Iako je postojao i prije, Feral je s ozbiljnim poslom krenuo početkom devedesetih, u haosu ratišta, kada su trojica novinara, izašavši iz garaže, od trojice punkera, satiričara, ludista postali najagilniji ratni reporteri Slobodne Dalmacije, u kojoj je Feral u tom trenutku podlistak, o čemu se konkretni podaci mogu naći u obimnoj studiji “Smijeh slobode” Borisa Pavelića. U to vrijeme, dok skupljaju žive informacije na terenu, razgovarajući sa svima, s credom Idi pa vidi, da bi se sudarili sa zidovima vojne informativne službe, ili društvenom okolnošću kada država postaje važnija od onog što se vidi i osjeća, ono vrijeme izvrtanja socijalističkih krilatica i antirevolucionarnih kupleta činit će se kao doba stilskih vježbi.
Iako ni tad angažman nije prolazio lako, a stilsko inoviranje neće prestati ni nakon 1990. Ostajući otpočetka vjerni prosedeima parafraze, parodije, nonsensa, poigravanju vremenskim perspektivama, kupleta, persiflaže, taj humoristični dodatak neće biti neprimijećen ni osamdesetih kod nadležnih. Stilski gledano, kako ističu feralovci u Pavelićevoj studiji, oni su klasični jezik splitskih ćakula, humornu dalmatštinu, samodovoljnu splićanistiku preregistrirali utoliko što su ga priveli anarhističnosti, gradskom slengu, punku, iskrivljavanju. pomiješavši ga sa politčkim žargonom. Pri tom su dvojicu najamblematskijih predstavnika klasičnog splitskog humora Miljenka Smoju i Đermana Senjanovića doveli kao saradnike, što je bila dobra prilika da se u odnosu na njih osjeti differentia specifica feralovskog jezičkog pečata.
Revolucija još traje, ali neka to ostane naša mala tajna; Da skratimo, drugovi, za glavu; Završen simpozij ekonomista Jugoslavije – Anatomija samoubojstva; Redakcija Ferala poziva nadležne da posjete radne prostorije gdje će ih dočekati na rukama, da opravdaju teško stečeni renome nosioca negativnih pojava – to su politički obojeni aforizmi i vijesti koje Feral štampa krajem osamdesetih. I oni naoko mirnodopski, slobodni, nisu lišeni političke sugestivnosti, kao štos s Robijem K. u članku “Prišili mu što njegovo nije”, propraćenom fotomontažom, u kojem se kažu da je jednogodišnjem dječaku prišiven ogroman penis, što je gruba omaška narušenih samoupravnih odnosa u splitskoj bolnici. Takvo miksanje ratnog i mirnodopskog konteksta, kada u kontekstu razdvajanja splitskih općina budu promovirali parole i fotografije iz Politike o srpskim mitinzima na Kosovu, biće povod da sud 1988. zabrani cijelu Nedjeljnu Dalmaciju u kojoj je tad Feral izlazio, navodeći da se čitateljima sugerira ratno stanje kao na Kosovu i izaziva uznemirenost u opštinama Kaštela, Solin i Split.
Ako se uopšte može reći da se feralovska satira, u prvoj fazi prije devedesetih, gušala sa duhovima jednog sistema na zalasku, kada početkom devedesetih počnu žonglirati jezikom nacionalizma, onda će to biti vrijeme kada se radi riječi doslovno odlazi u vojsku, zatvor ili završava na egzekuciji. Ono što je bio kuriozum, Feral se otpočetka bavio ideologemama i srpskog nacionalizma, tako Predrag Lucić već 1988. album “Haubice, pusti rafal jače” posvećuje visokotiražnom megastaru estradnih ratišta Miroslavu Iliću Lazanskom, a Feral će donijeti i neobjavljenu pjesmu srpskog besnika starije generacije Dobrice Ćosića pod naslovom Kojekude – Srbin svude. Lucić koji krajem osamdesetih živi u Beogradu, navodi da mu je atmosfera Miloševićeva uspona, dok je gledao kako ljudi žrtvuju svoju pojedinost uklapajući se u neku mnoštvenost, pomogla u formiranju jednog unutarnjeg otpora. Zbog persiflaže srpskog nacionalizma događalo se, navode, da Feral nailazi na simpatije u prohrvatskim snagama.
Kad izađe pjesma koja je iscrpljivala politički jezik HDZ-a, Franjo Tuđman će na početku izjaviti da se radi o simpatičnim momcima koji ipak nemaju razumijevanja za hrvatstvo kakvo promovira HDZ. Pola godine nakon što HDZ dođe na vlast Feral će iščeznuti iz Nedjeljne Dalmacije, pa će biti štampan u Slobodnoj Dalmaciji. Već sredinom 1992. HDZ optužuje glavnog urednika Slobodne Dalmacije da izdaje privatne novine u kojima objavljuju monstrumi poput onih iz Feral Tribunea. Kada Feral, donijevši tri slike razreda iz osnovne škole, utvrdi da mali Tuđman stoji na istim mjestima gde su stajali Hitler i Staljin, veliki vođa, gornji red, sredina, Tuđman će prvi put pobjesniti. Neće proći mnogo godina nakon što Tuđman postane opsjednut Feralom, tražeći uvijek iznova – kako svjedoče zapisi – način da taj list ugasi, a nakon naslovnice na kojoj je u krevetu zagrljen s Miloševićem, poručit će saradnicima da riješe problem kako znaju. To će biti dovoljno da se Viktor Ivančić, u tom trenutku glavni urednik, mobilizuje, s planom da ga se likvidira.
