DEVETNAEST DUGIH DANA do Afana Bralja putovala je vijest o očevoj smrti. Adresirana na zenički kazneno-popravni zavod, s masnim otiskom nečijeg prsta na poleđini koverte, valjala se ta vijest po prtljažnicima i poštarskim torbama, sve dok, najzad, mimo svih razumnih rokova, nije stigla na njegovu adresu.

Leđima naslonjen o radijator na kojem se sušila zakrapana vojnička košulja, nekoliko je puta pročitao to šturo Rabijino pismo. Onim svojim borniranim, nikada do kraja dozrelim smislom za pripovijedanje kojim mu je već devet godina polurazumljivo pisala o očevom šećeru i majčinim tegobama s probavom, ta njegova nekadašnja susjetka i ujedno jedina spona s vlastitom prošlošću, sada mu je tu, s nevješto odglumljenim osjećajem žalosti i zaprepaštenja, patetično naglabala o nekakvoj prehladi koja se, eto, prometla u plućnu infekciju, a zatim i u jednu tihu, potpuno neočekivanu smrt.

S obzirom na godine i dugu bolest, očeva smrt ga uopće nije iznenadila: do njega je doputovao tek žal što je propustio dženazu. Bio je pomalo zbunjen pred spoznajom da ne osjeća ništa: kao da se negdje, u dubini, nešto odvojilo od svoje matice i otisnulo u ništavilo.

Kako li su samo ljudski životi slični a opet, toliko je nepremostivih različitosti među njima! Eto, negdje je neko također primio vijest o očevoj smrti i taj neko je tugovao, odjevao crninu, listao stare albume, oplakivao uspomene, a on je stajao naspram tog saznanja potpuno miran, bez svijesti o gubitku, kao da je do njega doputovala vijest o potonuću transatlantskog broda. Kako je samo sve to surovo i ljudski neutješno?!

Ustao je i prišao prozoru. Pokušao se natjerati da razmišlja o ocu. Zapalio je cigaretu i zavirio u sjećanje, tek toliko da provjeri šta je od svega ostalo.

HAZIM BRALJ JE bio proćelav i zdepast čovječuljak koji se po mnogo čemu razlikovao od drugih očeva u susjedstvu. Do svoje pedeset i sedme godine, poživio je jednim potpuno mirnim, nezanimljivim životom pravnog referenta, u kojem se sve odvijalo s matematskom preciznošću: buđenje u 6.30, kafa i doručak između 6.45 i 7.15, odlazak na posao u 7.30, ručak u 12.30, dolazak s posla u 15.30, pa popodnevni odmor, pa šetnja do na Begovinu, pa večera, pa sljezov čaj pred spavanje i tako stalno, trista šezdeset pet dana u godini, bez povišenog tona, bez okretanja glave za drugim ženama, bez i najmanjeg skandala u svome urednom, bezimenom, činovničkom životu.

To ciklično trošenje vremena po tačno utvrđenom programu, to stalno kretanje u sobi s ogledalima gdje se jedan te isti dan preslikava do u beskonačnost, uništilo je u njemu svaku strast za životom i svelo njegov intelektualni interes na domen mediokritetskih besmislica: da li je meso s krompirima moglo biti malo pečenije, je li bolje na zimu kiseliti krastavce ili paprike, zašto ga od konjaka mori glavobolja a od rakije žgaravica, šta je dobro za mamurluk a šta za čir, i sve same gluposti i nonsensi, iza kojih se, u nekoj bolesnoj tišini, događao cijeli jedan svijet. I baš u tom svijetu, eto, odvajkad, postoje svakojaki oblici života, događaju se i traju, paralelno s njim, i milioni nekih drugih mikro-svjetova, i čovjek se, u tom vječitom strujanju čestica, upinje da bude sveprisutan, da razumije, da shvati, samo se taj njegov otac bijaše otuđio od svega kao vječiti nesrazmjer, kao zasebna vrsta koja je, poput ribe u akvariju, živjela u vlastitoj staklenoj kutiji i koju je, dok se još to moglo, trebalo detaljno proučiti.

