(dnevnička bilješka o nehonorarnom poslu)
Iznenadne vijesti treba da nas sustižu u neobičnom dobu dana i na neobičnim mjestima. Naprimjer, u sumrak, u prolazu kod McDonaldsa, u ulici Maršala Tita, gdje se ispod stolova prefinjene gospode, koja u miru konzumira američki proizvod, nalazi spomen ploča i jedva vidljiva okamenjena sjenka Huseina Hasanija, posljednjeg čistača cipela. Kao neka zavodljiva i zajedljiva igra sudbine.
(Pomislio sam na „Kneza ovoga svijeta“ i uvodne stihove te pjesme, koja je objavljena još prošle godine. Ona „Imalinska suza“ koju sam pomenuo, na trenutak, bila je kao podsmijeh lirskog subjekta. Proročki podsmijeh lirskog subjekta. Ti stihovi su zapisani nekoliko godina ranije, dok sam još uvijek naoružan češkom zbrojevkom radio uglavnom noću, kao revnosan security.)
Odgovor na prijavu za posao u fabrici obuće u vidu poruke mi upravo na tom mjestu pristiže na mobitel.
„Doći na razgovor sutra ujutro“.
Naravno da pristajem. Polovina je decembra i praznično raspoloženje je vidno u treperavim svjetlima kojima se razmeću prometne ulice. Hladnoća već odavno uzima danak i u ledom okovanoj ulici Ali-bega Firdusa, gdje su neki stanovi i u ovom periodu bez grijanja.
Put je jasan i ne može se zalutati: kreće se od Čaršije, s desne strane ostaje pokopno društvo Bakije, s lijeve Islamski fakultet. Zastupnici onoga i ovoga svijeta.
U ulici Vrbanjuša, na broju 45 pronalazim ulaz u fabriku. U ovalnom uredu, iskusna i srednovječna predstavnica fabrike nam vješto (bilo nas je oko desetak) objašnjava koje su naše dužnosti i šta se sve očekuje od budućih uposlenika. Uslovi su više nego primamljivi. Nešto više od tri stotine maraka iznosi mjesečna plata uz jedan obrok.
Kao ni većina pristiglih na razgovor, nemam ni najmanju predstavu o procesu proizvodnje obuće, što se ispostavlja kao prednost, jer se sljedeće jutro, kada zvanično počinje obuka, od svih koji su bili na razgovoru, pojavljujem samo ja.
„Ljekarski pregled ti nije potreban“, kaže mi u kratkom, ranojutarnjem razgovoru, razrooki i polumrtvi portir, „jer očito je da nisi zdrav, ovdje niko nije zdrav.“
Igrom sudbine, odnosno odredbom fabričke uprave, određen mi je rad u pogonu krojnice, ili krojačnice. Uzgredna napomena: pošto su novi vlasnici stranci, u ovom slučaju Slovenci, svi nazivi su na slovenačkom. Pada mi na pamet propuštena prilika iz perioda oko 2011. godine, kada kao radnik u proizvodnji aluminijske i PVC stolarije u Famosu, nisam mogao dobiti slobodne dane da otputujem u Sloveniju na neke pjesničke večeri. Tada su se slobodni dani mogli dobiti jedino u slučaju povrede na radnom mjestu. Oni koji su imali tu sreću da padnu sa skele prilikom montaže imali su zagarantovan oporavak u bolnici, što se, na neki način, smatralo zasluženim vremenom odmora. Pedantni slovenački umjetnici ozbiljno su mi zamjerili i nikada više nisu slali pozivnicu. Jazuk.
Krojnica, i prvi dani „obuke“.
„Obuka“ se sastojala u tome da „kandidat“ jednostavno stoji pored mašine i posmatra proces rada. Od jutra do mraka, odnosno od početka do kraja smjene. Nakon izvjesnog vremena, pošto zbog buke ionako ne možete mnogo da komunicirate, te većinu terminologije uopće ne razumijete, jednostavno počnete da radite na toj mašini.
Hanka – najljepša djeva iz našeg sokaka, već trideset osam godina radi u ovom pogonu i zna sve što jedna radnica treba da zna. Čeka penziju i mogućnost da posljednje godine života provede u zdravlju i brizi oko supruga koji je zbog tromboze prije nekoliko godina postao amputirac, i iz Gradskog komunalnog preduzeća otišao u invalidsku penziju.
„Odsjeklo mu je jednu nogu do kuka“ govori mi Hanka“, „ali ja ću biti njegova druga noga, samo da dočekam penziju.“
FORTUNA
„Moraš prvo naučiti vrste koža. Tip i osobine.“
Tim rječima počinje obuka.
Posebne kože idu na lice cipele, a posebne u unutrašnjost, na postavu. Na „lice“ idu jače i čvršće kože, uglavnom goveđe ili teleće, ili vještačke. U untrašnjost idu „mekše“ i prefinjenije, ovčije ili svinjske.
Kao i sa ljudima, htio sam dodati, ali ko bi sada pravio nepotrebnu raspravu.
Ko bi, doduše, i pomislio da svinjska postava ide u ove skupocjene cipele, što u praksi znači da ukoliko imućni Bošnjaci sebi priušte ovakvu obuću, moglo bi se desiti da na neku vjersku svečanost žure u prijatnoj udobnosti koju njihovim tabanima pruža svinjska koža. Kvazišerijatski gledano, obuća sirotinje je Bogu bliža.
Treći dan, dan vaskrsenja i obrat u razvoju situacije. Ispostavlja se, da nisu sve kože iste debljine i da u daljem procesu proizvodnje, prije ulaska materijala u šivaonu ili odlaska na lasersku obradu, koža mora biti istanjenjena na precizno određenu mjeru. Između 0,8 i 0,9 milimetara. „Debelokožci“, dakle, moraju proći kroz mašinu za špalt. A šta je to „mašina za špalt“?.
Trećeg dana mi je, dakle, dodijeljeno mjesto za pomenutom mašinom i odmah sam počeo s radom, s tzv. „špaltanjem“. Kao što napomenuh, dani obuke su završeni, ako su i počeli. Takav je sistem. Slovenački kratki kurs robovlasništva, kao što bi rekla Hanka ili, drugim riječima kazano: praktični prikaz tranzicije ka evropskim vrijednostima.
„Vidiš da pazimo na nove radnike“, kaže mi uredno izbrijani šef, „mi brinemo za sigurnost na radu, jer ovdje ne možeš ostati bez prstiju, ova mašina čupa samo nokte.“
Da, uistinu, koje olakšanje.
No, ne lezi, vraže, proces ide dalje, proces nezaustavljivo ide dalje i dok pokušavam da istanjim kožu za lice budućih cipela na mašini za špaltanje, jedan od tuceta nadstojnika mi dolazi za zahtjevom: „Hitno je potreban topli žig na regažiru.“
Šta je sada „regažir“? (O, kako lijepo zvuči ta fraza: „Topli žig na regažiru“!)
Regažir je dio artikla ili dio cipele, tačnije, petni dio na koji se, opet na posebnoj mašini koja radi na principu prese sa usijanim žigom, utiskuje mali znak koji predstavlja nekadašnji najveći planinski vrh jedne mrtve države – Triglav. Većini nas prepoznatljivi amblem Alpine. U slučaju da dotaknete vreli dio mašine postoji stanovita mogućnost da tako zaradite solidnu opekotinu i ožiljak koji će vas pratiti do kraja života. Već sam na pauzama viđao radnike čije su ruke bile prekrivene ožiljcima. U početku sam mislio: „Ko su ovi, bičevani?“.
U nekoliko sljedećih dana završavam na mašini čiji je naziv „Fortuna“ i gdje konačno počinje žigosanje tabanica. Proces rada je veoma sličan pomenutom radu sa žigom na regažiru, s tim što je na ovoj mašini mnogo više mogućnosti i što se otisak na tabanicu vrši kroz raznobojne vrste specijalne folije. Treba još napomenuti da sve mašine na kojima se prođe obuka postaju sastavni dio radnog dana i zavisno od potreba biva se angažovano na svakoj od njih. U međuvremenu je uprava fabrike odredila moje zvanično radno mjesto i potpisan je ugovor na mjesec dana . Žigosanje tabanica, iznos tri stotine i šezdeset osam maraka za četrdeset sati sedmično (u praksi zapravo mnogo više). Dodijeljen mi je još i radni broj – 00942, i ne mora se istetovirati na podlakticu kao što bi zlonamjerni mogli pomisliti.
Lijepo je, toplo i lijepo, doduše, pomalo bučno. Ujednačeni zvuk usijane prese i miris kože koja se ne opire.
Neka nam „Fortuna“ bude od pomoći. I bila je, jer je polovinom januara nama, novopridošlima, dodijeljena prva plaća za polovinu decembra 2016. godine, a iznosila je 147 konvertibilnih maraka i devet feninga.
„Čime se bavite, gospodine.?“, pitat će me simpatična anketarka na ulici.
„Žigošem tabanice, i to ne u slobodno vrijeme.“
U kafani Balkan, nakon cjelodnevnog žigosanja, Rastropovič mi kazuje kako je jedan od aktuelnih tekstova u bošnjačkom eminentnom stranačkom časopisu, priča u kojoj glavni junak muku muči sa prepunim trbuhom od inih poslastica koje se spremaju povodom određenih svetih dana. Mudri cinici bi rekli da je u ovoj mrtvaji koja polako ali sigurno nestaje i u kojoj je više od polovine stanovnika, kako vole da poentiraju novokomponovani analitičari, „na rubu elementarne egzistencije“, muka spomenutog junaka posve primjerena kao tema. Ne znam samo otkuda u onima koji odlučuju toliko nagomilane paranoje.
Ja kroz bulevare nekog Ali-bega Firdusa koračam
kao kiša