Nakon što HDZ definitivno preuzme Slobodnu Dalmaciju, feralovci daju otkaz i osnivaju samostalni dvotjednik. Za manje od pola godine taj dvotjednik postaje tjednik s tiražom od 30 do 80 hiljada, najuspješniji subverzivni projekt na ovom prostoru možda ikada, svjetski poznat, koji će donositi, naprimjer, vijesti iz budućnosti, među kojima je i
ona iz 2013. o pomilovanju Tomislava Merčepa, koga je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Nirnbergu duž čela, sljepočnice i lijevog obraza pomilovala sopstvena supruga prije odlaska na doživotnu robiju. Feral će, dalje, 
u euforiji Oluje promptno donijeti jedan uvodnik u kojem se kaže da nakon juriša ostaje prašina, a od prašine se ne vide zgaženi, tako da se još uvijek ne zna koliko je zgaženih u jurišu na Knin, koliko je prognanih i istrijebljenih, da bi već za nekoliko dana objavili oglas u kojem se u ime poštovanja ljudskih prava Srba u Hrvatskoj – traže Srbi. U jednoj od najzanimljivijih parafraza Šantića Lucić poziva Srbe da ostanu i trunu ovdje, a sve će biti poantirano glasovitim tekstom “Kako smo ubijali u Pakračkoj Poljani” u kojem je bivši pripadnik Merčepove jedinice priznao kako su ubijani srpski civili, nakon čega će biti uhapšena tri ili četiri čovjeka. Tuđman je izjavio da su feralovci ideolozi jugoslovenskog komunističkog režima, djeca oficira JNA i potomci miješanih srpskih brakova.
Bilo je vjerovatno ljudski što su se feralovci nadali da će nakon pada Tuđmanovog, s dolaskom Račanove vlade kojem su davali prostora u svojim novinama, biti priznati bar kao sastavni dio društva, da će im se omogućiti normalno bitisanje na tržištu. Račan će se, međutim, uskoro pokazati kao kameleon, on će čak izbjegavati da da i intervju za Feral, uvijek prisutan tamo gdje se ne talasa, ne učestvujući ni kad se protestvovalo protiv hercegovačkih logora i zlodjela počinjenih za vrijeme Bljeska i Oluje, spreman da se tapše s režimskim HDZ medijima i personama, u stalnim pokušajima konformiranja sa radikalnom desnicom i zataškavanja ratnih zločina. Feral je svojim prosedeima išao i protiv građanskog ukusa i dobre pristojnosti, to je bilo jasno iz jednog napada u kojem se Feralu spočitavala polemička isključivost, shema: ja sam po svemu upravu a ti si nula, verbalni terorizam, karakterističan od Matoša i Krleže, u čemu konvencionalni ukus osjeti izgred i nepristojnost, što se vidjelo i u gadljivosti koju je ispoljena kad se Feral narugao jednom pacijentu onkologije, namontiravši mu na glavu vlasulju u obliku Titanika, ili ispjevavši krilatice u smislu “Druže Tito, je li ti nervoza, što ćeš brzo kod Josipa Broza”. – “Naravno da se nećeš zajebavati sa pacijentom s onkologije”, kaže Dežulović, “ali ako je njegova bolest politička činjenica, tada se s njom moraš obračunati”.
Feral po svom prosedeu nikada nije mogao biti konstruktivan dio jednog društva, po mjeri opšteg ukusa, to nije bio list za državu, to je bio list protiv države, anarhistički inspirisan, i zato se (a ne samo po postjugoslovenskoj obuhvatnosti) taj koncept opire svrstavanju u nacionalnu (hrvatsku) književnu ili žurnalističku tradiciju, pa čak kad se hrvatsko društvo poima u najširem građanskom i liberalnom smislu, kao kod Pavelića. Vjerovatno su shvatljivi feralovski pokušaji koaliranja tokom dvijehiljaditih sa medijskim korporacijama, najprije sa Europapress Holdingom, kada ih je Sanader spasio na nekoliko mjeseci, do izbora, kako ne bi bio optužen za propadanje kritičkih medija, a zatim i sa američkim fondom za razvoj nezavisnih medija koji ih je htio poučiti menadžerskim vještinama, što je zahtijevalo otpuštanje radnika i omekšavanje u pristupu pojedinim temama, ali i to je propalo. – “Hrvatska oglašivačka mašinerija,” piše Boris Pavelić, “pokazala se mnogo zapletenijom, premreženijom i podmuklijom od pojednostavljene moralističke podjele na hadezeovske nacionaliste i esdepeovske europejce”. Svaka autonomija novinarstva je smiješna dok ste u vlasništvu nekog koncerna, poučava slučaj Ferala, a jedini način da se ostane nezavisan jest biti sam svoj direktor, ostati u privatnom vlasništvu sebe heretika, ili lunatika, što i nije baš najsretnije rješenje za rentabilnost i dugoročnost.
Ugašen kada je sve prevršilo mjeru, Feral se nije održao kratko, bilo je tu ipak fondova i novaca, on se održao tačno koliko je trebao, dok riječ posve nije izgubila svoju težinu, a bilo je tu, kako priznaje direktor Zoran Erceg, i ljudskog zasićenja. Usput, tom periodu možemo zahvaliti zanimljivo razdoblje ovdašnje angažovane književnosti, dok je sve još imalo smisla i riječ bila živa, a ti su se registri održali kod ovih autora i godinama nakon gašenja, u romanima, satiričkim zbirkama , esejima, manje-više još uvijek relevatnim, tako da je feralovski manir, ne mogući se održati u životu, kako je vrijeme odmicalo, polako prelazio sav u literaturu, odakle je možda i potekao.
