Sanin Mirvić: Vodozemačka kob
O grčkoj poeziji ne znamo mnogo. Oni koji su i čitali nešto od nobelovaca Giorgosa Seferisa i Odysseasa Elytisa mogu reći s određenom dozom sigurnosti kako su Grci naprosto nalijepili vlastite teme osunčanih krajolika i morskog plavetnila, ruševina drevnih civilizacija, kratkotrajnu slast slobode koju slijede godine rata i siromaštva na poznate tokove europske poezije, nadrealizam i simbolizam. Znamo možda još i za Konstantina Kavafija, ali gdje Levantinac poput njega pripada u ovoj podjeli karata? Možda onamo gdje je i sam naznačio: “Ja sam historijski pjesnik”, napisao je. “Nikada ne bih mogao napisati roman ili dramu, ali unutar mene stotinu dvadeset i pet glasova govori mi da bih mogao pisati historiju.”[1] Kavafi naravno ne misli pisati «o» historiji, već o tome koliko je historija dio njegove svijesti i identiteta, a on se kao i grčki jezik mnogo godina kalio negdje drugdje.
Na neki način, moderni grčki pisci (i intelektualci, generalno) su izgnanici – od epicentra kulture koja ih je odgojila; ne od Atene koja se u to vrijeme činila teškom provincijom, nego od Bizanta i Konstantinopolja. I baš taj san o ponovnom osvajanju Konstantinopolja i dovodi do Tursko-grčkog rata i Maloazijske katastrofe 1922, što je manje-više izabrana trauma mlade grčke nacije, kada je isto tako mlada turska republika mladog Kemal-paše Attaturka naprosto izbrisala grčko prisustvo u Maloj Aziji protjeravši stotine hiljada Grka preko izmirske luke[2]. “Razmjena stanovništva“ išla je i u drugom pravcu, ali je to je već neka druga priča. Izabrana trauma je živa i zdrava sve do dana današnjeg i ukaže se ponekad u liku navijača AEK-a[3] sa bezminaretnom Aghiom Sofijom istetoviranom na leđima, kako poručuje: Erhomaste! („Vraćamo se!“), vjerovatno misleći na grčku Super ligu više nego na Konstantinopolj.
Našavši se u svijetu koji je bio daleko manje sofisticiran nego svijet koji su napustili, čini se sasvim prirodnim da veliki broj tih istih izbjeglica postane intelektualna i umjetnička jezgra mlade grčke države. I kasnija takozvana «Generacija 1930» čiji je Seferis najpoznatiji predstavnik, uglavnom je sačinjena od izbjeglica iz Male Azije ili njihovih potomaka. Njihova vizija izgnanstva dominirat će modernom grčkom poezijom sve do 1950-ih.
Osjećaj izgnanstva koja je tako snažna i sveprisutna tema u bliskom je srodstvu sa još jednom – temom lutanja, plovidbe i vječitog bestrajnog putovanja. U „Ithaki“, Kavafi će prvi koristiti Odiseja kao simbol unutarnjeg putovanja. Moreplovstvo kao tema u grčkoj poeziji možda je opće mjesto, no upravo je Nikos Kavvadias taj koji je tu temu transformirao u neku vrstu životne misije, izabirući da živi baš tu realnost. Njegov Odisej nije kapetan, već običan mornar, koji se boji malo čega osim kopna. U zbirci Marabou, koju je objavio sa 23 godine, upoznajemo jedan svijet u kome ljudska sudbina predstavljena ne kao posljedica neke manjkavosti u njihovim karakterima nego života na moru sa svom dosadom, opasnostima i oskudicama.
