(Miljenko Jergović: Otac, Rende, Beograd, 2010.)

Prečesto je, kada je o književnoj kritici riječ, posmatračka perspektiva usmjerena prema poruci koju djelo nosi (naročito je ova činjenica efektna ukoliko je djelo „rodom“ iz tzv. južnoslavenske interliterarne zajednice), prema piščevim ličnim stavovima o društveno-političkim pitanjima i njegovoj poziciji unutar ovog – uvijek problematičnog – socijalnog konteksta. Naći se u vrtlogu historijskih zbivanja (kako se to danas voli reći), a odoljeti privlačnom zovu pisanja o historijskim trvljenjima, težak je izazov (možda i nemoguć) za jednog pisca. Međutim, problem nastaje kada se postupak literarnog prevrednovanja – čitalačke  ocjene – usmjeri isključivo na piščevu dobru volju da kaže i progovori o bolnim temama jednog kolektiva, a zanemari se, ili se reducira potreba za određenom estetikom pisanja, za novitetima koje djelo donosi, za pomaku na piščevoj ličnoj kvalitativnoj skali u odnosu na prethodno objavljeno djelo.

Nesumnjivo je tačno da je novi (ili jedan od novijih) romana Miljenka Jergovića, Otac, djelo kojim autor progovara o kolektivnoj i personalnoj krivici kroz ratove koji su potresali ove prostore od početka prošlog vijeka naovamo. Nije upitan ni autorov lični stav o komunističkoj ideologiji, lokalno prilagođenoj, kao amblematskom obilježju jednog vijeka. Također, bilo bi pogrešno dovesti u pitanje njegovu apsolutnu odlučnost da kroz svoja djela progovori o etičkoj komponenti stradanja, kao i o vrlo čestoj relativizaciji zločina, kojoj su skloni svi ovdašnji narodi i narodnosti. Dakle, sve su to kockice koje čine podtekst kojim pisac progovara o pošastima dvadesetog vijeka, koristeći materijal lične historije i prožimanja privatnog i javnog u životima nekoliko generacija Jergovića. Odatle proizilazi i sam naslov, jer je cjelokupna narativna prizma organizirana na ravni odnosa otac-sin, koji se razlaže retrospekcijom od očeve smrti i sinovljevog analitičkog promatranja očevog života. U tom je segmentu pripovijedanja Jergović dobro iskoristio materijal koji mu je bio na raspolaganju, lik oca predstavljajući pojedinačno i u odnosu sa ostalim likovima porodične sfere, jasno ukalupljujući naizgled sretnu socijalističku porodicu, potajno obilježenu stigmama pojedinačnih zastranjenja ka mračnim ideologijama. Iz romana se da zaključiti da je očevu ličnost – njegovu pasivnost, ateističko opredjeljenje, odanost pozivu ljekara koja je zamjenjivala roditeljsku ljubav kao njemu nepoznat i krajnje stran osjećaj – formiralo upravo odrastanje u okrilju odanosti ideologiji NDH i ustaškom pokretu kojemu je pripadala njegova majka. Taj balast lične odgovornosti, nevoljne krivice koja se nevidljiva, ali prisutna, provlači godinama, biva jednim od razloga stalne alijenacije oca i sina, ali i identitarnim i kulturološkim problemom.

Ukoliko bismo, dakle, ovaj roman čitali kao svojevrsnu piščevu autobiografiju, s jedne strane, te „seciranje“ jednog simboličkog korpusa koji je dominirao cjelokupnim jednim stoljećem, s druge strane, mogli bismo biti zadovoljni. Međutim, ako zađemo dublje, vidljivi su nedostaci koje je autor previdio u nastojanju da što eksplicitnije prikaže vlastite stavove po određenom pitanju (bilo da je ono političke ili identitarne prirode, budući da bismo ovim oznakama mogli objasniti sekundarnu tematiku romana). U jednom od prikaza romana stoji da se radi o djelu koje je, u žanrovskom smislu, „možda roman, možda esej, možda memoar“. Mogli bismo dodati – možda i kolumna, jer bi pojedini dijelovi romana nesumnjivo bolje funkcionirali kao izdvojene epizode u nizu.

