(Dnevnička bilješka o honorarnom poslu)
Pretkraj ljeta 2015. godine gospodnje, bio sam svirač na jednom tradicionalnom ugorskom rođendanu najmlađeg sina, tradicionalnog bošnjačkog domaćina koji će mi kroz uobičajeni razgovor na pauzama između muziciranja ponuditi opciju „eventualne mogućnosti zarade do 60 KM mjesečno“, u ulozi popisivača potrošnje u Sarajevogasu. Moj domaćin bio je radnik na obezbjeđenju u objektima pomenute firme. Prema njegovoj procjeni, to će biti – nekada. Kada se ukaže prilika, tj. upražnjeno mjesto.
Do konačnog ukazanja prilike i mog angažovanja proći će godina dana. Skoro sam bio i zaboravio na tu poslovnu ponudu, kada je zazvonio telefon. Javio mi se izvjesni šef za te poslove iz Sarajevogasa i ugovorio sastanak na kojem mi je u brzom kursu objasnio sve što je potrebno za jedan „čitalački hod“, kako se oficijelno i naziva ta honorarna aktivnost.
*
„Čitati u hodu ili hodati i očitavati“, rekao je. „Hoće li to biti problem?“
„Ne“, rekao sam, „ne bi trebalo, već imam iskustva sa svojevrsnim pisanjem u hodu, tako da čitanje neće predstavljati problem.“
Nije shvatio ni riječ, ali to nije bilo ni važno. Preuzeo sam materijal za „očitavanje“, potvrdu od Sarajevogasa, kojom mi se daje ovlaštenje za pomenutu aktivnost i mapu sa ulicama.
Zadatak je, dakle, da se u dva posljednja dana u mjesecu, prema priloženom spisku i već unaprijed određenom rejonu, pronađu sve adrese sa spiska (i sva plinska brojila prema šifri svakog pojedinačnog brojila), te da se zapiše, u tačno predviđenu rubriku pored svakog imena, adrese i šifre brojila, trenutno stanje potrošenog plina.
Za prvi zadatak mi je dodijeljen „Čitalački hod 188“ – Alifakovac; od Inat-kuće do Hošinog brijega, odnosno od Franjevačke do Ulice Alije Bejtića, negdje oko 480 domaćinstava. Cijena po jednom očitanju je 13 feninga. Fening po fening, stotinu i jedan fening.
*
Subota, pretposljednji dan u mjesecu oktobru, nešto prije osam ujutro. Plinsko brojilo na Inat-kući je pristupačno i lako se može očitati sa same ulice. Upisano. Počelo je, brate Harune. U Hadžijskoj džamiji remetim mir gazeći preko dva mezara iz turskog perioda jer nema drugog načina da se adekvatno priđe brojilu, skoro skrivenom na džamijskom zidu. Nakon toga počinju prvi problemi. Naime, adrese koje imam na spisku i brojevi domaćinstava, te stvarno stanje na terenu se ne podudaraju. Mahala i sokaci imaju neku svoju sistem i logiku, pa zbog toga nevoljno dozvoljavaju da tuđinac tako lako dopre do svakog imena i adrese. Ovo je stari dio grada, začetak ove nesretne kasabe. Sada treba proniknuti u tu zagonetku, ali brzo jer prije mraka treba skupiti dovoljan broj očitanih. Fening po fening, stotinu i jedan fening. Treba ponavljati tu mantru. Postoje određena nepisana pravila koja treba slijediti da bi se sa trinaest feninga po jednom očitanju moglo skupiti dovoljno za dnevnicu; ne smije se praviti pauza za ručak ili bilo šta drugo, dakle ne konzumirati hranu od jutra do mraka, i spomenuti u dovi zahvalu za graditelje javnih česama ispred mahalskih džamija, jer je to jedina mogućnost da se makar okrijepite dragocjenom tečnošću. Istina, nije to kao rezidencijalni boravak u aranžmanu Tradukija u Vijeni gdje su u tom trenutku neki naši književnici. Mada, ne može se reći da i moj čitalački hod nema svojih čari. Uostalom, svačiji hod je privatno vlasništvo zbog čega o tome ne treba biti neke posebne rasprave, riječ je o pitanju izbora, i zato na kraju dana ne zaboravimo izgovoriti svete riječi:
„Mi sve živo od vode stvaramo“. Ili: „Blagoslovljene neka su hair-česme u džamijskim haremima!“
*
„Samo ne treba odustajati, sve je pitanje volje“, govorio je šef, ne krijući podozriv osmjeh. Međutim, faktora koji ubijaju volju ima na pretek. Navedimo tek neke. U Ulici Podcarina, u dvorištu Jakuba koji već odavno nije među živima, u sami smiraj dana, preslažem stari namještaj uz rub kuće kako bih mogao prići brojilu. Vlasnički spor oko dijela zemljišta između mrtvog Jakuba i njegovog komšije čini skoro nemogućim pristup strani kuće gdje se nalazi plinski priključak. Jakubova udovica, smežurana starica sa bolesnim zglobovima tiho mi kazuje o posljednjim zajedničkim godinama sa bolesnim suprugom, koji je nakon moždanog udara zapao u stanje demencije, pa ju je nakon pedeset godina braka zabravio.“Svakog jutra sam morala s njim ispočetka, i stalno sam ga morala ubjeđivati da smo u braku. Do večeri bi mi i povjerovao, a sutra ujutro – sve isto.“
U drugom dijelu Alifakovca, u Ulici Maguda, nailazim na sličan komšijski spor oko pristupnog puta, ali mi komšije izvjesnog gospodina Esada, radnika na građevini negdje u Sjevernoj Njemačkoj, omogućuju da se uz vanjski zid preko merdevina popnem do brojila na njegovoj kući, koju povremeno koristi neko od njegove rodbine.
