UPRAVO ČITATE

Almir Kolar Kijevski: Ono što se ćuti

Almir Kolar Kijevski: Ono što se ćuti

Sve teže se naviknem kada odeš.

Bude juli

i zakomadaju se vreline

niz liticu, bunilom

do sna.

Ponekad gledam u zaključana vrata.

Govorim u sebi:

Oslonjen sam na njeno ludilo.

A ona: kao da to dobro zna,

ili sluti – sve će da mine

Ono u spisima

i ono o čemu nema ni znaka

jer nas ne bi ni bilo bez ovog sunovrata

ali to se ćuti, u stihu

u jutra ili barem

u vrijeme prije mraka

Pogledaj:

Ovaj krug biva sve veći

a na sceni su ostali još samo oni silni

i dovoljno grlati.

Ponestaje nam zraka, ali ja

kao da uspijevam stati,

u sijenku

poput djeteta koje u sreći

dlanom miluje svijet

 

Sve teže se naviknem kada odeš.

Probudi pticu.

Pogledaj u ruke.

Dovrši svoj započeti rad.

Ako s večeri šetaš

sa tvoje lijeve strane, dole, u svjetlu

treba da ostane grad.

Samo budi ono što treba.

Mi nismo ludaci, ne mnogo

i ne bez muke.

Kada odeš

Postoje znaci

Oslonjen sam na njeno ludilo

Kao što se i sluti: jedna ulica

i kuća i njena vrata

Govorim u sebi i dajem prisegu:

Nas ne bi ni bilo

Bez sunovrata

Ali to se ćuti, u stihu.

ili u vremenu

prije mraka.

 

Foto: Almir Kljuno


INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM