”Atom” – tvoja prva pomisao poslije buđenja. Potom, svoj dan moraš početi bez iluzije kojom si okružen, iluzije o stabilnom svijetu. Ono što te okružuje nešto je mnogo više, a što bi sutradan moglo biti nešto što je bilo, samo jedno Nešto-što je bilo; i mi, ti i ja, i naši bližnji smo kratkotrajniji više nego oni što su se do jučer kratkotrajnijima smatrali. Jer, naša prolaznost ne znači samo da smo smrtni; niti to da možemo biti ubijeni, i to svako od nas. To je bio negdašnji običaj. Nego to je, da smo u potpunosti usmrtivi kao „čovječanstvo“. I „čovječanstvo“ ne znači samo današnje čovječanstvo, i to ne samo ono koje se prostire preko oblasti naše zemlje; nego i ono koje se prostire preko oblasti vremena: Naime, ako je današnje čovječanstvo usmrtivo onda s njim odlazi i ono koje je bilo, a i ono koje će biti, takođe. Vrata ispred kojih stojimo zato i nose natpis „Ništa neće biti ono što je bilo“; a iznutra riječi: „Vrijeme je bilo jedan incident“. Ali pređi i potomci neće biti između dvije vječnosti u vremenu, kao što su se tome nadali oni prvi, nego između dvaju ništa: između njihovog ništa, jer nema koga da podsjeća da je tako bilo, kao da nikad nije ni bilo; i onog ništa što nikad neće ni biti. I onda kada nikoga neće biti kako bi ta dva ništa mogao razlikovati, oni će skupa odrasti u jedno jedinstveno ništa. Ovo je, naime, u potpunosti novi, apokaliptički način prolaznosti, naše prolaznosti, pored koje je se sve što se danas zvalo prolaznošću postalo sitnicom, bagatelom. Kada ti ovo ne bi promaklo, tvoja prva pomisao nakon buđenja bi i bila – „atom“.
Mogućnost apokalipse
Druga pomisao nakon tvog buđenja glasi: „Mogućnost apokalipse je naše djelo.“ Ali, mi ne znamo što činimo. Zaista to ne znamo, a ni oni koji odlučuju o apokalipsi: jer, i oni su, takođe, „mi“, i načelno su inkompetentni. To što su i oni inkompetentni nije njihova krivica. Mnogo više – posljedica jedne činjenice, koja se, nikome od njih, niti ikome od nama, može olako prebaciti: naime, posljedica svakodnevnog porasta diskrepancije između dvaju naših mogućnosti: između onoga što možemo stvoriti i onoga što sebi možemo zamisliti.
Razvojem doba tehnologije promijenio se, naime, klasični odnos između fantazije i činjenja: Ako se našim precima i činilo uobičajenim kako je fantazija neiscrpiva; to znači: stvarna prekomjernost i premašenje; današnju je sposobnost naše fantazije (i našeg osjećanja i odgovornosti) naše činjenje potčinilo sebi; tako da se naša fantazija danas računa kao nesposobnom u mjerenju snaga sa onim efektima koje mi proizvedemo. Ne samo da naš um posjeduje (kantovske) „granice“, ne samo da je on oivičen, nego i naša predstava o njemu; onda i naše osjećanje. Trenutno, u nuždi u kakvoj jesmo, možemo samo žaliti za žrtvom: da nam naša osjetljivost ne može priuštiti više; možda bismo mogli maštom dokučiti ivice: ako nam uobražavanje ne pruža dovoljno, onda usmrtiti stotine hiljada ljudi, danas, ne prouzrokuje nikakvu nelagodu. I ne samo iz tehničkih razloga; i ne samo zbog toga što se činjenje pretvorilo u golo saučešće, i u jedno golo „isključenje“, koje nam krajnje efekte čini nevidljivim; nego, upravo, iz jednog moralnog razloga: jer se masovna ubistva nalaze beskrajno daleko, van sfere djelovanja, gdje možemo i pri kojoj trebamo, zauzeti osjećajan stav i kroz takvo vođstvo, pretpostavki i osjećanja, zaustaviti ih. – Stoga bi tvoje sljedeće saznanje trebalo glasiti: „Što su masovnija ta djelovanja, manja su sputavanja.“ I: „Mi ljudi smo manji, nego što to i jesmo zapravo.“ Ova posljednja sentenca formulira našu današnju šizofreniju, što znači: činjenicu, da je naša moć izbora nepremostiva, neovisna od drugih, da ne surađujemo, i to upravo poput kakvih izoliranih i nekoordiniranih bića, koja su svoje osjećaje međusobnog dodira već izgubila.
Ali, ove rečenice ne bi trebao izgovarati kako bi rekao nešto konačno o nama, nego upravo suprotno, kako bi od beskonačnog bio preplašen; kako bi u njemu vidio nekakav skandal; kako bi čvrsto postavljene i ukroćene granice omekšao; kako bi ih pretvorio u ormare; da bi smanjio šizofreniju. Ono što još možeš, dok ti je daljnje življenje dozvoljeno, jeste staviti svoje ruke u krilo, zaboraviti na nadu i potonuti sa svojom šizofrenijom. Ali, ako to ne želiš, onda možeš pokušati biti tako velik kao što si ti sam – i samog sebe pri tome prevazići. Što bi značilo da: posjeduješ – iz toga se sastoji tvoj zadatak – prevazilaženje ponora između mogućnosti tvog bogatog izbora: stvaranja i zamišljanja istoga; spojiti obale koje predstavljaju ovo dvoje; ili, drugačije rečeno: da imaš da ogradiš „prostor shvatanja“, prostor svojih pretpostavki (i još uže shvatanje svojih osjećaja), ili pak da ih silom proširiš, dok ta pretpostavljanja i osjećanja ne budu bila u stanju tako čudovišno proizvesti svijest o shvatanju onog što je bilo; dok ne budeš sposoban akceptirati ili odbaciti ono što je trebalo biti shvaćeno. Ukratko: Tvoj zadatak sastoji se u tome, da svoju moralnu maštu nastaviš i dalje izgrađivati.
Nemoj biti uplašen od straha!
Tvoj sljedeći zadatak glasi: „Proširi svoj osjećaj za vrijeme!“ Jer, presuđujuće za našu današnju situaciju nisu samo – što vrapci i zvučnici već spremno zvižduću sa krovova – da se prostorni sistem stajanja na Zemlji smanjio, da su sva mjesta, koja su još jučer bila jedna od drugih veoma udaljena, danas postala susjedstvo; nego, i to da su i mjesta u sistemu našeg doba približena jedna drugima; da buduća vremena, koja su još do jučer važila kao nepremostiva, sada postala za susjedstva naše svijetle današnjice; da smo ih i mi stvorili za naše susjedstvo. Ovo važi kako za istočni svijet, tako i za zapadni. Za istočni, jer tamo budućnost nikada nije planirana u jednom pređašnjem opsegu; planirana budućnost, ali ne više i dolazeća budućnost, nego mnogo više kao produkt „in the making“; da je tako nešto već i predviđano, viđeno je kao jedan dio nekog prostora u kojem se već i nalaze. Drugim riječima: To što se već čini, da im se radi s ljubavlju, baca već sjenku na današnjicu, no pragmatički rečeno, ono već i pripada njoj. – Kao drugo, to važi za ljude današnjeg zapadnog svijeta, ovo i jeste slučaj koji nas zanima, gdje ovi (iako to ne planirajući) već najudaljenije budućnosti spremno stvaraju; tako npr. o zdravlju i degeneraciji, možda o postojanju ili nepostojanju njihove unučadi koja ih snađe. Da li oni, ili bolje rečeno: da li mi, to namjeravamo ili ne, ostaje jednako, jer ono što važi kao moralno je sama ta činjenica. I, zbog toga što je neplanirano „djelovanje u daljinu“ nama već poznato, mi idemo, uprkos našem predznanju, tako djelati kao da nam je činjenica nepoznata, – ,,opasno narušavanje granica“.
Tvoja sljedeća pomisao nakon buđenja glasila bi: „Nemoj biti uplašen od straha! Natjeraj se da doprinos doprineseš strahu koji odgovara veličini apokaliptičke opasnosti!“ – Takođe i strah, upravo on, pripada onim osjećajima kod kojih, kada ih želimo oživjeti, postajemo nesposobnima ili nevoljnima za to; i tvrdnja, da navodno osjećamo strah, štaviše da smo mi i živjeli u „dobu straha“, je samo jedno čisto govorkanje, koje, ako se u izdajničkom smislu ne razmnožava, idealno angažira izbijanje jedne velike prijetnje, i to zaista neizmjernog straha, on se spriječava i postaje indolentnim. Istina je, međutim, sasvim suprotna: to da mi, navodno, živimo u „dobu nesposobnim za strah“ i tomu još pasivno posmatramo daljni razvitak. Zbog kojeg postoji, u ovisnosti od „zatvorenosti naših osjećaja“, čitav red razloga, koje ovdje nije moguće pobrojati.[1] No, jedan razlog, koji je kroz djelovanja najmlađe prošlosti stekao veoma posebnu aktuelnost i važnost, trebao bi biti ovdje naveden: naime naša Ressort-Fimmel; dakle, naša nastala i uvjerljiva podjela rada, da svaki problem pripada jednom nadležnom polju, u koje ne smijemo kročiti. Tako npr. problem atoma, navodno, pripada nadležnom polju političara i vojske. Naravno da će to „Ne-činjenje (Ne kročenje unutra)“ odmah i automatski postati „Ne nužno imati“, „Ne trebati“. To znači: Problemi, o kojima se ne smijem brinuti, i ne trebam se brinuti. I, lišen sam straha, jer će se to „riješiti“ u jednom drugom nadležnom polju. Stoga, poslije svog buđenja, izgovori: „Nostra res agitur!“ Značenje mu je dvostruko: 1. pogađa nas zato što nas može pogoditi; i 2. da su monopolističke tvrdnje nadležnosti samo zbog toga neopravdane, jer svi smo mi kao ljudi jednako nesposobni. Vjerovati u to, gdje će se o mogućem nestanku svijeta raditi, moglo bi biti više ili manje nadležnosti, i svi ljudi koji su s razlogom slučajno radno-, odgovorno- i dužnički postali političarem ili nekim vojnikom i kao takvi sa proizvodnjom ili sa „oporavkom“ objekta, više ili direktno, imaju posla nego što mi to imamo, te su stoga kompetentniji, nego što smo to mi, što je, naravno, glupost. Oni, koji nam žele prodati ovu priču (bilo da su to ti nadležni ili neko treći), dokazuju time samo – moralnu nenadležnost. U cjelosti nepodnošljiva postat će nam tada naša moralna situacija, kada nas svaki drugi nadležni (kada su problemi drugačije nego taktički nesposobni za vidjeti) želi „ofarbati“, gdje nemamo ni pravo na strah, utišavajući svoju savjest; i to, zbog toga, što savjest traži odgovornost, jer je odgovornost samo njena stvar, samo stvar njene nadležnosti; skoro smo se pravdali strahom, strahom od savjesti, jednom tuđom, ne našom, nadležnošću. Jedan „Kler apokalipse“ u svakom slučaju ne smiješ priznati; niti kakvu grupu, koja sebi stvori nadležni monopol za propast, za propasti svih naših propasti. Kada bismo uvijeni izraz „odmah blizu boga“ usporedili sa: „Svako stoji jednako blizu mogućem kraju“ svako bi imao jednako pravo i jednaku dužnost, uzdići svoj glas upozorenja. Ti, takođe.
Ponovno taktičko diskutiranje
Ne samo ne pretpostaviti, ne samo ne osjećati, ne samo ne odgovoriti možemo li mi „tu stvar“; nego, još nikako o njoj razmišljati, jer, u koju god kategoriju da usmjerimo svoje misli, bilo bi pogrešno, jer pripadaju jednoj klasi predmeta, koje bi potpale pod jednu ili drugu klasu i učinila ih malima. Iako rado egzistira u mnogim primjerima, ono je jedinstveno u svom načinu, i ne pripada nikome; dakle, jedan monstrum. I sada, kada možemo opisati ono što nije, posjedujemo, dakle, određene mjere opreza „negativne teologije“, koja može postati našom. – Ono što je u svemu tome nesretno je upravo ta („monstruozna“) nigdjepripadnost, koja sa sobom nosi nemar i zaborav predmeta. Ono što se ne može klasificirati, smatra se nepostojećim. – Ako se o predmetu ipak govori (naime, u čovjekovoj svakodnevnici još uvijek ne), onda se on uobičajeno klasificira, kao neko „oružje“, kao neko opće „sredstvo“, jer to predstavlja najudobniju udobnost i najmirniji spokoj. No, zbog toga to ipak nije sredstvo, koje kao biće pripada tom sredstvu, kao postignuti cilj odgovoriti i uništiti put ka cilju. To, recimo, kod ove „stvari“ u ovom slučaju nije u pitanju. Mnogo veći je neki neizbježni (ako ne i namjerni) efekt od razumljivog cilja; jer ovo potpada pod obaveznost efekta. Ono zajedno propada sa svijetom, u kojem su nekada i postojala „sredstva i razlozi“. Da neka „stvar“, koja sama od sebe uništi Sredstvo – Cilj shemu, ne može ni sama biti sredstvo, je svakako već evidentno. Zbog toga tvoja sljedeća maksima glasi: „Da je bomba neko sredstvo, neću se dati nagovoriti.“ – Kada ona već nije sredstvo kao milioni drugih sredstava koja čine svijet, ne smiješ dalje ni tolerirati da je tek tako stvorena, kao da se radi o frižideru, pasti za zube ili o tek tako nekom pištolju, pri čijoj proizvodnji nas i ne pitaju. – Što manje vjeruj onima koji to nazivaju „sredstvom“, tim pametnim zavodnicima, koji ti to pokušavaju nametnuti, a što služi isključivo zastrašivanju, da se ta „stvar“ svjesno stvara, kako se ne bi upotrijebila. Predmeti, čija se upotreba u svojoj vlastitoj neupotrebi preumori, nisu nikada ni postojali; najviše oni predmeti, koji se katkad baš tad ne upotrijebe, kada je prijetnja sa svojom (često unaprijed ostvarenom) upotrebom već dovoljna. Uostalom, ne smijemo nikada zaboraviti, da je ta „stvar“ već efektivno ( i sa ne tako predugim opravdanjem) upotrijebljena: na Hirošimi i Nagasakiju. – Napokon, en marge, ne smiješ dozvoliti, da je predmet, čiji je efekat nezamisliv, pogrešno klasificiran za poštene i sitne namjere. Nazivanje jedne svjesne eksplozije H-bombe kao „Djedova akcija“, kao „Akcija dedica“, nije samo pustolovni apsurd, nego svjesna prevara.
Daleko dalje protiv toga treba uvidjeti, da je ta „stvar“, čije je puko postojanje već jedan način njene upotrebe, čisto „taktičko gledište“ o kojem se već diskutiralo. Takva diskusija je apsolutno neprikladna, jer misao, kao jedna konceptualna pretpostavka političke situacije, da atomska oružja ovako ili onako mogu biti upotrijebljena, do neke mjere neovisno od činjenice, tvrde da atomska oružja egzistiraju. To sve je, ipak, tako nerealno, jer je političkoj situaciji – izraz „atomsko doba“ sasvim opravdan – kroz činjenicu definiranja atomskoga oružja. Ne samo da atomska oružja dolaze u političkom angažmanu; u suprotnom se pojedini događaji igraju unutar atomske situacije; i većina političkih akcija su faktički, koraci, unutar atomske situacije. Pokušaji, mogućnost pokušaja upotrebe propasti svijeta, poput kamena ispod drugog kamenja u političkome šahu, je jednako tomu, da li ste ili niste pametni, znak naspram zaslijepljenja. Vrijeme mudrovanja je prošlo. Zbog toga bi tvoj princip bio: Sabotiraj sve rasprave, u kojima tvoji suvremenici pokušavaju, činjenicu atomske prijetnje prodiskutirati isključivo iz jednog taktičnog ugla; i zbog toga ga načini jednim principom, da diskusiju usmjeriš na pravu stvar: na sopstvenu prijetnju čovječanstvu kroz samostvorenu apokalipsu; i učini to onda, kada ti prijeti opasnost od ismijavanja „političke nerealnosti“. U biti to su ništa drugo do taktičari, koji su nerealni, kada atomska oružja vide samo kao sredstvo, i kada već ne shvataju, da ciljevi koji teže njihovoj taktici uspjeha ili se takvima samo izdaju putem upotrebe, ne samo upotrebom nego i kroz samu mogućnost upotrebe ovoga sredstva, već znače gubitak.
Odluka je već pala
Ne daj se zavaravati tvrdnjom, da se samo (i da se možda još tamo i nalazimo) u laboratorijskom stadiju, u stadiju eksperimentiranja. To je samo priča. Ne samo zbog toga što smo (što mnogi često zaboravljaju) atomske bombe već upotrebljavali, u dobu zbilje već proveli više od deset godina; nego i to da nismo – što je u principu još važnije – o „eksperimentima“ u ovom slučaju uopće kako to spada ni razgovarali. Tvoj posljednji lajt motiv glasio bi: „Koliko god da eksperimentiranje može biti uspješno, ono to nije.“ Eksperimenti ne polaze baš za rukom zato što se o njima priča samo u izoliranim prostorima laboratorija u kojima i nastaju, i u kojima ne izlaze van; što ne ispunjava njihovu svrhu kojoj su i namijenjeni. Obrnuto rečeno, oružja pripadaju bitku stvari i željnom efektu većine današnjih eksplozivnih eksperimenata i eksplozivnih koeficijenata, i zračenju radioaktivnosti, te se prave što većima – dakle, kako god ovo kontradiktorno zvučalo – samo kako bi se isprobala kolika je prekoračenost eksperimentalne granice. Što se rodi prilikom izvedbe navedenih eksperimenata, ne pripada više klasi eksperimentalnih rezultata, nego prostoru zbilje, stvarnosti – u čijoj se priči, npr. nalaze kontaminirani japanski ribari – ono pripada čak i prostoru buduće historije, što je već uticalo npr. na budućnost zdravstvenog stanja budućih naraštaja; dakle, na „budućnost koja je već počela“, kako je to već formulirao Jungk. Vođeno zabludom omiljenog protesta onih drugih, o upotrebi te „stvari“ nije još ništa odlučeno. – Istina je ta, da je odluka već pala kroz tzv. „pokušaje“. Dakle, u tvoju dužnost spada i diskreditiranje o tom uvjerenju kako još živimo u „atomskom predvremenu“; i naslov imenovati sa već bilo.
Nama upravljaju uređaji
Svi ovi postulati i ove zabrane mogu se ipak, u jednoj jedinoj naredbi sažeti: „Imaj samo takve „stvari“, čija maksima može biti samo tvoja sopstvena maksima, i pri tome važiti za sveopći zakon.“
Ovakav postulat može biti čudan; izraz „maksima stvari“ zvuči provocirajuće. Ali samo zbog toga, jer je faktum, koji se opisuje tim izrazom, sam po sebi čudan i provokativan. Ono što tvrdimo je, samo to, da nama, živim ljudima, u svijetu raznoraznih uređaja, upravljaju mašine; i to uvijek na jedan odgovarajući, aparatski način. Ali, pošto smo mi korisnici tih uređaja, i, zbog toga što mi upravljamo ostatatkom svijeta pomoću njih, upravljajmo s njihovom maksimalnošću određenom granicom upravljanja, umjesto što oni upravljaju nama sa svojim sopstvenim principima upravljanja jednog aparata. Ono što postulat od nas zahtijeva je, da sebi veoma jasno predočimo te pragmatičke viđene maksimalnosti, kao da su naše vlastite; da se naša svijest, koja se izrodila u luksuz koji ne poznaje posljedice, sada treba sastojati iz provjere „tajanstvenih prijedloga“ i „principa“ naših aparata, umjesto što se sastojala iz provjere ispita naše sopstvene unutrašnjosti. U jednom uobičajenom značaju provjerene duše jednog atomskog ministra, ne bi se našlo ništa osobito loše; dok se kroz provjeru „unutrašnjeg života“ njegovih uređaja nalazi „herostratizam“[2], i to herostratizam kosmičkih dimenzija: jer herostratički je onaj način kojim atomska oružja postupaju sa svijetom.
Tek kada se (molusijski) upoznamo sa ovom novom moralnom akcijom: „Pogled u njedra nekog uređaja“, moći ćemo se sa sigurnošću nadati, da ćemo odluku o našem bitku ili nebitku držati u svojim rukama, i da ćemo naše postojanje i zadržati u rukama.
Ne možemo ne htjeti
Tvoj sljedeći princip glasio bi: „Nemoj misliti da je opasnost prošla, kada se učini prvi korak za rušenje tzv. eksperimentiranja, i da tada imaš pravo spavati na lovorikama.“ Završetak eksperimentiranja ne nagovještava kraj daljnjih proizvodnji bombi, niti uništavanje određenih bombi i njihovih vrsta, koje su do sada upotrijebljene i koje spremno čekaju na daljnju eventualnu upotrebu. Postoje različiti razlozi za zaustavljanje probnih testiranja: Jedna država može se, npr. opredijeliti za to jer daljnje eksperimentiranje isuviše izlazi na vidjelo; jer je proizvodnja isprobanih vrsta ili već proizvedenih i lagerovanih zaliha u svakom slučaju dovoljna – ukratko rečeno: jer bi bilo besmisleno i neprofitabilno, čovječanstvo napraviti „mrtvijim“ nego što je već i bilo.
Jednako tako, ne razmišljaj kako bi imao pravo na nezabrinutost, kada bi nam uspjela sprovedba našeg drugog koraka: Naime, daljnje zaustavljanje proizvodnje A- i H-bombi; ili da smijemo poslije našeg trećeg koraka: dakle, nakon uništenja svakog lagerovanog predmeta, položiti ruke na krilo. Čak i u jednom od zaliha ispražnjenom svijetu, (dakle, u svijetu, gdje ne bi postojale ni A-, niti H-bombe, u kojem danas-sutra niti jedna bomba ne bi mogla osvanuti) mi bi ih opet imali, jer bi znali način njihovog stvaranja. U našoj epohi mehaničke reprodukcije ne postoji nikakva nepostojeća egzistencija bilo kakvog proizvoda, jer ono što oni zaista predstavljaju nisu postojeći objekti, nego njihovi tipovi, kao npr. njihovi nacrti. Čak i poslije eliminacije svakog postojećeg objekta, koji dolazi u vezu sa proizvodnjom A ili H-bombe, ljudi bi iskoristili kao žrtvu njihove nacrte. „Tada bi trebalo“, moglo bi se isključivo, „uništiti nacrte.“ Ali, i to je čak nemoguće, jer su nacrti neuništivi kao što su to i Platonove ideje; u izvjesnom smislu one su gotovo njihova dijabolička ostvarenja. Ukratko: I onda kada bi nam uspjelo uništiti te fatalne uređaje i njihove nacrte, i time da spasimo naš naraštaj – to ne bi značilo ništa više do čistog odlaganja vremena. Proizvodnja bi jednog dana opet započela, strah bi nastao, i zbog toga mora nastati i tvoj sopstveni strah. Od sada pa nadalje, čovječanstvo će za sva vremena živjeti pod tamnom sjenom jednoga monstruma. Opasnost od apokalipse neće se jednom za svagda odagnati jednim postupkom, nego samo kroz često ponavljanje takvih istih postupaka. To znači: Moramo shvatiti – i taj nam prikaz u krajnjem slučaju to i pokazuje, koliko je naša situacija sudbonosna – da naša borba protiv postojećih izvjesnosti uređaja i njihovih konstrukcija, njihovih testiranja, njihovih lagerovanja ne teče trenutno u pravom smislu. Jer, cilj koji moramo postići, ne može se sastojati u tome da tu „stvar“ ne posjedujemo; nego u tome, da tu „stvar“ nikada ne upotrijebimo, iako ne bismo ništa mogli učiniti protiv toga, kada je već posjedujemo; nikada je ne upotrijebiti, iako nikada neće postojati dan, u kojem je ne bismo mogli upotrijebiti.
Stoga, tvoj zadatak je: Pokazati čovječanstvu, da nikakva postojeća mjera, nikakvo uništenje postojećih objekata ne može zagarantirati neku od zaliha ispražnjenu garanciju, da pri tome mnogo više moramo biti odlučni ne napraviti niti jedan korak, iako bi on mogao biti zakoračen. – Kada nam: tebi i meni, ne pođe za rukom ovakvim prikazom uvjeriti čovječanstvo, tada znaj, da smo izgubljeni.
( Frankfurter Allgemeine Zeitung od 13. 7. 1957)
Iz: Off limits das Gewissen. Der Briefwechsel Günther Anders / Claude Eatherly, ispričano i proslijeđeno od Roberta Jungka, Rowohlt Verlag 1961., str. 26 – 34.
Prevod: Selma Mujanović
[1] „Die Antiquiertheit des Menschen“, Verlag C. H. Beck, München., str. 264.
[2] Herostrat: Grk koji je god. 356. p. n. e. zapalio prekrasni Artemidin hram u Efezu da bi se bilo čime proslavio i ovjekovječio svoje ime. prenes. častoljubiv čovjek koji želi da stekne slavu na bilo koji način, makar i zločinom.