U kasnijim pjesmama iz zbirki „Magla“ i „Traverso“, posada pada u drugi plan. Mornar Kavvadias je sada sam. Možda i sanja o ženi koju voli, koja je nevjerna, prezahtjevna ili nedostižna, ali njegova strast ostaje more, stara ljubavnica kojoj se uvijek vraća. Taj izbor je težak ali pun strasti. U „Pismu pjesniku“ to je način da se izbjegne očaj, ali i način koji malo ko izabire jer se boji onoga što to sa sobom nosi, jer život na moru je težak. A more k’o more, nemirno i plavo.[4]
Zaokreti u grčkom društvu nastali kao posljedica Maloazijske katastrofe ohrabrit će osjećaj razočaranja u pjesnika Kavvadiasove generacije koji već bivaju privučeni francuskim simbolizmom. Ni Kavvadias nije iznimka tom trendu. Utjecaj Baudelairea jasno je vidljiv čak i u njegovima najranijim pjesmama, no ono što ga izdvaja od ostalih je činjenica da on piše o svijetu koji stvarno živi. Nešto više od puke ekonomske potrebe tjera ga na more, i bez obzira na teškoće, on ga bespogovorno prihvata kao poziv. Shvatajući da ga ovakav život čini autsajderom, on poput mnogih drugih pokazuje ne mali ponos u onome što ga izdvaja od kopnenih životinja, istovremeno pokazujući tek tračak nostalgije za tim i takvim životom. Upravo ovakav kvalitet onoga što stavlja u vlastite stihove povezuje ga sa ne toliko sa sofisticiranim savremenicima koliko sa stihoklepcima grčkog rebetika[5] koji kao i Kavvadias pjevaju o egzotičnim i šokantnim svjetovima. Iako neusporedivo manje sofisticirani od pjesnika-pomorca, i kod njih se također da naslutiti isti ponos kad pišu (s dosta humora) o teškom životu na marginama grčkog društva.
Još jedna stvar koja ga povezuje s rebetikom je njegova odanost rimi i metrici. Njegove rane pjesme rimu ne nose samo na prvom ili trećem stihu, dok gotovo sve iz zbirki Marabou i Traverso nose shemu ABAB ili ABBA. Osim ove sitne formalnosti, Kavvadias je sve osim tradicionalan pjesnik, jer unatoč svoj polularnosti, nije volio književne skupove, kao ni druženja sa kolegama i kritičarima. U grčkim okvirima, mogli bismo ga čak nazvati i anomalijom, a neki su otišli toliko daleko nazvavši ga «neznanim junakom grčke literature».
Dodatnoj popularizaciji njegovog djela dodatno je pomogla je i činjenica da Grci generalno vole uglazbljenu poeziju. Tako je kompozitor i političar Thanos Mikroutsikos[6] izdao čak dva albuma isključivo Kavvadiasovih pjesama Stavros tou Notou (Južni križ) i Grammes Orizonton (Linije horizonta), ali i gomilu drugih u kojima je uglazbio stihove Majakovskog, Ritsosa i Brechta.
Biografija
Nikos Kavvadias (1910-1975) rođen je u gradiću Nikolski Ousouriski, u blizini Harbina, u Mandžuriji, sjevernom dijelu onoga što danas nazivamo Narodna Republika Kina, od oca i majke Grka porijeklom s otoka Kefalonija u Jonskom moru. Kako je i sam naglašavao, ova činjenica će ga jako emotivno vezati za Daleki istok, što se najbolje može vidjeti u njegovoj kratkoj priči „Li“ koju je objavio 1987. godine. Zbog prirode očevog posla (na moru trgovac) još od malih nogu ima prilike putovati, a prve pjesme napisao je još u osnovnoj školi. Njegova porodica konačno baca sidro u atensku luku Pirej 1921. godine.
Nakon završetka mature u Pireju, pokušava položiti prijemni za medicinski fakultet 1928, no njegov otac se razbolijeva, što mladog Kavvadiasa primorava da nađe posao u pirejskoj luci kako bi izdržavao porodicu. Nakon očeve smrti, ukrcava se na teretnjak Agios Nikolaos („Sveti Nikola“) gdje otpočinje život kao mornar. Radeći nekoliko godina na različitim teretnim brodovima kući se obično vraćao slomljen i praznih džepova. U osvit Drugog svjetskog rata uspijeva dobiti diplomu radio-operatera, 1939, i odmah biva raspoređen na albanski front.
Nakon rata vraća se na brod i putuje radeći kao radio-operater sve do novembra 1974. Pripremajući treću zbirku pjesama iznenada umire od moždane kapi 10. februara 1975, nakon samo tri mjeseca na suhom.
Prvu zbirku pjesama, Marabou, objavljuje kao dvadesetogodišnjak 1933. Njegove druge dvije zbirke su Pousi („Magla“) objavljena 1947 i Traverso posthumno, 1975, baš kao i još jedna kratka priča, „O ratu“ 1987. Njegov jedini roman „Noćna smjena“ objavljen je 1954.
Fata Morgana[7]
Muzika: Mariza Koh
https://www.youtube.com/watch?v=N8oSlN7mGXw
Uzet ću pričest morskom vodom
sakupljenom s tvoga tijela, kap po kap,
u staru alžirsku bakrenu posudu
iz koje su pirati primali posljednju pričest prije odlaska u boj.
Kožna jedra, dobro navoštena,
miris cedrovog drveta, tamjana, lanenog ulja,
poput mirisa starog brodskog skladišta
građenog davno na obalama Eufrata, u Feniciji.
Hrđa boje požara u sinajskim rudnicima,
vinski podrumi u Gerakiniju i Stratoniju
peru svetu hrđu koja nas rađa,
hrani nas i ubija.
Odakle dolazite? Iz Babilona.
Kamo idete? U oko ciklona.
Koga volite? Jednu ciganku.
Kako joj je ime? Fata Morgana
(1977.)
Kuro Siwo[8]
Muzika: Thanos Mikroutsikos, Yiannis Koutros
https://www.youtube.com/watch?v=idud4c5PHi8
Prvo putovanje bilo je slučajno, teretnjak ka Jugu, 
smjene su teške, san loš, malarija.
Svjetla Indije, kako su čudna
i ne primijetiš ih u početku.
Iza Adamova mosta, u južnoj Kini,
istovaraš tisuće vreća soje.
No nikako iz sjećanja ne pomaljaju riječi
izgovorene bogzna kad još u Ateni.
Katran ti zađe za notke i peče,
godinama ti odjeća smrdi na riblje ulje,
a njene riječi još uvijek odjekuju u tvojoj glavi:
„Da li se okreće kompas ili pak brod?”
Vrijeme se mijenja rano i okreće na loše.
Brojiš smjene a tuga te još drži.
Večeras su mi umrla oba papagaja
i majmun koji se uporno opirao dresiranju.
Brode!… ti brišeš sve.
Kuro Siwo nas steže kao remen
a ti još paziš preko kormila,
na kompas što poigrava, nad crtama i zarezima.
(1979.)
Nož
Muzika: Thanos Mikroutsikos
https://www.youtube.com/watch?v=lvGheZc41uw
Uvijek sam čvrsto za pojasom uz sebe nosio
stari afrički nož
– poput onih kojima se Arapi igraju –
kupljen od starog trgovca u Alžiru.
Sjećam se, kako da je bilo danas, matori staretinar,
kao sa Goyinih zlaćanih ulja na platnu,
stajaše pored dugih mačeva i poderanih mundira,
govoreći promuklim glasom slijedeće riječi:
“Ovaj nož koji hoćeš da kupiš
nosi čudnovate priče,
i poznato je da su svi koji su ga nosili
ubili nekoga njima dobro znanog.
Don Basilio je njime ubio Donna Juliju
svoju prelijepu ženu jer ga je varala;
Conte Antonio jedne noći potajno
ubi svog sirotog brata.
Arapin ubi svoju ljubavnicu, sve zbog ljubomore
i neki talijanski mornar grčkog bocmana.
Iz ruke u ruku, konačno dođe do mene;
Vidio sam svašta, ali ovo me plaši.
Nagni se i pogledaj, ima ugravirano sidro i grb.
Lagan je, probaj – ni kvarat,
ali savjetovao bih ti da kupiš nešto drugo.”
– Koliko košta? – Tričavih sedam franaka, ako ga već želiš, uzmi!
Mali bodež sada nosim za pojasom,
kupljen iz hira,
a kako nikoga na svijetu ne mrzim toliko da bih ga ubio,
bojim se da ne dignem ruku na sebe.
(1933.)
Žena
Muzika: Thanos Mikroutsikos, Christos Tivaios
https://www.youtube.com/watch?v=fFBf63gHmpI
Pleši na ajkulinoj peraji.
Zapleti vjetar jezikom i idi.
Negdje te zovu Judita, a negdje Marija.
Zmija i murina kolju se na stijeni.
U žurbi sam još od malih nogu ali od sada ću polako.
Dimnjak i žvižduk parobroda vladali su mnome.
Tvoja ruka koja je dotakla moju nestajuću kosu,
Umalo me slomila ali više me ne sputava.
Našminkana ženo, neka crvena mjesečina sija po tebi!
Puna morske trave, cvati i vodozemačke Kobi.
Jašući konja bez uzde i sedla,
po prvi put, u špilji Altamira.
Galeb skače da zaslijepi dupina.
Zašto me gledaš? Želiš li da te podsjetim gdje si me vidjela?
Na pijesku, poznao sam te, okrenutu naglavačke
te noći kad su položili temelje za piramide.
Našminkana ženo, bolest neka te obasja!
Gladna si zlata. Uzmi, traži, broji.
Evo, tu kraj tebe, okamenjen godinama
dok se ne pretvoriš u Sudbu, Smrt i Kamen.
