1.

Jučer sam na predzadnjim stranama dnevnih novina prepoznao lice Dušana Rogozina. Ta vijest da je kroz finiš života prošao u pedeset osmoj godini, nije na mene ostavila neki izrazit osjećaj, niti me nešto posebno dirnula. Jednom davno, kao dječak, sjedio sam uz njegovo koljeno. U jednom trenutku vrata njegove intime ostala su otškrinuta i ja sam nakratko provirio unutra. Čudan i svojeglav svat bio je taj čovjek i sve što sam u tom trenutku uspio vidjeti stalo bi tek u jednu crticu. U jedan pokret ruke.

Jučer su me, kažem, ponovo pogledale te, skoro pa žive oči, vjerovatno će me na isti datum, sa istog mjesta, pogledati i sljedeće godine, a onda, ko zna…

Čovjek nije žarulja da bi pregorio onoga trena kad mu se pod vratom ugasi bilo. On je mrtav tek onda kad umre i posljednja uspomena na njega. Zamišljen nad tim pogledom, tim isječkom iz jednog života, razmotavao sam uspomene u svojoj glavi, slagao ih onako, bez nekog reda i smisla, uvjeren da snagom vlastitog sjećanja, čovjeku s predzadnje strane dnevnih novina, produžavam jedan život koji će trajati taman onoliko dok u njemu ne otkrijem još poneki bitan detalj.

2.

Moj otac je cijelog života bio moler. I danas je, iako se zavjesa iznad njegovih ljestvi već opasno spušta, spremna prekriti tu ambiciju da sa istih zakorači tamo, gdje se odlazi samo u jednom pravcu i obično u ćefinu. Omolovao je za svog radnog vijeka dva puta Mostar, (u to se, naravno, ne ubraja teren od Budve do Dubrovnika i nazad) uzduž i poprijeko. Makar tako on voli reći kad mu oko zapara moje „izležavanje“ i dangubljenje nad iščitavanjem meni važnih pisaca, na kraju, kad se zaželi onih lijepih, Titovih vremena. Pola radnog vijeka proveo je na terenu. Donosio je otac, meni i mojoj majci, vraćajući se iz tih dalekih svjetova, u velikoj torbi na kojoj je bijelim slovima pisalo JUB-boje, gomile uspomena i mamurluka. Od uspomena; umanjenu Titovu skulpturu, nešto manju i drukčiju od one iz mitskih razmjera Antuna Augustunčića, koja je dugo stražarila nad našim životima, gordeći se s psihe pored televizora, sve dok majka nije nehotično povukla heklanu krpicu a druga Tita odmah potom, metlom pokupila u lopaticu… kolorisane razglednice Budve zapljusnute suncem, i poneku maketu pod kojom je crnim slovima urezanim u drvo pisalo; Dubrovnik. Istresao bi to na sred dnevne sobe; u očima bi mu kunjao umor, a iz usta, dok bi me gutao njegov zagrljaj – dva konjaka viška. Običavao je reći kako čovjeka uvijek, jedna čaša napija. Pa zašto je onda on pio dvije koje su bile suvišne – e, to moja dječačka percepcija nije mogla dokučiti.

Od mamurluka, kući bi donosio glavobolje i uspomene na velika prijateljstva trajno zapečaćena gomilama ispijenih Badelovih flaša konjaka, koja su po prvim danima nakon vraćanja u realnost i dok se utisci ne slegnu, održavana dugim telefonskim razgovorima. A onda bi telefon, nakon desetak dana, po logici zaborava, naglo i zauvijek, prestao zvoniti. S jednog od tih putovanja sa sobom je donio pregršt utisaka. Te godine radio je u Ulcinju. Bančio do zore s boljim i viđenijim svijetom, pred jutro uzimao mikrofon i pjevao Niz polje idu babo sejmeni a onda, onako, bunovan i neispavan, upinjao se ponovo u džep tisnuti ono što je sinoć u kafani zijanio. Izmicala je 1989 godina. Jedan je, nama daleki svijet, vršio pripreme da prekorači zid i krene u zagrljaj čovjeku.

Jedan drugi, bliži nama, ćutio je eho nevolje koji je lebdio nad pokošenim poljima Gazimestana.

3.

