Ko bi pomislio da u našoj književnosti postoji pjesnikinja koja već godinama u svemu sluti dobrotu, a da je još uvijek nikog nije podsjetila na neku blagoćudnu tetku naše najnovije poezije? Ta je pjesnikinja u svome autopoetičkom eseju „Genocid i poetika“ odlučila, kaže, svjesno biti naivna, kao dijete, jer je to lijepo danas kada i djeca odbijaju naivna biti. Zašto? U ime po-etike, s jednom dječijom vjerom u po-etiku,, „s po-etičkim ciljem da se najjednostavnijim riječima u svijest Drugoga prenese doživljaj strašne traume izazvane ratom i genocidom.“ Dok veliki svijet danas prokleto laže da će ga spasiti globalizacija, gospođa Duraković odlučila je, kaže, biti među onima koji će, neočekivano, spasiti dušu svijeta. Na našu radost! Ona je, dakle, među onima koji će, u ime tog spasenja, dušu svijeta upoznati djelić po djelić, dok se zloćudni svijet oblaporno bavi tek dionicama. Oni – pjesnici – sačuvaće tu dušu svijeta kroz nesreće svijeta koje se obilato nude, blago kao što se čuva balon, „a ne kroz njegovu merkantilnu vrijednost u barelima nafte“. Osim, naravno, ako i ta vrijednost jednom ne postane nesreća. Onda će tu dušu svijeta valjati provući kroz tu merkantilnost – kao što mađioničar provlači zlatnu blještavu maramu kroz svoj rukav!
Ova je gospođa inače višegodišnja izvršna direktorica Pen centra u BiH. Taj centar je nedavno proslavio svoju dvadesetogodišnjicu, i svečani koktel organizovan u to ime pohodila je i jedna uvažena gošća, Dubravka Ugrešić, evropski priznata. Nakon tog jubileja, nedavno, Pen je organizovao i jedan međunarodni turnir poezije. Na svečanoj proslavi (a ne na turniru!) pročitano je i pismo g. Johna Ralstona Saula, predsjednika Međunarodne PEN organizacije, jednog vrlo odmjerenog džentlmena koji se, kako kaže direktorica, „u prijeporima među pojedinim centrima unutar međunarodne PEN organizacije jako trudi da shvati argumente sa svake strane, da ne nekog uvrijedi iz neznanja i da ne zaboravi pohvaliti ono o čemu misli da je pozitivno i donosi napredak nekoj zajednici.“ G. Saul je tom prilikom poručio da Pen centar u BiH ispunio svoju misiju otpora ideologijama, političarima, nacionalizmima svake vrste. „Vaš centar rođen je u ratu“, poručio je g. Saul, „i od samog svoga osnivanja borio se da se pisci i njihove ideje izdignu iznad razlika koje su zavadile narode.“ Lijepo i pažljivo čestitavši jubilej, g. Saul je zatim podsjetio prisutne na to da su kulture sasvim prirodno ispunjene razlikama, koje treba slaviti. Razlike su, kaže, ilustracija bogatstva iz kojeg svi možemo crpiti nešto dobro. To bogatstvo ima cilj da nas spaja, poučava g. Saul, a ne da nas razdvaja. A pripadništvo jednom narodu samo po sebi može biti slavljenje nečega što je g. Saul u svome pismu odlučio nazvati pozitivnim nacionalizmom. Prisutni su tom svečanom prigodom, zajedno sa direktoricom, sasvim prirodno lebdjeli na tim razlikama nad kojima se bijaše izdignuli, kao da sjede na bogatstvima. On su to veče zaista crpili samo dobro iz tih razlika koje ih, pozitivno, spajaše u jedno tijelo. Oni su bili, tako da kažem, pozitivni nacionalisti! U ime Slobode izražavanja, Književnosti i Ljudskih prava, po plemenitom gospodinu Ralston-Saulu, cijenjeni gosti na svojim sjedalima se, kao upodobljeni, te večeri vozdignuše nadahnuti tim Svetim trojstvom međunarodnog Pena. Taj Pen-centar kod nas, inače, izdaje jedan časopis, Novi izraz, beznačajan, blijed, bezličan, podržan dotacijama fonda za izdavaštvo, s tobože svijetlom tradicijom, jedan časopis koji izlazi samo reda radi, da studenti objavljuju svoje seminarske, a asistenti i profesori da nam pokažu šta su to ove godine smislili između dva predavanja, u ime bodova. Već je svima dobro poznato da je mnogo bolje tekst pohraniti u ladicu, tu je efektniji, nego ga štampati u Novom izrazu, inače će ga progutati prosjek!
