeni starac Đorđe, koji je, zaljubljen u Mirnu, naučio cijelu antologiju ljubavnih pjesama iz biblioteke Doma napamet, organizuje priredbe (ples, izložbe slika i drugih rukotvorina koje naprave štićenici). Evo riječi, kojima Babić završava govor o sadržaju tih priredbi: „Napokon, dolazi vreme da neko nešto izrecituje. Taj neko uvek biva sam Đorđe, a pesma uvek bude jedna od onih stotinu iz njegove knjige.“
Bojan Babić
Da Babić nije dobar pisac, sklon paradoksu i perifrazi, on bi – bez komplikovanja – napisao: Đorđe uvijek na kraju izrecituje jednu ljubavnu pjesmu. I njegova rečenica ne bi bila umjetnička sugestija, već suha informacija. I ne bi njome uspješno dočarao nes(p)retnog ljubavnika Đorđa, koji kao i svaki takav ljubavnik pokušava istovremeno i sakriti i obznaniti činjenicu da je zaljubljen u Mirnu – kao i da organizuje priredbu kako bi mogao pred svima da joj pročita ljubavnu pjesmu, budući vođen intimnim motivima, a ne da bi ispunio nalog općeg interesa i omogućio svakom štićeniku gerontološkog centra da na ovaj ili onaj način izrazi kulturno-umjetničku dimenziju svoje osobnosti.
Čak i ako ne volite književnost, kao takvu, ako ne gajite simpatije prema konceptu nekorisne (autonomne) književnosti, ako nije dovoljno da književne rečenice budu samo književne rečenice da bi ih se čitalo, preporučujem vam da pročitate „Čaplinova stopala“, jer ćete imati priliku, kao uostalom i ovaj recenzent, gledati u sudbinu na njihovim proročanskim tabanima, moći ćete vidjeti linije novog života urezane u te tabane, a svakako i neke od darova koje vam donosi neumoljiva budućnost.
