(O Kujovićevoj poeziji)

Nakon što sam, otpisao Ameru Tikvešu u vezi sa nizom neistina (o SIC-u i E-novinama) koje je iznio u svojim tekstovima na portalu Tačno, obećao sam kako ću, u vezi s tim, nadugo i naširoko u ovom broju SIC-a tumačiti poeziju Asmira Kujovića iz zbirke ”Vidikovac”, jednako kao i neke Tikvešine rečenice o njoj. Ne samo zato što su neoriginalna pojava, već u pravo zato (što su očitovanje jednog interpretativnog modela).

Čitaoce, koji smatraju da su kilometarske analize besmislena stvar, upućujem na knjigu Radomira Konstantinovića ”Na marginama”, pa neka s njim teorijski rasprave da li su takve analize suvišna stvar ili nisu. Želim samo kazati kako je Konstantinović mene ubijedio – i prije nego što sam pročitao taj njegov tekst (pod naslovom Kultura velikih dela je mala kultura) – da su kilometarske analize djela nekanoniziranih pisaca znak kakve-takve književne dinamike unutar jedne kulture, dok su kilometarske analize djela ”velikih pisaca” (u kojima razni docenti prepričavaju teze svojih mentora, mentora svojih mentora, itd.) simptom provincijalnosti jedne kulture. (U malim kulturama, kaže Konstantinović, govori se samo o ”velikim piscima”.)

Tačno je da će malo ko posvetiti pažnju kilometarskim analizama ”malih pisaca”, jednako kao i ”velikih” – što znači da ne ciljam mijenjati prirodu ove kulture – ali makar ovaj časopis nikad nije patio od želje da bude popularna pojava. Moj cilj nije da ovim sugerišem kako je Kujović – mali pisac.

Cilj mi je, dakle, osim da ne ubijedim Tikvešu ni u šta, i da taj mali broj čitalaca SIC-a koje, osim kratkih šala i pošalica (fB postova bez ”read more”), interesuju i iscrpne analize pjesama – obavijestim o razlozima zbog kojih Kujovićevu poeziju vidim i kao uspjelu i kao neuspjelu, sve zavisno od toga o kojim pjesama govorimo.

Poštujem čitaoce, koji nemaju ni vremena ni koncentracije da čitaju tekstove (”ponjave”) od po 20 i više hiljada riječi, ali ne vjerujem da se na jednoj-dvije stranice novinskog prikaza može uvjerljivo kazati zašto su neke pjesme dobre ili loše. Vjerujem – i mislim da nisam jedini u tom smislu – da je i smisao književnih časopisa da tom krugu ljudi, koji ne vjeruju na riječ ”svom” novinskom prikazivaču, ponude detaljna objašnjenja o neopisanim književnim pojavama i pojmovima. Onima, koji su pak otvorili ovaj časopis, očekujući samo agencijske vijesti, kolumne i prikaze, želim poručiti neka idu s ovog portala i neka se nikada više ne vrate.

Tzumaczenje

Nakon što je vehementno proglasio Đorđa Krajišnika lažovom i neznalicom, u vezi s njegovim prikazom Kujovićeve poezije (Sufijski pank), Amer Tikveša kaže: ”Ja znam zašto je ta poezija dobra, ustvari bolje reći uspjela, iako ne odgovara mom čitalačkom senzibilitetu.” (O zbirci pjesama Asmira Kujovića ”Vidikovac” i reakcijama na nju)

Da li Tikveša zaista zna zašto je ta poezija dobra?

Krenimo redom.

Evo, šta, nakon svoje male ispovijesti, on kaže o pjesmi Tzimtzum:

Naziv TzimTzum potiče iz lurijanske Kabale, odnosi se na spiritualnost koja je izdvojena (odvojena? – H. I.) od Boga i unutar koje je postalo moguće postojanje. Sljedeći stihovi iz pjesme odnose se na TzimTzum i iz njih se može iščitati njegov koncept: ”a ovaj svijet stvoren iz ničega / koje je Bog odbacio kad je sebe imenovao”.

Dalje stoji: ”Ako je Bog oduvijek Bog, / tada je ovaj svijet oduvijek prije Boga.” Radi se o paradoksu, prividnoj besmislici, jer ako je Bog vječan, a stvorio prolazni svijet, kako svijet može biti prije Boga? Može zahvaljujući TzimTzumu jer svijet je iz Ničega, dok se Bog još nije imenovao za Boga, kad naprosto nije kome imao biti Bog. Kako je Ništa prije Boga, kao onog kakvog ga poznajemo, vjerujući u njega ili ga smatrajući fikcijom, a svijet iz tog Ništa, onda ne samo da je prije Boga, već u sebi nosi potenciju ništavnosti i on joj stalno teži. To je važno za tumačenje zbirke jer ta težnja svijeta ka ništavnosti itekako je prisutna u zbirci.  Bog u ovoj zbirci nije odgovoran za to i može se reći da je ova zbirka jednim svojim dijelom ‘pravdanje’ Boga. To ‘pravdanje’ Boga prisutno je i u pjesmi Tzimtzum jer ona je u stvari predodžba toka svijesti čovjeka koji pretrčava raskrsnicu koja je pod snajperskim nišanom. U takvim situacijama trči se na cikcak i taj izraz ustvari priziva razmišljanje o Tzimtzumu, ljudsko nedjelo (snajperisanje) u opozitu prema Božjem djelu.

(Podvlačenje je moje.)

          Stvar je, ako sam na prvu dobro razumio, vesela. Čovjek pretrčava snajperom nanišanjenu raskrsnicu, i dok meci fijuču i cim-cumaju penetrirajući u metal prevrnutih automobila, taj trčeći i životno ugroženi čovjek ne zna šta bi od dosade pa u mislima razvija teološke spekulacije lurijanske kabale na temu causa prima.

          Ako uzmemo u obzir činjenicu da snajperi (poviš Sarajeva) nisu bili čedni, kao što Karadžić trenutno pokušava dokazati u Haagu, onda moramo priznati da je Kujovićev lirski onto-teolog u velikoj opasnosti.  Štoperica pokazuje da njegova kosmogonijska (ne)doumica, ako nije prvi put mišljena, može proći kroz svijest za 10-12 sekundi, što znači da je važno samo da trči, svejedno je o čemu razmišlja. On ima šansu da preživi, za razliku od interpretatora, kao i svakog drugog čovjeka, kojem bi u istoj situaciji, sudeći po gore citiranom pasažu i štoperici, trebalo minut i dvadesetak sekundi da taj islamsko-kabalski kosmogonijski melanž objasni sebi, što će reći da bi sigurno šehidio.

          Tikveša je pokazao da zna šta je Tzimtzum, ali ako je ono što je on napisao tumačenje Kujovićeve pjesme, onda tu pjesmu može protumačiti svako ko zna (naći na Googleu) šta je Tzimtzum, bez da mora i pročitati tu pjesmu. Drugim riječima, ako je Kujovićeva pjesma samo ilustracija neke ideje, ili nekih teološko-filozofskih ideja, koje su postojale dugo prije nego je pjesma napisana, onda ona i nema raison d'etre.

