(Josip Mlakić: Ljudi koji su sadili drveće, VBZ, Zagreb, 2010.)
Na književnom obzorju još je jedan (bivši) kandidat za prestižnu književnu nagradu regiona i prozno djelo oko kojeg su već vođene polemike – radi se o romanu „Ljudi koji su sadili drveće“ autora Josipa Mlakića. Može se reći, s obzirom na Mlakićev prijašnji opus, da je svoj tematski fokus strogo uperio prema ratnim i poslijeratnim godinama, koje su, čini se, opsesivna tema mnogih ovdašnjih autora, poput imaginarnog praga koji moraju preći za polaganje književnog ispita. I već tu počinje problem: koliko je moguće autentično ispisati ratno iskustvo, poratne godine i temeljno stanje pojedinca u odrednicama „prije“ i „poslije“? Šta znači oznaka „autentičnog“ pisanja u kontekstu ovih tematskih preokupacija i koliko se, savremenom književnošću, (ne) uspijeva zaobići izanđalost pripovjedačkog postupka? Mlakić pokušava ovaj „status quo“ izbjeći, postavljajući romaneskne junake u čemer postratne stvarnosti, smještajući ih u gradić prikopčan na aparate, pokušavajući ih suočiti sa natruhama „slavne“ ratničke prošlosti i sadašnjeg odumiranja. Likovi poput Karla, Kapetana, Slavka, Ivana i Brace su dobro skicirani, ali suštinski neuvjerljivi.
Promjenom narativne perspektive autor pokušava distingivirati svoje likove, dati im svježinu promatranja, lični „komentar“ na svakodnevne pojave, u skladu sa svakim pojedinačnim iskustvom. Naime, njihove su (hi)storije raspoređene tako da pokrivaju svaku moguću traumatičnu poziciju uslovljenu postratnom stvarnošću; od alkoholičara u poricanju, klasičnog PTSP-ovca sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem, arsenal se upotpunjuje krajnje rezigniranim i ravnodušnim likovima, kao i patološkim agresivcima.
Međutim, čini se da svaki od likova na isti način pripovijeda/razmišlja/priča. Izmjenom poglavlja dolazi i do smjene narativnih pozicija, te je čitalac tako u mogućnosti komparirati postupke svih likova i ustanoviti da li ova poliperspektivizacija doprinosi slojevitosti tumačenja. Ipak, priča iznevjerava u smislu nadogradnje svojih likova, jer autor olako odlučuje koga će čitaocima predstaviti u potpunosti, a koga ostaviti u mraku nedorečenosti. Tako je lik Slavka suštinski stigmatiziran i „cenzurisan“, jednostavno predstavljen kao figura bezrazložnog osvetnika, čovjeka koji još uvijek ne primjećuje da ga je ideologija iznevjerila, onog koji uvijek postupa pogrešno i neetički, naročito u kontrastu sa figurama Karla, Kapetana i Brace. Dijametralno suprotno je postavljen lik Karla, koji ujedno predstavlja i dominantnu pripovjedačku poziciju. Manija brojanja kao svojevrstan otpor mogućoj psihičkoj krizi dobar je aspekt njegovog lika, koji je inače i ponajbolje opisan.
Možda je najveća greška Mlakićevog narativnog postupka upravo ukrštanje mnogobrojnih narativnih linija, kroz naknadno uvođenje dodatnih likova u priču, kako bi se primarni akteri upotpunili. Još jedna linija odnosa, potpuno površno predočena, jeste trougao Robert-Ivan-Sanja. Pokušavajući, likom Roberta, uvesti dodatnu dimenziju – onu povratničku, kulturološko uslovljeni šok, opet Mlakić pada u naviku napuštanja određene posmatračke tačke, u trenutku kada ona zadovolji primarni cilj. Robert naizgled relativno lako uranja u lagani, gotovo mrtvački ritam grada (očito zamišljenog kao fiktivni topos, gdje se suprostavljaju i razilaze sve moguće posljedica rata kao primarnog motivacionog elementa i žarišnog polja svih ostalih postupaka), te jedno vrijeme pratimo njegovo koketiranje sa „maloljetničkim“ nasiljem, drogama, mračnim likovima grada, da bi ga, u posljednjem dijelu romana, samo izgubili iz vida, kao da ga nikad nije ni bilo. Sličan odstrijel doživljavaju i ostali likovi, padajući u drugi plan kada više nisu potrebni u priči (Sanja, Sabina).
