UPRAVO ČITATE

Mirnes Sokolović: Koliko košta jedan redak?

Mirnes Sokolović: Koliko košta jedan redak?

Nakon što su objavljeni posljednji rezultati konkursa Fondacije za izdavaštvo, postalo je jasno da su se neke stvari nepovratno promijenile. Mile Stojić koji je bio bio na čelu Upravnog odbora Fondacije od 2008. do 2016., četiri pune godine mimo mandata, od predsjednika je u međuvremenu postao pisac i nekim čudom uskrsnuo ove godine među autorima čije su knjige podržane štampanjem i honorarom od 3000 KM. Da stvari budu još nevjerovatnije, na čelu žirija (dekoriranog još Almirom Bašovićem i Mirom Petrovićem) ukazao se Hadžem Hajdarević koji na istom mjestu bio i 2011. i 2012. godine, kao ekspert za žiriranje i činovnik koji je naučio sve procedure napamet, a da se još uvijek nije pretvorio u onog zelenog kukca.

Radi se ustvari o tome, da se početkom godine, na čelu fondacije, ekipa SDA-SDP-HDZ promijenila u  SDA-SBB-HDZ garnituru i da bi dokazala da će se neke stvari u našoj književnosti stubokom promijeniti, neke činovnike je načinila piscima a neke pisce činovnicima, što je već uobičajena praksa kod nas već dva desetljeća. Tako se, naprimjer, Hadžem Hajdarević prošle godine igrao pisca, kada je podržan njegov roman, a ove godine je – uz blagoslov Fondacije – ipak odlučio preuzeti na sebe ulogu žiranta, da može podržati knjigu dojučerašnjeg predsjednika Upravnog odbora koji je ove godine pisac. Ali to smo možda već vidjeli, knjige Hadžema Hajdarevića su podržavane gotovo uvijek kad ne žirira u Fondaciji, tako da je dobivao poticaj za književnost i 2010. i 2014. i 2015.

Da se neke stvari ipak neće promijeniti, pokazuje slučaj kritičkog pisca Ahmeda Burudina, kojem su ponudili da bude pisac i on je uzeo ponuđeno s ponosom, tako da se zbog svog angažmana nalazi u nemilosti vlasti i nikako se ne uspijeva iščauriti u žiranta. Budući pisac konstantno i štancajući knjige, Burudin se ove godine morao zadovoljiti time da budu podržane tek njegove dvije knjige, nakon što mu je prošle godine nagrađena samo jedna knjiga. To je nastavak represivne prakse prema angažovanim piscima, čije knjige Fondacija podržava svake dvije godine, iako oni svake godine napišu po jednu. To što se među podržanim autorima Burudin najnormalnije pojavljuje i ove godine, treću godinu zaredom, i to što je njegova knjiga bila podržana i 2012, predstavlja zasigurno rezultat borbe najbritkijih pera da se represivni sistem otopli i dirljivi dokaz brige pisaca-činovnika prema našim najugroženijim mladim autorima.

Da nacionalistički totalitarizam samo napreduje, međutim, pokazuje činjenica da je 2010. godine bilo omogućeno piscima da budu i na čelu Upravnog odbora i članovi žirija, što je bio slučaj sa Milom Stojićem, ili da kao predsjednici Upravnog odbora Fondacije podrže manifestaciju čiji su predsjednici Programskog savjeta, što je te godine iskoristio Mile Stojić koji je potakao Sarajevske dane poezije sa 22. 000 KM. Također, bilo je moguće godinama izdašno podržavati izdavačke kuće, koje za to vrijeme konstatno štampaju njihove knjige i na kraju izdaju i sabrana djela, što je sretna koincidencija u odnosu Stojića i Dobre knjige. Čak i takve stvari su postale nemoguće nakon što su se neki larpurlartistički analitičari i lovci na leptirove počeli komesarski pratiti rad Fondacije, potaknuti prije svega ličnim netrpeljivostima i ogromnom sujetom.

S dolaskom nove garniture definitivno bi trebalo da ubuduće omogućiti piscima da, kao članovi žirija, potiču i nagrađuju svoje knjige, sami sebe, kako bi se prenebregnule već jednom ta opreka pisac – činovnik i omogućila što pravednija prosudba. Također, trebalo bi nastaviti sa pozitivnom praksom koja se pokazala u slučaju Željka Ivankovića (sarajevskog Nabokova i Ruždija u jednom), kojem ne samo da svake godine bude podržano nekoliko knjiga, nego je dvije godine zaredom njegov izdavač dobivao poticaj za istu knjigu (2014. i 2015. za Melankoliju modela). Svakako, trebalo bi dozvoliti autorima da svake godine takmiče u broju podržanih knjiga, ne bi li neko pokušao dostići rečenog Ivankovića kome je ove godine opasno zaprijetio profesor Enver Kazaz, čiji su izdavači podržani za četiri njegove knjige, tri autorske i jednu priređivačku, nakon što su prošle godine bile podržane tek dvije.

fondacija-za-izdavastvo1

Sasvim je normalno postalo da se na tim konkursima sve te persone vrte kao na ringišpilu, da najnormalnije budu poticani svi ti profesori, predsjednici Pen klubova, direktori muzeja, zaslužnici, angažovani intelektualci i borci za slobodu, mladi adepti i pisci iz taksija koji prije nego budu potaknuti budžetskim novcima moraju otići kliki na poklonjenje. Tek kasnije se isplivaju slučajevi, kao što je bilo prije dvije-tri godine, kada je roman Nađi me Damira Šabotića ušao među pet najboljih romana u regiji, nakon što nije potaknut na konkursu Fondacije na kojem su prošle knjige za koje više niko nikada nije čuo. To je bio razlog da stalni predsjednik žirija Hadžem Hajdarević piše uokolo larmoajantna pisamca i obmanjuje javnost da Šabotićev rukopis navodno nije došao pod šifrom, da ga je Šabotić potpisao svojim imenom i prezimenom, da je on čovjek šifra, a to je bilo prije svega smiješno, ne samo zato što je Šabotić odgovorio da nije čovjek šifra, nego i zato što je te godine potaknuta knjiga već objavljivanih eseja Muharema Bazdulja (koje je već ranije uređivao i jedan od žiranata), iako se na konkursu tražila knjiga proze, poezije ili drame.