          Citiraću po ko zna koji put jednu misao Lektona de Lila, izrečenu povodom pokušaja Silija-Pridoma da pretoči ideje iz naučnih priručnika u stihove i tako u modernom vremenu nađe svrhu poeziji: ”Sve te didaktičke perifraze”, kaže De Lil, ”koje nemaju ništa zajedničkog s umjetnošću, prije bi mi dokazivale da pjesnici u modernom društvu postaju iz sata u sat suvišni.” Ako pjesnik samo prepričava ono što je filozof već rekao, ako ne nudi nešto kvalitativno novo, onda poezija gubi svoje ontološko opravdanje.

          Umjesto da je prepoznavao stanovite teogonijske i kosmogonijske koncepte u Kujovićevoj pjesmi koje je onda određivao kao smisao pjesme – i cijele zbirke – Tikveša je mogao insistirati na relaciji između tog ”idejnog sistema” lirskog subjekta i konteksta u kojem je on mišljen, tj. nanišanjene raskrsnice, pa na kraju shvatiti da pjesma nije sredstvo tog ”idejnog sistema”, već da je taj ”idejni sistem” sredstvo pjesme. Pjesnik ne prepisuje ideju da bi prenio ideju, već da bi iskoristio tu ideju u svrhu dočaravanja emocije.

          Mislim da čitalac uopće ne mora znati sve to što je Tikveša u svom pesudofilozofijskom tzumaczenju ispisao. Bilo bi suludo – to zna i Kujović – pisati pjesme koju bi, bez asistencije interneta, mogli razumjeti samo Amer Tikveša, Valter Benjamin i još dva-tri lika iz pripovjetki Filipa Davida. Čitalac ne mora, kao Tikveša, posjedovati leksikonsko znanje, a opet može shvatiti Kujovićevu pjesmu. Zato što shvatiti pjesmu, ne znači samo prepoznavati neke teološko-filozofske koncepte u njoj.

          Trči, konju jedan!

          Rekoh, na prvu je psihološki neuvjerljiv status Kujovićevog lirskog subjekta, ali dobro: poezija i postoji zbog ispitivanja psihičkih ekskluziviteta. I ako Tzumtzum ne posmatramo kroz naočale realiste, onda bi se ta pjesma i mogla shvatiti kao ozbiljno štivo. Vjerovatno se dešavalo u ratu da ljudi, trčeći preko nanišanjenih raskrsnica, uslijed ogromnog straha izgube kontrolu nad vlastitim mislima, toliko da njihove nepromišljene, skrivene, takorekuć nesvjesne misli preuzmu kontrolu nad njima. Nije nevjerovatno – a mogućnost je, je li, polje poezije i tumačenja poezije – da je ljude u takvim situacijama, kad je strah dostizao krajnje granice, u njihovim psihama dolazilo do dijalektičkih obrata, te je strah prelazio u totalni očaj, a ovaj dalje u osjećanje bezilaznosti, spokoj, mirenje sa izvjesnošću nasilne smrti. (Nije nevjerovatno – a mogućnost je, je li, polje poezije i tumačenja poezije – da je u takvim situacijama, kad je strah dostizao krajnje granice, u ljudskim dušama dolazilo do dijalektičkih obrata: moguće da je strah prelazio u totalni očaj, a ovaj dalje u osjećanje bezilaznosti, spokoj, mirenje sa izvjesnošću nasilne smrti. )

          Moguće je da je u tim ekstremnim uslovima, neki čovjek, nehotimično, dok je trčao i bio prestravljen preko mjere, kao Kujovićev lirski kosmolog, osjetio vanzemaljski spokoj, te da su mu u takvom jednom trenutku cik-cak trčanja, zazvane – što primijeti Tikveša – fonetskom sličnošću cik-caka i tzimtzuma, u svijest ušle (nekad, negdje pročitane) misli neke čudne kosmogonije i pomiješale se sa islamskim idejama iz dove koju je učio. (Neka mi pjesnik ne uzme za zlo, ali ne mogu da ne zamislim i sljedeći kontekst: dok su mu sugrađani iz zaklona, videći da je u duhom u jonosferi, dobacivali: ”Trči, konju jedan!”, on ih nije mogao čuti, jer je, prešavši granicu straha, prešao i granicu realnosti.)

            Ako tako, recimo, tumačimo Kujovićevu pjesmu, onda ona svakako ima zavidne estetske kvalitete. Oslobodivši se emocionalnih općih mjesta i verbalnih šablona bh. ratne lirike, Kujović navedenim nadrealnim spojem snajperisane raskrsnice i teološke kosmologije uspijeva literarno transponirati jednu autentičnu i složenu emociju, koja je funkcionalna i kao oneobičena metonimija onog što nazivamo condition humaine u opkoljenom Sarajevu.

Tesavuff i poststrukturalizam

Održavši lekciju neznalici Krajišniku o lubrijanskoj kabali, Tikveša prelazi na tumačenje pjesme Zikr:

          Druga pjesma naslovljena je sa Zikr, što znači slavljenje ili veličanje Boga, ali u tradiciji tesavvufa zikr je i prisjećanje na postojanje prije fizičke egzistencije, u Ezelu, praiskonu, koje postižemo upravo kroz čin zikra u derviškoj halki. To je sjećanje na trenutak kada su duše bile pitane da li posvjedočuju Boga, a one odgovorile potvrdno, pri čemu im je rečeno da ih se to pita samo zbog toga da ne bi mogle reći kako nisu znale, tj. svoje greške pravdale na način da nisu znale za ”istinu” i ”uputu”. Prema nekim tumačenjima i vjerovanjima, duše ne samo da su posvjedočile Boga, nego su im predočena i iskušenja koja će ih zateći u svijetu materijalne egzistencije i također su posvjedočile da će ih moći prebroditi.

            Budalasto je pristupati tesvvufskom mitu i iskustvu zikra s intrumentima racionalističke spoznaje. U tesvvufski mit se kritičar može uživjeti, kao što se uživljava općenito u estetsku fikciju, dok se iskustvo zikra može transponirati samo pjesmom, koju pak opet ne treba tumačiti analitički, već ju se može saznati isključivo intuitivno.

U ovoj pjesmi imamo upravo to, sjedinjenje s božanskim u sebi i sjedinjenje s ‘braćom’, kako se derviši međusobno nazivaju, tačnije muridi, tzv. učenici unutar derviških redova. U toku zikra oslobađaju se materijalne egzistencije ili, racionalistički rečeno, doživljavaju trans. Kada pjesma opisuje takvo iskustvo, treba znati da je apsolutno sve moguće i malo nam mogućnosti ostaje za racionalna objašnjenja stvari, tako oni u pjesmi ‘lelujaju na vjetru dok padaju oslobođeni sile teže’ ili grizu (‘hvataju’, op. H. I.) ‘zvijezde starije od svemira’ i sl.