(Indijski ocean, 1951.)
(Foto: Almir Kljuno)
Molitva pomoraca
Muzika: Xebarkoi
https://www.youtube.com/watch?v=5vOMWmRXQzM
Pred počinak, japanski mornari
Pronađu usamljen kutak na pramcu,
Onda šutke kleknu i kratko se pomole
Pred kipom Buddhe pognute glave.
Odjeveni u dugačke halje do poda
Maleni Kinezi žvačući rižu
Sitnim glasićima govore molitve
zureći u zadimljenu brončanu pagodu.
Hindusi u svojom mutnom i teškom obliku
Grle vlastita koljena vječno gledajući u pod;
Arapi u sporom ritmu njišu se tamo-amo,
Mrmljajući kletve protiv smrti od utapanja.
Europljani se mole ispruženim rukama,
U zanosu dozivajući Gospoda,
A onda pjevuše katoličke himne
Koje su naučili u crkvi još kao djeca.
Grci, napaćenih lica,
Križaju se iz navike prije nego legnu,
I njihovi glasovi tiho urone jedan “Očenaš” u prljav jastuk
Za slučaj da u snu umru.
(1986.)
Pismo pjesniku[9]
Muzika: Dimitris Zervoudakis
https://www.youtube.com/watch?v=z73S2MZKnUY
Znam nešto što bi nas moglo spasiti, Cezare,
nešto što je podložno vječitoj mijeni,
nešto što prelazi zamagljene crte horizonta
bezbrižno putujući oko svijetom bez kraja.
Nešto što će natjerati tu vranu sa tvoga stola
vječno pokrivenog papirima,
da uzleti gračući i glasno lupajući krilima
I ode do neke daleke i samotne ravnice na jugu.
Daleko, daleko putujemo
uvijek okrenuti samo suncu.
Ti da pušiš Camel,
a ja tu u kutu, pijem viski
Daleke i strane zemlje nas čekaju,
one najdalje na svijetu
gdje ću te prosto predstaviti
kao što bi nekome koga sam davno volio.
Negdje gdje će se te tvoje mokre i čudnovate oči
koje obožavaju školarke i tihi pjesnici,
smijati od radosti, pune očekivanja
kao što nisu nikada do sada.
Znam nešto što bi te sigurno moglo spasiti:
Ja, koji te nikad nisam poznavao. Tko bi rekao, ja!
Brod, da te odnese, Cezare… da nas odnese…
Brod, da otplovimo brzo.
Daleko, daleko da putujemo;
uvijek okrenuti samo suncu;
Ti da pušiš Camel,
a ja tu u kutu, pijem viski.
I onda, jedne noći u Burmi ili Bataviji,
u očima Indijke što pleše
gola nad sedamnaest bodeža
vidjet ćeš svoju Gretu kako se vraća.
(1989)
[1] G. Lechonitis, 1977
[2] Jedna od većih atenskih prigradskih općina gdje su te izbjeglice bile smještene i danas nosi ime Nea Smyrni (Nova Smirna/Izmir).
[3] Athlitiki Enosis Konstantinoupoleos (Atletski savez Konstantinopolja), atenski sportski klub osnovan 1924 od strane grčkih izbjeglica iz Male azije. Zajedljivi navijači Olympiakosa ga često znaju nazvati “četvrtim najvećim turskim klubom”.
[4] T. Zdravković/D. Knežević, 1983
[5] Rebetiko, (grč. ρεμπέτικο, pl. ρεμπέτικα), izraz kojim opisujemo različite vrste grčke urbane folk glazbe. Ovaj žanr doživljava svojevrstan preporod koji počinje 1960-tih i 1970-tih godina, sve do danas. Nipošto je ne treba miješati sa bouzoukiom (prema nazivu žičanog instrumenta μπουζούκι, također porijeklom iz Male Azije), ponekad pejorativno “skyladika” (grč. σκύλος – pas) što je oznaka za muziku ali i mjesta na kojima se ista izvodi i koja je neuporedivo kičastija i neumjerenija. Kod nas svako poznatija od ove prve zahvaljujući prepjevima Marine Tucaković i Aleksandra Radulovića Fute.
[6] Aktivni član maoističkog EKKE; Doministar (nakon smrti Meline Mercouri i ministar) kulture u PASOK-ovoj vladi sve do 1996.
[7] Theano Souni
[8] Još i Kuroshio, topla morska struja.
[9] Caesaru Emmanuelu