Autor je, pokušavajući sintetizirati „autobiografiju, memoar, esej“, iznevjerio na planu same priče, nalazeći shodnim da svaku epizodu iz isječka jednog od prikazanih života bogato poprati esejističkim promatranjima, polemizirajući, analizirajući, raspravljajući – crpeći apsolutno svaki potencijal pojedinog detalja u povremeno suvišnom esejiziranju. Odanost ustaškom pokretu babe Štefanije, njen „zao“ karakter autor će tako popratiti sljedećom rečenicom: „Možda umišljam, ali mi se čini da je moju babu Štefaniju upravo to saznanje doživotno prozlilo…“. Rečenice koje počinju sa „valjda“ i „možda“ česte su i djeluju kao površne analize, odnosno uvodi u analize koje se protežu cjelokupnim romanom. Promišljanje ovakvih i sličnih situacija u romanu čvrsto je u rukama autora, gdje se ne zaustavlja na davanju naznaka rješenja, već raspravlja, povremeno i pretjerano. Tako i visoko potencirani problematični odnos oca i sina biva uokviren ponegdje površnim psihologiziranjem, gdje je otac vječni krivac za lošu komunikaciju (Samo u toj stvari i nije bilo njegove krivnje. U svemu drugom, bio mi je kriv. A kako sam isti on, kriveći njega, krivio sam sebe.). Očeva krivica je, na nekoliko mjesta u romanu, predstavljena kao lajtmotiv novog mini-eseja, u kojem bi se ponovilo ono što je autor već rekao na prethodnim stranicama. Ne može se oteti utisku da je Jergović već pisao, u drugim romanima, pripovijetkama, dramama, kolumnama, etc. – o istim ovim temama, varirajući motive (prikaz generacijskih različitosti kroz jednu porodicu, tragični usud ženskih članova, mala priča u okrilju totalitarizma, hronika urbane sredine, nacionalizmi itd.). Nizanje detalja kao poveznica za uspjelu priču, u ovom je romanu samo arbitraran postupak, jer nisu svrsishodni u kontekstu noviteta kojem doprinose (ako noviteta uopšte i ima).

Zanimljiva je i činjenica da su obični(ji) biografski podaci obično iskazani kraćim rečenicama, informativnim iskazima koji će nam pružiti osnovne informacije o određenom romanesknom liku ili događaju (npr. Najviše vremena u životu s ocem sam proveo na Sokocu i Palama. Vodio je mene i majku, od koje je davno bio rastavljen, da se nadišemo zraka. Katkad bismo nas dvojica išli sami.). Kažemo „kraćim“, jer je naglašen sraz između ovakvog pisanja i kasnijeg esejiziranja, gdje je rečenica duga, konfuzna, sa mnoštvom interpolacija zbog kojih se gubi smisaonost i suština iskaza:

U svakom slučaju, teško je naći odrasloga, emocionalno normalno razvijenog i mentalno pribranog Hrvata, koji bi ovog trenutka, u zimu 2010, u danima kada mi je umirao otac, i malo nakon što je njegov grob po prvi put prekrio snijeg, vjerovatno posljednji prije dolaska proljeća, bio spreman do kraja, i do posljednjih konsekvenci, razgovarati o specifičnome, manafakturnom hrvatskom nacifašizmu, a da nijednom ne sjecne priču s nekim – ali koji će je, zatim, preusmjeriti prema drugim malim narodima i njihovim fašizmima, prema našim susjedima, a pogotovo prema Srbima, koji su, kao i mi, jadni, nesretni i primitivni, pa su zato tako i lako prihvatili modu iz Njemačke.

Stoga, možda je prevelika čitateljska nepovjerljivost – kada dovodi u pitanje jednu priču koja ima karakteristike solidnog štiva, koja ima jaku političku poruku i koja se obračunava sa demonima prošlosti. U svakom slučaju, Jergovićevi poklonici neće biti iznevjereni, ali ih osjećaj „već viđenog“neće zaobići.