            Navedeno znači da se Kujovićeva pjesma može vrednovati po tome koliko je uspjela da dočara iskustvo zikra, a to – logično – može znati samo književni kritičar ili čitalac koji ima iskustvo zikra. Drugim riječima, samo ako su Tikveša i Krajišnik bili muridi, ako imaju iskustvo zikra, onda mogu i znati da li je Kujović ispunio svoj poetski cilj, da li je u svojoj pjesmi dobro dočarao iskustvo zikra ili nije. Ako pak ni Tikveša ni Krajišnik nisu bili muridi, ako nemaju iskustvo zikra, onda je logično da ne mogu znati da li je Kujović u svojoj pjesmi dobro dočarao to iskustvo ili nije, te nemaju pravo ni da sude o njegovoj pjesmi.

            Poststrukturalističkim riječima kazano, Kujović piše za određenu interpretativnu zajednicu (muride), i ako niste član te interpretativne zajednice, ako ne poznajete njene interpretativne strategije (intuiciju), nemoguće je da vam riječi i rečenice prenesu iskustvo o kojem Kujović govori.

            Otvara se, međutim, jedno takorekuć filozofsko pitanje u vezi sa navedenom logikom. – Tikveša kaže kako je u iskustvu zikra sve moguće. To onda znači da ni oni koji imaju iskustvo zikra nemaju zajedničko iskustvo. Jer ako je objekat spoznaje neodređen, ako je u njemu apsolutno sve moguće, onda ne postoji ništa što bi tjeralo da dva ili više subjekata o tom objektu misle na jednak ili makar približan način.

            Da pojednostavim, Kujović može tokom zikra naići na zvijezde starije od svemira, jednako kao ih što ih može ustima uhvatiti, ali u tom svijetu u kojem je sve apsolutno moguće, moguće je onda i da neki drugi murid, tokom svog zikra, naiđe na zvijezde koje su mlađe od svemira i koje ne može ustima uhvatiti. E, sad, čije je iskustvo u većem skladu sa trancedentalnom zemljom koju su posjetili? Ničije.

            Zato što je u toj zemlji apsolutno sve moguće, pa ima zvijezda i mlađih i starijih od svemira. Ima zvijezda koje su mlađe od budućnosti, i onih koje su starije od prošlosti. Ima planeta koje imaju zelene oči i crven rajf na plavoj kosi i jedu samo kviki kroasane, iako nemaju usta. Isto tako, reći će neko drugi, tamo nemaju planete zelene oči, već plave, umjesto rajfova nose kačkete i umjesto kviki kroasana jedu tiru-liru čokoladice.

            I budući da ničije viđenje nije tačnije, volje, istinitije, onda dolazimo u takvu situaciju da je nemoguće utvrditi je li Kujović dobro ili loše dočarao (ili ”opisao”) iskustvo zikra, čak iako književni kritičar ima takvo jedno iskustvo.

Ako promašiš temu, pogodio si volterijanca

            Ako ne postoji univerzalno iskustvo zikra, kojem se pjesnik Vidikovca mogao približiti, kako onda vrednovati Kujovićev opis vlastite ekskurzije u transcedentalnu egzotiku?

            O samoj pjesmi, Tikveša kaže tek sljedeće:

            I, što je najvažnije za prethodno rečeno, oni iz te perspektive vide i ovaj svijet za koji kažu da je ‘mapa naših teritorija’. Dakle, ponovo proživljavaju, prisjećaju se svog spuštanja u materijalnu egzistenciju iz zajedničke prapostojbine duše.

            Sve je jasno, osim sljedećeg – najvažnijeg: kako to da je, kad se prepričava tesavvufski mit o svjedočenju u Ezelu, zikr isto što i prisjećanje na postojanje prije fizičke egzistencije, u Ezelu, praiskonu, dok je na kraju taj isti zikr zapravo prisjećanje spuštanja u materijalnu egzistenciju?

            Prisjećanje na Ezel mora da je blaženiji osjećaj od prisjećanja na spuštanje u materijalnu egzistenciju, i ako zikr u tesavvufskom mitu i zikr u Kujovićevoj pjesmi nije isto, onda je Tikveša morao to naglasiti. Ako ništa, onda kao Kujovićevo pjesnički originalno reinterpretiranje mita. Ovako se čini da se pojam poigrao s nepažljivim kritičarem i napravio zbrku unutar hermeneutičkog priloga na Tačnou.

            Zašto je Tikveša više odgovarao na moguće, tj. nepostojeće, prigovore mogućih ”racionalističkih” kritičara, nego što je govorio o samosvojnosti Kujovićevog iskustva zikra i njegovog verbalnog ekvivalenta? Zašto je govorio o ”racionalističkoj” percepciji pjesme, umjesto o samoj pjesmi – ostaje tajna.

Velimirov zikr

            Onaj pojmovni mućak (prisjećanje na Ezel ili prisjećanje na spuštanje u materijalnu egzistenciju?) predstavlja doslovno sve što je Tikveša rekao o Zikru. A mogao je – kao što je to sebi naredio na početku – reći šta konkretno o stihovima Zikra:

            Pogledaj kako lelujamo na vjetru,  

            Dok padamo oslobođeni sile teže.

            Pogledaj kako prestižemo naše davne glasove

            i plač i šapat i urlik i kikotanje

            Ustima hvatamo zvijezde starije od Svemira           

            Lebdimo sjevernije od sjevernog pola

            Ovaj svijet je mapa naših teritorija

            Mi smo čahure neviđenih leptira

            Pogledaj kako se gvožđe rastapa u magnetnom paklu

            U ravnoteži sila sastavnih i rastavnih

            Pogledaj kako hodamo po toj oštrici

            I kako lako oživljujemo umrtvljujući

            I umrtvljujemo oživljujući

            U kolijevci što se talasa na vodi Jordana

            Rađamo se davno

            Na mjestu koje je otplovilo iza zalaska sunca

            Ispisujemo matematičku jednačinu stvaranja

            Koju niko od nas ne zna pročitati

            No ona je tačna jer smo je nasumice zapisali

            Ulazimo kroz hiljadu neotvaranih kapija

            Pogledaj ovaj cvijet što se otvorio tako široko

            Da se zatvorio na suprotnoj strani

            Mi smo bačene kocke

            Koje padaju na svih šest strana istodobno

            Pogledaj kako se isteže riječ

            I sabira praznine među slovima

            Iz tih praznina proviruju riječi novog jezika

            Od tih praznina smo sazdani

            Raspletimo noćnu nit

            Koja dijeli ovaj dan na hiljade nevidljivih dana

            Kroz ovu rupu se otvaramo u sebe

            Kroz ovaj tunelski prolaz zvijezde plešu

            U talasima odzvanjaju Božije riječi

            U ravnoteži viškova koji su manjkovi

            U ravnoteži manjkova koji su viškovi

            Mi smo bačene kocke

            Koje padaju na svih šest strana istodobno

            Bez pozicioniranja ove Kujovićeve pjesme u konkretan društveno-ideološki kontekst, možemo primijetiti određenu ambivalentnost unutar ovog ”mi” o kojem Zikr pjeva.

            Ko smo ”mi”? Mi smo ti koji lelujaju na vjetru, ili – rekli bi učitelji razredne nastave – suho lišće koje vjetar nosi kuda hoće, nemoćno kao čovjek nemoćan da rukovodi vlastitom sudbinom. Mi padamo oslobođeni sile teže; da bismo padali mora nas nešto vući, privlačiti, moramo o nečemu biti ovisni. Ili je to moralni pad? Kakogod, padanje, jednako kao i lelujanje na vjetru, sugeriše priličnu nemoć tih ”nas”, kogod mi to bili.

            U prva dva stiha nam se čini da ”smo” slabi, ali u trećem se već nagovještava neka naša moć. Prestižemo – kaže se. Doduše, prestižemo naše davne glasove… Je li to poduhvat? Šta su ti ”naši davni glasovi”? Sjećanja? Traume? Stare mudrosti? Neko ”breme prošlosti” ili neki ”zlatni vijek”? Da li je pozitivno ili negativno što prestižemo te naše davne glasove? Teško je reći i nakon što u narednom stihu pjesme doda: i plač, i šapat, i urlik, i kikotanje. Je li to plač povrijeđenog ili novorođenog, je li taj šapat govor pokraj djeteta koje spava ili to ljudi pričaju skriveni pred zločincima, je li urlik najava napada ili odbrane, je li to kikotanje izraz proljeća života ili produkcija neugodnosti? Treći i četvrti stih su dvosmisleni, ali – uzmemo li obzir ono što slijedi – može ih se čitati kao najavu obrata.

            Dok smo već u petom, šestom i sedmom stihu, bez sumnje jaki, moćni, što stoji u kontrastu spram prvih stihova. Hvatamo zvijezde starije od svemira, lebdimo sjevernije od sjevernog pola; ovaj svijet je mapa naših teritorija. Kršimo zakone stare fizike, idemo sjevernije od sjevenog pola – nismo zaključani u atmosferi, niti su naša tjelesa mjera naše snage. Imamo tehničke proteze i možemo – dobro ne možemo, ali moći ćemo – hvatati zvijezde ustima, kao trešnje. Jeste li gledali Interstellar? To što je ovaj svijet mapa naših teritorija, možda je zaključak govora o božanskoj moći naše tehnologije, jednako kao što je možda riječ o ekspanzivnoj suštini ”našeg” političkog razmišljanja.

            Ali onda ponovo dolaze stihovi koji ”nam” pripisuju slabost. Mi smo čahure neviđenih leptira. Kako smo slabi, kad ”mi” nismo ti leptiri, već njihov oklop? Jeste, ali taj oklop je tvrd samo sa stanovišta leptira. I čini mi se da je – sjetan – naglasak na tome da nam nedostaje to nešto leptirsko, da smo mogli biti, ili da smo bili, ti neviđeni leptiri – ali smo čahure. Lišeni smo te leptirske esencije.

            Dok smo ”mi”, takvi – pogledaj, kaže pjesma, kako se gvožđe rastapa u magnetnom paklu. U ravnoteži sila sastavnih i rastavnih. Ko to magnetom rastapa gvožđe? Magnetni pakao ne može biti jednak Božjem, vatrenom paklu, pa se može pretpostaviti da to neko drugi, a ne Bog, mijenja oblik gvožđu magnetnim silama. Magnet, centrifugalne i centripetalne sile sugerišu da je opet riječ o čovjeku, tj. njegovoj nauci i tehnici, koja je po moći jednaka Božjem instrumentu – paklu.

            I vješti smo, jer hodamo po toj oštrici. (Rastapajuće željezo, koje je u ”magnetnom paklu” može biti sve samo ne oštrica, ali ”ta oštrica” je samo suprotna rastapajućem željezu; tu oštrica nije oštrica – riječ je o metafori.) Vješti smo, ali ipak više ugroženi, jer, kako god uzmete, nije zavidno hodati po bilo kakvoj oštrici: ma koliko dobri pehlivani bili, začas možemo pasti u provaliju. Ta ”naša” vještina, koja je ugroženost, ili ugroženost, koja je vještina, to je paradoksalnost ”našeg” položaja. To je dobro mišljenje o ”nama”, ali samo naoko; Kujović ”nas” hvali da bi pokuda, koja slijedi bila efektnija.

            Pogledaj kako hodamo po toj oštrici

            I kako lako oživljujemo umrtvljujući

            I umrtvljujemo oživljujući

            Naše namjere su u suprotnosti s našim djelatnostima. Ili, ako već gledamo pjesmu u kontekstu tehnike, možemo se prisjetiti ideje Gintera Andersa o Prometejevom stidu. Najveći problem čovjeka u eri ubrzanog razvoja tehnologije je ona prometejska nesposobnost da zamisli šta sve njegov čin može proizvesti. U najboljoj namjeri, Prometej daje ljudima vatru da im olakša život na zemlji, ali oni počinju i kovati mačeve kako bi efikasnije ubijali jedni druge. Tako i eksperimentalni fizičari i hemičari polaze od želje da olakšaju život čovječanstvu, a pridonose razvoju sve smrtonosnijih oružja.

            Čini mi se da o sličnom paradoksu govori Zikr: želeći oživjeti, ”mi” uspijevamo samo umrtviti. U Zikru se, doduše, ne govori o usmrćivanju, ali i umrtljivanje, proisteklo iz želje za oživljavanjem, nije mala komitragedija. To Kujović vješto sugeriše, inverzijom glagolskog sadržaja predikata i adverbijalne odredbe za način: oživljavali umrtvljujući, ili umrtljivali oživljujući, rezultat je jednak: umrtljivanje. U sintaksičkom smislu, samo je u prvom slučaju način radnje – uzrok umrtljivanja, ali, u semantičkom smislu, u oba je slučaja je način uzrok umrtljivanja. Tim retoričkim sredstvom, Kujović sugeriše da mi koristimo sredstva koja su (ne samo neprimjerena, već i suprotna) cilju, što znači da pjesnik, blago rečeno, nema pristojno mišljenje o pameti vlastitog lirskog subjekta.

            Nakon što ga tako, cinično, pokudi, pjesmi kao da bude žao tih ”nas”, pa u narednim stihovima počne saosjećajno govoriti o onoj našoj slabosti: rađamo davno se u kolijevci što se talasa na vodi Jordana, na mjestu koje je otplovilo iza zalaska sunca. Dok nam s ovom ”kolijevkom na vodama Jordana” daje jednu starozavjetnu auru, kao da smo poslanici, Zikr ovom nepodudarnošću između rađanja i mjesta koje je iza zalaska sunca – čini pesimističnim čitaoca povodom ”našeg” mjesta u svijetu. Dok su, znamo, rađanje i izlazak sunca u podudarnosti, kad su u pitanju afektivna semantička obilježja, dotle je rađanje u neskladu sa zalaskom sunca, a kamoli ”tmušom i tmom” koja dolazi poslije njega.

