… Zvuk fado muzike probudio ga je iz dubokog sna. Bila je to pjesma melanholije, koju je on poslušno slušao ležeći na krevetu. Taj miris mahagonije bio mu je nepoznat, ali je čudesno zapahnjivao njegove nosnice i opuštao njegove umorne ruke. Otvorio je svoje oči, boje modrozelenog mora i pogled mu je bio zamućen, zjenice proširene.

Prelivi tamne boje su dominirali sobom. Osjetio se dezorjentisanim i uživao u toj melodiji i čaru par šema koji su stvarali note a one ukomponovane u tekst davale savršeni ritam.  Sa svakim novi otvaranjem njegovih očiju slika bi postajala čistija da bi se na kraju u potpunosti transformisala u kristal. Tražio je svoje naočale naokolo pipkajući ali je ubrzo postao svjestan da mu nisu trebale, taj dim oko njega kao da je čistio njegove zjenice i one bi postajale sposobne da očitaju nijanse plavih.. Svjetiljke poredane po podu prostorije. Ona je bila sva od željeza poput konkstrukcionih skela, komada žica koji su izvirivali iz zidova, hard diskova svakakvih oblika i veličina, pobacanih naokolo, sken ploča sa mehanizmima cijelog prostora koji je zauzimao površinu nezamislive veličine. Sve to ga je dodatno zbunjivalo, ali u dubini svoje podsvijesti kao i uvijek Sephirot je znao odgovor samo mu je trebalo  vremena da ga prihvati . Nije osjećao strah jer se svaka mogućnost na osnovu činjenica dala izračunati, kao i svaki ishod koji se dao proračunati egzaktnim programskim algoritmima, ali ovo sve dosad,  to odsustvo svijesti, rupa u vremenu i razlika prostora nije mu ostavljala puno činjenica na pretek, a kamoli objašnjenja. Zato pomalo zbunjen dao se prepustiti tom beat-u koji ga je sve više uzdizao na veće nivoe i prostore, možda daleko od vremena i dimenzije na koju je navikao i koju je njegov mozak percepcirao.

Glas pjevačice je prestao i Sephirot je ugledao jednu mladu ženu, koščatog lica koje je izvirivalo iza vrata naslonjenog na njenu nabreklu mišicu i šaku pokrivenu rukavicom bez naprstka. Gledala je u njega nježno, ali snažno. A on postiđen njenim pogledom spustio je glavu na pod. On zapravo nije imao pojma gdje se nalazi. Takav raskorak izmadju tehnologije i orijentalizma u vidu velikog kreveta hladne plave boje prekrivenog svilom crvene kadife, boje crvenog vina i plavog spleena zasigurno nisu postojale u njegovoj rupi od hard-cor-diskova. Misterija njegovog budjenja u prostoriji nepoznate a opet neopisive uzvišene ljepote.

„ Upalila sam malo sari-tamjana da ti se zjenice suze. Tako je kad dođeš, tvoje oči se zalede kao u momentu smrti.“

Nije se uplašio, za njega je smrt, bila samo materijalno propadanje njegovog ionako pozajmljenog tijela.

„ Nema prozora, nismo vani“, rekao je.

„Imaš oštro oko za nekog ko je tek došao a još je pod uticajem hermina. Slikar, konstruktor…haker?“

„Nijedno recimo da baratam sa algosima, ako se razumijemo, ali i dobar kvantus može da prođe ako je po mom ukusu..“ Po njenim očima shvatio je da neće dobiti odgovor na taj

napad. U svom bivšem životu navikao je na filozofske rasprave i začkoljice koje su se krile u svakoj riječi njegovog skrivenog društva intelektualaca. Na ovom mjestu naišao je na neobičnu toplinu i senzualnost, prožetu dozom suptilnosti i spontanosti koja se mogla osjetiti već pri njenom pristupu.

„ Uredu, hajde, sad možeš da ustaneš“ Pokazala mu je na vrata. Ustao je  nesigurnim koracima ka vratima masivnim. Sve je bilo izolovano nekim tvrdim materijalom vjerovatno mješavinom nekoliko metala ili legura tih metala koje su koezistirale na poseban način u formi plazme. U njenoj sobi bile su plave.

Uhvatila je njegov pomalo zbunjen ali zamišljen pogled kako kruži sobom i pročitala iz njegovih očiju več neizrečeno pitanje. Živeći u Sferi već dugi niz godina stekla je tu sposobnost lakog čitanja ljudi, pogotovo muškaraca. Bila je veoma mlada kad je prvi put osjetila i spoznala veličinu orme i njene neizmjerne mogućnosti. Stoga mu je već pomalo procjenivši njegovu ličnost, jer je muškarce njegovih godina čitala odveć lako,dala izravan odgovor na koji će on, a ona je to znala odgovoriti poticanjem duboke rasprave prožete isključivo znanjem i činjenicama.

“ Zavisi od osjećanja. Pružila mu je ruku. Orme je nepredvidljiva, zaista”

“Čekaj, da li to mi ovdje govorimo o orme, staroj neotkrivenom oruđu Egipćana.”

“ Tako nekako, oni su je koristili da bi stvorili I podarili besmrtnost svojim presvetim gospodarima. Ima je u slojevima i slojevima nase zemlje, mi ovdje dole je koristimo da bi prenijeli energiju jezgra do kore a potom putem piramida raznijeli jednako na sve tačke zemlje, da  uspijemo otopiti ono što se sprema..” Njena misterioznost u glasu koju je on neizbježno osjetio bila je tu da zagolica njegovu maštu, no nepoznavajući Sephirota dovoljno,  ona je samo dodatno pojačala njegovu privlačnost ka misterijama. Ako bi nastavila tim taktom za njega bi postala samo amblem za symbol i zagonetke. No to nije bilo u njenoj prirodi , nažalost svaki ishod je neizvjestan.

Izišli su, a odmah je nestalo mirisa mahagonije i dodira pamuka. Jedino što ga je okruživalo bile su gomile cijevi koje su ga podsjetile na podzemne kada se morao spustiti ispod šahta da odvrne neke cijevi da bi cijela ulica i komšiluk imali normalan protok vode, na čemu su mu poslije bile zahvalne sve bakice i deke u okruženju. Jedna stvar je povlačila drugu, ali koji vrag je koordinisao sve ove strojeve koji su gravitirali oko središta formirajući neku vrstu sfere oko svjetlosti dole. Ona se činila kao izvor, zaštićena staklom, prozirnim pleksiglasom, vjerovatno trista puta jačim. Shvatio je po prirodnom poretku stvari da uvijek postoji majka i njeno dijete: za njega je taj izvor svjetlosti bo poput majke dijelovima skele.

To zračenje je zagrijavalo cijelu prostoriju,  na spratu ali i na ostalima, a svi podprogrami su radili i djelovali sinhrono, što je mogao vrlo rano da uoči. Njegovo pitanje je bilo jasno, koncizno a ipak prekopotrebno da bi došao deduktivnim putem do istine: Ko je pokretao sve ove strojeve, da li je mlada žena do njega bila jedan od pokretača. Plazmeni izboji su mu davali neku vrstu misaone snage,  tako da je vrlo brzo zaboravljao sva preko potrebna egzistencijalna pitanja i okretao se onim principijalnim, no ubrzo je pronašao odgovor na svoje zahtjeve . Na svakoj od strana postojale su neke vrste smjernica u vidu znakova šifrovanog pisma , a kad se magla od plazmenih gasova smakla ubrzo je uvidio da je pismo postojalo svuda oko njega, debelo pokreta oblih vjerovatno u vidu znakova ,a svaki od njih je sam posebno za sebe bio jedna riječ.

“Ti znaš da čitaš ovo“?

„ Još ga dešifrujemo, stari je to jezik Maja, originalan, ili možda ostavljen nijma u nasljeđe od njihovih predaka davno umrlih čije su se kosti vjetrom razvejale poput praha na planine.. Neke od stvari koje ćeš saznati ovdje mogu u potpunosti promijeniti tvoju percepciju o svijetu i životu uopšte. Da li si spreman da to prihvatiš?“

To je bio momenat kada je Sephirot postao svjestan svoje pozicije i vremena koje mu je preostalo do odluke. Za njega je sve još bio san, ali u njegovom životu sve je bilo moguće, pa je uzimao i u mogućnost da će morati da bira svoj ostanak na Sferi ili da ode zauvijek, zaboravi ženu i sunce koje ga je misteriozno mamilo..Ali naravno kao i uvijek u njegovom vijeku trajanja on je tu odluku donio samo je trebao da je prihvati.

Posmatrajući je, postao je svjestan da svi na palubama nose lagane poveze preko tijela zbog temperature koje je znala dostići svoju najveću veličinu.Svi su bili razvijeni, snažni poput ratnika, kao da je njihova misaona snaga razvijala tijelo . U potpunom usponu snage djelovali su dominantno, pa se pomalo naspram njih osjetio potčinjeno, amaterski..

Zemljotresi su narušavali mirnoću konstrukcije, stalna pomjeranja izvan Sklopova bi mijenjala položaj sfere i trebalo bi je ponovo vraćati na isto mjesto, jer bi se ona pomjerala privučena gravitacijom izvora.

Ljudi su polazili da se užurbano pokreću poput ubrzanog filma. U vazduhu mogla se osjetiti doza panike, ali je djelovala za njega savim primjetno dok je za druge to bila samo svakodnevnica.

Jedan pod njih poput nje dotrčao je: „ Soren, tektonika, kvant 4..hitno je.“

„Dolazom odmah…, odgovorila je“

Obratila se Sephirotu: „Na Sferi si: poslije ćemo o tvojim mogućnostima“

Ostao je sam dok su ljudi oko njega žurno hitali ka svojim pozicijama  u komorama. Dugo je posmatrao usijanu kuglu kao srce planete kako pravi svoje usijane otkucaje, hipnotišući, gubili su se u tami.Mogao je da osjeti puteve misli u vazduhu gotovo dodirljive, kako vrše kompleksne matematičke kalkulacije  savremene kvantne tektonike.

Želja da im se pridruži i bude dio njih nije se još nazirala, ali strah je uzimao svoje mjesto, isti onaj u momenu njegovog početka postojanja ovdje. Ta toplina kao da je skidala skepsu sa njega. Mislio je da će se vratiti u svoju ruševinu sve dok je i dalje stajao na svom mjestu.

Misterija o dolasku na kompleks polako je isparila sa toplinom tog za njega noćnog sunca…