Sjeća se Afan danas tog svog oca, njegovog pepeljastog lica i poluotvorenih kapaka kao nekog misterioznog organizma koji je, eto, umro a da svijet nije uspio vidjeti širom otvorenih očiju. Prolaze kraj njega godine, miču se sjenke po avlijskim zidovima, miriše sasušena kadulja na tavanu i šumi vodokotlić u kasni popodnevni sat dok on, njegov otac, drijema u fotelji od mebl-štofa i šuti onako kako šute obični, mrtvi predmeti: hladno i nezanimljivo. U toj je fotelji proveo najveći dio svoga života, ona je, u svim svojim porama i udubljenjima, vjerno čuvala oblike njegovog tijela: može se reći kako je u njoj sjedio i onda kada ga nije bilo u kući. Strašna je bila ta fotelja i još strašnija samoća koja je izbijala iz onog koji je, i odsutan, sjedio u njoj!

Kakav je to život i kakav je to otac kad se sjećanje na njega može sažeti u svega nekoliko slika, pa ti se čini da izvan njih uopće nije ni postojao?! Smjenjuju se te slike u Afanovoj glavi dok u njima pokušava odvojiti ono što se zaista desilo od onog što je, s vremenom, tim slikama pridodala njegova uobrazilja i čini mu se kao da stoji nad površinom rijeke i tek na momente uspijeva, u njenim zelenim dubinama, razlučiti stvarnost od optičkih varki.

Ide, tako, njegov otac niz Adu, tapka sklopljenim kišobranom o izrupanu cestu i nijemim klimoglavima pozdravlja stolačku gospodu, slobodna ruka mu nezgrapno visi niz tijelo i Afan se za nju drži napeto i nesigurno, kao za slomljenu granu. Muči ga bezbojnost očevog dodira, muči ga to što ga uopće ne primjećuje i što se iz njegove perspektive važnijim čini onaj crni, stoput popravljani stari kišobran koji očevom koraku daje ritam i ton, čini ga nekako višim i važnijim, a on ga unizuje i usporava, i još mu, k tome, dosađuje svojim glupim pitanjima o tome ko brani bolje, Simović ili Ljukovčan, a ona se odbijaju o njegovu šutnju kao što se fudbalska lopta odbija o okvir gola. Pruža se ta bezvoljna očeva ruka kroz cijelo jedno vrijeme i on se drži za nju jer je samo po tom ono što jest, njegov sin jedinac, a još ne zna zapravo da bi je najrađe pustio i nestao u provaliji koja se otvara pod njim.

Mučno je bilo rasti, učiti tablicu množenja, ići na dodatne časove hemije ili trenirati nogomet, a istovremeno željeti da ti je otac neko drugi ili da ga uopće nemaš. Ništa se nije promijenilo ni kada su, nekoliko mjeseci prije nego će izbiti rat, odselili u Austriju kod Afanove tetke, osim što je fotelju od mebl-štofa zamijenila stolica za ljuljanje a background očeve rezigniranosti ispunile su televizijske vijesti o spaljenim gradovima, poklanim civilima i neuspjelim pokušajima sklapanja primirja. Iz tog je perioda Afan pamtio njegove nespretne solilokvije o važnosti fakultetske diplome u ljudskom životu koje bi mu držao na uporno majčino inzistiranje. Ti kratki, mučni monolozi uvijek bi završavali iznenada, nekom lažnom isprikom ili ćutanjem koje bi nastupilo u pola rečenice, kao pobjeda jedne opće bezvoljnosti nad iluzijom očinske ljubavi. S vremenom, to ćutanje je postalo jedini način da jedan drugom kažu kako se ništa u njihovim životima nije promijenilo i kako će među njima zauvijek sve ostati isto, bez obzira da li i sutra živjeli u Beču, vrate se u Stolac ili odsele na Bermudski trougao.

Za šest bečkih godina Hazim Bralj nijednom nije spomenuo riječ Stolac, niti ju je na bilo koji način svojim šutnjama podrazumijevao, kao da je neko hirurški precizno iz spektra njegovih interesa odstranio cijeli jedan život u pokušaju da na privremenost, u kojoj se silom prilika zatekao, nakalemi drugi. Već prvih mjeseci, kada je postalo izvjesno da će njihov boravak u Beču potrajati duže od planiranog, badžanak Vlado mu je našao posao u Demelu, najvećoj bečkoj slastičarni, pa je svakim danom osim nedjelje, Bečlijama dostavljao čokoladne rolate i Sacher torte. I sve se u njegovoj realnosti ponovo počelo odvijati u ustaljenim ciklusima, od kafe u 6 i 30 do sljezovog čaja pred spavanje, samo su šetnje Kärntner Straßeom zamijenile popodnevne izlete do na Begovinu, no tu razliku Hazim Bralj kao da i nije opažao.

