Nova knjiga poezije Faruka Šehića nosi naslov Moje rijeke. Da, naslov je proziran da odbojniji ne može biti, ali neka to ne prevari čitaoca. Moje rijeke su prilično dobre pjesme, čak i ako ih poredimo s Modrom rijekom ili s nekim drugim velikim tokom naše poezije. Ako ih pak  uporedimo s Knjigom o Uni, moglo bi se reći da su i odlične.

Navedenu ocjenu Mojih rijeka čitalac mora uzeti s ogromnom skepsom. Ako recenzent, kao što je uostalom i običaj, napiše jednu-dvije stranice o 20 pjesama, može mu se vjerovati na riječ, što znači da možda govori i neistinu.

Ako napišete, bez detaljnog obrazloženja, da je knjiga uglednog autora, živućeg klasika loša, onda ću, ako nisam čitao knjigu o kojoj govorite, kao i svaki prosječno glup čovjek pomisliti da niste objektivni i da razlog negativne ocjene nije u samoj knjizi, već u vama. Razmišljati o motivima recenzenta, koji ne obrazlaže vlastitu ocjenu, sasvim je opravdano, budući da se u našoj književnoj javnosti godinama ne prestaje govoriti o književnoj intimnosti, o utjecaju ličnih poznanstava, prijateljstava ili neprijateljstava, seksualno-poslovnih uvjetovanosti, karijerističkih ambicija i kojih sve ne interesnih uvjetovanosti na estetske kriterije. Dobro, lični animoziteti su utjecali na misaone tokove jednog Ničea ili Dostojevskog, pa ne treba da čudi što utječu i na ugledne i neugledne književne kritičare u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici.

Značajno je, međutim, spomenuti da je neobjektivnost Ničea i Dostojevskog, potaknuta mržnjom prema Vagneru ili Bjelinskom, znala dovesti do logičke nekoherencije u tekstovima, ali s druge strane i do neosporivih, brilijantnih uvida. Mržnja često kritičara nagoni od istine, ali može, kao što je već Šopenhauer uvidio, imati i ulogu ”mamuze”: može napregnuti pažnju i kritičar koji je njom vođen nerijetko ugleda ono što neostrašćen nikada ne bi primijetio. Dostojevski ili Niče jesu znali nizati samo negativne strane stanovitih idejnih sistema, ali subjektivan pristup nije uvijek vodio ka samim netačnim primjedbama. Naprotiv. Kada bismo eliminisali sve što je napisao navedeni dvojac, s argumentom da je subjektivno pristupao predmetu kritike, ostali bismo, je li, uskraćeni za neke od najznačajnijih filozofskih, antropoloških i psiholoških uvida u intelektualnoj historiji svijeta.

Motivacija može biti važna. Za razliku od nje, razlozi ne mogu ne biti važni. Ako kritika nije obrazložena, onda je važno misliti o motivima. Ako je, međutim, kritika popraćena obrazloženjima, onda najprije treba ispitati njihovu intelektualnu validnost (logičku koherenciju i empirijsku zasnovanost), pa tek ako se uoči neka invalidnost u navedenom smislu (nelogičnost ili nesklad između rečenica i iskustva) treba ispitati šta je to nagnalo kritičara da piše neistine: intelektualna nesposobnost uzrokovana nekom emocijom ili intelektualna nesposobnost kao takva.

Sve dok nisu osporeni intelektualni kvaliteti teksta, nevažno je koji motivi stoje iza teksta. Nevažno je da li je neko (Krleža, na primjer) iz mržnje ili nekih drugih pobuda napisao tekst (Dijalektički antibarbarus, na primjer), sve dok isti taj tekst ne pati od logičke nekonzistentnosti i empirijske nezasnovanosti. Ako je neko napisao kritiku, u kojoj je dokazao kako moje rečenice nemaju veze s činjenicama i da su u odnosu logičkog nesklada, nevažno je da li je motivacija tog kritičara mog djela finansijske, mrzilačke ili koje već prirode. Štagod napisao o stanju duše kritičara mog djela, ne mogu relativizirati činjenicu da sam napisao intelektualno invalidne rečenice.

To je prednost sveobuhvatne analize. Glavna mana joj je sveobuhvatnost. Teško je, danas kao i jučer, jučer kao i prekjučer, naći čitaoca, koji će pročitati stotine i stotine stranica analiza nečijih stihova. Od neolita do danas, uvijek je draže najčešćem recipijentu bilo čuti kritiku, koja se može postirati na fejsbuku, bez onog ”read more”. Tako kritičar kreće u detaljnu analizu s namjerom da posveti što više pažnje nečijem djelu, a obično stvar završi tako što ne postoji čitalac, koji bi posvetio pažnju svemu tome. Treba naći nekakvu mjeru. Nije sporno što književni kritičari pišu jednu stranicu o dvadesetak pjesama, ali vrijedi ponekad napisati i dvadesetak stranica o jednoj pjesmi. Posebno u književnim epohama, sličnim našoj, kada se književna kritika shvata više kao znak pažnje, kada se pjesnik shvata kao djevojka kojoj treba ubrati cvijet, kada umaženi pjesnik sam sebe shvata tako i traži od kritike upravo to.

Osjetivši želju da stihovi iz Mojih rijeka, za razliku od kanonizirane Knjige o Uni, imaju više od nijedne recenzije u kojima je vrednovanje popraćeno detaljnim obrazloženjima, odlučio sam napisati nekoliko stranica o jednoj pjesmi iz te nove Šehićeve zbirke. Tražim od čitaoca da mi ne vjeruje kad kažem da su Moje rijeke jako dobra knjiga, ali isto tako tražim da mi vjeruje kad kažem da je Dan oslobođenja dobra pjesma.

Dan oslobođenja. Naslov, sam za sebe, ne obećava mnogo. Pjesma počinje dnevničkim stihovima:

Šetao pješčanim žalom dugim nekoliko

kilometara. Ljušture školjki su razbarušeno

označavale granice plime. Većina ih je ličila

na glave aliena iz ”Osmog putnika”. Atlantik je

zapljuskivao francusku obalu. Vuče na

tautologiju koja to nije. Zapljuskivanje je

sretno ponavljanje talasa i blagost klime.

Unutar navedenih sedam redova iz pjesme Dan oslobođenja nalazi se šest stihova. Od tih šest stihova tri zadržavaju pažnju duže nego prosječne prozne rečenice.

