Bekim Sejranović, Ljepši kraj (Buybook, Sarajevo, 2010)

I drugi roman, kao i prvijenac, zadržava isti model kroz koji curi priča. Ponovo se vraćamo pitanju identiteta, kao i (ne)snalaženju u savremenom, kapitalističkom i konzumerističkom svijetu, ali pitanjima Bosne, koja su, očito, upisana u autorov poetički sistem.

Bekim Sejranović se na postjugoslavenskom književnom prostoru u najljepšem svjetlu ukazao romanom Nigdje, niotkuda, za koji je svojevremeno i nagrađen nagradom „Meša Selimović“ za 2009. godinu. Stoga je bilo i za očekivati da će se njegov naredni roman čekati sa više nestrpljenja na koje je autor odgovorio vrlo brzo, godinu kasnije, romanom Ljepši kraj. Moglo bi se reći kako je drugi roman tek „ljepši kraj“ prvog, ali i mnogo oskudniji od svog prethodnika, kako na planu forme i kompozicije, tako i na planu same priče.

I drugi roman, kao i prvijenac, zadržava isti model kroz koji curi priča. Ponovo se vraćamo pitanju identiteta, kao i (ne)snalaženju u savremenom, kapitalističkom i konzumerističkom svijetu, ali pitanjima Bosne, koja su, očito, upisana u autorov poetički sistem.

Fokalizatorska tačka gledišta koncentrirana je u dvije ispovijesti, koje se iščitavaju sa „dvije različite strane ružičaste bilježnice“. Tako se dva dokumenta naracije naizgled razdvajaju kao različiti fonovi iskustva, da bi se spojili unutar sebe, u mogućnosti otvorenog „ljepšeg kraja“. Pojava dislociranog naratora/pripovjedača obujmljuje iskustva dvije različite životne perspektive: bivanje u Norveškoj kao zemlji izbora i Bosni kao zemlji prividno neizbježnog povratka. Te se perspektive odražavaju kao oponirana kulturološka iskustva, ali sa stalnim fokusom na naratora u procesu premještanja, odlazaka i ukotvljenosti, prateći time njegovu devizu (koja je istovremeno prijekorna, ali ubojito istinita): Gledaj samo sebe!

Kako je figura naratora/pripovjedača formirana kao disperzivna (ali ne u konkretnom smislu sveobuhvatajućeg identitarnog traganja) i nestalna, tako i on ide kroz život/priču poput prolaznika, putujući konstantno, odbijajući prihvatiti teret stalnog boravka i smještaja, napuštajući svoje žene, djevojke i ljubavnice, sve u duhu nihilističke konstatacije da su ljubav, emocije i vezanost (sve one težnje prosječnog savremenog čovjeka) – iluzije osuđene da se kad-tad rasprsnu i nestanu. U skladu s tim stremljenjem ka „razuzdanošću“, uloge treba odigrati tako da određeni normativni obrasci ponašanja (udvaranje, zaljubljenost i ostali životni rituali) vode ka krajnjem cilju zadovoljenja primarnih nagona. Stoga, stalno napušta poslove i odbija mogućnost rutinizirane svakodnevnice, provodi vrijeme sa prijateljima konzumirajući droge i alkohol, stvarajući samom sebi svojevrsnu utopiju, istovremeno svjestan  bolne činjenice da je otriježnjenje izvjesno i da će neminovno doći.

Može se reći da je u percepciji čitaoca figura naratora kao savremenog gubitnika i boema gotovo dosljedno kreirana, te da je nijednog momenta nije ponuđen odgovor na mogućnost drugačijeg uspostavljanja vrijednosnog sustava. Tako se tačka fokalizacije prelama kroz dvije pripovijesti, koje, kao što je već spomenuto, objedinjuje figura naratora.

Priča počinje u Norveškoj, Oslu, kada se pripovjedač iz retospektivnog vraćanja filma prisjeća povratka iz Brazila u Oslo i prvog kontakta sa Cathrine, svojom kasnijom ljubavnicom. Već je na samom početku definirana konstanta u kreiranju narativnog identiteta protagoniste – bijeg kao slamka spasa, i to bijeg na relaciji Norveška – Balkan. Tako će i sam pripovjedač uočiti gotovo stereotipne nus-pojave bijega samog, kao i perspektive „nostalgičnog“ i „objektivnog“ koje se međusobno suočavaju: Kaos je život, a Balkan je kaos, u svom objedinjenju javašluka, nemara i ciganluka, dok je s druge strane hladna, metalna, savršeno organizirana i u svakom dijelu pomno kontrolirana društvena struktura.

Kaos je dominanta koja vodi pripovjedača kroz život, pa čak i kad se njegovo bivstvovanje doima inertno i hiperbolizirano melanholično, bezvoljno i prepušteno vlastitim fizičkim nagonima. Kada se prezentna pozicija pripovijedanja usklađuje sa pripovijednim kontekstom, u tom momentu je jasno da je pripovjedač nanovo negdje na bosanskom toposu – konkretnije, u kolibi koju je naslijedio od djeda i koja je na margini događanja, potpuno izolirana i zaklonjena (naknadno je objašnjeno da je koliba smještena u blizini sela Gornja Maoča, odnosno nekadašnjeg sela Karavlasi). Kako se razjašnjava konkretna prostorna pozicija pripovjedačeva, tada i roman napušta svoju primarnu apolitičnost; naime, govoreći o selu Gornja Maoča, jasno se precizira mjesto koje je (u kontekstu savremene političke situacije) naseljeno vehabijama, u ekstremnoj izolaciji i posvemašnjoj napuštenosti, gotovo na kraju svijeta. Usredištenost na topos Gornje Maoče, kao i pripovijedanje o prijeratnom selu Karavlasima i njegovim naseljenicama u doba socijalizma, ne predstavlja samo jedan vid živog svjedočanstva o tom kraju, već i mikro-perspektivu same Bosne, kao sociološki i politički marginalizirane cjeline na potezu između dva različita kulturološka obrasca (jedan simbolizira današnji pojam Gornje Maoče, koji izaziva osjećaj strepnje od nepoznatog i nerazumljivog, nasuprot onog što je davno prošlo, a smješteno je u nostalgičnim talozima romantične vizije Karavlaha i njihovog gastarbajterskog traganja za srećom).

U tom je kontekstu postavljena i priča o pripovjedačevoj rodici Almi, koja bježi od moguće, ali vrlo izvjesne stigmatizacije seljana, ukoliko se sazna za njenu trudnoću. Stoga bijeg postaje Almin futur, kao što je amblematična činjenica (koja je donekle i ironijski postavljena), da su joj brat i otac počeli puštati bradu, iako neposredno prije toga nisu bili religiozni. Mogućnost iščitavanja ironijske komponente nudi se u prikazu pripovjedačeve psihološke smirenosti pri povratku i smještanju u ovo osamljeno područje, sklanjanju od ljudi i „traženju sebe“ u svom „zavičaju“. Zaključna tačka romana polazi sa povratkom u Norvešku s ciljem zadobijanja zelenog kartona za Almu i mogućnosti mirnog života daleko od bosanske pustoši, iz kojeg se dalje razvija priča o kraju puta, odnosno onom što bi se uvjetno moglo nazvati happyendom.

Preusmjeravajući pripovjedačevu poziciju sa lutajuće na smirujuću, neprestano sa sjećanjem na turbulentne tokove norveškog života, Cathrininu smrt, burne zabave, bivšu ženu, odvikavanje od droge, etc. (što je, opet, u konstantnoj koliziji sa smirujućim, dijametralno suprotnim životnim stilom koje pripovjedač vodi u prezentu: sa Almom i njenom kćerkom, poslom vrtlara) autor zatvara ovu tekstualnu tvorevinu naglašenom mogućnošću otvorenog kraja, kako je posvjedočeno na samom završetku. Sjedeći pred kompjuterom, suočen sa izvjesnim objavljivanjem romana ukoliko osmisli privlačniji završetak, razmišlja o mogućnosti nekog ljepšeg kraja – kraja koji bi, u svom beskrajno optimističnom osmišljenju – mogao zadovoljiti i urednike i ciljane grupe čitalaca, ali i ponuditi viziju vesele budućnosti, koju narator samom sebi nije u mogućnosti obezbijediti.