            Ali onaj koji piše pjesmu Zikr ne može uspostaviti taj jednostrani osjećaj solidarnosti prema ”nama”, pa se začas ponovo sjeti svoje ljutnje zbog ”naših” božanskih nastojanja:

            Ispisujemo matematičku jednačinu stvaranja

            Koju niko od nas ne zna pročitati

            No ona je tačna jer smo je nasumice zapisali

            Matematika je sinonim božanske moći ”našeg” intelekta i kad krenemo čitati stihove pročitamo stih o tome kako ispisujemo jednačinu stvaranja, ončas zaboravimo našu nezavidnu situaciju od maločas, zaboravimo i Jordan, i plovljenje iza zalaska sunca, i budemo božanski smozadovoljni. I zato, odmah poslije dolazi pad: saznali smo tu jednačinu, ali niko je od nas ne zna pročitati. Ona je tačna – (opet uspon, podilaženje ”našoj” sujeti), jer smo je nasumice napisali (opet, dakle, pad, cinična primjedba). Zikr ”nas” veliča, dovodi ”nas” na nivo Boga, ali ironično. Hvali, prekomjerno ”naš” intelekt, (samo) da bi ga na kraju što efektnije unizio. Najveće ”naše” intelektualno dostignuće neće bit plod namjere, rezultat svjesnog napora, trenutka genijalnosti: ne, razriješit ćemo proturječje između teorije relativiteta i kvantne mehanike slučajno, nasumično. Neko će nasumično napisati neki račun i to će biti to. Bilesi.

            Ulazimo kroz hiljadu neotvaranih kapija. Znamo sijaset stvari, koje pređašnji nisu znali. Otišli smo na Mjesec. Razbili smo atom. Otkrili nove elemente. (Proći ćemo – jeste gledali Interstellar? – kroz crvotočinu u Saturnovoj orbiti i naći ćemo, u drugoj galaksiji, planetu na kojoj možemo živjeti.) Ulazimo u hiljadu neotvaranih kapija, ali ne shvatamo. Pogledaj, kaže Zikr, ovaj svijet što se otvorio tako široko da se zatvorio na suprotnoj strani. Vidimo lice prirode, ali suština je u skrivenom naličju. Lice tog cvijeta-svemira nam je širom otvoreno, ali ako nasilu otvorimo kapiju iza koje se krije njegovo naličje, moglo bi nam se to i ne svidjeti. (Gledali ste Interstellar, mora da jeste?)

             Pogledaj kako se isteže riječ

            I sabira praznine među slovima

            Iz tih praznina proviruju riječi novog jezika

            Od tih praznina smo sazdani

            Riječ koja se isteže vjerovatno izgurava praznine i sabira slova s jedne i s druge strane izgurane praznine, pa je to Kujović mogao preciznije kazati. Sad bi Tikveša branio Kujovića tesavvufskom mitologijom – ali, bože moj, imamo to što imamo. A imamo stihove a la Hlebnjikov. Riječ, koja se isteže, širi, hoće da bude veća nego što jeste, uspijeva samo izgurati praznine iz teksta, što će reći da postižesamozbrkuinerazumljivost. Još ako je toliko ekspanzivna da počne čak izguravati slova iz sastava susjednih riječi, ili da počne izguravati cijele riječi, mogla bi, dosegnuvši božansku moć, eksplodirati na kraju i biti causa prima čitavog jednog novog svemira, a njezin stvaralac – čovjek, koji smatra da je ljudska riječ i ljudska spoznaja ravna božanskoj – može se izjednačiti s demijurgom.

            Da bi čitalac bolje shvatio o čemu govorim, prepričat ću pjesmu U nepovrat Radovana Ivšića:

                       .                ,                             .                   .                                 ,

  ,                          ”       ”            .                                       –               ,

                        .        .                               ,                ,                        ,     .                    ?

      *      .             ,                                                                  .           .

                         .                       …       ,                                     .

,                                        .                                       +                              =                     .

            Riječ, jednako kao i misao, koja pokušava preći svoje granice, te dosegnuti božansku moć, može završiti samo u ništavilu; – što potvrđuje i iskustvo Malarmea. Zato Zikr daje toliku važnost granicama riječi. Tek ako postoje granice, praznine, moguć je i novi jezik. Od granica smo sazdani, kaže Zikr. Božija moć je očitovana u činjenici razdjeljivanja stvari, koje su u prvobitnom haosu – tohuvabohuu, kako ga Jevreji nazivaju – bile u jedinstvu, lišene praznina. Tako i čovjek nasta, između njega i onoga što nije stavljena je praznina. Tako je sve nastalo: razdvajanjem.

            Problem čovjeka – kako ga vidi Kujović – je što čezne za božanskom moći, za božanskim činom, želi se takmičiti s Bogom, ali čovjek, za razliku od Boga, ne razdjeljuje jedinstvo koje je vladalo u prvobitnom haosu.  Čovjek, razdjeljujući stvarnost koja mu je data, u svom božanskom činu stvaranja, kreira plutonijum – element koji mu nije bogomdan. To ”razdvajanje” je, međutim, samo prvi korak na putu ka spajanju – ka haosu, budući da mu plutonijum, jednako kao i razbijanje atoma, daje moć kojom može, ukinuti razliku/prazninu između živog i neživog, i približiti svemir prvobitnom jedinstvu haosa. Tako čovjek, nastojeći postati demijurgom, postaje anti-demijurg.

            Raspletimo noćnu nit

            Koja dijeli ovaj dan na hiljade nevidljivih dana

            Tu čovjekovu želju da razdvaja ono što je Bog iz haosa izdvojio-stvorio pjesnik Zikra satirički šiba, nagovarajući čovjeka da odvoji noć iz dana. Prisjetimo se Hegelove Logike i elaboracije dijalektičkog jedinstva tame i svjetlosti. Dnevno svjetlo je mješavina svjetlosti i tame, a ne sama svjetlost. Kad bi čovjek ugledao samu svjetlost, apsolutnu svjetlost, vidio bi isto koliko bi vidio da ugleda apsolutni mrak. Tako, kad bi čovjek, kao što mu ironično savjetuje pjesma Zikr, raspleo noćnu nit, umjesto ovog, jednog dana podijeljenog njome, mogao bi vidjeti hiljadu nevidljivih dana, tj. ništa. Kao što je dan podijeljen noćnom niti, tako je i noć podijeljena dnevnom niti.

            Kazali smo kako je božanska moć u razdvajanju. To i dalje stoji: premda ne možemo čulno spoznati ni apsolutnu svjetlost, ni apsolutni mrak, razlika između svjetlosti i mraka postoji. Kazali smo kako su, za ljudske oči, apsolutno svjetlo i apsolutni mrak ista stvar – apsolutno zasljepljenje. Teolozi bi rekli da, za razliku od čovjeka i njegovih skromnih čulnih kapaciteta, Bog može razlikovati apsolutna očitovanja svjetla i mraka. Ako pretpostavimo da je tako, onda je moguće i da je prvobitno apsolutno jedinstvo svih (kasnije razdvojenih) stvari i pojava, zapravo bio svijet u kojem su među pojavama vladale apsolutne razlike. Da pojednostavim, nije bilo, kao u ovom našem svijetu, mješavine svjetla i mraka, već je apsolutni mrak bio apsolutno odvojen od apsolutnog svjetla. To onda znači da je Bog zapravo spojio, pomiješao apsolutne sastojke i od njih kreirao nama poznati svijet. Je li onda Bog stvarao spajanjem dijelova ili razdvajanjem cjeline?

            Neko će možda primijetiti da Bog radi isto ono što pjesma Zikr, s priličnom dozom cinizma, prigovara ”nama”, tj. da razdvaja spajajući i spaja razdvajajući. Jeste, ali to nam se može samo takvim učini uslijed ograničenosti perspektive. Ako je, naime, po našem stanovištu, apsolutno svjetlo isto što i apsolutni mrak, i ako je, općenito uzevši, za naš pojam – apsolutna razlika isto što i apsolutna istovjetnost, to – ponavljam – ne mora značiti da je jednako kod Boga; što će onda reći da ne spaja Bog razdvajajući, niti razdvaja spajajući, već je čovjekov spoznajni kapacitet takav da nam je nezamisliv taj njegov čin stvaranja.

            Elem, da se vratimo Zikru. Kujović tu ironično predlaže da odvojimo noć iz dana, sugerišući (1) kako čovjek ne posjeduje božansku moć stvaranja i (2) kako bi, čak i da posjeduje, intervencija u opus Dei, samo naškodila čovjeku. Kujović se čudi čovjekovoj iracionalnoj težnji da dosegne božansko saznanje ili božansku kreativnu moć: otkud i čemu takva težnja kad je jasno da ju ne nemoguće ostvariti, pa čak i kad bi bilo moguće čovjek ne bi ničeg dobrog dobio od svega toga. Ne može rasplesti noćnu nit iz dana, a čak i da može – dobio bi samo hiljadu nevidljivih dana, kaže Zikr, ali sa sviješću da je čovjeka s toliko iracionalnom težnjom moguće izliječiti, pa umjesto dobronamjerne, drugarske – kako se to kaže kritike, Zikr ironično savjetuje svog lirskog subjekta, ”nas” da nastavimo s našim pokušajem da razdvojimo ovostvarnosnu mješavinu na njene apsolutne sastojke, što će nam, je li, omogućiti da umjesto jednog dana ugledamo/proživimo Dan, koji je jednak hiljadama drugih dana.

            Kroz ovu rupu se otvaramo u sebe

            Kroz ovaj tunelski prolaz zvijezde plešu

            Prvi stih, uzet sam za sebe, djeluje kao pornografija.

            Međutim, nakon što uzmemo i drugi stih u obzir postaje gotovo izvjesno da pomoću ”rupe” i ”tunela”  pjesnik pokušava dočarati jedno te isto. Šta? Iskren da budem, nakon dužeg razmišljanja odlučio sam odustati razmišljati, pa ću preskočiti ove stihove, po cijenu da čitalac ne prihvati čitavu ovu interpretaciju zbog njene krnje prirode.

            U talasima odzvanjaju Božje riječi

            U ravnoteži viškova koji su manjkovi

            U ravnoteži manjkova koji su viškovi

            Indikativno je što pjesnik kaže kako Božje riječi ”u talasima odzvanjaju”. (Možda je ”u talasima” balast, jer ”odzvanjanje” već samo po sebi implicira talase vazduha. Ali, dobro, eto Kujović makar nije rekao ”u talasima vazduha odzvanjaju”.)  Božje riječi ne dolaze neposredno. I Kur'an kaže kako on nije neposredna Božja riječ, već je takoreći ”prepis” iz Majke Knjige, jednako kao što je svaka od objava bila ”prepis”, a ne neposredno obraćanje.

            Rečeno je kako Bog, prilikom stvaranja, operiše s apsolutnim sastojcima, što znači da su potrebne i apsolutne kategorije da bi se razumio njegov jezik. Rekli smo i da čovjek nije u stanju razlučiti razlike između apsolutnih očitovanja pojava, a iz historije filozofije (Kant) nam je poznato da se čovjek nužno zapliće u protivrječja kad počne operisati s tim apsolutnim, božanskim pojmovnim instrumentarijem.

            Uzevši to u obzir, nije nam velika tajna što se Božje riječi u Zikru javljaju u ravnoteži viškova koji su manjkovi, u ravnoteži manjkova koji su viškovi. Ravnoteža je ”stanje organizma ili tvari ili nečeg drugog pri kojem suprotstavljene reakcije stoje u najpovoljnijem omjeru”, ”ujednačen odnos, sklad, koji onemogućuje nadmoć jednog nad drugim”. Tako i u Božjim riječima nema ni manjka ni viška. Razlika između njih se gubi, jer je nema. Zikr pomoću njih opisuje Božje riječi-misli da bi pokazao – ono što smo rekli povodom noćne niti u danu i hiljadu nevidljivih dana – kako se ljudske riječi-misli zapliću u kontradikcije pokušavši dokučiti riječi-misli Apsoluta.

            Mi smo bačene kocke

            Koje padaju na svih šest strana

            To su i posljednji stihovi. Ti stihovi su i jedini refren pjesme, što će reći da imaju i veći značaj od ostalih. Nisam se zadržao na njihovom prvom pojavljivanju, gdje su smještene između onog cvijeta koji je sakrio svoje naličje i one riječi koja se isteže. Kocke, tj. mi, slične su toj riječi koja se isteže. Naime, kocke koje padaju na svih šest strana – razbiju se, je li. I ne radi se o tome da ih je neko razbio; da, kojim slučajem jeste, morao bi biti određen subjekt u rečenici. Ovako, problem je u samim kockama. To je isti onaj problem koji ima istežuća riječ: kocke bi htjele biti nešto više od onoga što jesu, pa u tom nastojanju uspiju postati tek nešto niže od onoga što jesu.

            Gubeći oblik, kocke koje padaju na svih šest strana, gube i smisao, ako je riječ o ”kockarskim” kockama, a nije zabranjena i ta asocijacija. Te su kocke rječnička metafora za slučajan razvoj stvari, jednako kao i ono lelujanje (suhog lista) na vjetru, u prvom stihu, metafora za čovjekovu slabost, nemoć da rukovodi vlastitom sudbinom, a kamoli višim stvarima. S druge strane, budući da kocke padaju istodobno na svih šest strana, ništa nije prepušteno slučaju: ne samo da tim svojim padom gube oblik, već gube i smisao. Ovaj pad – kao i, općenito, čitav tok pjesme – vraća nas ponovo drugom stihu, i onom (moralnom?) padu koji nije posljedica djelovanja sile teže.