Kako progresija teme nužno upućuje na tragičan kraj i „rasplet“ svih datih psihičkih i fizičkih boljki, tako začuđuje i svojevrstan terapeutski kraj, gdje preostali likovi (i to nužno oni koji su, intervencijom Pisca, izgleda zaslužili bolje sudbine) promatraju nastanak voćnjaka, kojeg sami uzgajaju. Time se, vjerovatno, želi ukazati na težnju ka boljoj i svijetlijoj budućnosti, mogućnosti gledanju ka nečemu pozitivnijem, ali ovaj element kao da strukturno ne pripada ovoj priči.
S druge strane, roman stilski ne uspjeva zadovoljiti samopostavljene ciljeve. Rečenice su, bilo da ih izgovaraju ili misle Karlo, Ivan, Braco, Kapetan ili Slavko, uglavnom kratke, odsječne i više djeluju kao nabrajanje i puko pojednostavljeno opisivanje:
Karlo ga nije slušao. Gledao je kroz stakla vani. Bila su zamagljena. Ulicom su prolazili Ivan, Robert i Sanja. (…) Ivan je zastao, gledao je prema njima. U donjem dijelu, ekran su ispunile torbe i vrećice. Ivan je klimnuo glavom i prošao. Obje ruke su mu bile zauzete.
Pokušavajući da opiše svaku pojedinost koja se tiče unutrašnjih i vanjskih stanja romanesknih likova, autor kao da žuri kazati sve što bi moglo imati strukturnog značaja za priču. Također, ništa se ne prepušta slučaju ili imaginativnoj viziji čitaoca: jednostavno, ponuđena su mu sva moguća rješenja, a njegovo je samo da izabere jedno od njih i riješi dilemu. Problematičnost ovog postupka naročito je vidljiva u prvom dijelu romana, kada se opisuje prijeratna mašinerija tvornice „Pobjeda“, sada svedene na ljušturu duhova i iznevjerenu viziju bolje budućnosti. Arif i Dominiko, prijeratni portiri tvornice, i sada ne posustaju, te tvrdoglavo odlučuju da ostanu na svom radnom mjestu, u poslijeratnom vremenu potpuno obesmišljenom. Mnogo bi efektnije bilo, i za potencijalnog čitaoca i za roman, da je autor ovo pitanje ostavio otvorenim tumačenjima. Namjesto toga, on se odlučuje na nabrajanje i detaljno tumačenje mogućih razloga, sa popratnim primjerima iz života ove dvojice portira:
Kao u kafkijanskoj groteski, portiri su tu iz četiri razloga: tu su zbog sebe, tu su zbog tvornice, tu su bez ikakva razloga ili zato što nemaju gdje drugo biti. (…)
Nametnutu kompleksnost priče likovi mogu slijediti samo na nivou fabule, odnosno kauzalnosti događaja. Sekundarna motivacija izostaje, kao i prateća (stereotipna) simbolika, poput kafea „Magnum“, u kojem se likovi, gotovo i protiv svoje volje, okupljaju; stalna kiša koja monotono pada, u istom ritmu i žustrini, gotovo čitavo romaneskno vrijeme; motiv mosta i Propovjednika u pozadini, koji apokaliptično izgovara dijelove iz Biblije; porculanske figurice pasa kao imaginarna „mrtva straža“. Sve su ovo dijelovi koji bi, drugačije definirani ili sklopljeni, mogli bolje funkcionirati. Ovako, čini se da se njima popunjavaju praznine i rupe u naraciji, da se samo smjenjuju u nemogućnosti da budu svrsishodni.
Dakle, tendirajući ka inovaciji u tematskom izričaju rata (u svim njegovim varijacijama), kaneći se da ispriča kompleksnu storiju o funkcioniranju i mogućnostima psihičkog opstanka u jednoj umirućoj sredini, Mlakić upada u zamku nedovršenosti i simplificiranosti, ne uspijevajući suštinski opisati neke od dobro zamišljenih likova, te naraciju ukomponirati u zaokruženu cjelinu. Sve, ipak, ostaje samo na nivou fabule, a ta visoko postavljena „autentičnost iskustva“ tako je samo jedan od imaginarnih segmenata (po)ratne priče, koju ovdašnji autori rijetko uspijevaju dokučiti.
