Andrej Nikolaidis. Odlaganje. Parezija. Buybook, Sarajevo, 2012.

Andrej Nikolaidis ponovo je napisao angažovanu knjigu. Opredjeljenjem da svoju novu prozu plasira u obliku parezije, u formi istinitog i slobodnog govora, bačenog u lice (sve)moćnom vladaru, Nikolaidisu kao piscu otvorit će se prostor da žestoko, kao možda nikad dosad, iskaže mnoštvo svojih antinacionalističkih parola i kritičkih stavova, što je ovom romansijeru oduvijek bilo presudno važno, pa nam se čini da je to jedini razlog zbog kojeg on ustvari i piše, i zato će taj protest umnogome obuzeti i ovo književno djelo, a naša kritika će uobičajeno, zbog jedne te iste parezije godinama u našoj književnosti, po ko zna koji put zatrubiti o neviđenoj inovativnosti i začudnosti, o epohalnoj važnosti književnog djela. Samo zbog jedne čudne, nečuvene, nepoznate, nove riječi: parezije! Parezija kao takva donosi piscu i opasnost; ona podrazumijeva rizik koji uključuje i smrt. Ona dolazi kao uvreda i izazov vladaru. Na sve to o pareziji nas ozbiljno upozorava ova knjiga. Otkrivši pareziju, Nikolaidis je ustvari vješto označio kolumnističku konstrukciju svoje proze. Sada konačno imamo stručan termin za jedan postupak toliko prisutan u našoj najnovijoj poeziji i prozi; naši romansijeri i pjesnici tu izravno kude fašiste i analiziraju uzroke i posljedice ratova, nacionalizma, tranzicije, kapitalizma, i to često predstavlja jedinu dimenziju njihovih književnih djela. Kaže se naprimjer da je određeno djelo važno zato što decentrira nacionalističke centre moći, ili nam opet razjašnjava uzroke naših ratova. Zato što iznova problematizira ono što se događalo u ratu kod nas, i to na jedan način koji je od krvi, suza, znoja. Sada imamo legitiman pojam da sve to stručno označimo: neka se odsada stavi svima na znanje da naši pisci i pjesnikinje pišu pareziju! To je incident, to je govor bez maske, to je govor bačen u lice, to je istina koja izaziva srdžbu. Mi onda nagrađujemo pareziju književnim nagradama. Blagodareći pareziji Nikolaidis je naprimjer u svojoj najnovijoj knjizi munjevito uobličio ubitačnu hajku koju su na njega početkom godine vodili nacionalistički mediji zbog novinske kolumne uperene protiv republičkosrpske vrhuške. I ta kolumna je bila parezija, ali i knjiga proze koja je štampana nekoliko mjeseci kasnije – također jeste parezija! Najtačnije rečeno, Nikolaidis je u svojoj prozi Odlaganje. Parezija napisao pareziju o pareziji. Neki teoretičar bi uzviknuo: O, metaparezijo! Pareziju će usred knjige, da bi nam bio jasan naslov, razjasniti i sam pisac, kako mi ne bismo zaboravili da je to što Nikolaidis piše ustvari parezija. Nikolaidis je pareziju definitivno uveo u našu književnost. Šta je to parezija, sada je jasno kao dan.

