Zbigniew Herbert (1924 – 1998) jedan je od najvećih poljskih ali i evropskih pjesnika 20. stoljeća. Objavio je deset zbirki poezije i lirskih proza te nekoliko knjiga eseja.
Najpoznatije su mu pjesme iz ciklusa o Gospodinu Cogitu, poetskom liku koji autoironično likuje nad savremenim porazima Razuma i ćorsokacima Humanizma, tražeći nove sadržaje Čovjeka i nove mogućnosti Jezika nakon iskustava svjetskih ratova, masovnih ubistava, angažovane umjetnosti i zločina diktature nad ljudskim dostojanstvom.
Na prvo čitanje jednostavne, najčešće izložene u strukturi narativne poezije, svojstvene drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Herbertove pjesme otkrivaju nam i poeziju svakodnevnog govora, poeziju fraze i opšteg mjesta, gdje pjesnik vještim ironičkim obratima gradi nove, neobične slike života, umjetnosti i civilizacije – otvarajući nova pitanja i značenja.
Južnoslavenskim čitaocima Herbertovu je poeziju znalački približio, decenijama prevodeći, beogradski polonista Petar Vujičić. Herbert mu je čak posvetio i jednu pjesmu, čiji prijevod ovdje donosimo. Vujičićev posao nastavila je također beogradska polonistkinja Biserka Rajčić.
U časopisu (sic!) uz ovaj kratki uvod donosimo nekoliko pjesama iz ranih zbirki, čijih prevoda nema u Vujičićevim izborima, te nekoliko pjesama iz novijih zbirki.
Pjesme Kuća, Crveni oblak, Mama, Uzgoj filozofije i Gatanje objavljene su prvoj Herbertovoj knjizi, Struna svjetlosti, 1956. godine. Pjesma Izabranici zvijezda pripada drugoj zbirci, iz 1957., Hermes, pas i zvijezda. Pjesma Petru Vujičiću je iz zbirke Rovigo, 1992., a pjesme Baka, Gospodin Cogito. Ars longa, Palo na pamet, Gospodin Cogito. Trenutni položaj duše objavljene su 1998. godine u posljednjoj Herbertovoj knjizi poezije Epilog oluje.
Herbertove pjesme možete preuzeti ovdje.