Za svaku pjesmu je dobro kad ima te remetitelje mentalnog mira. Oni su primarni stihovi i uvjet su postojanja poezije. S druge strane, stihovi kojima čitalac posveti samo sekundu svijesti su slični prozaičnim prolaznicima na ulici. Ako je pjesma sačinjena samo od tih sekundarnih stihova, onda je ona mrtvorođenče. To ipak ne znači da sekundarni stihovi nisu uslov postojanja pjesme. Ako je, naime, pjesma sačinjena od sve samih primarnih stihova onda je njezina iritantnost jednaka dosadi neprekidnog niza sekundarnih stihova. Trećim riječima, ako, kao nadrealisti, zaključate gomilu attention freakova u kamerni prostor lista, onda se oni moraju isklati među sobom, a i pjesma neće preživjeti taj masakr. Unutar pjesme, dakle, mora postojati ravnoteža između primarnih i sekundarnih stihova.

Po ovoj teoriji, prvih šest stihova Dana oslobođenja su savršena poezija, budući da potpuno ispunjavaju kriterij ravnoteže primarnih i sekundarnih stihova: tri naprema tri. Štaviše, između dva attention freaka uvijek stoji jedan dosadan prolaznik, kao zid, koji ih sprečava da se svađaju. Problem navedene teorije je što, kao i svaka teorija, ima samo jedno oko; u ovom slučaju ono koje posmatra kvantitet. Teorija stiha može načelno odrediti kvalitet primarnih stihova pomoću formalističkog pojma oneobičenja, ali za potpuno utvrđivanje odredbi kvaliteta potrebno je, osim teorijskog, još jedno oko.

Pjesnik Dana oslobođenja je izgleda svoj prvi stih očudio nehotimično. Šetao pješčanim žalom… Žal ili žalo je pješčana (morska) obala. On je plakao gorko i neutešno na žalovima melanholičnog tuđeg mora, kaže Dučić. Bilo bi suglasnije merkelovskim mjerama štednje riječi, uz pomoć kojih je pjesnička republika od svih jezičkih zemalja najzaštićenija od inflacije, da se pjesnik lišio pleonazma i napisao samo: Šetao žalom dugim nekoliko kilometara. Ako već ne: Šetao kilometrima žala.

Većina ih je, kaže Šehić o ljušturama školji, ličila na glave aliena iz ”Osmog putnika”. Budući da nisam gledao ”Osmog putnika”, a nemam ni internet kući, pa nisam mogao izguglati navedene glave, počeo sam razmišljati o mogućim oblicima tog vanzemaljca. Ali ni to nije porodilo naročit rezultat. Kao što reče jedan stariji pisac, ma koliko se čovjek s prosječnim maštovnim resursima trudio da dokuči oblik vanzemaljca, uspije obično zamisliti samo Tonyja Blairea.

Atlantik je zapljuskivao francusku obalu. Vuče na tautologiju koja to nije. Posljednje je treći Šehićev neobičan stih. Neobičan je zato što je balast. Da je u prvom stihu kazano da je Atlantik zapljuskivao atlantsku obalu onda bi to vuklo na tautologiju, izgledalo bi kao ona. Ali ne bi bilo ona, jer čitalac iz ostatka pjesme saznaje da je predmet zapljuskivanja francuski dio atlantske obale, a ne španski ili engleski. Ovako, pjesnik objašnjava da nešto što nije tautologija liči na nešto što nije tautologija. To je tautologija koja to jest. Čemu ona? Upitnik.

Prvi se stihovi mogu u vodu baciti, ali čitalac, koji ne odustane nakon šest uvodnih stihova, postepeno će sticati drugačiji utisak u vezi sa jezičkom vještinom autora.

U stihovima, koji slijede, Šehić nastavlja dočaravati atmosferu francuske atlantske obale:

Prepoznao sam isprani indigo dagnji

zabijenih u pijesak poput šljemova

kosmičkih liliputanaca. Ljudi su rastrčavali

pse pored okeana. Vjetar je raspirivao maštu

u svim pravcima.

Prvi stih efektno oneobičava složena aliteracija indigo dagnji. Na prvi pogled, čini se da muzikalnost proistekla iz fonetičkog podudaranja i fonološke premetačine n-d-g i d-g-nj mora biti nasilništvo diktatorske mašte. Ali to je samo privid. Kad bolje osmotrimo semantičku relaciju između nijanse indiga i dagnje (predmet je samo određen bojom, koja mu objektivno i pripada), onda vidimo da je spajanje, koje nam se učinilo natezanjem u svrhu muzičke taumaturgije, izvršeno s prirodnom lakoćom.

Dagnje su, kod Šehića, zabijene u pijesak poput šljemova kosmičkih liliputanaca. Navedeno poređenje nema za svrhu samo približiti oblik školjki, već funkcioniše i kao stanovita najava iduće teme: povežemo li naslov pjesme, francusku atlantsku obalu i šljem, kao prva asocijacija se ispostavlja Dan D, borba protiv fašizma. Postoji i još jedna funkcija navedenog poređenja koja je, doduše, uočljivija nakon ponovnog čitanja cijele pjesme. Nije neobično što školjke na francuskoj atlantskoj obali podsjećaju na šljemove, koliko je neobična druga dimenzija, koju sa sobom nosi to poređenje, a po kojoj se vojnici, pa makar bili i ”kosmički liliputanci”,  identificiraju sa mekušcima poput dagnji.

Čitalac će možda pomisliti da radim suludu stvar, identificirajući upoređene stvari po stanovištu različitom od onog koje je koristio sam pjesnik. On je, je li, poredio ljušture dagnji i šljemove patuljastih vanzemaljaca, a ne dagnje i vojnike. Možda je pjesnik ciljao na dvostruko poređenje, možda nije, ali ono, kao takvo, funkcioniše: ”kosmički liliputanci” mogu biti ljudi, budući da su ljudi sa stanovišta kosmičke beskonačnosti samo smiješni patuljci. Na osnovu toga, može se izvesti da su ljudi, komsička nejač, osjetljiva poput dagnji, morali staviti šljemove i ići u rat. Čitavu pjesmu prožima traumatski osjećaj potekao iz navedenog poređena neuporedivog. Ali da ne mijenjamo početak s krajem, biće govora o ovome i nešto kasnije.