Čitamo po našoj štampi da je Andrej Nikolaidis objavio prozu koju valja progutati kao napitak za hrabrost. Tu se, piše Kruno Lokotar, radi i o tonu i o beskompromisnosti, o rukopisu riješenom da ide prema kraju, gotovo terapijski oslobađajući od straha i kukavičluka. Svi zapleti u ovoj prozi pokazuju da se neprobavljeni odnosi i neriješene traume vraćaju kroz povijest, kao lajt-motivi koji laju iz utrobe, kao nečista savjest ili bumerang koji se vraća i eksplodira pred licima, u sadašnjosti (Lokotar). Satvorivši prozu u kojoj se, kako vidimo, radi i o tonu i beskompromisnosti, prozu iznimnu u svjetskim okvirima po tome da se u njoj radi upravo o tonu, donijevši u našu književnost tu prozu koja eksplodira pred našim licima razorno kao bumerang, a da nas taj bumerang još uvijek ne raznosi bestraga, sklopivši rukopis jedino poseban po tome što je jasno riješen da ide prema svome kraju, Nikolaidis nam je, dakle, prema riječima svog urednika, smiksao književnu smjesu koju nam valja sada progutati kao napitak protiv straha i kukavičluka. Naravno, moći će to progutati samo oni koji prežive razornu eksploziju bumeranga pred svojim licem, kao što je to uspjelo našem uredniku g. Kruni Lokotaru! Izgleda da je Nikolaidis dao doprinos mudrosti literarnih travara koje se razvija u posljednje vrijeme na našem literarnom imanju. Najnovija književnost je tako u Knjizi o Uni Faruka Šehića pomagala narodu da se izliječi od trauma. Ona sada, kako vidimo, u Nikolaidisovom Odlaganju. Pareziji oslobađa, kao čudotvorni napitak, i od straha i kukavičluka. To je jedan val trivijalne književnosti plasirane u olakotnim žanrovima najnovije angažovane proze prijemčive mnogima. Te se knjige čitaju za sat ili dva; njih s lakoćom dočitavaju svi čitaoci od sedam do sedamdeset i sedam godina, sve što želi misliti progresivno i humano. Zanimljivo je da žanr političke angažovane proze danas postaje trivijalan! Ove će se knjige ubrzo reklamirati kao priručnici: Saznajte u četrnaest poglavlja kako se izliječiti od ratne traume! Ili: Pođite s pripovjedačem lako do hrabrosti kroz osamnaest poglavlja! Ili: Izliječite se od nacionalizma u osamnaest radio-drama! Ili: Prođite u tri minute kratak kurs o novim medijima kroz trinaest pjesama! Kao i svaka trivijalna književnost, ta se literatura prividno služi umjetničkim postupcima kako bi se postiglo umjetničko djelovanje, a ipak sve tu ostaje umjetnički površno, shematično i beznačajno. Koja je, naprimjer, razlika između teksta koji je u ovoj Nikolaidisovoj knjizi književni i teksta koji potiče iz inkrimirane kolumne? Nikolaidis je u ovoj svojoj knjizi zastupio i svoju kolumnu, i mi ta dva teksta možemo odmjeriti na licu mjesta. Prvi citat: „Gotovo da je tako – s tim što se u Republici Srpskoj ne brani hrišćanstvo, nego hipokrizija i zločin kao temelj zapadne civilizacije.“ (52) Drugi citat: „Njihova neoliberalna ideologija je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih.“ (58) Ko bi mogao razaznati razliku između citiranog publicističkog teksta i iskaza koji u ovoj proznoj knjizi pretenduje biti književnim? U oba iskaza tu vidimo političku frazu naših kritičkih medija kao dominantu. Ta fraza je zapravo dominantni princip prema kojem se konstruiše cijelo djelo. Ovo književno djelo nema likove, to su samo neke sjenke. Otpočinjući priču – pripovjedač kao glavni lik kaže da se nije mogao obuzdati vidjevši u Banja Luci na proslavi Dana države koje nema, među finim očešljanim i izbrijanim svijetom, nitkova koji bulazni o Andriću i njegovog banditskog partnera koji se cereka zavaljen u pliš prvog reda, kao gospodar tog bizarnog slavlja. Ko su ti ljudi? Kako bi to čitalac mogao znati? Budući srećom savršen čitalac ovoga štiva, ja naprimjer znam ko je tu u pitanju: taj nitkov je Emir Kusturica, a njegov banditski partner je Milorad Dodik. Nikolaidis govori o proslavi Dana Republike Srpske koja će ga nagnati da napiše inkrimiranu kolumnu. Ali kako bi to mogao znati čitalac koji nije pratio hajku? Ili je ova knjiga namijenjena onima koji su pratili hajku? Kako će se ovaj tekst čitati za dvadeset godina? Da li se ona može čitati samo u okvirima tog sukoba? Zaboravivši da piše knjigu proze a ne još jedan politički komentar, Nikolaidis u svome kolumnističkom zanosu slijepo imenuje Dodika i Kusturicu svojim ustaljenim kritičkim formulama, bez suvišne dosjetljivosti, uobičajeno, onako kako je navikao da ih imenuje u svojim publicističkim člancima. On nam na početku ne pruža ni dovoljno ulaznih podataka da bismo shvatili o kome zapravo govori, kao da je čitaočevo predznanje o hajci na Nikolaidisa i Danu Republike Srpske najnormalnija stvar s kojom treba pristupiti ovoj knjizi. Ostali je možda ne trebaju ni čitati; to je ipak, čini mi se, samo precjenjivanje tematike koja u ovoj knjizi dolazi sama sobom. U ovoj sekvenci Nikolaidis nam, dakle, ne govori ni koliko dobar politički komentator. Nešto kasnije on će naprasno napisati retke i o izvjesnom Željku Ivanoviću, svestranom lupežu koji je prešao put od drugorazrednog novinara fabričkog lista do medijskog tajkuna, i mi pretpostavljamo da je taj Željko Ivanović stvaran. Ne vjerujem da bi kritički iskazi i obrušavanja na Željka Ivanovića zvučali drukčije da su se našli u kolumni: „Riješen da nadoknadi ono što je propustio dok je pisao o građevinskim mašinama i, docnije, dok je parama duhanske mafije osnivao dnevne novine, Ivanović se bacio na čitanje. Kao da glupost udružena s ambicijom nije dovoljno strašna, tajkun je tome dodao i naobrazbu, koja je, kao i njegov imenjak, kriminalna.“ Momentana kolumnaška dosjetljivost i informisanost u knjizi proze! Mora se priznati da ima nešto odbojno u ovom naglom bombardiranju ubojitim kritičkim formulicama skovanim u sekundi, u toj isforsiranoj žestini kao jedinoj pokretačkoj snazi jednog plitkog štiva koje pretendira biti književnim. To je forumaška dosjetljivost! Pisac u jednom intervjuu tvrdi da u ovoj knjizi daje introspekciju glavnog lika. Molim nekog mislećeg čovjeka da mi kaže koja je razlika ove i ovakve introspekcije od polemičkog iskaza iz bilo koje kolumne bilo kojeg kolumnaša s naših kritičkih portala. Zna li Nikolaidis uopšte šta je introspekcija?

Stvar je ova: Milorad Dodik kao predsjednik Republike Srpske i Željko Ivanović kao vlasnik podgoričkih Vijesti moraju u književnom tekstu imati još neku funkciju u odnosu nego što je imaju u stvarnosti, i to je jedna od prvih estetičkih lekcija. Tim više ako hoće biti uklopljeni, a to je bila namjera pisca, u ritam prozne introspekcije. Milorad Dodik u književnom djelu ne može tako doći sam sobom, kao što se može ukazati u političkom komentaru. Milorad Dodik iz kolumne i Milorad Dodik iz proze ne bi smjeli biti isti! Zašto to danas moramo ponavljati? U jednom Solženjicinovom romanu naprimjer pojavljuje se lik Staljina, ali on tu nije sjenka, iako je sporedni lik, već psihološki motivisana i uvjerljiva individualizirana figura koja se posredno upliće u živote glavnih likova. Iako imamo posla s snažnom političkom prozom, Solženjicin nigdje izravno ne govori da je Staljin bandit i ubica, krvoločni i sujetni glupan, ali to se vidi, to se naslućuje, iz radnje, iz odnosa koji uspostavlja s drugim likovima, iz njegovih predočenih misli. Nikolaidis možda nije htio u svojoj strukturi dati Dodiku toliko značaja i mjesta, i to je evidentno, ali ako se sukob s Dodikom predstavlja osovinu knjige u kojoj se konstituiše političko značenje, kao dominantno (možda i jedino) značenje ove proze, onda se Dodik, ako već govorimo o knjizi proze, kao funkcija unutar književnog teksta morao uvesti koherentnije i uvjerljivije povezati s ostalim dijelovima strukture. Ovako je, zajedno s drugim likovima, ostao lebdjeti kao neuvjerljiva utvara u plošnosti književne forme, u izravnosti kolumnaškog iskaza, tek sijevnuvši u munjevitom bijesu političkog komentatora. Milorad Dodik u Nikolaidisovoj knjizi nema veću funkciju, on tu nije značajniji od nekog Samira, ulcinjskog buregdžije „koji bureke jede samo u tuđim buregdžinicama, a na primjedbu da je džentlmenski i za naše krajeve neuobičajeno to što pomaže konkurenciju, odgovara: nisam džentlmen, ali nisam ni budala da jedem sranje koje pravim.“ (28) Tako piše Nikolaidis kao prozaik, a ovo je uobičajeni trik u uvođenju likova naše nove proze. Njegova kolumnistička raspričanost i momentano uspostavljanje analogija neće nam donijeti ni duhovitost vještog komentatora. Šta običnom čitaocu znači Samir kao buregdžija iz Ulcinja, i kako će on sebi predočiti logiku našeg javnog mnijenja na osnovu ove doskočice, ako Nikolaidis tu logiku poredi sa ponašanjem Samira iz Ulcinja koji jede burek kod konkurencije kao pravi džentlmen? Ustvari, svi likovi kod Nikolaidisa samo su neživi činioci u demonstraciji uvjerenja kojemu je sve podređeno; to nisu nikakvi likovi nego puki denotati koji služe razvijanju poredbi u označavanju situacije koja je poznata svima.

