Ta slika je vrlo nemirna. Koprca se u mrežnjači, kao tek ulovljena riba. Jednom sam napisao pjesmu o njoj, ali nisam bio zadovoljan.
Slika o kojoj hoću nešto reći opsjedajuća je. Jedan od onih prizora koji opterećuju mozak do njegovog napuknuća. Onako kao kad se ljeti vazduh do te mjere zgusne da imaš dojam da će se nebo raspoloviti, da će se otvoriti pukotina kao svježa rana i da će se prolomiti iz njega. Ne nužno neka padavina, više zjapeća praznina koja natapa tijela šetača. Rana, kao kad padneš koljenom na trulu dasku stavljenu za prelaz između dva kraja rupe. I osjećaš se jednako izbezumljeno, sluđeno i nestvarno, kad privijajući bokvicu na raspolućenu kožu koljena razgoračenih očiju gledaš kako kuja u zalogaj proguta uginulo kuče.
Kamene kiše
Ne, to sigurno nisam sanjao. Sjećanje je to kao ožiljak; kao onaj ožiljak koji sam stekao kad sam, noseći okretalo koje se trebalo prikucati na ražanj, razbio bradu. Ili onaj kad smo se tokom rata kamenjali – mi na njihovoj, a oni na našoj strani. Jebi ga, imali su naprednije oružje. Nekakav metalni katapult-top sa gumom od bicikla. Ubaciš kamen, zategneš i pljas – posred oka! Zamalo nisam izgubio oko. Imao sam sreće; kako ga je kamen izbio, L. ga je uhvatio vrelog između dlanova i brzo su mi ga prišili. Kasnije jeste bilo nekih problema prilikom čitanja, ali uspješno sam pozavršavao škole. Jedino kada sam počeo uživati alkohol, nešto obilnije i češće, smetalo mi je što čim popijem više od dvije pive, to izbijeno oko počinje duplati sliku, pa sam ga počeo vezati povezom, onim gusarskim. Jednostavno, tako je bilo lakše.
Foto: Almir Kljuno
Trenutak kada je ta škevrija, izmučena glađu, udarcima nogu, nepovjerljiva i isprepadana od potmulih odjeka detonacija, zagrizla jedno, pa ga u zalogaj progutala, pa drugo, pa treće kuče, traumatična je priča mog djetinjstva. Nisam se toliko prestravio ni kad sam u prtljažniku bijele hitne pomoći spazio noge mrtvaca. Vozili su ga pored naše kuće, u pravcu bolnice. Samo zato da konstatuju, ono što su već svi seljani znali: smrt.
Mom dječijem imaginariju ipak je čudesniji i strašniji bio prizor kako kuja proždire svoj uginuli okot. Ljubomorno svojoj utrobi vraća ono što je izutrobila. Da se nahrani, da svari svoje potomstvo. Podsjeća pomalo na domovinu, i ona tako sažvaće potomstva, samo teško ih vari, mučnina je na povraćanje tjera.
Vratiću se odbljesku koji mi je sad pred očima. Slika o kojoj sam govorio refrenično me pratila niz godina, proganjala, uznemiravala i svaku priliku koristila da se zabode u moždanu koru, u plitke slojeve emocija. Kuća, bespoločna. I tuđa. Kad bi kiša na nju pala pokrivali smo se crvenim najlonima. Jer je kiša značila naš mali biblijski potop.
Isto sam tako – to je valjda usud svakog kišnog djetinjstva – pronalazio u tim udubljenjima vlage nastalim nakon otpadanja tankog sloja maltera različite oblike i značenja. Takvo bajanje sa zidova me nije napustilo ni u ovim godinama. Danas, recimo, redovno u kupatilskim pločicama pronalazim različite izraze lica, nekakve majmune, demone, svašta vidim u tome. A ustručavam se još uvijek zaspati na lijevoj strani. Hajde što mi je izbijeno oko u ratnim dejstvima od strane suprotnog kamenjaškog tabora, nego još strahujem da će mi se srce pod pritiskom rebara otkinuti.
Radioaktivne zmije
Jedno jutro majčina sestra je zavrištala. Skočimo svi ko opareni ispod svojih vodenastih pokrivača, kostiju dobro ovlaženih, i pohitamo ka dijelu potpločnice koja je, kao, predstavljala kupatilo. Inače, zgodno je reći, u tom kupatilu (sa dva L) odvijalo se čuveno ritualno kupanje, zvano lončićanje. Ko se lončićem nije oprao, taj ne zna šta je lična higijena. Tridesetogodišnja žena sva izbezumljena vrišti: zmija, zmija! Otac, onako hrabar kakav jeste, upada unutra neustrašivo noseći ćuskiju, kad tamo – malo veći puž golać.
Prasnemo u smijeh. To su oni puževi koje su nam – govorila je tad moja baba – (zajedno sa osiromašenim uranijumom?) bacali Amerikanci. I još je govorila, da takvih puževa nikad nije toliko bilo u našim njivama. A babi je, sigurno, vjerovati. Predeverala je svašta. I ja sam u neka doba, koristeći naš poljski toalet, koji je otac arhitektonski vješto skovao, uvidio neke male migoljave i ljigave životinjice. U pravu je baba, tiho sam prozborio. Dok sam neprijateljski, čučeći, gledao u ta stvorenja. Pa sam cijeli komplet knjiga Perl Bak, crvenih korica, potršio tamaneći ih. Dobro, ne baš cijeli komplet. Dosta je stranica tih zagonetnih knjiga pokidano umjesto toalet papira. Spremivši već ćuskiju na gotovs otac je razmeljao tog malo većeg golaća. Da nisam džaba ustajao, rekao je.
Foto: Zerina Nezić
Sve se to nekako predeveralo. Ali je ostao jedan strah. Ostati bez patika. Nije se onda imalo. Bilo je još vrijeme dvojnih dinara. S jedne strane oni plavi Alijini, sa druge oni drugi Miloševićevi. A zaraditi ih, bar se meni tako činilo u toj neimaštini, bilo je epski teško. Tako da smo bili svedeni na ono što se ima dok se ima. Budući ko i svako dijete u tim godinama bijesno i razigrano, a ako nam tad drugo ništa nije dalo, ono nam je dalo livada i šumetine, nije mi na nogama moglo ništa čitavo ostati duže od mjeseca. Lopti je bilo slabo, pa su se šutale flaše, konzerve, kamenje. Smetljište je, srećom, bilo na dohvat ruke od našeg Kamp Noua.
San o patikama
Slijedom tih okolnosti, patike su mi – one jedne koje sam imao – bile dobrano odrpane. Sve je iz njih virilo. Ali bilo je ljeto, pa nije bila pretjerana nesreća. Mene je međutim bilo pomalo stid među drugom djecom. Pa sam fantazirao kako samo djeca sa izbijenim okom imaju takvu obuću. Tad se puno izmišljalo, a niko nije posebno imao. I ona djeca što su se vajkala da im roditelji imaju, bili su samo dobro nafilovani roditeljskim pričama o imanju. Sramota je bilo nemati.
Čekalo se tad još uvijek da se vidi “šta će biti poslije izbora”. Nije, sad to znam, nikad bilo ništa. Ali je onda zvučalo nekako sudbonosno. Jedno jutro, međutim, dok sam se sa kriškom džema u ruci spremao da istrčim iz kuće, shvatim da nema ni onih jednih, jedinih patika. Suze krokodilske. Praktično i simbolično, bos sam. Da nazujem babine opanke, bilo bi odveć traumatično. Sjedim na pragu, jedem krišku i jadikujem. Kraj je svijeta, potpuna propast.
Ne znam koliko sam bio u behutu, kad je iza polusrušene kuće izbila grupa dječaraca. Među njima onaj najveći, moj ćopićevski zaštitnik. U rukama nosi patike. I to moje poderane starke! Evo ti tene, kaže, mi ih našli kod topola. Bio sam zblanut. Otkud moje patike u sokaku, i to kod topola. Ali nisam dugo razmišljao. Navukao sam te poderotine, kao da sam svemirske neke čizme nazuo. I odskakao u njima u potragu za kakvim zijanom dostatnim tog sretnog dana.
Godinama nakon tog događaja, nakon što su u mom sirotinjstvu i tene bježale od mene, učestalo sam bar jednom sedmično sanjao isti san. Uvijek su glavni lik u njima bile moje patike. Strašan neki limb, jedna od najmučnijih formi snova koju sam doživio. Onaj osjećaj nekog neopisivog nedostajanja, one nenadoknadive praznine. Koja se, na izvjestan način, i danas reflektuje u mojim često nemirnim noćima. Gotovo uvijek kad bih krenuo za prijateljima, koji su bili tik nekoliko koraka ispred mene, shvatio bih da za njima idem bos. Zaustavljen u nekom međuprostoru, onemogućen da se vratim i obujem se, ali isto tako neopisivom silom nekom zaustavljen u kretnji za njima, ostajao sam užasnut.
Kasnije, kad mi je doktor, utvrđujući stepen moje bipolarnosti, objašnjavao simptome, rekao je da se to dvojstvo često javlja u ranom djetinjstvu. Sad ne znam, da li sam stvarno izmislio da su mi izbili oko, i da li su patike same otišle od mene?
