U jutrima žutog jezika poželim da imam dušu
čistu kao korotno lice moje majke umiveno fatihom;
da nemušte krivulje plavičastog dima ispravim
a vrišteće vektore sunčevih zraka savijem,
i dotjeram ih u harfove,
i po neišaranom naličju vazduha
ispišem dovu sopstveniku milosti
na čijem dlanu je svemir kao kap vode:
Er-Rahman, podari mi ono što mi valja,
a ne ono što bih htio,
daj mi ono s čime će jučerašnji, a ne sutrašnji ja
biti zadovoljan i spokojan.
Umjesto pokrića za molitvu desno od pazuha
osjećam gnjili krompir koji klija,
prodirući po, alkoholima isušenoj, zemlji mesa,
nađubrenoj psovkama i pohotom,
sumnjom i lažima,
lazaju zlatice po listovima nadanja,
kao odbjegli, usamljeni logoraši po šumi,
nema krilca u cvjetovima, ničeg više u krunama čežnji,
samo miris ljubičastih latica
i žutih tučaka
u smrtonosnom zagrljaju
sa isparinama nepristojnih sekreta
larvi prerušenih u bubamare.