Mrs. Duraković, međutim, već duže vremena, kao pjesnikinja, brine za našu zemlju, dušebrižno. Ona od godine 1991., kaže, ostaje vjerna svom jagnjećem uvjerenju da svjedočenje o ratu, zločinu, genocidu iznutra može prije doprijeti u svijet. Kada bi Gospod Bog oduzeo svakome pamet i zakotrljao niz brdo, ona bi prva potrčala za svojom pameću. Vjerujući da je etika važnija od estetike, kaže, ona danas ustvari za tom pameću svejednako trči. Njena će pjesma možda negdje jednom spriječiti gram mržnje. Možda će ona pomoći u nečijem ličnom bolu. To je razlog zašto ova pjesnikinja piše. Ona, kaže, zato i diše, humano. Uvijek obazriva, uvijek brižna, ona je u svojoj poeziji istovremeno larmoajantna i angažovana. Izlazeći iz svoje kože, pipajući po svijetu ogoljenim pjesničkim nervima, bijaše vidjela: zločin, zločin, zločin. Ali gospođa Duraković, kao pjesnikinja, svejedno bijaše slutila, jer „slutiti jedino još znam“, ipak, dobrotu, dobrotu, dobrotu… Mi ne znamo mišljenje gospodina Ralston-Saula o ovakvoj po-etičkoj postavci. Mi možda znamo šta bi o njoj rekli naši kritičari. Možda bi taj koncept, u ime ozdravljenja, pohvalilo i deset menadžera u fondovima širom Evrope. No neka se od nas ne očekuje da nam se to svidi.
Prije svega zato što počiva na jednoj kičastoj opoziciji, kao pakao naspram raja. To je odgovor zločinu na prvu asocijaciju, svjetlo naspram mraka; dobrota! Vođen svojom ubogom asocijativnošću, taj koncept izmiče i minimumu logike, motivacije, autentičnosti. Mi smo u književnosti gledali one furgone što pristižu pred krematorij, onu čađ koja suklja iz dimnjaka Lubjanke, razlupana čela na galicijskim poljima, ugušenu, nadutu, zadavljenu dojenčad na podovima vagona u Aušvicu, onog logoraša koji proždrljivo srče kondenzovano mlijeko naočigled izgladnjelih, nekog voronješkog progonjenika koji iskače kroz prozor pred nevidljivom stražom, mi smo čuli za onoga koji je, podvrgavan mučenjima, u paklu kolimskog leda zaboravio ime sopstvene žene… Mi ponešto znamo o tome, to je mračno zavještanje književnosti dvadesetog vijeka, ono ne ostavlja nikakvu nadu i nijednu iluziju, ja sam o tome već pisao, to je već odštampano, i ja sada ne bih želio da se ponavljam. Nakon te i takve književnosti, proživjevši u literaturi takve slike, kao čitaoci, mi bismo se danas, prigodom jednog drugog zločina, genocida u Srebrenici, u našoj književnosti, trebali oduševiti nad jednim senzibilitetom, maštom, jednom literaturom, jednim konceptom koji nas iz tog pakla izbavlja dobrotom! Kakav spas! – trebali bismo možda uzdahnuti. Neka se širi ta blagovijest, ovom zemljom, da je to ona dobrota koju je smislila naša pjesnikinja Ferida Duraković, protiv zločina. Gospođa Duraković već godinama u svojoj poeziji spašava tu dobrotu, ona će tako možda spasiti i samu dušu svijeta. U jednom drugom tekstu iskazaće i svoju zabrinutost za ljubav, za djecu, naš očinji vid, budućnost našu, danas podijeljenu po „nacionalnim torovima“. Bilo bi dobro da tako prigrli i cijeli svijet! To je vrlo obazriva i pažljiva gospođa. Možda će joj zamjeriti oni koji ne znaju kako je to jedna dobra poetska duša: prijatna kao kuhana jaretina sa mehkim krompirom, polivena blagim sosom saosjećanja i bolećivosti.