Sad je važno shvatiti funkciju preostala dva stiha. Jasno je čemu služe ljudi koji rastrčavaju pse: oni su tu da bi se što više približila ugodna atmosfera izleta koju je čitalac mogao naslutiti sa Šehićevom definicijom zapljuskivanja kao sretnog ponavljanja talasa i blagosti klime. Samo mi ostaje nejasnim jedno. Ako je vjetar raspirivao maštu u svim pravcima, zašto se dvaput školjke porede sa vanzemaljcima? Prvo poređenje (sa glavom aliena iz ”Osmog putnika) izgleda sasvim suvišno. Posebno nakon uvida u složenost i izražajnu moć poređenja oklopa dagnji sa šljemovima.

Nastavak pjesme donosi takoreći žanrovsku promjenu. Umjesto impresija putopisca, slijede gotovo enciklopedijski pasaži, a zatim melanž ta dva glasa.

Da se pozabavimo najprije uplivom enciklopedijskog:

Tu su se nekad iskrcavali Amerikanci i Englezi u

Prvom i Drugom svjetskom ratu. U zaljevu

je 1940. potopljen britanski ratni brod

T. Lancastria s 4.000 mornara i engleskih

civila. Zbratimljene zastave vijore na gordim

jarbolima. To su rijetke zastave koje mi se

ne gade. Poštovanje je jedina riječ koju

mogu osjećati. Zamišljam američke ratne

brodove u zaljevu u centru Saint-Nazairea.

Prijeteću sivu boju čelika koji je odlučio

braniti svijet od nacizma. Tu je bio i USS

Saratoga, čijem sam se imenu kao dijete

divio. Riječna voda razblažuje miris okeana.

Pojedinačno uzeti, navedeni stihovi su uglavnom miran vazduh. Samo jedan od njih je vjetar, koji može uzburkati maštu.

Time ne mislim na čelik, koji je odlučio braniti svijet od nacizma, budući da se svijet i branio od čelika nacizma. Dakle, određen dio čelika je protiv nacizma. Pjesnički efektnije je kad bi, nekako, stih mogao sugerisati sljedeće: i stvari su odlučile braniti svijet od nacizma, čelik na primjer. Ali ne može: jedan dio čelika brani nacizam. Moglo bi se kazati da je plutonijum odlučio ustati protiv fašizma. Time, međutim, idemo ka nekoj drugoj pjesmi.

Šehićeva deklaracija gordosti povodom vlastitih apatridskih i antifašističkih osjećanja ne ostavlja prostora sumnji u ispravnost autorovog etičkog opredjeljenja. Za pjesnika je, kao i za svakog čovjeka koji piše, važno da brine o ideološkom smislu izraženih osjećanja, ali za razliku od drugih ljudi pjesnik mora voditi brige o (izražajnoj) autentičnosti osjećanja, budući da ga to i čini pjesnikom.

Šehić izražava poštovanje prema zastavama antifašizma uz pomoć pojma, kojim se to osjećanje najčešće izražava. I obični ljudi mogu izraziti na papiru (etički poželjan) poštovanja prema antifašističkoj prošlosti, govoreći da pred zbratimljenim zastavama u Saint-Nazaireu mogu osjećati samo poštovanje. Ali da li to izražavanje emocije poštovanja pomoću pojma poštovanja ima pravo zvati se poezijom? Da li je čovjek koji kaže joj ili aj stihom izrazio emociju?

Skender Kulenović svojoj Rusoj pjesmi kaže:

Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao.

Pjesma je pletivo riječi. Svesti pjesmu na jednu riječ znači oparati pletivo i smotati konac, koji preostane, u klupko. Kad se pjesničko pletivo svede na riječ-klupko, onda pjesme nestaje. Svesti pjesmu na suštinu, koju označava pojam, znači oduzeti joj formu. Oduzeti joj formu znači oduzeti joj estetsku tjelesnost.

U klupku je sve što je bilo u pjesmi, ali klupku nedostaje sve da bi bilo pjesma. Nedostaju mu spletovi, koje je duh napravio. Klupko ne može proizvesti estetske utiske, samo pletivo to može. Kao što pletilja dadne formu sadržaju klupka i nastanu priglavke, kao estetsko tijelo, koje proizvodi estetske utiske, tako i pjesnik daje formu sklupčanoj emociji, koju prije nego što počne pisati odredi pomoću pojma. Kad pjesnik krene pisati, on odmotava pojam, kojim je isprva odredio svoje osjećanje, i pojam se pretvara u pravi konac riječi, koje onda plete u niz stihova. Melanholija je klupko, a Ispovijest huligana je šareni džemper od rjazanjske vune. Ljubav je klupko, a trubadurska lirika je nakurnjak.

Prije nego što je krenuo pisati Stojanku, Skender kaže, u eseju Iz humusa, da ju je osjećao, kako leži u njemu ”duboko u nekakvoj mutnini, sklupčena u strašan jauk”. Stojanka sklupčena u jauk nije Stojanka. Rusa pjesma (Stojanka?) sklupčena na početku istoimenog soneta u riječ jao nije pjesma. Jao je nemušto. Pjesma može biti sve, ali ne može biti nemušta.

Kad, međutim, govorimo o Rusoj pjesmi moramo imati u vidu da govorimo o dvije pjesme. Jedna je ona, kojoj se obraća Skender i ona je pjesma-osjećanje. Druga je samo obraćanje. Pjesma-osjećanje svedena na jednu riječ nije pjesma. Jao nije ni stih. Pjesma o kojoj govori prvi stih Skenderovog soneta je izgubila estetsko tijelo. Ali pjesma-obraćanje ima svoje estetsko tijelo. Jao nije stih. Stih je Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao. Jao bez glagola klupčiti nije ništa. S njime, ono je više nego što se čini na prvih nekoliko pogleda.

U relaciji s klupčenjem jao ne posmatramo samo kao pojam, kojim pjesnik opisuje emocionalnu suštinu ruse pjesme. U stihu Skenderovog soneta, jao nije za rusu pjesmu isto što je melanholija za Stražilovo u rečenici nekog egzegete-svodnika. Jao u Skenderovom sonetu jeste suština, ali je i forma, jeste duša, ali je i tijelo. Jeste klupko, ali je i pletivo.

O čemu govorim? Pogledajmo malo bolje to jao. Pogledajmo koje nam njegove dimenzije otkriva njegova relacija s klupčenjem. Ako ga razdvojimo na elemente, dobićemo grafički prikaz tri faze klupčenja.

