I ovaj komad vremena je kao konjsko oko
koje mrcvare obadi, pijanice suza,
ni veseo ni tužan, već julski dan,
vazduh procvjetao znojem,
a mravi vode tajni život
po stabljikama paprika.
Mati zalijeva povrće, ja joj nosim vodu
u kantama od jupola, sa dnom od cementa,
po našim podvaljcima ugrizi mokre prašine.
Dok auta sjeckaju suhu tišinu,
mati viče da pazim kad prelazim cestu.
Ovdje su česte nesreće:
jednom je moj drug Dž. ukrao mobitel,
koji je iskočio iz slupanog auta,
ali ga je vratio, kad je čuo da su putnici poginuli.
Foto: Zerina Nezić – Instagram.com/levbav
Pokraj pruge, kamenjara, mati je posijala cvijeće.
Svi su se suncokreti, kaže, okrenuli prema suncu:
„Božije davanje.“
Priča mi kako joj je jučer
neko djetešce reklo: „Teto, ja sam sinoć
sanjao tvoje cvijeće.“
Kupila mu je čokoladu na veresiju.
„Nema ni pet godina, malo, garavo ko Arap;
čije li je, Bože dragi?
Hrvat, čim viče ‘teto’.“
I ovaj komad svijeta je kao kratki let vrane,
koju guši zlatna prašina svjetlosti,
ni sretan ni tužan, već dan u julu,
a pčele vode isti ili drugačiji život
u cvjetovima krastavaca.