            Kujovićeva pjesma podsjeća svojom ”kritičkom dimenzijom” na pjesmu Hlebnjikova Obijanje vaseljene. Kod Hlebnjikova ljudi su napravili ogromne ljestve i vođeni nekom čudnom agresijom kreću tući svemir, kao što se orah tuče, ne razmišljajući hoće li im se sve to obiti o glavu. Zikr je, kako rječnici kažu, veličanje Boga, Allaha. I Kujovićeva pjesme jeste to, ali – usudio bih se reći – da je više unižavanje (savremenog) čovjeka, koji je, po Kujoviću, uobražen preko svake mjere. Suština Zikra je upravo ta ljutnja na tobožnjeg bogočovjeka. Kujović se, međutim, oslobodio patosa, koji obično sa sobom nose takve kritike ”antropocentrizma”, ”scijentizma”, isl. Zikr sa svojim zakučastim metaforama svakako ne može ciljati na to da nekog podučava; štaviše, nju je moguće pravilno pročitati i bez da se apstrahira njen misaoni totalitet.

            Čak i kad je pročitate ”na brzinu”, uspjet ćete intuitivno uhvatiti – makar okvirno – onaj kontrast između neosporene slabosti i tobožnje svemoći ”nas”, ljudi, posebno u onim dijelovima gdje se autor (ljutito, ali smireno) cinično ophodi prema mogućnosti ispisivanja naučne, matematičke jednačine stvaranja, što je kontekst uz pomoć kojeg ne možete mašiti smisao njegovog ”veličanja Boga”.

            A možete, umjesto određivanja bilo čega ljudskog (misli, a pogotovo emocija) u stihovima, vjerovati i da je Kujovićeva pjesma ”opis iskustva transcedentalne stvarnosti”, i umjesto da je obremenite zemaljskim emocijama ili smislom, možete uživati u njenoj besmislenoj i bezemocionalnoj vanzemaljskosti, te eventualno prigovoriti nekom racionalisti, koji postoji samo u vašoj glavi, što prigovara (opet samo u vašoj glavi) Kujoviću zbog neke ”nezemaljske” metafore u njegovom vanzemaljskom putopisu. ”Slušaj ti, glupi racionalisto”, tako mu recite, ”ne možeš prigovarati Kujoviću zato što je napisao da nešto pada (iako je) oslobođeno sile teže. Ne možeš, zato što Kujović opisuje iskustvo zikra, a tu je apsolutno sve moguće!” Tako recite tom racionalisti, ne samo za pad oslobođen sile teže, već za svaku ”iracionalnu” metaforu koju primijetite u Zikru.

            Kad pjesnik previše gleda MTV

            Ako je Krajišnik pokazao premalo želje da razumije Kujovićevu poeziju, onda je Tikveša, oponirajući nepostojećim volterijancima, pokazao još manje želje da razumije pjesmu Zikr, što je – ako znamo da je jednako ”tumačio” i Tzimtzum – golem nedostatak njegove metakritike. Osim toga, nije razumljivo zašto je Tikveša stao u odbranu Kujovićeve knjige tako što je uzeo da tumači Zikr i Tzimtzum, kojima Krajišnik nije ni osporio vrijednost, a nije ni spomenuo – a kamoli odbranio – pjesmu Potret dame za šankom koju je Krajišnik u svom tekstu ponajviše pokudio.

            Pjesma glasi ovako:

            Oči Džesike Albe,

            Usne Dženifer Lopez,

            Nemaš pravo žalbe,

            Na kez Selene Gomez.

            Trepće ko Jelena Rozga,

            Gica se a la Šakira;

            Nije sasvim bez mozga,

            I tebe će da spakira

            Tetovaža Lejdi Gagina

            Il možebit od Karleuše.

            Čija sve ne vagina

            Fine Madone djeveruše

            Rijanin friz okreće lijeno

            Prema ‘Zelenih beretki’,

            Nešto je tu njeno

            U žamoru heklanih spletki

            Gdje svaki da se preslika

            U ubavu sliku s Fejsbuka…

            Dok muziku iz zvučnika

            Opsjeda prometna zbrka

            Sad je, kad smo je pročitali, i razumljivo što ovu pjesmu Tikveša nije pokušao braniti.

            Što bi Hegel rekao, ova pjesma govori o onoj u historiji čovječanstva rijetko viđanoj situaciji kad On gleda, a Ona mu ne da, pa onda On skonta da je Ona glupa.

            Nisam pretjeran zagovornik feminističkog paraestetskog pristupa književnosti, ali kad naiđete na ovakvo blago rečeno nemaštovito tematiziranje žene/-a jasno vam postane što i taj feminizam postoji. Sve ima svoje… Samo nije nimalo jasno kako je Tikveša, kao deklarisani feminista, sasvim prešutio ovu pjesmu.

            Ovo Kujovićevo ”ironično” & tužno svjedočanstvo o pogubnom utjecaju američke kulture, tj. televizije, na duh & tijelo neke/svake žene (nisam posve siguran kome je šta pisac htio reći) dobro je samo kao ilustracija teze da je od banalnosti američke kulture gora samo banalna kritika banalnosti američke kulture.

            Most scholars and critics – piše američki prozaista & samoubica David Foster Volas (Wallace) – who write about U. S. popular culture, though, seem both to take TV very seriously and to suffer terrible pain over what they see. There's this well-known critical litany about television's vapidity and irrealism. The litany is often even cruder and triter than the shows the critics complain about, which I think is why more younger Americans find professional criticism od television is less interesting than professional television itself.

            Junior advertising executives, aspiring filmmakers, and grad-school poets are – dodaje Volas – in my experience especially prone to this condition where they simultaneously hate, fear, and need television, and try to disinfect of whatever so much viewing might do to them by watching TV with weary contempt instead of the rapt credulity most of us grew up with.

Eliot ili šuma simbola

            Po Tikvešinom mišljenju Kujović je primijenio i Eliotov koncept tradicije. ”Pri tome Eliot misli na zapadnoevropsku tradiciju i književnu i uopšte, dok je kod Kujovića taj koncept daleko širi i prostorno i vremenski”, kaže Tikveša.

            Primjer iz pjesme Pariska parada:

            I sve su Parižanke junakinje iz filmova i romana:

            Drže se svojih karaktera klonirane Brižit i Ana.

            Hamurabi i pisar iz Sakare moja su braća azilanti,

            Đokonda, Venera Miloska, Sfinga, svi ti Rembrandti,

            Mikelanđelov Rob što se otima iz mišićave stijene –

            Udarcima i obljupcima klesan je sav kras vaseljene!

            Amonov hram sad je od Luksora do mjesta giljotine

            Gdje Antoaneta dželatu izusti: ”Izvinite, gospodine”.

            Krajišnik je ovaj i ovakav Kujovićev ”eliotizam” (”daleko širi i prostorno i vremenski”) odredio kao hiperaluviznost & pretjerano korištenje imena iz književne i opće historije (”beskrajno gusta nabrajanja”). Neki čitaoci vole kad autor na taj način obznanjuje da je erudita, dok je drugima to jednostavno izraz neukusa i neskromnost lišena šarma. Budući da smatram, kako pokuda ili pohvala ove dimenzije Kujovićeve poezije previše zavisi o ličnom ukusu čitaoca/kritičara, suzdržaću se od deklaracije.

            Kazaću samo kako je Bodler smatrao da je svijet – a ne pjesma – šuma simbola.