• pozitiv: ”j” je ”i” koje se tek počelo klupčiti;
• komparativ: ”a” je već prilično sklupčeno ”j”;
• superlativ: ”o” je totalna sklupčenost.

Jao, dakle, liči na čovjeka, koji je, ojađen, krenuo grliti sebe, štiti se. Čovjek je bio uspravan kao I, ali se počeo savijati. J, a, o.

Treba podsjetiti da se rusa pjesma u sonetu ne klupči kao jao, već se sklupčila u jao. Da, pjesma-osjećanje se sklupčila u jao, ali to jao se, u pjesmi-obraćanju, klupči unutar sebe i sugeriše kako i od čega je nastalo. U eseju Skender piše jauk, u pjesmi piše jao, s podvlačenjem.

Da je Skender napisao jednostavno da osjeća nešto poput jao, to ne bi bila poezija.

Poštovanje je jedina riječ koju mogu osjećati, kaže Šehić. I to zvuči kao da je sklupčio složeno osjećanje u jednu riječ. Kao da nije ispleo stihove iz klupka poštovanja, već smatra da je samo klupko estetsko tijelo. A znamo, je li, da ono to nije i da ne može biti. Kad shvatimo da nam pjesnik jednostavno želi reći da osjeća poštovanje, to nam, kao čitaocima poezije, nije ništa fascinantno.

Šehićev stih izgleda jednostavan, sve dok se ne zapitamo – zašto kaže da osjeća riječ. Zašto čitaoca dovodi u neugodnu, da ne kažem budalastu, situaciju da tautološki objašnjava kako čovjek ne osjeća riječ, već osjećaj? Da je pjesnik kazao da može osjećati samo poštovanje, ili da je kazao da je poštovanje jedina stvar koju može osjećati, onda bi fraza bila jednaka sebi. Ovako ju je malo izvrnuo. Šta tim izvrnućem želi reći? Da ga je zaljev Saint-Nazaire svojom historijskom simboličnošću potaknuo da osjeti šta znači riječ poštovanje čije se značenje izgubi obilnom upotrebom u sitnim kontekstima svakodnevice? Ne, da je to htio reći stih bi bio lišen onog jedina: poštovanje je riječ koju (trenutno) mogu osjećati. Ovo jedina nam ne dozvoljava da stih tumačimo kao osjećanje riječi poštovanje, već jedino kao izraz poštovanja: poštovanje je jedino što mogu osjećati prema ovim zastavama. Time je krug zatvoren i pitanje s početka ponovo otvoreno: zašto riječ?

Duboko poštovanje s primjesom straha prema kakvoj svetinji ili prema nekom višem ili starijem jeste nijansa poštovanja koja u našem jeziku nosi ime strahopoštovanja ili strahopočitanja. Strahopoštovanje je obično praćenom izražajnim poteškoćama i čovjek koji je sopstvenik tog osjećaja najčešće ga izražava šutljivim naklonom ili minimumom riječi, ako je već primoran od sebe ili drugih da ga izrazi. Stojeći pred američkim i engleskim zastavama, Šehić estetski efektno sugeriše kako osjeća strahopoštovanja i kako pokušavajući izustiti nešto, ali osjeća (na jeziku) jedino riječ poštovanje.

Ostali, sekundarni stihovi, uglavnom kao takvi nemaju vrijednost. Ali dobivaju je kad se, kao stanovita cjelina unutar Šehićeve pjesme, postave spram uvodnog impresionizma. Stavši u uvodnim stihovima oči u oči s beskonačnošću okeana, izgledalo je da Šehić pjeva simbolistički, ukidajući pejzažu, ne samo historijsku, već i samu materijalnu vrijednost. Naglim historiziranjem svog pejzaža, Šehić mijenja ton, iznenađujući čitaoca, koji je očekivao da će čuti jednu čistu blokovsko-dučićevsku lirsku meditaciju.

Živjeti u vremenu između rata i mira

Puše jak vjetar s pučine, pod mojim nogama

hršću oklopi mrtvih školjki. Danas je Dan

oslobođenja Francuske od njemačke

okupacije. Vijenci su položeni ispred

spomenika poginulim vojnicima i hrabrim

francuskim civilima. Na otvorenom okeanu

klize teretni brodovi. Boja valova je mutna,

biblijski metaforična, jer tu rijeka i okean

postaju jedno. Pijesak na žalu stvrdnuta

mokra kora. Atlantski vjetar je raspirivao

maštu u svim pravcima.

Oklopi mrtvih školjki su konačno svoji na svom. Naslov je dobio smisao. ”Pijesak na žalu” jeste onemogućio da još jedanput pročitamo ”pječani žal”, ali, što bi Šehić rekao, vuče na pleonazam, koji to nije. Položeni vijenci poginulim vojnicima, koji dozivaju USS Saratogu i ostatak mornarice, u prikladnom su kontrastu s teretnim brodovima. Mutna voda ušća je dočarana relacijom sa biblijskom metaforikom. Ta voda je impresivna i kao takva, ali još više uslijed svog historijskog značaja. Tu je početak borbe pred kojom Šehić osjeća strahopoštovanje. Ta je voda sveta, mutna, neodređena kao božanstvo, koje je moguće dočarati samo metaforom sa nejasnim značenjem.

Kao kad Ivan u Otkrovenju, govori o četiri anđela, koji stoje na četiri ugla zemlje i takvi su da drže četiri vjetra u svojim rukama i ne daju im da krenu na zemlju, more i stablo. Jedan anđeo zaogrnut oblakom silazi na zemlju, stavljajući jednu nogu na more, a drugu na kopno. Na zemlji su dva božija svjedoka, koji su dvije masline i dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarem zemlje. Tu je i Zmaj, koji svojim repom odvuče trećinu zvijezda i baci ih na zemlju. I ”stade na morskome žalu”, ljut na Ženu odjevenu u Sunce.

Za razliku od Apokalipse, u kojoj je anđeoska ruka ščepala vazdušnu zvijer, u dosadašnjem dijelu Dana oslobođenja vjetar raspiruje maštu u svim pravcima toliko da je pijesak na žalu stvrdnuta mokra kora. Kako li je kora istovremeno i mokra i stvrdnuta?

Šalu na stranu. Apokalipsa jest prenatrpana primarnim stihovima, ali i Dan oslobođenja je mogao u dosadašnjem dijelu mogao biti s manje sekundarnih stihova i kojim primarnim stihom više. Kao što je, naprimjer, slučaj u nastavku te Šehićeve pjesme, gdje stihovi, kako se redaju, imaju sve veći kapacitet za iniciranje asocijativnih avantura.