Slična situacija, kao sa Šabotićem, sutra će biti sa pjesnikom Almirom Kolarom Kijevskim čiji rukopis već drugu godinu ne prolazi na konkursima. Nijedan mlađi autor koji ne gaji dobre navike rukoljuba i plemenite vještine održavanja pažnje prema starijim nikada nije prošao na konkursu, ali sve je to normalno. Sve su te malverzacije otprilike očekivane danas i ovdje, i toj bi se kompaniji pisaca i menadžera moglo preći preko svega toga, kao preko stvari uobičajene i pomalo zamorne, da se za to vrijeme svi ti intelektualci ne predstavljaju kao progonjenici, poprilično ugroženi, kritični, represirani, otpadnici, rušilački usmjereni prema svakom establišmentu, vrlo buntovni, poniženi i uvrijeđeni. Kako to oni sebi objašnjavaju?

Kad je nedavno izašla lista umjetnika kojima Kanton Sarajevo plaća dopinose za penziono i zdravstveno osiguranje, što je izazvalo podsmijeh nekih građana, reagirao je Ahmed Burić, naruživši sve one kojima teško pada što se na umjetnike izdvaja pišljivih 250. 000 KM, kritikujući i stilski odabir facebook kritičara koji su govorili da su umjetnici na državnim jaslama, što je – prema Buriću – simptom papanskog ukusa koji poseže za agrarnim metaforama. U tom tekstu, on urbano i soanjirano objašnjava kako je za tu godinu, budući lajav, kritikovao Vladu koja ga osigurava, ali čak i pisao tekstove, prevodio, čitao i tako ostvario pravo na zaštitu.

To je sve lijepo, ali zašto bi to nekoga trebalo interesovati? Sve zvuči kao privatna stvar. Napisan zbrda-zdola, dragocjen kao simptom opšteg ukusa angažovanih intelektualaca, taj tekst pokazuje da se svi ti pisci osjećaju korisno: živimo od onoga što pišemo i govorimo, kažu, i gledamo da u skladu s vlastitim svjetonazorom društveno djelujemo u interesu boljeg života građana. Aleluja! Oni doista misle da nečemu koriste i da umjetnici zaslužuju tih famoznih 250. 000 KM, ali sad se pokazuje da to nije samo 250. 000 KM. Fondacija za izdavaštvo svake godine podijeli pola miliona KM, ostale fondacije možda i više. To je već cijeli milion, i nekoliko miliona. Ali dobro, uzmimo eto da te novce kulturci stvarno zaslužuju.

Čudno je da za to vrijeme, naprimjer, ti pen klijenti fondacija žalostivo pišu o tome kako tamo neki od kulture dobro žive jer ih podupire vlast, a priključuju se i ispod svake crte dostojanstva na međunarodna sredstva.  U tome se krije zanimljivost, govoreći angažovano oni zaboravljaju da govore o sebi, kao da su neko drugi. Za to vrijeme oni ne samo da ne osjećaju da pišu na rezidencijama, s deset nagrađenih knjiga na Fondaciji, nego u isto njeguju najvrlije građanske dužnosti nagrađivanja jedni drugih i samih sebe, u interesu boljeg života svih. Ovdje, dakle, ne smije biti čudno ako oni koji tvrde da su kritični, antinacionalisti koji se tuku godinama protiv sistema, otpadnici, najnormalnije odrade dva mandata na čelu upravnog odbora neke državne institucije, ili sami nagrade svoj teški rad, svoje knjige, kad drugi nisu svjesni njihovog teškog rada i neprocjenjive vrijednosti.

Hodajući po rezidencijama i banketima, navikli da mora biti plaćeno sve što sroče, oni su, trudeći se biti što korisniji građanima koji ih plaćaju, i zaboravili da se, ako se već pisac, mora i nešto književno napisati, tako da svake godine na konkurse šalju stihovane kolumne i naparbičene izvještaje sa banketa i rezidencija koje zovu esejima (ili opet romanima). – Ako je to ta književnost, kažu da je poručio Crnjanski prije smrti, dabogda ja nikad ne ušao u nju! Ako imati problem s tim malverzacijama znači imati ličnih problema s tim personama, onda imamo uveliko problema s njima.

Ostaju ipak nada i očekivanje da će ta ekipa uskoro upropastiti i Fondaciju za izdavaštvo, kao što su prije toga upropastili Pen centar i niz časopisa, ne bi li se ti novci usmjerili u korisnije i plemenitije svrhe, a dotad bi svo radno sposobno stanovništvo koje u slobodno vrijeme ima običaj nešto švrljati trebalo staviti sva sredstva na raspolaganje u svrhu humanog zbrinjavanja tih etabliranih pisaca, jednog ugroženog i osjetljivog sloja stanovišta – tih, kako bi rekao Kiš, osoba s posebnim potrebama.


INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM