Posmatračica

Vidim ih

kako plešu u krugu

posvećenici tajni.

Iz njihovih osmijeha

čitam prozračnu nadmoćnost

tako vješti u ovoj igri

poskakuju u ritmu pradavnog rituala

da ugode bogovima

odveć na njihovoj strani.

Kroz ključaonicu u kori drveta

vidim njihova paperjasta stopala

kako napuštaju zemlju,

vidim njihove bijele ruke

kako nježno drže sebi slične

i glavu zabačenu unatrag

težinom tog osmijeha

što se u gracaju udvara visinama

i kaplje milosrđe kukcima u blatu.

Iz mojih peta iščilio je korov,

pustili su korijenje tabani moji

vječito žedni daljina.

I moje sestre sekvoje

sa ovog mjesta našeg dugog umiranja

kojeg oni zovu šumom,

prisluškuju smijeh nebeskih visina,

gdje odabrani Putnici

svetkuju sa odabranim Pobjednicima.

Umjesto suza na zemlju

Prosipamo češar.

Moje ruke su nijeme

Moje ruke opet su nijeme,

crno teško granje.

Osjećam kako pukotine u meni

narastaju poput kvarkova.

Uskoro ću izroniti na nekoj drugoj obali

u nekom nježnijem svemiru

nova i od snova sazdana

bez vještičijeg tijela pretovarenog

tisućljetnim dimom žrtvenih vatri.

I oživjet će ponovo moje ruke,

rascvjetaće se linije mojih dlanova

i opet ću prislanjati svoje uho na vlažnu zemlju

i čuti rasprave nerođenih stabljika,

osjetiti pupanje svijeta

i konačni poraz smrti.

Ali,

moje ruke su nijeme

i svaki minut njihovog ćutanja,

minut je ćutanja za mene.

Bol

Noću,

kada svijest ode na ringišpil

i pokrene vašar zametnutih slika,

neka praistorijska bol izuva se

i naga liježe u postelju.

Kada joj dojadi tiho čekanje,

sa zjena podiže krletke

i propinje se nad tijelom

poput talasa Aherona,

urušava se teška

u kosti, u tkivo

zaposjeda meso.

Jutrom,

bol razlivena u meni

nastavlja svoje pomireno kolanje.

Njome jecaju moje pleći,

njome gaze moje tabani,

njome diše moje truplo

spremno da stupi na kamene ulice

u svijet odveć prezauzet sopstvenom tragedijom.

Bol i ja

ćutimo jedna drugu,

i ne damo kerberima da nanjuše tajnu.