Krenimo redom.

Volio bih da me neko zovne imenom. Da vjetar

donese moje ime Faroukh, kako ga pišu Arapi

i Francuzi. Da konačno nekom pripadnem.

Da se vežem za novo mjesto. Pustim

mornarsku bradu i lovim sitnu plavu ribu

mrežama iz čamca što kašljuca paru i naftu.

Sarajevo je daleko od mene. To je teška i

mučna ljubav, ovisnost i opsesija koje su skoro

tjelesne kao dragi ožiljci iz davnih bitaka. Sad

se osjećam kao kilometarski široka Loara što

se ispod moje terase ulijeva u Atlantik.

Treba se u ovom kontekstu sjetiti riječi Velikog inkvizitora, ne faleć’ mu političke orijentacije, kad kaže da je sloboda preteško breme za čovjeka. Tako naš lirski subjekt izliječen od svih nacionalnih iluzija, ipak osjeća potrebu za pripadanjem, za povezanošću s cjelinom, za smislom. Ali, izliječen od nacionalnih iluzija, on ne osjeća nostalgiju za rodnim krajem, već bi volio ”da se veže za novo mjesto”. Volio bi da mu vjetar donese ime Faroukh, da lovi ribu. (”Lovi ribu, Ahmete Šabo!”) Ali sloboda i smisao su, kod Šehića, u protivrječju. Slobodoljubiv, pjesnik osjeća kako ga muči smisao. Slobodan, osjeća kako ga muči besmisao. Zato je Sarajevo njegova teška i mučna ljubav, ovisnost i opsesija koje su skoro tjelesne kao dragi ožiljci iz davnih bitaka. Ožiljci su dragi, ali i dragi ožiljci su ožiljci. Šehić bi se sa svakim zemaljskim prostorom dugoročno mogao vezati samo kao što se veže sa Sarajevom. Dakle, ne bi mogao; do kraja. Bila bi to teška i mučna ljubav.

Zato se osjeća kao Loara.

Loara koja se ulijeva u Atlantik, u njegovu beskonačnost. Lirska svijest, naime, može podnijeti vezivanje sa beskonačnošću, koju simbolizira okean. To je izraz paradoksalne želje da se veže, ali i da se ne veže, izraz istovremene želje sa slobodom i za smislom. Logički kazano, A vezano za beskonačnost je isto što i A samo po sebi, nevezano za bilo šta. Vezivanje za beskonačnost je samo izraz želje za vezivanjem, želje koja je osuđena na neutaživost.

Spajam se sa slanom vodom žedan širine okeana

Samo me zvuk krckanja školjki pod nogama

Vraća u zbilju vjetrovitog Atlantika

Slobodan sam da živim vječno

Ili da istog ovog momenta umrem bez trunke

kajanja

Sa dva ljudska života nataložena u sebi

Za trenutak mi je to u glavi

Žeđ za širinom okeana je pjesničko pojašnjenje emocije, koja je maločas opisana, ali zvuk krckanja školjki (”šljemova”) koji vraća u zbilju vjetrovitog Atlantika je stanovita najava nerješivosti duševnog problema. Čežnja za vječnim životom je čežnja za vezivanjem s beskonačnošću. Naoko paradoksalno, ali samo naoko, čežnja za trenutnom smrti je ista takva čežnja. Dvije strane medalje, koju je dobio prvak u apsolutizmu. Šehićevo ”ili-ili” je zapravo znak jednakosti. Nula je beskonačnost, jednako kao što je beskonačnost nula. Treba ponoviti da navedena lirska dijalektika, nije zanimljiva zato što je dijalektika, već zato što je lirska. Porijeklo te emocije, koja ima filozofsku bradu, nalazimo u stihu o dva nataložena ljudska života.

Izgleda da pjesnik odaje poštu samom sebi: ako je sopstvenik dva života, onda mora da je riječ o izuzetnom čovjeku. Ali, budući da je riječ o nataloženim životima, prije će biti da se radi o pogrdi. Šećer koji se nataloži na dnu posude, baca se u smeće. S teljvom je isto. Taloženje je obično akumulacija otpada. Gledajući sa stanovišta tekućine, to može biti pozitivan proces: recimo izbistravanje vode. Ali gledajući sa stanovišta neotopljivih čestica koje se skupljaju na dnu, riječ je o besmislenom, nevažnom postojanju. Proces taloženja je ljudskom oku često dosadna stvar: teško je čekati da se otopi šećer u limunadi, a kamoli da se iz prljave vode odvoji mulj.

Ergo, ako Šehić kaže da ima dva nataložena života u sebi, onda to pomalo zvuči i kao uvažavanje vlastitog sebe, ali i kao priznanje da je vlastiti život – štaviše dva života! – dosadna akumulacija nevažnog. A spoj dosade taloženja i nevažnosti taloga savršena je psihička podloga za apsolutističke težnje.

Zastanem, i onda nastavim koračati pješčanim

žalom

Kao da se nikad ništa nije desilo

Ratovi su privremeno zaboravljeni

Zato se predajem ogromnom talasu koji se diže iz

srca planete

Koji prolazi kroz riblje oči i ljudske eritrocite

Šehićevo takorekuć metafizičko osjećanje života kao taloga i taloženja (”Kao da se nikad ništa nije desilo”) obogaćeno je historijskim osjećanjem života (”Ratovi su privremeno zaboravljeni”). Drugim riječima,  živi se u međuvremenu, između vremena rata i vremena mira. Historijsko osjećanje i metafizičko osjećanje su u jedinstvu. Život se taloži u čaši svijeta. Rat je ulio prljavštinu u tu čašu vode, potresao je i ostavio je na miru. U dosadi, u taloženju. Privremeno zaboravljeni ratovi izgledaju poput oluja u čaši vode. Ali čovjek, čiji je život taloženje u čaši vode, zna da ta oluja nije mala stvar. Između predosadnog života u miru i prezanimljivog života u ratu, pjesnik bira treće.

Predaje se ogromnom talasu, koji se diže iz srca planete. To je mistični talas, koji uspijeva ono što obični talas ne može: riblje oči zadržavaju obične vodene talase. (O mogućim relacijama ljudskih eritrocita s talasastim pojavama, autor ovog teksta ne zna ništa, pa ne razumije rep ove pjesničke slike.)

Mistični talas iz srca planete, koji je dohvatljiv jedino radarima ljudske duše, nije nepoznata stvar. Simbolisti su rješavali metafizički problem apsurda upravo uz pomoć takvih talasa, zemljotresa koje osjećaju samo oni, pjesnici. Evo kako Dučić odgovara Šehiću, stotinjak godina prije nego što je talas iz srca planete prošao kroz njegove eritrocite:

I ja razumem te glase što huje,

Taj jezik Bića i taj šapat stvari…

Često sve stane; još se samo čuje

Kucanje mog srca. No isti udari

Čuše se šumom; mirno zakucaše

Udar za udarom, iz stabla; i jasno

Kucnu iz crne rogozi i šaše –

Duž celog polja… Najzad, mnogoglasno,

Dole pod zemljom! Negde u dubini

Jednakim ritmom, kao muklo zvono,

Ogromno srce začu se u tmini:

Udari mirno, tiho, monotono.

Pobratimstvo lica u svemiru, kao što vidimo, nije samo na nivou ”ideje”, već i konkretno, na nivou pjesničke slike. Šehićev panteizam u tom smislu nije ništa originalno. Kao što bi rekao simbolista i Trockijev dijalektički sparing-partner, fanatik individualizma i nesuđeni zet srpske buržoazije: Ne boj se, nisi sam, ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom…

Marsel Rejmon je primijetio u svojoj istoriji moderne lirike (Od Bodlera do nadrealizma) da simbolistički panteizam, poput navedenog, dučićevsko-šehićevskog, vodi porijeklo još iz rusoovsko-romantičarskih kultova osame i prirode. Panteizam je totalno spajanje subjekta i objekta, kojemu je uzrok totalno razdvajanje subjekta i objekta. Izdvojeni, neuklopljivi, Mensch ohne Welt, znaju pronaći rješenje totalitarne mašte i osjetiti više smisla nego oni što nikad nisu patili od besmisla.

Moderni pjesnik, kaže Sesil Baura (Nasljeđe simbolizma), postaje šaman čiji uspjeh leži u hipnotičnom uzbuđenju koje uspijeva da izazove. Bodler će tako u jednom trenutku kao rješenje socijalno-psihološke alijenacije naći u ekstatičnom osluškivanju stvarnosti, koju je moguće dokučiti uz pomoć prekombinacije činjenica ovog svijeta. Rembo će u drugom trenutku pokušati ukinuti bilo kakvu ovisnost od ovosvjetovnog, pa će rješenje za istovjetne, ili možda još gore egzistencijalne probleme, tražiti u diktatorskoj mašti, koja neovisno o zakonima analogije vidi salon na dnu jezera. ”On stiže”, kaže se u Pismu Vidovitog, ”do neznanog, i kad bi na kraju čak i poludio i izgubio moć shvatanja svojih vizija, on ih je ipak vidio! Pa nek se i rasprsne u svom zaletu do nečuvenih i nenazovljivih stvari: doći će drugi strahoviti radnici i nastaviće na novim horizontima na kojima se on srušio.” Vizija i senzacija, taumaturgija mašte je u Remboovom konceptu postala značajnija od samog života. Egzistencija, koja je patila od manjka smisla, počinje patiti od viška smisla. Po zaključenju navedenog dijalektičkog kruga Rembo je odstupio od poezije.

Nada je nostalgično sjećanje na budućnost

Mimohod čarolija ne može riješiti problem egzistencije. Tačka. Rembo na ovom mjestu odlazi trgovati robljem, nositi uvijek pet kilograma zlata sa sobom i spavati sa stotinu žena. Šehić je i pored toga vjeran poeziji. On ne očekuje od nje previše i zato se ne razočara u nju koliko Dječak sa đonovima od vjetra. Zato je njegov talas onaj

Koji naveče šumori kroz lišće mekanih biljaka

I pretvara me u slavuja, neuglednu pticu, koji

pjeva ovu pjesmu

O melanholiji nepregledne obale – dječijim

dvorcima od pijeska prepuštenim rukama

atlantskog vjetra, šnali u kosi pirgave

djevojčice

O pobjedama i dnevnim porazima

O nezadrživoj radosti u grudima zbog koje sam

spreman goloruk poginuti na juriš za

najbezazleniji ideal

Ta radost što je u meni izaziva pomisao na

djetinje sladak miris tvoje kože

Tada bih dvostruko oživio zajedno sa svim

mornarima koji će izroniti iz bjelosvjetskih

morskih dubina

Spajanje s okeanom i talas iz srca planete imaju skromne posljedice. To nije talas koji kani riješiti problem alijenizirane egzistencije, već pretvara pjesnika u slavuja, neuglednu pticu. (Ironija je ovdje fraza, ali važna je u kanalisanju misaonog toka pjesme.) Umjesto totalitarnog rješenja, pjesnik govori istovremeno i zaljubljeno i ironično o ”malim” inicijatorima svoje poezije. Dječije kule od pijeska, djevojčica sa šnalom, djetinji miris kože (voljene žene?), dječija borba za ideale. Dječija inspiracija i energija je velika stvar onoliko koliko je i mala. Koliko je pjesnik gledajući subjektivno veliča, toliko je gledajući objektivno unižava.

Tako je i dječija čežnja za mornarskom slobodarsko-romantičnom egzistencijom (”Ode Mujo u mornare, neće školu, neće pare”) simpatično-smiješna kao i djetinjaste emocije.

Ja, mornar, koji se nikad nije odlijepio od kopna,

biću svoj na svome

Predvodnik ugušenih, raskomadanih i

ugljenisanih u gorućoj nafti ratnih brodova

Mornara koje su ajkule vukle sa sobom u

vrtoglavo plavetnilo puno mjehurića zraka

I onih sakatih sa dugim bradama od morskih

trava, njih je uzelo more pod svoje

Kojima je krljušt počela rasti na koži, a ruke se

pretvarale u fokina peraja

Takve bih morske kentaure vodio na kopno, u

konačni proboj prema svjetlosti

Specifičnost Šehićevog pjevanja, koje je krenulo simbolističkim stopama, u tome je što inspiraciju crpi iz etičkog samoosjećaja. Dučić će se u pjesmi čiji sam odlomak citirao distancirati od aksiologije, govoreći o senzacijama, koje su, kao takve, moralno neutralne. Priroda je kod Dučića ahistorizirana. Dotle Šehić svoj veliki zanos povezuje sa svojim socijalno-moralnim veltanšaungom. Šehićev panteizam je antifašistički.

