Ako se razmotre pisani tragovi bosanskoga jezika od njihovog prvog sačuvanog javljanja, čini se da su davni sudionici raz-govora u njemu bili bliži Počelu od njihovih sadašnjih nasljednika. (Rusmir Mahmutćehajić, Preko vode)
Piše: Edin Salčinović
Treći glas Počela: Ja sam se posve vezao uz Nju. Zajedno smo provodili svaki trenutak slobodnog vremena. Zajedno smo išli na zabave, utrkivali smo se na konjima, i puštao sam Je uvijek da pobjeđuje.
Heretik Rusmir: Dosta!
Jestina: Šta ti je? Šta se dogodilo?
Heretik Rusmir: Zašto sam ovdje? Kakva je ovo Mora?
Jestina: Hajde drži se. Nemoj tako. To je Život.
Heretik Rusmir: Ti znaš šta se ovdje događa! Moraš mi reći! Moram znati!
(Znati ćeš tu na polju/koliko nam teži vrijeme/koliko je noć prostrana/koliko mjeri jedan sat/i koliko je svaka granica vlat…)
Četvrti glas Počela: Mora? I ti si to rekao, je li? „Kakva je ovo Mora?“. Ali ja ti mogu otkriti tajnu More. Evo slušaj. Ljudi su oblikovani Počelom i pripadanjem narodu i jeziku, te kraju i dobu. Svaki od njih prima i daje. Čovjek nema ničeg što nije primio. Zato je svako njegovo davanje prijenos primljenog. Kad se isključi Počelo, ti stavovi gube jasnoću.
Heretik Rusmir: Ne razumijem. Ne uspijevam razumjeti.
(…A ovdje na polju/koliko vremena još imamo?/koje je sad doba noći?/kad li će nam zora doći?)
Peti glas Počela: Sjećaš li me se? Baš sam glup. Skroz je jasno, budući da me nikad nisi vidio. Eno ondje sam pokopan ja, a u grobu do mene je…
Heretik Rusmir (naglo prekida Peti glas): Č-čekaj! Čini mi se da te se sjećam. Ti si…
Jestina: Jesina. Kako to da si me već zaboravio?
(Polje je ovo/ gdje čekaju nekog/ko bi ih se sjetio,/a ko zaboravio)
Šesti glas Počela: I kada sve bude sabrano u njegovu jastvu, ono mora biti pređeno ili ostavljeno, jer nema jastva doli Jastva. Zato je čovjek u svom postojanju gost i stranac. Gdje god dospio tu je samo djelimično. A on hoće Cjelini, i Cjelina hoće njega.
Hertik Rusmir: Dosta. Dooostaaaaa!
Sedmi glas Počela: I ja sam rekao dosta. Ne! Ne smiješ pasti u očaj. Ako već postoje stepenice, znači da vode nekamo. Možda ne znaš Gdje si ni Kada si, ali ko to uopće zna. Na kraju, koje ljudsko biće zna Gdje je, Kada je, Odakle dolazi, Kamo ide. Dapače. Ti si sretan, jer barem znaš kamo ideš. …Svjetlo! …Izlaz! …Uspio si!
Heretik Rusmir: Jestino.
Jestina: Šta je, Rusmire?
Heretik Rusmir: Odlazim, ovo nema smisla.
Jestina: A kamo bi ti htio otići. Gore ili dolje. Tamo ili ovamo. Daj, Rusmire, čekaj. Pričekaj još malo… I otkrit ćeš smisao u onome što nema smisla.
(Na polje dođi/i imaš li za slušanje dara/čut ćeš da nije mrtva/za novim želja stara)
Jestina: Svima sam stavila krinove. Ja idem sad, Rusmire…
Heretik Rusmir: Pretpostavljam da ćeš me povesti sa sobom.
Jestina: Griješiš Rusmire. Ja sam ovdje samo zbog njih. Da bih ponovo čula njihov raz-govor. A sad, sad zaista moram poći. Ti moraš još malo ostati ako želiš shvatiti.
Heretik Rusmir: Ali, ako Jestina nije došla zbog mene, onda zašto. Zaaaštoooooooooo!?
(Zbogom, doviđenja, čovječe,/hvala što si došao, poželiš li da se vratiš/bit ćeš dobrodošao… …jer ostale su mnoge, mnoge/ priče neispričane/ovdje na polju, sred tišine nenaravne…)
(KRAJ EPIZODE)