Ipak, pored sve blagote, ova pjesnikinja se uvijek boji da ne pređe u nekom stihu iz etike u samodopadnu estetiku. Ona misli da nama sada treba jedna korisna poezija, kao praktičnost. Ona se poklonila s poštovanjem pred pjesmom jednog muzičara, jasnom i dječijom, koja je trebala alarmirati pedagoge, direktore škola, nastavnike! Ta bi pjesma spasila našu djecu, u čitankama. Ona misli da bi poezija danas trebala postati stvar na koju se možemo osloniti, kao što možemo na zanat koji neočekivano koristi u životu. Mora da takva promućurnost zakučasto služi spasenju one duše svijeta, a da mi to ne vidimo, ne osjećamo, ne razumijemo! Sigurno sve to služi spasenju dobrote na ovom prokletom svijetu! To je možda samo pjesničko, to samo pjesnici tako osjećaju.
Godinama budući pjesnikinja, njoj je doista uspjelo nikada ne proklizati, ni na moment, u estetiku. To se vidi po opsegu njenih asocijacija, njenog pjesničkog jezika, njenog senzibiliteta. Odana toj i takvoj osjećajnosti, počinjući glagoljati o genocidu, ona nam uvijek donese, svojom maštom, tek nekoliko običnih slika, viđenih na televizoru. Neke dede sa francuzicama, naše rođake, i nane u dimijama, što su kao naše nane. Tek nekoliko fraza koje naši mediji preživaju godinama. Jedna njena pjesma, pod naslovom Srebrenica, počinje dugim nabrajanjem godina, od 1995. do 2007., da bi bila poantirana stihovima sidranovskog prizvuka: Da mi je Već jednom Leć u oni grob Kojeg nema Kraj dijeta moga Kojeg nema Da mu rukice zgrijem. Jesu li te tri-četiri osjećajne slike najviše što može reći naša literatura o genocidu? Je li dosjetka vrhunac pjesničke inventivnosti u našoj poeziji? To je samo prokockavanje neslućenih nemira, stvarnih životnih potresa, jedne ekstaze nemoći, neosjećane u blagoti direktorske kancelarije, pod estetičkim pritiskom neuvjerljivih uopštavanja. Skučenu asocijativnost je donio taj naš etički oprez, angažman naše najnovije književnosti, to plašenje male djece koje se i avetima dosad popelo na glavu! Kao stilista ona pjeva naprimjer ovako: „Sjećam tek dede se svoga. Pogružen, u bosanskoj tuzi, Niz Titovu svoju plazi, ko polumrtav mrav. Granate, devedeset druga. Al’ suze nisu moje. Nit curice te od devet, na tramvajskoj pruzi, Što znala nije – još nisam – šta znači zapadnosvjetska poruga, Nit dedo moj znao je šta znači polumjesec nositi svoj!“ Zalud se ovdje inverzijama kratkog daha prikriva ona gola ubogost pripovjedačkobosanskog registra, ubogost tog dede koji plazi kao polumrtav mrav. Neko će reći da se ova alternativna poezija, po svom senzibilitetu i asocijacijama, ne razlikuje mnogo od najljepše, najpatriotskije, najuopštenije, poezije, naprimjer, Abdulaha Sidrana. Te poezije su zapravo bliske, kao blizanci, brat i sestra, dvojajčani. Treba uporediti njihov ritam, jezičke obrte, senzibilitet, topose. Možda se pred našim očima poezija F. Duraković upravo razrasta u jednu veličajnu patriotsku ekstazu, u jedno veličanje senzibiliteta našeg čovjeka, oplakivanje našeg stradanja, naše zemlje, a da mnogi to još uvijek ne osjećaju! U toj poeziji je uglavnom sve naše, javno, sve uopšteno, sve frazersko, ništa pojedinačno, ništa individualno i konkretno, ništa uvjerljivo, potresno, stvarno. Možda mi prisustvujemo neočekivanom obnavljanju naše tradicije, kao jednom novom i neočekivanom preporodu. Jeste li pomislili da će Ferida Duraković nekad postati najvažnija patriotska pjesnikinja naše (bošnjačke) književnosti? Ne bojte se! To se još neće dogoditi. Ja se samo malo šalim, nemojte zaboraviti da uz tu poeziju zasad bdije jedan veliki mahnitov koji je zapravo najveća budalina, koja danas najjače udare u medijske talambase, gromko, njemu ne smije još uvijek niko prići, budući najmoćniji, to je čitav gorostas od budale i zove se Ljudska prava!