Šta nam, dakle, kazuje, šta ima da nam kaže ovaj naš možda najangažovaniji književnik, koji duže od decenija objavljuje rezultate svog stvaralaštva? Kakvo je to uvjerenje koje nam ima demonstrirati, godinama podređujući tim tezama svu svoju književnost? On piše da je njihov kapital neodvojiv od naših ratova. Tranzicija znači i tranziciju od lopova do biznismena, a ti lopovi su danas najprincipijelniji legalisti. Lopovi i ratni zločinci, skupa sa svitom umjetnika, novinara i nacionalno osviješćenih intelektualaca, najodlučniji su branitelji institucije demokratskog dijaloga i političke korektnosti. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Tranzicija se pretvorila u četvrti jugoslovenski rat. Dodik je bandit, a Benjamin je napisao da je svaki spomenik kulture ujedno i spomenik barbarstva. Itd, itd. Meni se učinilo da ova opšta mjesta ne treba stavljati pod navodnike. Nikolaidisovo pisanje je dobro uvježbano, nije čudno da je ova knjiga nastala tako brzo nakon hajke. On kao prozaik stoji skoro iza svake riječi koju saopštava pripovjedač. Nikolaidis ima tu naviku brzog, neoriginalnog izražavanja u klišejima, po narudžbi dana. On svoja zapažanja nikada ne pretapa u nešto vrijedno pažnje, nego ih samo saopštava. Kakvo je to znanje? U Nikolaidisa nema, zapravo, znanja, to su samo neke razderane i nesuvisle kompilacije zapažanja po mjeri naših kritičkih medija i opštepoznatih teorijskih citata, kao prepisanih iz nekog književnoteorijskog dajdžesta namijenjenog studentima na prvoj godini studija. Da li nam je trebala nova knjiga proze da nam saopšti ove sudove na koje nailazimo svakodnevno po našim portalima?

Nikolaidis izgleda kod nas jednoglasno uživa ugled najopasnijeg pisca, najopasnijeg pisca jugoistoka. On je, naprimjer, za književnost dobio nagradu Europske unije. On je najcijenjeniji crnogorski autor, prevođen na više svjetskih jezika. Kao predvodnik naše nove kritičke literature, on piše književnost koja svojim žestokim jezikom urniše nacionalne svetinje i načinje tabue. Neke stvari će se stubokom izgleda promijeniti u našoj kulturi nakon ovog vala brižne literature koja se razračunava sa svime. Kritika neprestano govori o tome da ta književnost nastaje u Kiševom okrilju. Možda su to vrhunci naše literature uopšte.

Jedan pisac se bojao svake izravnosti i patetike, i kada je u svome romanu uobličavao najobičniju situaciju u kojoj glavni lik treba treba ponijeti Davidovu zvijezdu na žutoj traci –pretvarao ju je u čitavu sekvencu u kojoj taj lik preko polja ide za svojom zvijezdom, da bi naišao na nju tek na kraju poljane, našavši je pričvršćenu na rukavu svog ostavljenog umašćenog geroka, i dok pisac o kojem govorim tako literarno orkestrira presudnu i politički konsekventnu scenu šifrujući je do sugestivne zagonetnosti, da bi izbjegao svaki povišeni ton i kričavo forsiranje, da bi umakao svakoj izravnosti, da ne kažem – neukusu, da bi sugerirao tragičnost, da bi suptilno napravio izvjesni ironijski otklon, da bi podstakao čitaoca da odgonetne do kraja značenje jedne politički jasne i komunikativne scene, dotle naša kritika jednim potezom izvodi novu tranzicijsku književnost iz ove i ovakve Kišove literature kao njenu legitimnu nasljednicu, testamentarno, kiteći vijencima pohvala tu kričeću političku pozornicu koja nas već deset punih godina zaglušuje milozvučnom i humanom piskom glupe političke fraze. Da je Eduard Sam bio kojim slučajem Nikolaidisov lik, jamačno bi poglavljima paradirao pa romanesknoj pozornici uzvikujući antifašističke parole u jedan glas s piscem. Ova su gospoda kritičari i književnici zaboravili sve ono što je Kiš znao, da je literatura, prije svega, nešto šifrovano, zapretano, složeno, zasjenčeno, zagonetno, nešto što kazuje izvjesne stvari prije svega na neobičan način, uz date otklone, pod izvjesnim uglom. Po čemu je, molim vas, književno djelo Nikolaidisova Parezija u kojoj nas on lično u mnogim poglavljima izravno i nametljivo uvjerava da je prvobitna akumulacija kapitala eufemizam za pljačku, da naša tranzicija podrazumijeva tranziciju od fašista do demokrata i da je ta tranzicija ustvari posljedni u nizu ratnih zločina? Ne bi zvučalo strašno ako bi se u prikazu Nikolaidisove proze to istaknulo, ako bi se u kritičkom članku o Odlaganju. Pareziji naveli pobrojani sudovi kao ono što nam je Nikolaidisova knjiga sugerirala, kao ono što Nikolaidis kao pisac misli o našem političkom sistemu, možda to tada, kažem, ne bi zvučalo kao prevelika mizerija, pogotovo u našim literarnim okvirima, ali ne treba zaboraviti da su sve ove formule napisane u knjizi od riječi do riječi, izdeklamirane izrijekom u knjizi proze! Materijal za jednu novinsku analizu društva, kao takav, uskrsnuo je u knjizi proze! To je možda previše i za naše književne prilike.

Moglo bi nam se prigovoriti da Nikolaidisova knjiga nije literatura u klasičnom smislu, da to nije literatura s velikim L, da mi zapravo tu primjenjujemo mjerila klasične poetike koja nije cjelishodna u procjenjivanju nove postmoderne angažovane književnosti. Možda je to jedan novi tip literature, neki humani žanr koji ima zadatak utuviti nam u glavu vrijednosti po svaku cijenu. Mi to ne znamo. Možda u svojoj larpurlartističkoj zaslijepljenosti i sluđenosti nismo nešto ovdje dobro razumjeli, prerano počevši trijumfovati, i sada nam valja priznati grešku.

Zastanimo malo! Sam Nikolaidis, kao pravi pisac, izričito tvrdi da ga u knjigama zanima prije svega egzistencija, koja je okrutnija od društva i političkog sistema. Otkud sad to? U trenutku kada smo pomislili da imamo posla s novim žestoko angažovanim žanrom proze-kolumne, Nikolaidis će nas nepredvidivo razuvjeriti. Objašnjavajući nastanak Parezije, on će u intervju reći kako je fetišist knjige i kako smatra nedostojnim trošiti knjigu na polemiku sa dnevnom štampom. Čudno, mi smo na osnovu napisanog bili pomislili da je on radio upravo to! Nikolaidis definitivno zna da između obračuna s dnevnom štampom i knjige proze mora postojati neka razlika, da to nisu iste stvari, i to je zasada odlična stvar. Vratimo se još jednom na knjigu. Uzmimo da ovaj pisac nije obični politički komentator, a da ova knjiga proze nije divovska kolumna.

Zaboravili smo da Odlaganje. Pareziju uz kolumnaški niz sačinjavaju još minimalno dva toka. Prvi je intimistički u kome pisac pobrojava svoje misli, poslove, dane u vrijeme hajke, kao i sjećanja na djetinjstvo koja reda retrospektivno. Drugi je dokumentarni narativ koji donosi fiktivne dnevnike kotorskog sveštenika, i tu sveštenik kao još jedan od likova opisuje svoje dogodovštine sa nekom vješticom i mještanima, ali i svoj odnos s majkom.

Nikolaidis, međutim, intimistički tok zbivanja u svojoj knjizi koristi i za šire motiviranje glavnog lika i pripovjedača. To su prvi znaci da on samog sebe u knjizi želi tretirati kao književnog lika, po tome ovaj tekst pokazuje svoju književnu pretenziju. Nikolaidis želi razdijeliti prozu od kolumne. Njegovo djelo, dakle, ipak valja odmjeravati kao književno! On se vraća u svoju prošlost da bi nam objasnio profil buntovnika, pokušavajući koherentno uvezati i logično utemeljiti u narativu tog lika koji će kasnije djelovati onako subverzivno, prikazajući scene iz njegova dotadašnjeg života. On želi stvoriti uvjerljivog lika koji prije svega trpi grozu egzistencije, politika je tu samo jedan od faktora, on želi otjelotvoriti u svojoj knjizi živog čovjeka; on ovog puta doista pretendira pisati književnost. Kako to on radi, kakvi su to postupci? Prvi signal introspekcije u rijeci kolumnaškog razračunavanja jeste rečenica: „Ah, šta da se radi, živjeti se mora, pisati se mora – da parafraziram Mlečane.“ (39) Šta je ovdje u pitanju; pripovjedač je ponovo odahnuo frazom koja ne donosi ništa novo u odnosu na onaj kolumnaški tok, ponovo je to publicistička gnoma, upuzala iz govornog idioma, kao signal tobože literarne introspekcije; jedan uzdah koji se neuspješno pokušava relativizovati osvještenjem citatnosti. U sličnom ritmu su servirana i sjećanja: „Ta ulica, kojoj ne znam ime, poprište je nekoliko uspomena koje me ne napuštaju.“ Ili: „Živjeli smo u jednoj sobi i kuhinji.“ Ili: „Voljela je, naravno, i s jednakom predanošću pazila i ostalu svoju unučad, ali ja sam za nju bio onaj posebni, onaj odabrani.“ (76) Ili: „Njegova prva žena, Sarajka, moja baba, ona koja mi je dala tako mnogo dobrote i ljubavi…“ (63) Na tom svom poprištu uspomena, kao nepažljivoj i nepreciznoj metonimiji, koja ne bi bila začudna ni u nekom članku, Nikolaidis projektuje svoje sjećanje uvedeno rečenicama, punim dobrote i ljubavi, rečenicama koje se svojim ritmom ne razlikuje mnogo od onih rečenica u kojima je maločas izljevan kolumnistički bijes. Čini mi se da u nedotjeranosti i munjevitosti tih rečenica zazvuči ponekad i neki tihi patetični, larmoajantni, jednostavni ton dostojan pismenih sastavaka.

Ključna mjesta u ovom sižejnom toku jesu ta čvorišna mjesta motivacije centralnog događaja kada Nikolaidis žestoko kritikuje republičkosrpsku vlast. Kako zvuče ta mjesta motivacije? „Okrenuo sam se prema njoj i rekao joj: nisam ti ja jedan od tvojih robijaša, pa da me udaraš, policajko. Možda je to trenutak koji tražim? Moguće, jer u toj je replici lako prepoznati moju pasju prirodu, koja će se kasnije razviti u ničim sputan cinizam. Da, tu uočavam sklonost i sposobnost da riječima povrijedim.“ (77) Ili: „Gledam babu u oči i kažem joj, ili sebi: pi, stoko. Prva rečenica koju sam izgovorio: gađenje i uvreda. To objašnjava mnogo toga. u biti, sve što ću kasnije u svojim knjigama i člancima napisati bit će razrada te prve rečenice. Hiljade stranica varijacija na pi, stoko.“ (78) Šta je karakteristično za ta ključna mjesta motivacije? Najprije već viđena izravnost, ispoljena maločas i u deklamiranju onih političkih fraza. Pripovjedač nam na licu mjesta i direktno objašnjava svoju pasju prirodu; on želi nametljivo natjerati čitaoca da povjeruje u taj karakter ispoljen u hiljadu varijacija tog pi, stoko. Nikolaidis će se nažalost morati upuštati u ovu eksplikaciju, u ovo pojašnjenje citiranih momenata, zato što su scene kojim želi motivirati lika beznačajne, sitne, neuvjerljive. Mi bismo na osnovu njihovog bljedila teško mogli sami razumjeti šta Nikolaidis želi s njima. Treba li objašnjavati koliko taj direktni angažman pripovjedača, svjesnog nejasnosti i neuvjerljivosti zastupljenih scena, oduzima ovoj knjizi na literarnosti, usred njenog strukturnog toka koji pretenduje biti literarnim. U pitanju je klasična nemotivisanost lika: otkud bi kasniji cinizam i angažman glavnog lika mogao biti uvjetovan tako efemernim scenama iz djetinjstva, tim pi, stoko protestima? Otkud bismo sve to mogli shvatiti da nas sam pripovjedač nije na to naveo? Ako je samom piscu jasna logika u razvoju njegovog lika, ne mora značiti da je postigao da ona bude jasna i čitaocu. To je ipak samo piščevo preveliko oslanjanje na sugestivnost intime u književnosti! Stalni pokušaj munjevite rekonstrukcije sjećanja koja bi trebala oživjeti kao književni svijet, u toku cijele knjige Nikolaidisa navodi na hipertrofiju intime, sitnica, beznačajnosti, trivijalija, koje se, plasirane brzo i izravno, kolumnistički, nameću svojom neuvjerljivošću, bespotrebnošću, isforsiranošću, patetikom, neukusom.

Prozni pazaži koji donose dnevnik kotorskog sveštenika, također su trebali biti literarniji dijelovi Nikolaidisove knjige. Šta tamo imamo? Ponovo kolumnaški munjevito vođenje priče, lišene svake uvjerljivosti, koja je specifična jedino po tome, kako bi rekao urednik ove knjige, što hrli svome kraju: „Nije mi namjera da pravdam majku. S njom je bilo teško živjeti. Moja žena se trudila. Nije išlo. Sa starošću je majka postala još otrovnija. Bila je sposobna da jednom riječju prolije krv. Onda se razboljela. Nisam imao novca za njeno liječenje. Moja je supruga bila odrješita.“ Itd, itd. Ukratko, to je trivijalan tok povišeno klišeizirane pričice, izdeklamirane kratkim rečenicama samo da bi bila ispričana, to je niz fabule koja se može naći i čuti svuda! Osim toga, pripovjedačka instanca kojom se transponuje ta beznačajna priča jeste neuvjerljiva. Na početku knjige biva nam obznanjeno da to što će nam se citirati jeste ustvari dnevnik sveštenika. Nikolaidisu će kasnije trebati da razgrana priču po mjerilima svoga pripovjedaštva, pa će ubacivati neke pasaže iz života sveštenika koji će vrhuniti svojom nemotivisanošću i neuvjerljivošću. Zašto? Taj sveštenik u svom dnevniku tako samom sebi opisuje svoje djetinjstvo, samom sebi opričava scene između svoje majke i žene, samom sebi objašnjava kako se majci prije razboljenja pred očima zacrnjelo, samom sebi zapisuje priču o Tonći koji će mu potajno ostaviti velike novce u amanet, itd. Otkud i zašto sva ta događanja u dnevniku? Oni su tu samo zato što to smiješno pletenje priče treba Nikolaidisu, da bi nas uvjerio da to što on piše nije obični obračun s dnevnom štampom, nego prava knjiga proze koja govori o paklu egzistencije. Neuvjerljivost pripovjedačke instance kao da je osjetio i sam Nikolaidis, pa insistira na podatku da taj dnevnik piše jedan nekonfekcijski sveštenik. To nije čudno, uopšte, jer taj sveštenik i o turistima i o ljudskoj gluposti ima isto mišljenje kao nimalo konfekcijski Nikolaidis; da li je neobično da taj sveštenik u svom dnevniku i priču vodi istim ritmom? Nikolaidis je, međutim, stvari pokušao spasiti još dodatnom narativnom mahinacijom, jer nas otpočetka pa do kraja knjige drži u neizvjesnosti ko je pravi autor ovih dnevnika: sam sveštenik ili pak njegov prijatelj koji je piscu uručio ove dnevnike. Pripovjedač nas direktno uvjerava da je taj sveštenikov prijatelj kao inteligentan čovjek sposoban za narativnu strategiju montiranja rukopisa. To, nažalost, uopšte ne popravlja situaciju, jer u slučaju i da je pripovjedač taj sveštenikov prijatelj, situacija nije ništa manje uvjerljiva, jer u dnevnicima postoje scene iz sveštenikovog djetinjstva, ili podaci o njegovom porodičnom životu sa ženom i majkom, s pojedinostima koje, najblaže rečeno, ne bi tako detaljno mogao znati njegov prijatelj. No to zamarajuće i bespotrebno komplikovanje, taj ustrajni angažman na spašavanju neuvjerljive i priglupe priče, možda se najjasnije može vidjeti u načinu kako svu tu neizdrživu mahinaciju Nikolaidis transponuje konkretno u rečenicu. On, naprimjer, kao prozaik te dnevničke pasaže u naraciju uvodi sljedećim rečenicama, sukladno komplikovanoj narativnoj situaciji, ili vajkanju samog pisca u ključnim pitanjima knjige: piše da je čitao sveštenik; stajalo je tamo; piše N. Ili V. itd. Zanimljivo je da i sveštenik, ili njegov prijatelj, svejedno, imaju potrebu da mudruju o intimi, ili rečeno Nikolaidisovom riječju: o egzistenciji, na jednak način kao pripovjedač u kolumnaškim dijelovima: to je očito, naprimjer, u onom dijelu u kojem sveštenik (ili, možda, njegov prijatelj) govori o ekcentričnostima ljudi koje volimo, o tim sastavnim dijelovima osobe koju svejedno zavolimo, jer tu osobu volimo uprkos tim ekscentričnostima, a kasnije ih volimo baš zbog tih njihovih dijelova. Kakva mudrost! Nikolaidis, kao najopasniji pisac jugoistoka, nije odlolio da bez ikakvog otklona ne zastupi ove frajlinske sentence, kao prepisane iz najljepših članaka o emocionalnoj inteligenciji, štampanih u najpopularnijim magazinima.

Možda je zanimljivo da ovaj tok radnje koji govori o kotorskog svešteniku uopšte nije dovršen. To priznaje i sam pripovjedač, u svom klasično introspektivnom maniru, videći da je tu ostalo uraditi još mnogo posla: „Produbiti priču o vještici iz Trojeva. Odvesti naratora na Vještičije ostrvo. Obratiti pažnju na to kako stradanje žene uz Trojeva i krivnja koju osjeća jer je nije uspio spasiti izjedaju sveštenika, kako ga, uz sve ostalo, na vode do odluke da popusti pred majčinim zahtjevima. Razviti odnos sveštenik-prijatelj… ili ipak ne, zadržati se na slutnji“ (157) Čini se da smo počašćeni, u prepoznatljivom introspektivnom ritmu, i nerealizovanim planom rada iz piščeve bilježnice. No Nikolaidis to vidi opravdanim, navodeći da i ova, kao i sve njegove knjige, ima otvoren kraj. On se ponovo oslanja, kao romansijer, na teorijsku frazu. Zanimljivo je da taj pojam otvorenog kraja Nikolaidis uopšte ne koristi u pravom smislu, jer taj otvoreni kraj ne podrazumijeva nedovršenu knjigu. Otvoreni kraj prisutan je naprimjer na završetku Krležinog Povratka Filipa Latinovicza, u onom trenutku kada se Filip, dosegnuvši veličanstvenu umjetničku spoznaju o čudesima opažanja, suočava u posljednjem prizoru s Bobočkinim mrtvim očima. Roman o čudesima opažanja biva završen jakim ukidanjem samog čina tog opažanja; roman, dakle, nedovršeno i simptomatično protivriječi svome prethodnom uvjerenju. To je otvoreni kraj; otvoreni kraj, međutim, ne označava neku kljastost petparačke priče koju pisac, zaokupljen političkim frazama, nema vremena dovršiti.

No po čemu je ovo djelo književno? To je zanimljivo pitanje. Ovo je jedna od onih knjiga u kojima je perspektiva glavnog lika predominantna, svi drugi jezici se podređuju stabilnom i jakom vidokrugu glavnog lika. Po tome ova knjiga nije neumjetnička, iako možda ona zbog toga nije roman. Naša kritika je presudila da, iako nije roman, ova knjiga ipak jeste dobra književnost. Tako misli, recimo, naša pjesnikinja Adisa Bašić. Očekivali bismo da se neko zapita ne samo zašto ovo djelo jeste dobra književnost, nego i zašto je uopšte književnost. Zbog nekoliko prilijepljenih epizoda iz neuvjerljivog dnevnika nekog tobožnjeg sveštenika? Zbog motivacije glavnog lika, zbog nekoliko djetinjastih scena u tom smislu, između dva kolumnistička bijesa? To su preslabi razlozi. Da li postoji iole ozbiljnija ideja koja okuplja ovu hrpu nedovršenih fragmenata, ovo rasulo neuvjerljivih, razbačenih, uobičajenih zapažanja? Kotorski sveštenik nestaje zalažući se za neku ženu koja je proglašena vješticom, iako za liječenje svoje majke nije htio dati novce koje mu je u amanet ostavio jedan vjernik, isto kao što će Nikolaidis kao glavni lik govoriti i pisati protiv (republičko)srpskog nacionalizma, a neće ispuniti posljednju želju svojoj baki izbjegavši joj održati posmrtni govor. To bi bila ideja koja kao paralelizam okuplja ovu knjigu, ta svijest o diskrepanciji između činjeničnog stanja stvarnog čovjeka i one slike koju o njemu gradi javno mnijenje; činjenično stanje i reprezentacija. O tome, dakle, govori ova raskidana, mucava knjiga, izuzmemo li onu gomilu političkih fraza. Čini mi se da sam već rekao da Nikolaidis uči iz priručnika najnovije književne teorije, prema njoj sklapajući djela.

Ne oživljujući i ne preplićući različite registre i jezike u knjizi, možda bi se mogli očekivati da Nikolaidis zakrivljuje drugdje, uspostavljajući drugačije paralelizme, koherenciju, koheziju. Nešto u ravni postupka što bi održalo taj haos na okupu. Kako, naprimjer, Nikolaidis poredi? U ovoj knjizi proze ljudi padaju kao likovi u klasičnim holivudskim komedijama, iPod je kao kondom, medijski tajkuni su udarne pesnice političara, a urednici šište kao čajnik na šporetu u kolibi upravnika logora. Ta ustaljenost svakodnevnih poređenja jedna je od konstanti ove knjige. Nikolaidis kao pisac, mjestimično, svoju rečenicu vodi i ovako: „Rekao mi je da je, kad je posljedni put bio u Sarajevu, posjetio svoju babu.“ (151) ili: „Ustao bih i, bunovan, napravio nekoliko nesigurnih koraka po drvenom podu ispod kojega su se pola vijeka taložile grinje koje…“ (63) Jejekanje i kojekojekanje uobičajeno za našu novu prozu!

Prigovorit će mi se da ovaj pisac nije ni htio stvarati književno djelo, ali čemu onda ti intimistički i dnevnički dijelovi koji ustrajno, raskidani i nedovršeni, hoće uspostaviti neku priču s nekoliko likova? Zašto bi onda Nikolaidis u kolumnističkom dijelu knjige samog sebe tretirao kao književnog lika, pokušavajući se motivisati nekim bedastoćama, servirajući nam ustrajno svoju intimu? Ne vjerujem da bi Nikolaidis samo zbog kolumne, ma koliko ona bila duga, samog sebe shvatao kao pisca zaokupljenog užasom egzistencije.

Vjerovatno je glavni problem ove knjige u tome što Nikolaidis nije znao razdvojiti materijal za jednu zanimljivu i dužu reportažu, od građe koja bi mu mogla poslužiti u sačinjavanju prozne knjige. Još tačnije: on nije mogao odoljeti da sve sižejne tokove, uslovno rečeno: i literarne i aliterarne tokove u svojoj knjizi – ne ispiše u istom ritmu i dahu, kolumnaškom. On je prema tim i takvim mjerilima i selekcionirao građu. Plasirani na ovaj način, svi ovi podaci oko hajke na Nikolaidisa nisu bili prikladna građa za prozu. I za solidnu polemičku, publicističku, fakcionalnu knjigu o cijelom slučaju moralo bi se mnogo inovirati u naraciji, da to ne bude olakotni jeftini kolumnistički tok. Ne sporimo mogućnost da se cjelokupna ta situacija hajke samom autoru nesumnjivo činila kao dostojna uobličenja; mi govorimo samo o rezultatima, mi vrednujemo ono što je napisano.