*
Treba napomenuti kako je moja aplikacija za pristupanje u Društvo Pisaca u tom periodu na razmatranju, a komisija je u procesu odlučivanja o prijemu.
Privodim kraju ovaj prvi popis na „Čitalačkom hodu 188“, a ako stignem, trebam popisati i „Čitalački hod 105“ gdje spadaju ulice: Kranjčevićeva, Odobašina, Tešebašina, Mostarska i Gorica. Uspijevam. Nekoliko sati trećeg dana dovoljno mi je da dovršim i vanredni popis na Dobrinji, u Ulici Miroslava Krleže. Krug je zatvoren.
*
Na drugom popisivanju, pred kraj sljedećeg mjeseca, već sam bio primljen u Društvo pisaca, pa sam kao „drug član“ dostojanstveno zatražio više adresa za popis, jer možda se opustim a Kanton mi počne uplaćivati penziono i socijalno osiguranje kao tamo nekom istaknutom umjetniku, piscu, pjesniku, književniku, muzičaru, pjevaču, glumcu i zabavljaču. Moji pretpostavljeni to ne znaju, pa se zato pomalo čude što sam uzeo da radim i najteži dio Sarajeva, čuvenu Breku, „Čitalački hod 113”, sa hiljadu i sto domaćinstava. Od ulice Osmana Krupalije do Malog Sedrenika. Rukopis nove knjige sam poslao na konkurs Fonda za izdavaštvo.
*
Treba priznati samome sebi kako pojedine situacije iz navedene djelatnosti imaju stanovitog potencijala da u vremenu budućem pobude asocijacije kada se spomene neka od ovih sada dobro znanih ulica. Naime, postoji mogućnost da u Ulici Čeljigovići, tačnije, na njenom samom početku, budete svjedokom jedne scene gdje kroz usku ulicu prolazi mali automobil iz kojeg trešti muzika i skoro iritantno skreće pažnju na sebe. Svako ko se zatekne na tom mjestu iznenada shvata kako se u automobilu nalazi naš poznati umjetnik i pjevač, onaj čarobnjak iz kokuznih vremena, koji tako glasno sluša nikoga drugog – do samoga sebe.
Takođe se može desiti da u drugom čitalačkom hodu, pred kraj sljedećeg mjeseca, na drugom kraju grada, u ulici Osmana Krupalije, na broju 3, u rano jutro probudite i izvedete iz kreveta, na mrazom okovano sarajevsko jutro, jednog od naših brojnih nesuđenih nobelovaca, pjesnika sa samurajskim repićem na mudrom tjemenu. On nevoljko otključava kapiju veleljepne vile kako bi mi omogućio pristup plinskom priključku. Možemo pomisliti da plin kojim se griju sobe pjesnikove ogromne kuće, nešto skromnije verzije od kuća na obližnjim Poljinama, i odnekud iznikle „među zavađenim narodima“, tako poetično pristiže iz dalekog i hladnog Sibira, iz nekadašnjih Gulaga i, ruku na srce, pjesnik ne štedi se na potrošnji.
U istoj ulici zatičem i popisivača potrošnje vode koji u rukama nosi veći štap.
„Čime se braniš od pasa“, pita me umjesto pozdrava.
„Ne branim se“, odgovaram.
*
Umrli vlasnici kuća su dodatni problem. Raspitujući se o određenoj adresi, u uzanom sokaku „Toplik“, saznajem da je izvjesna Hajrija H. već odavno stanovnica nebeske arkadije, a da njeni potomci većinu godine provode u zemlji lala. Informacija je korisna, međutim, za vrijeme potrage za mrtvom vlasnicom saznajem da se u podnožju stepeništa strmog sokaka Ulice Toplik nalazi kuća u kojoj je nekada živio najveći sin naših naroda. Najveći poslije smrti prvog najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Isti onaj, zbog kojeg će nepravedno ostati bez zasluga jedan Alija Miladin na koga, eto nekim pukim slučajem niko ne pomišlja dok se ponavlja benigni refren pjesme našeg uzoritog junaka kojeg smo pronalašli u ulici Ćeljigovići: „Da te nije Alija“.
Na kraju ovog izvještaja treba napomenuti da svaki „Čitalački hod“ ima određenih specifičnosti i karakteristika koje se vežu samo za njega i bilo bi posve neodgovorno ne navesti barem dio ovih podataka o kojima se neće raspravljati na nekoj budućoj sjednici Društva pisaca. Zarada nije baš neka, ali nije ni za odbaciti, što bi rekli kantonalni istaknuti umjetnici: skoro pedeset maraka za dva dana od jutra do mraka.
„Kako ti se čini“, pitao me je, poslije prve predaje uredno popisanog materijala, moj pretpostavljeni iz Sarajevogasa.
„Čini mi se“, odgovorio sam.
*
Sad smo bezbrižni laki i nežni.