I tako je, u toj prozirnoj kapsuli, pedest i sedam godina trajao jedan život, odolijevajući svakom kiptanju krvi i eksploziji nerava, kao predmet kojem je dato da se kreće i govori, a onda je, dvadeset osam mjeseci nakon povratka u Stolac, u onoj strašnoj noći Afanovog priznanja, taj isti predmet pokazao prve simptome ljudskosti kada je, laganom kretnjom, ne gledajući nigdje određeno i ne govoreći ništa, u tišini koja je razdirala uši, gurnuo čašu preko ruba stola a ona pala na pod, ne razbivši se. Nije rekao ni riječ, nije ni trebao, jer je, tu, pod zelenkastim svjetlom sjenila, po prvi put njegova šutnja dobila boju i Afan je jasno osjećao njegov prijezir i mržnju kao nož pod vlastitim grlom.

Najzad je odložio pismo pustivši da mu iz svijesti iščili i posljednja pročitana riječ: nije želio pamtiti ništa osim golog trenutka. Eto, oca više nema, samo što nije bio siguran je li ga izgubio tog dana, prije dvije i po sedmice ili prije devet godina. Pogledao je kroz prozor uz koji je predvečerje stiskalo svoj hladni, grimizni obraz. Kada bi mogao biti taj vjetar: bez tijela i krvi, samo zrak koji struji ka nekoj dalekoj, večernjoj hladnoći.

SUTRADAN JE NAZVAO na posao i rekao da ima zapaljenje grla. Cijelo jutro je preležao u krevetu osjećajući umor u kostima, u glavi, u mislima, u svemu. Vani je padala kiša, čulo se kako automobili slinavo kližu po mokroj cesti i kako nekakvi duboki, promrzli glasovi pod prozorom razgovaraju o politici. Nije više razmišljao o ocu. Uspomena na njeg bila je odveć hladna i daleka pa mu je lako iskliznula iz misli.

Odbija tako sat na zidu, već je pola jedanaest i već stanom odzvanjaju groteskne kretnje nagluhe gazdarice Iris, a Afan još uvijek bezvoljno gleda u žute plafonske fleke i prisjeća se onih dugih kišnih agonija tokom kojih bi mu robijaški dani tako nepodnošljivo nalikovali jedan na drugi da je jedva uspijevao zadržati svijest o kretanju vremena. I upravo je ta zaglavljenost u vremenu i prostoru, gdje slika vanjskoga svijeta postoji samo kao sporadični zvuk iza golemog kišnog zida, najjeziviji i najodvratniji doživljaj zatvora koji je nosio u sjećanju.

A zašto, uopće, postoje zatvori i šta svi ti slomljeni, bivši ljudi rade po tim usranim betonskim brlozima, to je pitanje proganjalo Afana već godinama i on mu nije nalazio nikakvog smislenog odgovora. Ako u svemu tome postoji nekakva ideja, onda bi trebalo da se u tim smrdljivim zgradetinama krvnici prevaspitavaju u ljude, ali je on, iskusivši na vlastitoj koži svu besmislenost tog procesa, vrlo dobro znao da, kad jednom kročiš među one tmaste zidove, svaka ljudskost iz tebe zauvijek iščili i čovjek se, ako to i nije bio, nakon izvjesnog vremena, prometne u krvnika. I ko više zna gdje i kada se obrnuo taj proces i otkada sve to postoji kao jedan veliki civilizacijski paradoks, a opet, svako šuti i niko ništa ne poduzima, kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu.

I njega je zatvor zauvijek promijenio, i to korjenito, iznutra. Nešto se u onim beskonačno dugim zatvorskim noćima ušunjalo kroz njegova čula i čini mu se da sada ima nečega novog i njemu potpuno stranog u načinu na koji leži u krevetu i sluša taj opskurni, sitni svijet kako protiče ulicom. Doktori, profesori, šnajderi, trudnice, studenti, sve te beskrajne ljudske gomile vuku se pločnicima, odjekuju njihove male, sumorne sudbine u sivom novembarskom jutru kao tonovi pokvarene harmonike a Afan osjeća da se tu, između njih, u nekom nevidljivom, suštinskom nervu koji ih spaja, desio nekakav poremećaj.

Ko su, zapravo, sva ta strana, nepoznata lica i po čemu je on jedan od njih?