Pticom svoje poetske, nezemaljske, više inspiracije – Ferida Duraković raspolovila je kamen literature, na etiku i estetiku. Mora da bismo joj oprostili onu oskudnost stihova, onu svagdanju bolećivost u poeziji, ono pjevanje nemoćnog pjesnika koji hoće biti angažovan. No to ustrajno razdvajanje svjetla od tmine, etiku od estetike, literature od angažmana, frazersko, nismo mogli. Ona je predvodnica naših angažovanih pjesnikinja, ona je ipak najbolja među njima. Ona odlučuje u dva i tri i u četiri žirija, ona presuđuje kome idu naše najveće i najprominentnije nagrade, i šta će biti štampano. Simpatična i susretljiva, neobično preuzetna, ona je dežurna sagovornica naših medija. Je li potrebno naglasiti da bismo s naše strane tim našim pjesnikinjama dali i i stotinu diktafona, i dvjesto mikrofona, pa neka se igraju slobode govora i angažmana uzduž i poprijeko našeg društva? Nama to ne smeta. Ali kada počnu govoriti o etici literature, kada počnu etički kič svojih sočinenija nametati kao književnu vrijednost, u ime angažmana, kao reakciju na tobožnju estetsku samodopadnost, prezrivo, s gnušanjem prema literaturi, onda ćemo svaki put smatrati za shodno da kažemo nekoliko približnih riječi. Čisto da bismo ukazali na suludu kontradiktornost! Da bi nešto bilo angažovana umjetnost, to ipak na kraju mora biti i UMJETNOST. Ima li veće estetske samodopadnosti, većeg verbalizma, angažovanog kiča kao u onoj pjesmi Tužbalica, nastaloj na vijest o smrti Olene Popik, ukrajinske prostituke ostavljene pred mostarskom bolnicom, ima li negdje više literarnog besmisla kao u toj poetskoj skalameriji, nalik na razdrndani megafon u koji se velikim slovima, bez ikakve interpunkcije, uzvikuje više od deset puta riječ muškarci, muškarci, muškarci, zatim se unedogled ponavljaju riječi: politika, Olena Popik, supruga, majka, kćer, sjever, jug, islam, kršćanstvo, pravoslavlje, judaizam, Bosna (na nekoliko jezika), tranzicija, djeca, Ukrajina, i pročaja, sve što pjesnikinji na um pada u tom trenutku, da bi sve bilo poantirano riječima: Dvadeset sedma je noć ramazana Muhammede iqre! To je kraj pjesme, možete to pogledati. Čemu to služi? Možda će čitaoci blagodareći ovim etičkim uzvicima stvarno razoružati svoje mozgove pred toliko najavljivanim potopom, a ona lirska divljač će konačno, prije tog smaka, jednom zauvijek biti poklana! Mi se samo nadamo da će estetička uža popucati kada se naše pjesnikinje krenu angažovano vješati u ime spasenja dobrote i duše svijeta!
Dakle, vidite, mi nemamo ništa protiv gospođe Feride Duraković, kao takve, mi čak saosjećamo i sa teškoćama Pen-centra koji živi od projekta do projekta, jer ga mjesečno s vrlo malom sumom finansira Kanton Sarajevo, a sve ostalo dobiva prijavljujući se na konkurse, međunarodne i domaće. Mi znamo da je to prokleto težak put, ispunjen obećanjima političara koja se ne ispunjavaju, neprestanom besparicom i nesanicom. U takvim uslovima živi, piše, radi naša pjesnikinja Ferida Duraković, ali kad pogleda iza sebe, kaže, vidi da ju je Bog pogledao s naklonošću, „i dao mi one koji me vole i čuvaju, zdravlje, radost života i zahvalnost što sve to imam“. Mi se, evo, s naše strane molimo da joj dobri Gospod Bog da dug život, permanentno spokojstvo, (etičku) smirenost i zadovoljstvo, onako kako ih samo ona sniva.