Naša najnovija angažovana književna kritika smatra ponekad da književna uspjelost nekog djela može biti na drugom mjestu. Šta bi onda bilo na prvom mjestu? Naravno, angažman, opredjeljenje za prave vrijednosti, u ime prosvjetljenja čitalaca. Neka književna djela, kaže ta kritika, bez obzira na svoju književnu neuspjelost mogu nas natjerati da razmislimo o društvenom stanju koje živimo. Tako naša kritika poima i ovo Nikolaidisovo djelo. Ovi kritičari-angažovanici koji se inače grste od samog pomena autonomije umjetnosti, sami upadaju u protivrječje pa razmišljaju kao pravi sveštenici i čuvari Čiste Djevičanske Ljepote. Oni misle da uspjelo književno djelo, samim tim što je uspjelo, u svome kvalitetnom pletenju sigurno govori o nekom lišću i granju, bez ikakve (političke) konsekventnosti; oni se slažu da jedno djelo može biti čisto od svake političke konotacije, čim je tako uspjelo i komplikovano izvedeno. Nasuprot tome su neuspjela književna djela koja nas izravno i jasno, tako da svi razumiju, podstiču da razmislimo o stanju društva. Oni će se uvijek opredijeliti za književno neuspjelije djelo budući da ono jače uspostavlja komunikativnost, angažman, prosvjećenje. Oni jogija i komesara u književnosti vide kao sasvim odvojene, pa i zavađene figure, ne znajući da jogi i komesar jedan bez drugog ustvari ne mogu, da su oni ustvari jedno. Kako i koliko ta neuspjela književna djela tjeraju na razmišljanje, vidimo na primjeru Nikolaidisove Parezije.

Poslagavši članke od trenutne žurnalističke važnosti, Nikolaidis, kao prozaik, neće o svim tim figurama uključenim u nacionalističku hajku na svoju glavu reći ništa više od nekog novinarskog piskarala na bilo kojem kritičkom portalu. On će neprestano direktno govoriti o tranziciji, o kapitalizmu, o Dodiku, o devedesetim, o tajkunima, o nacionalizmu, kao opštim stvarima, kako to i pristaje publicističkom jeziku. Oglušivši se na književne principe motivacije i individualizacije likova, on ustvari u svojoj knjizi neće imati snage progovoriti ni o čemu konkretnom i posebnom i zanimljivom ni u društvenom smislu. To nisu ništa bistriji i konkretniji pojmovi od egzistencije, kao njegove druge (jogijevske) preokupacije. On neće otkriti ništa što već ne zna bilo koji čitalac koji je barem mjesec dana pratio neki kritički portal. Svi ti pojmovi na kojima toliko insistira ostaće nejasne apstrakcije, neke općenitosti, kao u publicistici, tu neće biti nijednog živog čovjeka niti situacije, i on se toj (društvenoj) pojavnosti kao prozaik neće približiti više od jednog kolumniste. Šta bi njegovi plošni, neuvjerljivi, nemotivisani likovi uopšte mogli reći o samima sebi, a nekmoli o društvu i svijetu danas i ovdje, što je pretenzija knjige? Kako bi mogle biti konsekventne te sjenke u ocrtavanju zapletene stvarnosti i života danas? Da li bi se ovom razraslom kolumnom moglo nešto živo reći o bilo čemu? I društvenu bijedu o kojoj cijelo vrijeme govori ova knjiga tako ostavlja u mraku. Nikolaidis je dao svoj doprinos da obilje kritičkih formula i humanih stavova padne po čitaocu uobičajeno i blago kao kiša. U tekstu će se direktno založiti da literatura minimalno vrati svoju moć, a ustvari će pisati kao literarni djetlić koji svoju knjigu otkucava otpočetka pa do kraja jednakim ritmom, priključivši se tom ptičijem kuckanju po sto i hiljadu tastatura u našim kritičkim redakcijama.

Ne treba zaboraviti da se Nikolaidisov stav i knjiga uključuje na jedan razvedeni repertoar medijskih tehnika i stilova, u jedan spektar kritičkog medijskog sistema, savršeno se uklopivši u tu hijerarhiju ukusa i vrijednosti. Ova knjiga nije nikakva iznimka, ovako se uveliko misli i piše kod nas danas, u našim kritičkim medijima. Otud je iluzorna Nikolaidisova vizija prema kojoj ovakvim pisanjem on ustvari umiče sigurnosti malograđanskog života; tim više što on uopšte nije odbacio nostalgiju i melanholiju, kao dominantne sentimente, neprestano nas polijevajući razvodnjenim splačinama svoje intime. Nikolaidis u svojoj knjizi proze nije odolio tom okamenjenom i dogmatskom vokabularu stvarnosti, pravdajući se po ko zna koji put konceptom mimesisa. Taj stilski melanž intime i angažmana naša književnost varira već dvije decenije. Ako se želi uvjeriti da taj mimesis ne zvuči drugačije od samouvjerene moralističke piske, teškog jezičkog bombardmana ili bolećivog ispovijedanja u kolumni, ne treba otići izvan korica ove knjige. Govoreći tim ritmom o svim društvenim opačinama, u najširem mogućem smislu, njemu nije zapravo uspjelo kazati ništa. Nije čudno da ga je publicistički prosede naveo na epohalna otkrića da je neoliberalna ideologija nastavak fašizma drugim sredstvima, ili da su nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Sadržina i forma su uvjetovane, u dijalektičkom pokretu, to je ista stvar. Zašto to opet ponavljati? Umijeće pisanja proze jeste mnogo komplikovanija vještina od novinarskog natražnjaštva. Ne može nam jedno neuspjelo književno djelo ponukati ni na kakvo razmišljanje, i to nije nikakav naš larpurlartistički hir, nego činjenica da loše književno djelo ne govori ništa neobično, drugačije, novo. A tamo gdje se nešto ne govori drugačiji i življi način, ne postoje ni tačna zapažanja ni neprijeporne činjenice.

Parezija kao takva jeste bez sumnje nešto subverzivno. Ona donosi piscu i opasnost; ona podrazumijeva rizik koji uključuje i smrt. Ona dolazi kao uvreda i izazov vladaru. No parezija je danas promijenila svoju funkciju, parezija koju je izrekao Platon i parezija koju danas iznosi Nikolaidis jesu različite stvari. Pri tom, uopšte ne potcjenjujem opasnost u kojoj se našao Nikolaidis nakon objavljivanja sporne kolumne. Parezija koju danas izriče Nikolaidis dolazi u vrijeme posvema parezijsko, u kojem još stotinjak takvih pareziologa danomice parezuju po svojim nimalo neparezijskim portalima i novinama, bez ikakvih posljedica. Mnogi su rekli o Republici Srpskoj isto što i Nikolaidis, mnogi su to rekli još ubjedljivije, na jedan vještiji i tačniji način, ali Nikolaidisova parezija je neobična prije svega što je izazvala žestoku reakciju. Nikolaidisova parezija nije različita samo u odnosu na onu starogrčkih filozofa, ona je drugačija i u odnosu na pareziju koju su izrekli Platonov, Mandeljštam, Šalamov. Kada je Platonov u svojoj dokumentarnoj studiji Na korist kritikovao sovjetske kolhoze, bilo je dovoljno da Staljin kaže: Ovo će piscu stvarno biti na korist!, pa da Platonov prestane biti objavljivan, a da mu sin bude poslan u Gulag. Nedugo nakon što Mandeljštam odluči izrecitovati svoju poemu o Staljinu pred najbližim prijateljima, on će biti uhapšen i odveden u smrt. Šalamov će reći da su redovi za sapun malo duži, i da Bunjin ipak nije toliko loš pisac, i završiće dvadeset i osam godina na robiji. Jutro nakon objavljivanja kolumne Nikolaidis, međutim, dolazi u kafić na svoju jutarnju kafu, spušta svoj ipod na stol i odlazi pišati. On je ostao i dalje službenik jedne države, kao što je bio i dotad. Naravno, diferencirajući pobrojane parezije uopšte ne mislim da je Nikolaidis kao parezist trebao proći slično kao Šalamov ili Platonov, da bi njegova parezija zadobila neki smisao. Samo hoću konstatovati da njegova parezija nema konsekvencije kao rečene parezije, da ona dolazi u sasvim drugačijem kontekstu, da nema staru snagu, da bi se trebala preispitati njena umjetnička opravdanost i dejstvenost, da ona više ne može doći sama sobom da bi bila literarnim činom, kao prije, da ona više nije kao takva zanimljiva i neobična, zato što je postala uobičajena, jer je sada sveprisutna, jer više nije nikakav ekces, jer u njoj nema više ništa začudno. Koliko je parezija napisano na istu temu, i prije i poslije Nikolaidisove knjige! I medijska hajka, ma koliko žestoka i ubilačka bila, jeste samo puka projekcija kazne kojom je parezija nagrađivana ranije. Naš Gospodar nije više tako očit, nit je (ideološka) dominanta našeg svijeta tako očigledna, da bi se angažman u literaturi opet izrazio tako jednoznačno, parezijom. Ne bi trebalo pomiješati jednu novu pobunjeničku sintaksu jezika i duše našeg vremena, o kojoj trebamo tek nešto više saznati, sa Nikolaidisovim frazerskiopćenitim i eksplozivnoudešenim vođenjem naracije u jedan protestni vrisak. Neće me iznenaditi ako se uskoro ispuni revolucionarni san Slavoja Žižeka, ako konačno osvane božanska pravda, pa Nikolaidisovi romani postanu ultramegauspješni bestseleri kao najljepši i najveći romani Jamesa Pattersona i Johna Grishama.

Da li treba zanemariti to da se parezija danas čak nagrađuje i najprestižnijim nagradama? Tako je ove godine naprimjer Faruk Šehić za svoju pareziju Knjiga o Uni dobio nagradu Meša Selimović, upravo zato što je to bila parezija. Mi, sa svoje strane, već sada predlažemo da se sljedeće godine, bez ikakvog žiriranja, ova nagrada dodijeli Nikolaidisovoj knjizi. Tim više zato što je to u pitanju još očiglednija i žešća parezija, lišena bespotrebnog liričeskog pletenja, oslobođena manira iz domene književne književnosti, što su elementi koji još uvijek nisu bili sasvim izostali u Šehićevoj knjizi. Nikolaidisova revolucionarna poetika ostavila je iza sebe svaku vrst solipsističkih književnih devijacija, njegova knjiga je sva usmjerena prema zdravorazumskoj kritici društvenih opačina. Kod Nikolaidisa su književna zastranjenja sporedna i mjestimična, lako ih je zaboraviti i zanemariti. Nikolaidis se književnim ustvari samo malo poigrao, tek na trenutak, kao dijete. To bi žiri trebao imati u vidu prilikom razmatranja nagrade. Osim toga, Nikolaidis nije nikakav književnik, nego jedan književnički kolumnist i teoretik. To mu također ide u prilog pred žirijem. Nevažno je i što ova knjiga nije roman, žanrovi ionako ne postoje pred ovakvom angažovanošću, pred humanošću. To je žestoko, krvavo, znojno, suzno razračunavanje sa našom Tranzicijom, za čim žude sijede akademske glave naših teoretičara. Toga njima treba, to je najvažnije. Ovo djelo bi moralo biti nagrađeno!

Ne treba se obazirati na to što će uvijek će biti onih kojima nije dato da kusaju angažman kašikama, kao što je to dato našim piscima i teoretičarima, onih koje Nikolaidisov pozerijski papirnati pesimizam i mrak nije prestrašio, kao što to jeste našu pjesnikinju i kritičarku Adisu Bašić, onih koji se samo smješkaju dok slušaju o lajtmotivima ove proze koji laju iz utrobe, oživljujući kao kučići pod rukom g. urednika Krune Lokotara, onih kojima eksplozivni bumeranzi tog g. Lokotara još uvijek ne odnose svaku pamet dovraga, u jedno sretno stanje literarne amnezije, kao da ništa od literature nije bilo do danas, i kao da ništa od nje više neće ni biti. Uvijek će biti tih svinja koji stoje sa strane i sa podsmijehom gledaju na progres.