Ležao je tako Afan i gubio se u vrtlozima misli, sve dok se vrata sobe nisu naglo otvorila i među truhlim, drvenim štokovima pojavilo se iscijeđeno lice gazdarice Iris. Postajala je nekoliko časaka u iznenađenju, bez riječi, kao da se upinje prepoznati polugolog muškarca izvaljenog na uski, rasklimani krevet, a onda se zbunjeno naklonila: „Oprostite. Nisam znala da ste tu“, i svoj tupavi, krezubi osmijeh iznijela iz sobe.

Presječena Irisinim ulaskom u sobu, nit njegovih misli bespovratno se izgubila u jutru i Afan je još neko vrijeme ležao u krevetu, naprežući se da od šumova kiše odvoji njene kretnje u kuhinji. Nalazio je u tom zveckanju porculana jednu davno izgubljenu melodiju doma, akustični fragment prohujalog djetinjstva u kojem se, tako kristalno jasno, odražavahu ruine njegova života. Po prvi put otkako je izašao iz zatvora, poželio je onako iskreno, sinovski, vidjeti majku.

MOKAR, KAO DA je tek izašao iz kade, Afan je, negdje o ručku, ušao u bistro Lira i naručio sendvič. U jednom od ona dva mala separea koji su činili stražnji dio bistroa, izbila je tog podneva tuča i sve je još bilo prepuno slomljenog stakla i krvi, a dvije su radnice i jedan muškarac – gazda Tref, koji se Afanu ispričao zbog nereda – žurno radili kako bi stvari doveli u normalno stanje. „Sat vremena smo čekali policiju“, par puta je naglasio Tref, kao da je u tome želio pronaći razlog zašto pospremanje traje toliko dugo, a onda ga odveo do jednog od onih finih, drvenih stolova u slobodnom separeu za kojima je obično sjedio kada bi dolazio ovamo na objed.

Otkidajući svojim kvarnim zubima zalogaje prepečene lepine i osjećajući kako mu se mokrina slijeva niz kožu, Afan je shvatio kako je zapravo u kafani jedini gost i kako je možda ispao nepristojan što je ostao. Bilo je već kasno da se predomisli a držao je potpuno neumjesnim da tako sjedi, bezbrižno žvaće svoj sendvič od piletine i pretvara se da ne primjećuje ništa osim sopstvene gladi. Stoga mu je laknulo kada su u bistro ušli jedan poprilično neuredan, crvenokosi tip njegovih godina i jedna ljepuškasta, kratko ošišana, mlada djevojka, s velikom, okruglom halkom u nosu.

Za trenutak mu se djevojka učinila poznatom, no vrlo brzo je shvatio koliko je ta pomisao suluda. Desetak godina ga nije bilo u ovome gradu i jedina stvar koja se otada nije promijenila je ono crno, nabreklo nebesko vime koje tamo napolju, kao na slikarskom platnu, jedan te isti kišni trenutak umnožava do vječnosti. U to je vrijeme ta djevojka vjerovatno bila puka djevojčica koja nije ni slutila da će jednom iz njenog slinavog nosića izrasti ta potpuno suluda, srebrna kandža. Pa ipak, bilo je nečeg lascivnog u njenom držanju, u tim njenim senzualnim i pomalo oholim kretnjama kojima je doticala predmete, nečega što mu je bilo blisko i za šta je bio siguran da je već negdje vidio.

Sjedio je tako Afan u separeu bistroa Lira i dovršavao svoj prepečeni sendvič razmišljajući o tome koliko zapravo i sam mora da je jedna enervanta, neobična, dvonožna pojava. S tom svojom fiks-idejom da je u zatvoru zauvijek izgubio neposredni kontakt s ostalim svijetom i tim svojim nesnalaženjem među događajima i stvarima, bio je svjestan da ni sam nije ništa drugo nego jedna obična ljudska olupina koja, nošena nekom latentnom strujom, usprkos svim zakonima prirode još uvijek pluta ka svome kraju.

A gdje je taj kraj i kuda sve to zapravo vodi, Afan uopće nije mogao naslutiti. Ono čega se oduvijek najviše grozio bilo je to postojanje u kojem je sve tako banalno svedeno na puko guranje tijela kroz prazan prostor, gdje podilaženje navikama treba da nadoknadi nedostatak životne suštine: ispijanja capuccina, ustajanja u pola osam, odlasci na posao, žuljevi na rukama, svo to pretjerano žvakanje i lučenje crijeva, šta je zapravo sve to bez jednog šireg konteksta, bez nekog višeg cilja kojemu sve to treba podrediti, šta je, dakle, sve to ako nije jalovi pokušaj čovjeka da nadživi svoju sudbinu? Ljudi se oko njega tuku, drže kafane, piju, čiste podove, buše noseve, naprosto: žive, a on još uvijek stoji u onom istom zapećku u kojem se zaustavio prije četrnaest godina ne misleći ni o čemu drugom već o tome koliko bi, zapravo, bilo bolje umrijeti nego živjeti ovako kako živi sada: bez jasnog cilja i razloga!

U odsustvu bilo kakvog dubljeg interesa, prosto iz želje da odgonetne šta je na toj mladoj ženi privlačilo njegovu pažnju, Afan je promatrao kako djevojčin prozračni dlan nestaje u gvozdenom stisku krupne, dlakave šake crvenokosog muškarca kao miš u zagrljaju pitona. Bila je to ljubav u kojoj su se spajale somatske krajnosti: on, visok i krupan, ona sitna i krhka kao stabljika cvijeta.

Na kraju, nije to imalo nikakve veze s njom: bilo je to nešto što je došlo iznutra, iz nekakve tjeskobe, ali je bilo dovoljno jako da ga natjera na neodgodivu akciju. Ustao je i u tri koraka prešao preko dijela bistroa koji se upravo polirao osjetivši u nosnicama prodoran vonj sredstva za čišćenje. Zastao je za šankom i zatražio od gazde Trefa da plati račun. „Danas ja častim“, rekao je Tref, a u samom kutu njegovih usana, sred porculanske vilice, zablistao se jedan zlatni zub. Izlazeći, pogledao je posljednji put prema stolu gdje je djevojka nešto šaputala svome ljubavniku vidjevši trenutak kada se preko njegovog lica prelio bjelusni titraj njenog osmijeha.

AFANU BRALJU NIJE trebalo devet godina zatvorskog užasa da shvati kako je pogriješio: znao je to još istog onog jutra dok je sutkinja Vlaja Ždrinčić čitala presudu, a kroz prozor novosarajevskog Opštinskog suda caklilo se plavo nebesko staklo i mirisala vrela zemička na stolu sudskog zapisničara. Imao je tada 26 godina, bio je svršeni diplomac ekonomskog fakulteta i želio je jednoga dana upisati doktorat, ali mu je sudbina poslala Anu Bašlak, vitku, crnokosu Albanku ciganske krvi, zbog koje je izgubio i karijeru i snove i pamet, a izgubio bi i život da je metak dugogodišnjeg direktora sarajevske filijale Privredne banke, Milana Veprovića, gdje je Afan odrađivao svoju drugu pripravničku godinu, bio samo malo precizniji. I, zaista, nad svim njegovim protraćenim godinama, nad svim brodolomima, bivšim životima i srušenim kulama, osjećao se sočni otrov Aninog mesa.

A ko je bila ta njegova Ana Bašlak, to, zapravo, ni danas nije znao. Probudila se jednoga jutra u njegovom krevetu po prostom zakonu slučaja, u inerciji jedne divlje, alkoholom zamućene noći, baš kao što se mogla probuditi i u krevetu nekog od njegovih kolega s kojima je u hotelu Evropa proslavljao sklapanje posla s nekom velikom švicarskom  bankom. I van svake pameti, Afan je u toj priprostoj i polupismenoj cigančici amazonske ljepote i divlje naravi – koja je u njegov suhoparan i nemaštovit život, spiritualno podređen poslu i karijeri, unijela usplahireno i zaognjeno tijelo mlade ženke – prozreo svoj usud.

U prvom stadiju svoje propasti, Afan je tu svoju la femme fatale počeo opsjedati skupim poklonima koje je najprije kupovao svojim, a kada je potrošio sve moguće kredite i počeo se uvaljivati u dugove, novcem koji bi uspio prokrijumčariti s računa Privredne banke. Krivotvorio je mjenice, varao klijentelu i sklapao protivzakonite ugovore samo da udovolji njenoj taštini i da je samo noć duže zadrži u svome životu, sve dok se, u velikom finalu vlastite gluposti, nije počeo povlačiti po sudnicama i zatvorskim samicama, postajući samo jedan obični ljudski ispljuvak.