Iju-iju, anja-anja, ica-ica

            Osim ”beskrajno gustih nabrajanja, koja pjesmu do te mjere opterete da niste često u stanju, od količine natrpanih motiva, simbola, slika, uhvatiti ni kraj ni početak”, Krajišnik je kao krucijalni prigovor Kujovićevoj poeziji naveo i loše rime.

            Evo na koji način Tikveša brani Kujovićev način rimovanja:

Dok se kod Eliota pod pojmom tradicija misli na zapadnoevropsku tradiciju, ovdje se radi o tradiciji čovječanstva. I zato je ovdje, naprimjer, rima antika – Antarktika moguća jer se te dvije stvari unutar Kujevićevog pjesničkog senzibiliteta usitinu (!) ‘rimuju’, tj. slažu, tu nema ništa ni poetski niti kako oprečno ili nespojivo. A to je jedan od primjera koji Krajišnik navodi kao dokaz Kujovićevog ‘stropoštovanja u pjesničku provaliju’.

            Ako sam dobro shvatio Krajišnika, problem s Kujovićevim rimama nije u tome što pate od neke semantičke disharmonije, što Tikvešinu elaboraciju ”unutrašnjeg rimovanja” antike i Antarktika čini izlišnom. Problem Kujovićevog rimovanja je morfološko-prozodijske prirode. Recimo, u ovoj ”eliotovskoj” rimi antika – Antarktika disharmonija je višedimenzionalna: prva riječ ima tri sloga, a druga četiri; prije slogova koji se poklapaju ”ti-ka” prva riječ ima jedan konsonant ”n(t)”, dok druga ”rk(t)”; akcenat je u obje riječi na drugom slogu, ali kod prve je dugouzlazni, dok je kod druge kratkouzlazni.

            Sličan problem disharmoničnosti imaju i rime, recimo iz pjesme, Gladne godine: spratu – flautu, radiju – Lauraziju, preci – pletenici, istoriji – ćupriji, kupaonici – Grbavici, jadanja – stvaranja, nafta – jahta, kompjuteru – Veneru, Galilejce – utakmice, pjevačice – sapunice.

            Ili, u pjesmi Predajem se:  odmora – s mora, manje – napuhavanje, po zatku – po zadatku, swarovski – Čomski, početka – tetka.

            Ili, (iz ostalih pjesama): trnovita – vatrometa, Šiznilenda – krešenda, grešaka – proplanka, cio – prevario, Provocateur – partner, grobnice – ladice, pisma – neoplatonizma, Arhimeda – Muhameda, korekture – đubre, itd.

            Navedena rimovanja su prepuna disharmonije po stanovištu broja slogova, po dužini i kvalitetu akcenta, riječ u kojoj su vokali u susjedstvu rimuje se riječju u kojoj između svih vokala stoje konsonantni, riječi s konsonantskim skupinama rimuju se s riječima koje nemaju konsonantske skupine, autor se oslanja previše na gramatičke nastavke i koristi premale dijelove osnova riječi, što se, obično, je li, tumači kao izraz pjesničkog neumijeća.

            Majakovski piše kako mu je jednom prilikom Oleša htio prodati rimu. Bio je običaj među piscima da se rime prodaju i kupuju, jer ni tada – a još više danas – nije bilo lako doći do dobre rime. ”Med i kamen sa medikament”, kazao je Oleša. I Majakovski mu je odao izvjesno priznanje, ali je odbio kupiti rimu, budući da se elementi nisu podudarali u akcentu.

            Kujović je, izgleda, za razliku od samoubice Majakovskg sretan pjesnik. On nema problem s tim da rimuje ”pisma” sa ”neoplatonizma”. S druge strane, Kujović koristi i repertoar iz cile-mile rimarija za pjesnike početnike: soba – doba, probu – grobu, neba – hljeba, tajne – sjajne, itd.

            Dobro; ta mješavina se može protumačiti kao izraz duhovitosti.

            Pjesma Korektura – ili čak samo prve dvije strofe, koje ću navesti – primjer je miješanja u tu svrhu:

            Gomila naslaganih jutarnjih novina

            Iz vremena službe u odjelu korekture,

            Listam naslove iz kojih trubi ”domovina”

            Prije nego što ih pospremim u đubre:

            Put Djeda Mraza otkriva hanuma Obama.

            Amerikanci napravili čovjeka-svinju!

            Uraganom opet poharana Alabama,

            Kardašijan Hamfrisa proglasila za hinju!

            Iako mi se čini da bi pjesma bila duhovitija nego što jeste, da su sve rime – kao recimo kod Lucića – pjevljive, poput onih svinju-hinju, Obama-Alabama, Kujović ipak rimuje korekture sa đubre (ili u nastavku pjesme Kim Džong Ila sa kandidovala). I možda i u tom neskladu između pravih i fiktivnih rima, u ”iznevjeravanju očekivanja”, ima nekog, nekakvog humora.

            Kujović, međutim, koristi istovjetno miješanje pjevljivih i nasilnih rima i u pjesmama koje nisu humoristične prirode. Npr. pjesma Mevlana (druga strofa):

            Da šum Miljacke podesim na istu radiostanicu,

            Tok da joj usitnim u harfove arapskog pisma;

            Pa da se preslika i na ovozemnu stranicu

            U arabeske biljnog neoplatonizma.

            Dobro, možda i ovdje ova rima pisma – neoplatonizma ima funkciju nekakvog ”iznevjeravanja očekivanja”. I kritičar može pomisliti da iza ovih drugih, iritantnih, postoji izvjesna šenberg-bergovska umjetnička namjera: poznato je da stil nastaje iz namjernih pogrešaka. Moglo bi se pomisliti da Kujović namjerno želi iritirati čitaoca naviknutog (?) na rime.

            Ali, čak i da je Kujović sistemski hotimično pravio disonancu pomoću ”rima”, postavilo bi se pitanje njezine esteske vrijednosti, zbog povijesnopoetičkih okolnosti u kojima Vidikovac nastaje: jer, da li je današnji čitalac poezije toliko naviknut na rime da bi ga Kujović ”rimujući” mogao iznenaditi, a da to ne bude infinitezimalno iznenađenje?

            Imalo bi smisla provocirati na taj način provocirati Bogdana Popovića, ali prije nego što bi čovjek krenuo s takvom estetskom provokacijom morao bi uzeti u obzir da kasni stotinjak godina, budući da ne piše u vrijeme prevlasti dučićevsko-matoševskog impresionizma, već u vrijeme kada je slobodni stih i više nego dominantan. U takvome kontekstu bi – dijalektika čini svoje – gotovo avangardan postupak bio napisati klasični, pravilan sonet, dok je smiješno – poslije čitavog jednog stoljeća najrazličitijih avangardnih parodija i dekanonizacija klasičnih formi – tvrditi da je Kujović – ili Muharem Bazdulj u zbirci Heroes – učinio nešto ”mnogo novo”, sklepavši nekoliko aritmičnih soneta, rimujući riječi koje se ne rimuju, i istovremeno koristeći se svekolikom raskoši gimnazijskog (iju-iju, anja-anja i ica-ica) rimovanja.