Nesumnjivo, radi se o efektnoj sintezi. Spajanje atmosfera socijalno-historijske, hemingvejevske, i pejzažno-meditativne, blokovske lirike – da hemigvejevske lirike! – čini Dan oslobođenja u najmanju ruku neobičnom pjesmom. Talas iz srca planete Šehić osjeća solidarišući se, ili čak – identificirajući se s onima, koje je pregazio svijet, najčešće čizmom historije.

Čudno je kakvu snagu patnja može dati čovjeku,

to poniženi najbolje znaju

Proleteri mora, pijanice i razbojnici, mladi

američki marinci na putu za Normandiju –

povraćajući od straha pred iskrcavanje iz

desantnih čamaca

U uniformama koje će im postati mrtvački povoji

Apoteoza patnje nije nov momenat kod Šehića. Ili bolje reći – nije nov osjećaj uopšte. Čovjek je, je li, gordi sopstvenik svoje patnje kad je motren i ne želi sažaljenje. Tako i kad je veleposjednik patnje. U tom smislu treba pratiti Šehićevu identifikaciju s proleterima mora, sažaljeva ih, zavideći im. Mladi američki marinci povraćaju, jeste, ali to su isti oni koji u vidu zastava izazvaju strahopoštovanje kod Šehića.

Takve bih volio voditi

u bitku nad bitkama, u uskrsnuće na zelenoj travi

pod vedrim nebom

Bez salvi brodskih topova teških kalibara

Bez urlika aviona, i meteža protivavionske vatre

Bez sjenki podmornica koje iz aviona liče na duge

južne antarktičke kitove

Samo bi krhki padobrani maslačaka lebdjeli zrakom

Navedeni stihovi liče na rusoističku emocionalnost, koja se (i u književnosti) javljala nakon oba svjetska rata i promovisala bijeg u spasonosnu jednostavnost; iz pokvarenosti historije u nevinost prirode. Eklatantan primjer takve poslijeratne emocionalnosti u književnosti je roman Generacija bez milosti Volfganga Borherta. Riječ je o njemačkom vojniku, koji se, izmoren gromom i paklom rata, bori za posljednje zrnce ljudskosti, našavši u zatvorskom dvorištu jedan maslačak u koji se zaljubljuje.

Šta je tako komično: jedan blijedi, pokajnički raspoložen mladić iz epohe gramofonskih ploča i istraživanja vasione stoji u zatvorskoj ćeliji 432 pod visoko namještenim prozorom i svojim usamljenim rukama drži jedan mali žuti cvijet na uskom mlazu svjetlosti – jedan najobičniji maslačak. I tada taj čovjek, koji je bio naviknut da miriše barut, parfem i benzin, džin i ruž za usne, pridiže maslačak svom gladnom nosu koji je mjesecima znao samo za miris drveta zatvorskog kreveta, prašine i znoja od straha – i tako žudno usiše iz male žute pločice njenu bit u sebe da se sav sastoji još samo od nosa…

Borhertova metafizika maslačka je (slučajno) prenesena i u Šehićevu romantičnu himnu. Na ovom mjestu se možemo vratiti početnoj (dvostrukoj) analogiji između školjki i šljemova. Vojnik je dagnja pod oklopom. Šehić želi vaskrsnuti mrtve vojnike i voditi ih u polje maslačka, umjesto u bojno polje. Šta reći o navedenoj utopiji?

U Jasnoj Poljani, Tolstoj je organizirao školu na kojoj su učitelji bili studenti istjerani s univerziteta. Jedan od njih je bio Nikolaj Fjodorovič Fjodorov, utopista i predstavnik ruskog kosmizma. Fjodorov je govorio da treba vaskrsnuti sve mrtve; da čovječanstvo treba sebi da postavi sve neostvarene ciljeve; i da poslije navedenog vaskrsenja čitavo čovječanstvo napusti zemlju, kao staro predsoblje, kako bi zazuzelo kosmos.

Nije ni čudo što su ga istjerali s fakulteta. – Ponovo, naime, nailazimo na slučaj gdje egzistencije, koja je patila od manjka smisla, počinje patiti od viška smisla. Polovi su u patetičnom jedinstvu. Srećom, borhertovsko-fjodorovljevski proliv srca u Danu oslobođenja nije završni krešendo. Bilo bi dobro da je pjesnik razvio svoju utopiju maslačka do apsurda, pa da je čitamo kao parodiju borhertovskog rusoizma. Kao što je, recimo, Hlebnjikov parodirao naučni utopizam ispisujući pred skupinom ruskih akademika neku matematičku zagonetku koju rješava uz pomoć datuma Puškinovog rođenja kao što određujemo odnos između opsega i promjera kruga pomoću Ludolfovog broja.

Kakogod, Šehić nije poentirao borhertovski, već se spasio pesimizmom.

Čudno je kako patnja može izobličiti čovjeka, dati

mu atomsku snagu i volju da sve preživi

Sve te sitne kopnene bitke koje smo preživjeli,

izranjavani, obogaljeni, i silovani u muške

duše.

Sve sićušne poraze koji su me ojačali, tu dnevnu

dozu kukute koju sam ispijao više nego Krist na križu

Čudna je činjenica da ti bol postane sastavni dio

tijela

Patnja je najbolji trening za održavanje duševne kondicije pred životnim utrkama. Čovjek sa atomskom snagom i voljom da preživi sve je impresivan čovjek. Ali je i izobličen. Čovjek može imati manjak snage i volje, pa biti izobličen, ali čovjek sa viškom snage i volje je također izobličen.  Budući da imamo ratne pojmove, mogli bismo reći da je muškarac, koji nije u stanju biti ratnik i braniti se, sopstvenik djevičanske duše, izobličen čovjek. Izobličen je, međutim, i onaj, čijoj je duši rat uzeo nevinost, silujući je.

Patnja koju sugeriše Šehić čini čovjeka i višim i manjim od njega samog. Natčovjek i potčovjek su jedno, snažno, voljno da preživi sve, izobličeno. Izranjavano i obogaljeno je, ontološki paradoksalno, postojanije i istrajnije od neranjenog i validnog, što ne znači da je normativ. Da se samo hvali svojom patnjom ili da samo lamentira nad njom, Šehić bi dao jednostavnu emociju, normativnu. Ovako, produbljuje onu emocionalnu liniju ”dragih ožiljaka”, koji ma koliko dragi bili, ne prestaju biti ožiljcima.

Finale navedene emocije je u poređenju sopstvene patnje sa Kristovom. Na prvu, to se čini kao najlošije mjesto u pjesmi. ”Više nego Krist na križu”, patetična hiperbola, mazohistički ego-trip, spomenik hegelijanski monumentalnoj samonesvijesti. Tako neukusnom nam se Šehićeva komparacija može učiniti samo ako previdimo činjenicu ”ispijanja dnevne doze kukute”. Ispijanje kukute se može vezati za Hrista metaforički, u smislu sokratovskog žrtvovanja za ideju, ali u Šehićevoj pjesmi ne nailazimo na ispijanje kukute, već na ispijanje dnevne doze kukute. Kukute koju sam ispijao… Nesvršeni oblik ”ispijao” smanjuje značaj ”kukute”. Taj Šehićev otrov, koji možete danima ispijati, uzimati dnevnu dozu, nešto je dobroćudnije od one Sokratove. Šehićeva kukuta su sićušni porazi. I ako takvu, relativiziranu kukutu ispijate više od Hrista, koji je nije ni ispio, onda to nije samoveličanje kroz isticanje grandioznosti vlastite patnje, već šala. To je kao da kažete da ste ispalili više metaka od Džingis Kana. Čitalac, koji pomisli da Šehić želi reći kako je više patio od Krista, pomislio bi kako je i čovjek, koji je ispalio nekoliko metaka, veći ratnik od Amra ibn El-Asa.

Kad se shvati autoparodijska suština poređenja s Kristom, treba se vratiti ostatku stiha: Sve sićušne poraze koji su me ojačali, tu dnevnu dozu kukute koju sam ispijao… Ako pomislimo da je Šehićeva kukuta nešto više od sebe same, onda se moramo sjetiti da su to samo sićušni porazi, ali – sićušni porazi nisu samo sićušni porazi. Oni su nešto više od njih samih: oni su dnevna doza kukute. Kukuta nije kukuta, sićušni porazi nisu sićušni porazi, Krist na križu nije Krist na križu… Ovdje riječi nisu jednake sebi i same za sebe su nemušte, ali zajedno dočaravaju iskustvo križa našeg svagdašnjeg. Čudnu činjenicu da ti bol postane sastavni dio tijela. Ovo iskustvo, koje u nesloženom izrazu obično bude nešto više ili nešto manje od sebe samog, sićušni porazi, golgotice, karijes svakodnevice.

Na atlantskoj obali Francuske, na krilu vjetra što

me nosio pješčanim žalom

Vidio sam svoju buduću ljubav, atletsku ženu

crvene kose i zelenkastih očiju

Morsku sirenu krunisanu algama

Do tada ću voditi nadute mornare, križance ljudi i

morskih zvijezda, dobijati zaboravljene

izgubljene bitke, preispisivati povijest u

korist poniženih i ubijenih

Dok ne ugledam morsku površinu odozdo,

umoran i pospan, propadajući kroz

modrinu kao plankton osvijetljen sunčevim

snopom, prepuštajući se raširenih ruku, s

dlanovima vječno probodenim harpunima

skovanim od ljubavi

Dok nas more ponovo ne sastavi.

U navedenim stihovima imamo posla sa sintaksičkim anomalijama. Vidio sam svoju buduću ljubav… Do tada ću voditi nadute mornare… Dok ne ugledam morsku površinu odozdo… Dok nas more ponovo ne sastavi.

U prvoj rečenici pjesnik nailazimo na perfekt (Vidio sam…), ali druga rečenica kreće s pretpostavkom da to nije bio perfekt, već futur (Vidjet ću… dotada ću…). Stvar se može uskladiti, ako prvu rečenicu čitamo: Vidio sam ženu koju ću voljeti. Ali u tom slučaju problem počinje praviti treća rečenica. Usklađivanje prve s drugom, vodi ka neskladu između prve i treće: Vodit ću nadute mornare, dok ne zavolim tu ženu i  ne ugledam morsku površinu odozdo. Navedeno, naime, pretpostavlja istovremenost rađanja ljubavi i smrti. Tad ću… A dotad ću… Dok ne umrem… Dakle, neću. Ljubav je u tom slučaju iluzija. Ostvarenje ljubavi s morskom sirenom jednako je vođenju one bitke nad bitkama, u kojoj će samo padobrani maslačaka lebdjeti vazduhom. Trećim riječima, takve ljubavi, koja će biti rješenje svih problema nema, takva ljubav je samo metafora smrti. Smrt je konačno sjedinjenje s okeanom beskonačnosti. Nada je nostalgično sjećanje na budućnost.

Lijepo je Šehić zakrabuljio svoj pesimizam. Crvenokosa i zelenooka atletičarka, morska sirena okrunjena algama, otkriva se čitaocu, koji ne pazi na sintaksički red, ili bolje reći nered – kao rješenje problema koje Šehić razmatra na ”pješčanom žalu” francuskog Atlantika. Čehov je govorio da se sve stvari obično završavaju tako što čovjek otputuje ili umre. Ili se oženi.

Moglo bi se tvrditi da je ljubavna utopija (”dok nas more ponovo ne sastavi”) poenta pjesme, ali ne može se tvrditi da će ona doći prije smrti. Ne postoji stih, koji bi davao razlog za takvo tvrđenje. Zato se ne može govoriti o ljubavi do kraja života, već o ljubavi od početka smrti. Riječ je o pesimizmu odjevenom u karnevalske haljine optimizma. Iako je algama okrunjena morska sirena egzotična kategzohen, pjesnik poentira s vjernošću smrti kao svojoj najvećoj ljubavi.

Do sjedinjenja s njezinim beskonačnim tijelom ostaje međuvrijeme kao bitak, u kojem će pjesnik s vojskom nadutih mornara, križanaca ljudi i morskih zvijezda, tek dobivati zaboravljene izgubljene bitke i preispisivati povijest u korist poniženih i ubijenih. Tek. Živjeti u međuvremenu, u vremenu između rata i mira, vremenu između mira i rata, između genocida i budućnosti, u samici, prepunoj ljudi, to je dosadna drama, ili bolje reći drama dosade nad kojom Dan oslobođenja lamentira i kojoj prkosi energijom osviještene zablude.