Istina, u početku se intenzivno pitao šta to on, mladi i talentirani bankar u usponu, dokazani stranački kadar koji je, kako se to govorilo: napustio život na zapadu da bi svojim talentom potpomogao domovinski prosperitet, uopće radi s tom jadnom djevojčicom koja, pa to već svi znaju, svake noći liježe s drugim, šta on tu ima da troši i uništava sebe zbog nekakve fufice kada će mu ona već prvom prilikom zabiti nož u leđa? Pa ipak, šta je taj glas razuma bio u usporedbi s onom razuzdanom radošću koja mu je plavila tijelo pri svakom susretu s njom.

I tako, već više od devet nesnosno dugih godina Afan u sebi nosi ono krvavo, raspolućeno, dječačko srce, raspada se u njemu cijelo jedno smetljište najintimnijih, neostvarenih snova, još se u pijesku njegove prošlosti blista crna školjka očeve mržnje i ono kratko, kao nožem odsječeno, majčino: „kući se više ne vraćaj“! Sve to negdje još treperi i komeša se u njegovoj glavi kao bolesni košmar, a iznad svega toga, u gnjilini jednog nezdravog života, kao bijela, jutarnja izmaglica, ruta se dugo skrivano, nikada izgovoreno dječačko pokajanje.

Teško je objasniti šta je to Afana toliko uznemirilo u prizoru dvoje zaljubljenih u bistrou Lira: djevojka ni po čemu nije nalikovala ženi koja mu je upropastila život. No sam pokušaj usporedbe, ta nehotična unutarnja kretnja koja je u njegovim mislima iznenada oživjela onaj davno sahranjeni lik Ane Bašlak, u njemu je izazvala neslućenu paniku. Razmišljajući o ženama koje je sretao po prljavim, zatvorskim hodnicima i dvoranama za posjete, gledajući ih kroz čelične rešetke kako odlaze u svoje tople, sanjive daljine, on se već devet godina bezuspješno nosi s tim osjećajem usporedbe kao sa kakvim čudovištem koje živi u njemu!

Nikada poslije Ane nije volio nijednu; o ženama je danas mislio u zbiru: kao o gomili gorućeg mesa. I prostitutka Soraja u čijem je krilu, onako jadan i smeten, potražio utjehu odmah po izlasku s robije, i ta mlada djevojka s velikom halkom u nosu koja sjedi za stolom bistroa Lira, i njegova zamamna, prevrtljiva Ana, sve je to danas za njega samo kvantitet običnog, ženskog mesa o kojem treba razmišljati posve somatski, bez emocija.

MISAO O POSJETU majci bubrila je u Afanu nečujno ali sigurno, poput žitnog sjemena u zemljinoj utrobi. Deset je dana prošlo otkako je saznao za očevu smrt i on se vratio poslu keramičara (zanat koji je izučio u zatvoru) ali je onaj tegobni umor i dalje osjećao. Nosio ga je u svome tijelu kao zametak jedne duge, neobjašnjive bolesti, kao kiptanje živaca i nemoć krvi, zbog čega je sve češće zapadao u neurastenične krize.

Taj se sindrom Stepskog vuka u Afanu znao pojaviti niotkud i otrovati njegov stomak naglo i potpuno; činilo mu se da pred tim beskrajnim, zamagljenim prostorima svojih bivših i budućih života oduvijek stoji potpuno sam: ni majke, ni oca, nikoga nema u toj pustoj, vučjoj samoći.

Nije taj osjećaj imao nikakvu zbiljsku konkretnost, nije se vezao ni za jednu određenu situaciju, pojavu ili predmet – moglo ga je izazvati bilo šta i bilo kad: umor, lice na ulici, kloparanje vjetra u prozorima, mlaz otvorene slavine, dodir bilijarskih kugli, zvuk kašike koja struže o dno tanjura, bat keramičarskog čekića, ili pak neki određeni miris, preliv dana, pa čak i misao dnevno frivolna i obična.

Ta samoća koju je osjećao nije bila ona ista na koju se već odavno bio navikao i koju je, na kraju krajeva, zavolio: ona u koju se godinama svjesno povlačio pred svijetom najrazličitijeg zatvorskog šljama i grozotama jednog korumpiranog i pokvarenog tranzicijskog društva, ispunjena knjigama i kamenim figuricama koje je grnčao s predanošću i strpljenjem čovjeka kojem je ubijanje vremena jedina zadaća u životu. Ova druga, nova samoća, koja je u njegov život prodirala poput prljave vode, bila mu je nekako tegobno besprostorna i posvudašna u isto vrijeme, jer se ticala jednog drugog, mnogo većeg svijeta: svijeta njegove slobode.