Dušan Rogozin bio je jedan od onih ljudi koji je proročanski precizno, u pokretima tijela, ćutio ljudske karaktere. Bio je gluhonijem i naoko dobroćudan čovjek. Kažu da ti ljudi imaju istančan osjećaj za prodrijeti u ljudsku dušu, da su izrazito sumnjičavi i da teško sklapaju prijateljstva, a kad se to jednom desi, e, onda im možeš po glavi hodati. Bog im je oduzeo moć govora i sluha, ali, eto, obdario ih je nečim čime će se braniti od udara razjarenog svijeta. Kad danas o tome razmišljam, ne znam kome je učinjena veća nepravda. Da li nama koji govorimo, i koji smo kadri čuti, ili njima koji u svakom trenutku od svega mogu okrenuti glavu i jednostavno, ne čuti ništa. Bio je jedan od rijetkih očevih prijatelja u čiju sam intimu zavirio očima jedanaestogodišnjeg dječaka. To jutro sjedio je u našoj dnevnoj sobi. Iza vrata su ležale dvije torbe sa identičnim JUB boje slovima. Majka je bila zabavljena prokuhavanjem vode za kafu. Svečarski mir lebdio je iznad naših glava. Skrnavio ga je tek klokot vode pod čijim je mlazom otac, sa očiju, brisao tragove sna. Na stolu je stajala flaša s rakijom. Dolijevao sam u Dušanovu čašu. Nikad od tebe meraklije, šarale su njegove ruke lebdeći nad mojim pogledom a zatim je uzeo olovku i na kutiji Morave ispisao:

Ocu ti se ruke i u najvećim pijanstvima, nikad nisu tresle.

Zacrvenio sam se nad tom rečenicom. To je značilo, nakon što mi je proniknuo u dušu, da sam trajni i nepopravljivi škrtac, ustvari. A onda je Dušan Rogozin dlanovima pobrisao rumen s mog lica, otvorio novčanik i ja sam krišom zavirio unutra. Učinilo mi se da se odnekud, iz dubine njegove intime, nasmijalo lice jedne djevojčice koja je uporno zurila u mene. A onda su, iza one, u novčaniku skrivene pregrade gdje obično počivaju brojevi koje nikad ne nazoveš, gdje se valjaju fotografije nezaboravljenih ljubavnica i uopšte, otpaci prošlih života – provirile oči čovjeka. Čovjeka zbog čijih će se ambicija vrlo skoro, povijest pisati krvavim slovima.

Dušan Rogozin ulovio je moje čuđenje, sijevnuo očima oko sebe, prstima prekrio čovjekove kapke, a onda iz novčanika izvukao jednu crvenu novčanicu na kojoj se džilitao konj i pružio je meni. Uzaludna su i bez uspjeha ostala majčina negodovanja – Dušan Rogozin tjerao je svoje. Ovako pristojan dječak, čitao sam s njegovih usana, zaslužuje i pristojnu nagradu. Ali kakvu nagradu i zbog čega, skanjivala se majka. Nije joj odgovorio. Samo se uprtio svojom torbom i krenuo preko terase, gazeći sjenu mog oca.

4.

Otac je kroz život gazio tragajući za iluzijom u kojoj će svi ljudi biti obilježeni biblijskim moralom, istim onakvim kakvim je on hranio svoju ubogu dušu. Bogu se nije klanjao po zakonu Knjige, niti se zbog Istog izgladnjivao kad bi došlo vrijeme Ramazanu, iako je skrušeno stajao pred Njim dva puta godišnje; o dva Bajrama ili kad bi nekome trebalo klanjati dženazu.

Sporo i rijetko se umiralo u godinama mog djetinjstva.

Činio je sevap gdje god je za isti bilo mjesta. Vjerovao je, a i danas je tako, da u tom činu leži sam Bog. Stoga, priče o Kajinu i Abelu, do njega nikad nisu dopirale. Do mitova nije držao. Ovim svijetom, dok ga je bilo, hodao je povodeći se isključivo i samo svojom pameću. Tvrdoglava je prilika moj otac. Uzalud je u čovjeku tražio karakter. U to će se, bolno razočaran, uvjeriti mnogo godina dockan. Kasnije, kad odrastem, neodoljivo će me podsjećati na genijalne i potresne Kišove priče o vlastitom ocu, samo, s jednom naglašenom i važnom činjenicom; moj stari nije svijetom gazio u zamašćenom geroku niti se kroz život probijao da bi umro u metafori, iako je i sam preživio pogrom koji i danas kovitla njegovu dušu.

Pogrom vlastite porodice.

I danas ga, ponekad, iz sna prenu ti aveti prošlosti. Često se pitam koji je uzrok i šta je ustvari razlogom zbog čega je moj otac pored živih roditelja, brata i dvije starije sestre, ostao osuđen da istrajava kao siroče.

5.

Te godine ni jednom nije otišao na teren. Radio je uobičajeno radno vrijeme; od osam do četiri i već u pola pet sjedio bi za kuhinjskim stolom. Potpuno trijezan i bolno umoran. U našoj kući sve rjeđe, gost je bivao Dušan Rogozin. Danas, dok zamišljam njegovo bivše lice, ne sjećam se ustvari da sam ga više ikad i vidio. Ako i jesam, onda je to moglo biti samo u snu, uz neku poruku ostavljenu na kutiji cigareta, nakon koje će se, na crvenoj podlozi, džilitnuti jedan konj.

O, koliko sam samo bogatstvo stjecao u svojim snovima.

6.

Otac je, na opšte iznenađenje, prestao piti u godini rođenja moje sestre. I oko toga je bilo svakavih pizdarija. Majka nije vjerovala da je odluka koju je naprečac donio odmjerena i da je trajna: Sigurno se negdje otrovao, pa mu prisjelo, govorila je kad on ne bi bio tu. Čim otrov izađe iz njega, e, majko draga, opet će osvitati u kafani.

Ali nije.

Biće da se jako otrovao i da ga otrov još drži, jer, evo, tridesetak godina je prošlo, a on ni kapi alkohola nije okusio.

Nudili su mu silan novac samo da popije jednu čašu, uvjereni da će se tako ponovo stropoštati u staru naviku. Odbio je. Polako se osipalo društvo s kojim je dočekivao zore bdijući nad flašom konjaka, i on je u jednom trenutku ostao sam za stolom. Zurio je u čašu mineralne vode pred sobom a onda se pridigao, namignuo konobaru, prebacio jaknu preko ramena i otišao ravno u uspomenu.

Radio je u firmi koja se, nekako, udvornički, s mirisom nadolazećeg kapitalizma, zvala Kolor Servis. Trpio je napravde, ili, poštenije je reći – nije znao držati jezik za zubima. Jednom su mu nabili na nos kako je, eto, firma učinila sve da pospješi njegov što brži oporavak, dajući mu mimo pravila pozajmicu za gradnju kuće, pritom mu ostavljajući mogućnost da probije sve realne rokove otplate. Stisnuo je prste u pesnicu i za dlaku promašio nos Zijada Kolečića. Osvrnuo se oko sebe još jednom, tek da u oko pohvata izbezumljene poglede sindikalista koji su u nevjerici zurili u njega, a onda je, s radnom knjižicom u ruci, ugazio nogom u hladno mostarsko jutro.

Dušan Rogozin zinuo je od čuda kad mu je stari pred nosom stao mahati rukama. Novac koji mu je firma pozajmila uredno je vratio već sljedeće jutro, Zijad Kolečić je pokušao ispraviti stvar praveći se da ne čuje kako ga stari upravo šalje tamo gdje je i ranije bio. I tamo odakle nikad nisi trebao ni izaći, pička li ti materina, bezobrazna, dodao je.

Više nikad nije prešao prag Kolor Servisa. Neki drugi ljudi čekali su da im otac vrati, od jučer pozajmljeni novac.

7.

Lani sam, nakon osam godina, u jednom trenutku, ostao bez posla. Zatvoren u vlastiti poraz, nisam napuštao kuću čitava dva mjeseca. Bio sam ono što je jednom davno, dok je rovario po mojoj duši, promaklo oku Dušana Rogozina.

Bio sam kukavica.

Nisam napuštao svoj očaj niti sam znao naći vrata na koja bih mogao pokucati u potrazi za egzistencijom. Urušavao se jedan svijet pod znatiželjnim pitanjima moje trogodišnje kćeri, a ja nisam znao razumom odgovoriti kako bih istom sačuvao temelje. Razmišljao sam za ta dva mjeseca o životu.

Razmišljao sam o ocu.

Ne znam šta je on u tim trenucima mislio o meni. Naši razgovori nikad nisu probili granicu intimnog, ali ja sam, svejedno, uviđao razlike između naših karaktera. Njegov je bio čvršći. I danas sam istog mišljenja. Ja, u svojim karakternim crtama nemam ono što je njega oduvijek dizalo u visine mita – nagon da se borim, da grebem poput mačke po poraznom ogledalu života. I da donosim neke važne i od životnog značaja, presudne odluke. Ja se, za razliku od oca, s gorčinom i olako predajem. Padam kao snoplje pod zamasima srpa. Na svijet gledam suviše crno i često se, poput medvjeda, valjam u depresiji i vlastitom samosažaljenju.

8.

Odbacili su ga onoga trena kad se odlučio oženiti. Ustvari, bio je odbačen mnogo ranije, ali se tek po ženidbi, usudio to i priznati. Bila je 1976. Godina u kojoj je Mate Parlov postao evropski prvak u poluteškoj kategoriji i godina u kojoj moja majka nije uspjela zanijeti. Lebdjeli su pogledi očevih sestara nad trbuhom moje majke, te seljančice koja nije kadra ni dijete roditi. Smijali su joj se. Radovali se tom braku koji je osuđen da se valja u očevom alkoholizmu i njenom poniznom ustrajavanju pred eventualnim naletima šamara. Pronosile su, idući po komšiluku, srčući kafu iz fildžana u kojima su u isto vrijeme tonuli i mjesec i zvijezda, tu vijest da je jadnica jalova, i da bi joj bolje bilo da što prije pokupi prnje i vrati se tamo, odakle je jednom, greškom zalutala.

Obje su bile debelo starije od moje majke. Jedna je održavala dugu vezu s momkom koji se isuviše dugo skanjivao da je konačno oženi. Strasno je voljela djecu. Kasnije, kad se udala, svoju djecu nikad nije izrodila. Zla misao, pa makar bila i neizrečena, uvijek se istim aršinom vraća. I tu se više ništa nema za reći.

Druga je bila odavno u braku. Imala je jedno dijete i muža koji je devet mjeseci godišnje radio u Njemačkoj. U takvim okolnostima, ona je razmjenjivala poglede s komšijom Ismetom G. i trenerom karatea kad bi se poteglo pitanje zanimanja. Ako je pored toga bilo i nešto više, njena će duša iznijeti teret.

9.

Otac je uskoro počeo raditi u drugoj firmi koja je nosila ime blisko svijetu za koji je znao, na kraju, svijetu iz kojega je poput Feniksa izranjao, noseći na plećima sve svoje nevolje.

Firma se zvala Rad.

U početku se slabo i sporo snalazio. Stalno je mislio da je uzdrmani ego i ugled Zijada Kolečića učinio sve da se i ovamo osjeća uniženim. Teško je podnosio činjenicu da oko njega rade sve oni ljudi obilježeni trajnim usudom da eto, ne mogu ni govoriti ni čuti. Satima bi, nakon što dođe s posla, zurio u jednu tačku vrteći upaljač među prstima.

Čuju oni mene, znam da čuju, samo se prave topuzi, govorio bi majci i pritom u pravilu odbijao da jede. Da vidiš samo kako se u jatima skupljaju i ogovaraju me na onom svom jeziku gestikulacija, ljutio bi se.

Sklon sam vjerovati kako je tih dana podrhtavala kušnja u njemu.

Ali, eto, i tome se stari othrvao.

10.

Dušan Rogozin još jednu godinu radio je s mojim ocem, a onda je iznebuha počeo gubiti vid. U međuvremenu se razbilo ono jato koje je iz kutova svog nepovjerenja, s negodovanjem gestikuliralo u očevom pravcu. Iste godine, nakon što je Dušan Rogozin otišao za Beograd liječiti oči, otac je postao vođa smjene, odgovoran za rad i ponašanje dvanaest gluhonijemih ljudi. Makar tako je stajalo u rješenju ispod kojeg se modrio žig sindikata. Postao je uho cijelog jednog kolektiva, postao je glas koji se po potrebi dizao kad bi osjetio da se na njih gleda s visoka i s nipodaštavanjem. Takvim nastupom zavrijedio je jedno duboko i trajno poštovanje grupe.

Bio je omiljen među njima.

Mogao im je, da je bio neki, po glavi hodati.

11.

Očeva majka nije činila ništa kako bi suzbila ničim izazvan, gnjev svojih kćeri. Ataci na ličnost moje majke nastavljali su se iz dana u dan, gušili su se mjeseci i zvijezde pod teškim tozom mržnje, avlije su se ponovo mele iako ih je majka maloprije omela, ponovo su se gužvale košulje očevog brata da bi im se, tren kasnije, peglali samo rukavi i kragna – jer, kako će seljanka koja uz to, još i na balegu nanosi, znati šta je u svijetu šik, veš se neposušen, skidao sa štrika, da bi ga uz teške riječi, koji minut kasnije, ponovo ugrizale štipaljke…

Očeva majka je šutjela.

U tom nijemom odobravanju da se neko verbalno zlostavlja, ležao je poraz pod kojim je konačno pokleknuo moj otac. Odselio se iz te kuće zapljusnut suzama, kad je s jeseni po avliji popadalo prvo lišće.

Godina je 1977. bubri život u trbuhu moje majke, otac se davi u alkoholu a sokacima se, prvo šapatom, a onda sve glasnije, pronosi priča o jednoj sramoti; bludni je sin, vođen pameću rospije, zalupio vratima roditeljskog doma, usput im opsovao Onoga zbog Koga se, ta svak zna, nije izgladnjivao u mjesecu Ramazana, naprotiv…

Bezočno se tih godina lagalo o mojim roditeljima.

Jednom će pasti veo na ljestve mog oca i on će zakoračiti tamo gdje se ide samo u jednom pravcu i uvijek u ćefinu, ali je jedno sigurno – nikad se neće pomiriti s činjenicom da je prognan iz vlastitog doma. Da je odbačen od porodice, eto, samo zbog toga što je oženio, njihovim očima gledano, ženu koja nije kadra jednu košulju ispeglati. Kasnije, kad se ja rodim, kad budem s odvratnim dječijim prezirom, kinjio vlastitu sestru, u njegovom životu, poput gljiva nakon kiše, porast će dvije kuće. Za dva života. Jedna, kao pomen na onaj iz koga je prognan i jedna za ovaj nad kojim visi gledajući svijet sa posljednje prečke svojih ljestava.

12.

Rat se šunjao najavljen devalvacijom dinara.

Konj iz mojih snova više ničemu nije vrijedio. Slutnja koja se ćutila nad pokošenim poljima Gazimestana, uvlačila se u naše živote. U Vukovar se, zurili smo u ekrane, uvlačila jeziva sablazan smrti. Otac više nigdje nije išao. Vrtio bi se oko kuće, uključivao televizor, slušao kako neko u isti govori: Za rat je potrebno dvoje, a onda je ispred naše kuće pala granata, jedan je geler, ne veći od nokta na mom palcu, rikošetirao i ugasio televizor. Kasnije ćemo, u podrumu, kod komšije Aziza, preko akumulatora, ponovo zuriti u ekran. Jedan će general u Guberu umiti ruke, a onda će njima pomilovati lice dječaka.

Povijest će se nakon toga početi pisati krvavim slovima.

13.

Volio sam očevu majku, o, kako sam volio očevu majku. Pamtim dane u kojima su moji roditelji znali biti dobre volje pa bi me pustili da spavam kod nje. Skutrio bih se uz njene dimije, do očiju pokriven dekom i slušao kako pod dedinim zubima hrska Lindžo, a ispred njega, pirueta na ekranu, otkriva gaćice Katarine Witt. Jednom davno, kad je moj otac donosio odluku da više neće piti, u rađaoni je ležala moja majka. U naručju joj je počivalo modro klupko koje se, kao u bajci, trebalo pretvoriti u moju sestru. Plakao sam u avlijskom hladu stiskajući skute njenih dimija. Svojoj majci, čitavim svojim pet godina starim bićem, želio sam sve najbolje. Osim da se vrati iz bolnice.

Dedo me korio: Šta pričaš mrcino jedna, a ona bi me privijala na prsa: Ne plači, sine, samo neka sve prođe kako treba. Neuzubilah, šta sve ova današnja djeca neće reći…

Iz prikrajka, potonule u zlobu, naš su razgovor lovile dvije očeve sestre i brat, odjeven u pogužvanu košulju na kojoj su ravni bili tek kragna i obodi rukava.

Uvijek je držao do sebe taj brat mog oca.

Kasnije, kad budem iz razvalina prošlosti spašavao samo detalje, pisat ću, sa izraženim sentimentom o majci svog oca. O njenim dimijama, o piti njenom rukom pravljenom, o kokošijem peru u kojemu se zlati kap ucvrljanog masla i umišljati da sam iz svojih identiteta iščupao najvažnije detalje.

14.

Zagledan u televizor, prepoznao sam njegovo lice. Stajao je ispred objektiva kamere. U ruci je držao olovku i komad papira. Oko njega se, po obroncima, zbijao snijeg, a u zamah načinjen od ruku, mogao je stati cijeli jedan svijet. Gestama je pokušavao pričati o zemlji, o zulumu koji je jedan narod trpio vijekovima cvileći pod turskom čizmom. Neki raščupani novinar uljudno je klimao glavom, a onda je, jedva čujno, rekao: Jasno, razume se…

Odmakao se jedan korak ispred oka kamere, spustio naočale na pola nosa, a zatim na papiru ispisao: Ma, razumeš ti moj kurac. Hajd’ sad briši odavde, da te, bre, nisam više ovde video.

Želio sam vjerovati kako je Dušan Rogozin baš tako napisao…

Kasnije je gledao kako se televizijska ekipa udaljava iz njegovog vidokruga. Sageo se i u ruku zgužvao grudvu snijega. Dugo je letjela dole, u bezdan sarajevske kotline.

Ocu nikad nisam rekao kako sam tog jutra, na televiziji, prepoznao Dušana Rogozina. Ostavio sam ga da traga za svojom iluzijom, da u uzaludnim pokušajima u čovjeku traži homo sapiensa.

15.

Nikad se nije pomirio s progonstvom iz vlastite porodice. Jak, kakav jest, utjehu nije tražio roneći po dnu rakijske čašice. Moj otac je činio sve da se ponovo zbliži s njima. Tiskao je cijele štekove novca u džep svoga oca kad bi ga sreo u čaršiji, svaki dan bi po dva puta išao obilaziti majku.

Pamtio je sve važne porodične datume. Jednog takvog još se živo sjećam.

Očev brat se u međuvremenu oženio, dobio sina i valjalo je otići odnijeti poklon. Ne sjećam se više šta je stajalo u kartonskoj kutiji koju je otac vukao za sobom. Znam da je majka dugo stajala pred zrcalom svoje prošlosti, a onda je smakla pogled ustranu i zakoračila u stvarnost.

A tamo je bilo veselje, cijeli butovi mesa pred dvojicom zetova i još jedan koji je čekao nekoga. Nisam želio ni pomišljati koga. Pred nama se, moram li reći, ništa nije našlo. A i kako bi kad nasrćemo nepozvani.

Tu noć, dugo sam slušao kako oca iz sna bude prigušeni jecaji.

16.

Od tada su prošle godine.

Progutale cijelo jedno odrastanje.

Umivamo se vodama Gubera kad pođemo klanjati masovne dženaze. Pred licem jednog čovjeka, tamo, u nepoznatim daljinama, još uvijek je živa i jednako treperi, slika onog dječaka.

Već odavno su mrtvi roditelji mog oca.

Niko se ne sjeća Katarine Witt.

A oni drugi, još dotrajavaju u svojoj zlobi… utapaju se mjeseci i zvijezde u fildžanima njihove zavisti. Samo moj otac jednako stoji na posljednjem podioku svojih ljestava, tvrdoglavo ignorišući zavjesu koja se sprema da ga proguta…

17.

Jučer su me, s posljednjih strana dnevnih novina pogledale oči Dušana Rogozina a ja sam samo stresao ramenima i u sjećanja pokupio meni bitne detalje.

Šta li je sad, zaboga, prepoznao u meni?