A taj njegov svijet, na kraju, u svome zbiru, to je bila jedna sakralna, duboko intimna melanholija od koje mu je u posljednje vrijeme sve češće treperilo srce: vidjeti majku, objasniti se s njom, ponovo osjetiti one njene tvrde, naborane dlanove na svome licu, zaspati opijen mirisom mlijeka u njenom krilu, utješiti je sada kada je sama i slomljena…

Majka!

Znao je Afan da su to sve samo puke melanholije i fantazme buntovnog sina i da mu ta krhka, bolećiva žena, koja je cijeli svoj život provela nastojeći usrećiti one s kojima živi, nikada neće oprostiti onaj neshvatljivi zločin kojim je za sva vremena zaprljao i sebe i nju. I oca.

KAO SMRT PRAZNE Irisine oči, Afan je prvi puta vidio jednog od onih žarkih augustovskih dana, na samom početku svoga novog, mostarskog života. Iz nekih mračnih, eonskih daljina, preko gomile svježih jabuka poslaganih na daščanu plohu pijačnog štanda, iz jutra u jutro, pratila su ga ta dva krupna ugarka kao brončane oči kakvog kipa ili lutke, a da zapravo ni sam nije mogao naslutiti šta te oči žele i zašto prate baš njega. A onda je jednoga jutra na onim svojim dugim, vižljastim nogama koje su nekom nevidljivom mladošću prkosile staračkoj tromosti i kostobolji, Iris Mrgan iskoračila preda nj, kao zloduh, govoreći svojim glasnim i poprilično nerazgovjetnim altom koji je brujao u masi kao raspuklo zvono, kako je čula da gospodin traži smještaj, a jedna je soba u njenom stanu trenutno prazna, ako je potrebno ona će je pospremati i čistiti, i opet ga neće koštati mnogo, tek stotku mjesečno, ali samo ako se odmah useli jer novac joj treba hitno i neodgodivo.

Slušajući fijukanje vjetra u velikim, nezaliječenim šrapnelskim rupama na iskasapljenoj fasadi, dok se iz porculanske šolje u njegovim rukama dimilo podgrijano mlijeko, Afan se često pitao nije li zapravo pogriješio što se uselio u taj potpuno rastureni prostor, koji je, nekoć, za zlatnih vremena porodice Mrgan, od mostarske duhanske fabrike na korištenje dobio rahmetli Izet, Irisin muž. Tri se mjeseca već tako zlopati i smrzava kao kakvo štene među tim žutim, natečenim zidovima ironično ukrašenim kojekakvim goblenima i girlandama, a samo zbog toga što zna da je sve to ekonomska računica koja jedno posvojeno, bolesno, šestogodišnje dijete možda može spasiti sigurne smrti.

Tu neobično tihu, poluživu djevojčicu bolesne krvi, Lunu, koja se, u onim danima vikenda kada bi izlazila iz bolnice, za svojom maćehom vukla kao sjenka, Afan je imao priliku već nekoliko puta sresti i nakon svakog susreta, u njemu je još dugo ostajalo nešto duboko razoreno i pusto. Njena potpuno gola glava prekrivena plavom maramom i njene velike akvamarinske oči, bili su najdublji doživljaj života koji je osjetio u tri mjeseca svoje slobode. Spram tog milog, bolesnog djeteta on je od prvoga trenutka gajio jednu iskrenu simpatiju koja se javila na liniji njene teške sudbine: rodila se u sedmom mjesecu trudnoće, smrtno bolesna, doktori joj nisu davali velike šanse ni za izlazak iz inkubatora, no već više od šest godina, to je dijete trajalo i odolijevalo smrti kao jedan neobjašnjivi životni fenomen.

U samo jedanaest mjeseci, kada je imala dvije godine, umrli su Luni najprije majka od astme, a potom i otac od srčanog udara, i ona je ostala sama sa svojom bolešću koja se svakoga dana sve intenzivnije množila u njenoj modroj, nevinoj krvi. I ko zna šta bi se s tim jadnim, nesretnim djetetom dogodilo da je k sebi nije uzela Iris Mrgan, dugogodišnja radna kolegica njene majke, žena kojoj je suđeno da voli djecu a da nikad ne zanese, i kojoj je u ratu granata zauvijek oduzela i muža i sluh. Već pet godina vodila je Iris to ubogo dijete i hodžama i doktorima, vukla se od vrata do vrata tražeći da mu se presadi koštana srž, da se ne sjedi i ne čeka ono najgore, ali je i sama sve jasnije u pozadini te drame osjećala jednu tihu i neizbježnu smrt.

U odsječenom i potpuno razrušenom Afanovom životu, na tim pustim zgarištima njegovih samoća iz kojih već odavno ništa nije htjelo da nikne, u tom stalnom traženju nekakvog novog početka, pojavilo se to dijete najprije kao običan motiv, a poslije kao jedna intenzivna tragedija koja ga je teško ali ipak sigurno pokretala iz dugogodišnjeg ležišta. I šta sad on može da uradi za tu svoju milu Lunu, osim da vjeruje u njeno ozdravljenje, u taj teško izvodivi ali i jedini mogući Irin plan o presađivanju koštane srži: šutke, pretvarajući se da je sve u savršenom redu, on je podnosio i hladnoću, i kišu, i led, ne želeći ih napustiti i ostaviti bez jedinog sigurnog izvora novca.

STOJI AFAN TAKO jednog jutra pored otvorenog prozora i razmišlja o tome kako su sunčana jutra najljepša i najmirisnija u onim tamnim sobičcima gdje je život najtjesniji a ljudi najsiromašniji. Nedjelja je i u daljini se spokojno ljuljaju crkvena zvona, ispran kišom zrak je lagan i proziran, a u skeletima krošnji mirišu prvi zameci proljeća. Jučer je dobio pismo od majke i sada je u magnovenju tog neočekivanog događaja udisao ožujsko jutro: plavo nebo, akacije u saksijama na susjednom balkonu, čovjek što zastaje pred izlogom juvelirnice i namješta kačket, Luna koja s vidnim naporom preskače gumu u dvorištu s onu strane ceste, spuštene roletne na prozorima i potpuno prazni autobusi što tužno kruže ulicama grada.

U pismu nije pisalo Bog zna šta: tek nekoliko jedva čitljivih riječi kojima je izražena nada za skorim susretom. No, pisala mu je majka i to su bile prve riječi koje mu je uputila nakon one sudbonosne januarske noći prije skoro deset godina kada se u idili doma, za večerom, posve iznenada i neočekivano, iz njegovih prljavih usta, poput bljuvotine, prosulo ono bolno i dugo skrivano priznanje. Devet godina Afan sluša kako u njegovom dalekom, izgubljenom domu lupaju vrata, pršti porculan i lomi se staklo, kako sijevaju psovke i međusobno se optužuju ljudi koje još uvijek nije prestao zvati roditeljima, sve se prosipa i nestaje, a ničemu zapravo nema kraja, sve je jedno dugo besprostorno propadanje.

Ohrabren majčinim pismom, najzad je odlučio otputovati kući, u Stolac. Spremiti stvari, uzeti taksi i odvesti se ravno u majčino naručje: sve je to izgledalo pomalo nestvarno da se s pravom upitao nije li zapravo sve samo jedan suludi san. Ali, on osjeća: opet je živ, stoji na prozoru i udiše zrak, kroza nj opet kola krv, vrela, kipuća, i sve se gubi u treptanju jedne stare, intimne čežnje.

Spustio se izrazbijanim haustorom čuvši kako iza zatvorenih vrata na strujnom kolu šišti nečiji pretis lonac i kako u predsoblju Karoline Jandriček pjeva onaj njen veseli žuti kanarinac. Izašao je u tiho ožujsko jutro kao u bajku, i tu, vani, pod niskim, prizemnim balkonima, svojim umilnim mjaukanjem, pozdravila ga je nečija mačka. A onda se, iznenada, sve pogasilo: nastala je tama, i u toj tami kao titraj dalekog svetionika, zasjale su plave Lunine oči. Lice mu se izdužilo u dugi, sablažnjivi krik: zbacio je plašt jutarnje sreće i ne razmišljajući ni časka iskočio na cestu. Obmotao se oko tog krhkog dječijeg tijela kao kakva tvrda, neprobojna masa osjećajući njen jedva čujni dah na svome licu. Vidio je još kako ga, umrljan krvlju, s ceste začuđeno gleda odlomljeni automobilski far i kako preko vjetrobranskog stakla, kao preko sječiva sjekire, prelazi izgubljeni tračak jutarnjeg sunca. Negdje daleko, u nečemu što je zauvijek ostajalo iza, posljednji put čuo je Lunin tihi plač koji se pod njim ubrzo otvorio kao grobnica.