Dijete, otac ti je mrtav.
A što ćeš sada? Kako li ćeš živjeti?
Ko ptice, majko.
U ono vrijeme godišnja su doba u Gradcu ispod Ilinjače bila mirisnija. I sad kad uz potok vidim leptira sav se stresem, a nosnice snažno, sprži sjećanje na miris ispucale zemlje i bazd našeg smetljišta u Begovom sokaku. Sva su mi sjećanja na to minulo doba najprije u nosnicama. Odatle kao da sve počinje. Pa i ova priča i njen kiselkasti vonj.
DIVLJINA. Bilo je tako dana u našoj Potpločnici, u svim godišnjim dobima, kad bi otac i majka podivljali. A ta izba u kojoj smo tavorili svoje dane, tada, pretvarala se u sablastan cirkus. Kao da se radilo o dva zla klovna, koji vas hoće nasmijati, ali samo što nisu iz skrivenih džepova povadili noževe. I naočigled zbunjene publike iskasapili jedno drugo. On je bjesomučno pio. Ali nikad to nije bio tipičan otac tiranin koga se trebalo plašiti. Bio je, kako je mati govorila, nedonošče u svakom smislu riječi. Majka bi ga znala uhvatiti krvnički za uho i uvrtati ga tako dok on koljenima ne bi dodirnuo pod. Izgledala nam je kao neki stručnjak za đijuđicu, a on bi cvilio kao poslušno paščence. Oholila se pomalo plemski i nadmeno se nadnosila nad njim govoreći nam:
– Ovo vam je otac, govno od čovjeka.
FARMA SVINJA. Otac je u to neveselo vrijeme radio na obližnjoj farmi svinja. Redovan je ritual bio da se onako uprljan svinjskim đubretom pijan dotetura u Potpločnicu. Često je umjesto namirnica neophodnih za kakav takav porodični obrok, pravdajući se prijekošću i škrtošću vlasnika Svinjogojstva, donosio samo oguljevinu i stari hljeb koji je prethodno toga dana kuvao svinjama. Bili smo tad jedna mršava svinjska familija, moglo bi se reći. Tjerana crvenim vjetrovima i ušima. Jednom, nakon što se satima nije pojavljivao kući, majka me je poslala u ekspediciju da ga pronađem. Što je za mene bio događaj godine. Otac je bio prilično težak na paru. Novac je donosio i u kuću, ali kroz iglene uši je gledao na njega. Samo je u trenucima svog alkoholnog pomućenja, kao da se nastojao iskupiti, ponekad driješio kesu. To je tada značilo za mene bar nekoliko stripova ili sedmični sportski magazin koji smo redovito nastojali pratiti moj prijatelj Duga senka i ja.
RANICE. Istina, ja tada nisam ni mogao čitati, jer je moje ranjeno oko, uduplavajući sliku pri čitanju, stvaralo vrtoglavice. Pa sam nestrpljivo oblijetao oko kuće Duge senke koji je imao nešto više sreće sa čitanjem, iščekujući da on dobije roditeljsku dozvolu za izlazak. Ponekad bih tajno, kad bi se čekanje odužilo, a moja nestrpljivost porasla, upuzao u njegovu kuću i neprimijetno, dok on sa ukućanima sjedi za trpezarijskim stolom, na koljenima šmugnuo pod stol u dnevnoj sobi. U takvim prilikama, slušajući pomno udar kašika o sve praznije tanjire i predano srkanje složnih usana i jezika, vrijeme sam kratio zabavljajući se vlastitim nosem i ranicama kojih je po mojim nogama bilo mnogo. I danas, decenijama poslije, njegujem iste rituale. Ćopanje rana sa tijela i njihovo obilato konzumiranje glavni je izvor proteina, vjerujem. Ili to moj strah od gladi ovo progovara.
Jednom sam u svom špijunskom pohodu, zabavljajući se pretvrdlom dunjom koju sam uspio zgrabiti kao vrijedan plijen sa starog kredenca, nehotično ostao zatočen u toj kući do narednog jutra. Majka je presvisnula od brige. Kad su se Duga senka i njegovi konačno vratili, pronašli su me zblanutog i isprepadanog sa krvavim nogama. Strah sam tjerao tako što sam vrhom bašlije cijelu noć pisao po koži. Vjerujući valjda, poučen Indijancima iz stripova, da ta hiromantija na vlastitom tijelu tjera zla priviđenja i sablasne prikaze. Ali nisam se toliko bojao biti sam u mraku, kod nas je svjetlosti bilo u rijetkim noćima, a na glad sam svikao. Užasavajuća je pak bila priča o Tavanu kod Duge senke koji čuva bombe iz rata. Šta ako ih sunce pregrije, ako puknu! Nisam to nikome rekao.
DUGA SENKA. U tim čitalačkim praznicima, izazvanim očevom darežljivošću, ni Duga senka nije imao mnogo više sreće – bio je razrok, ali smo sa tom poremećenom optikom ipak uspijevali ponešto doznati o zbivanjima u svijetu sporta. Koji nas je tada jedino i zanimao. Ako je ikakav svijet sem tog našeg nesvijeta za nas tada i bio. Televizija je u to vrijeme još uvijek hvatala samo pokoji kanal, ako je antena bila ona napredna: zvali su je riblja kost. Mi smo imali neku žicu zabodenu u televizor, jer je otac bio neponovljiv majstor. U svom dunđerstvu, čega god se laćao, bio je, sad mi se čini, istinski predstavnik neke nove tehnološke revolucije. Mogla bi se zvati: Sve za sve. I sve radi dok se ne pokvari. Neka grumfovski bravurozna naprednost sigurno.
VJEŠTAC. Kad sam to poslijepodne, na koje me sjećanje sada upućuje, došao do štala u kojima je otac radio nisam ga vidio na uobičajenom mjestu; oko velikog kotla u kojem je kuhao svinjama. Znao sam za još jednu njegovu logu na vrhu štale. Zavalio bi se u sijeno, i krišom, a krišom je najslađe pio, naginjao iz neke od svojih mnogobrojnih i raznobojnih flaša. Spektar tih flaša najbolje se odražavao u njegovoj bajti u Potpločnici, sva je do plafona bila zatrpana flašama različitih oblika i boja. Neprestano je nakon rada u svinjogojstvu teturao po smetljištu, čeprkao čizmom po sadržaju i nakrivljene kape, s rukama na vreći preko leđa, tražio nove flaše za svoju kolekciju. Sve do dana dok ih majka u naletu svoje manije nije spalila na ogromnoj lomači. Tad ga je kunula, i poželila žrtvovati. Vikala je:
– Ti si vještac, treba te spaliti!”
Ipak, to ga nije omelo. Svakog smo proljeća imali ritualna paljenja na livadi preko puta Potpločnice. Majka je neprestano ponavljala kako će mu se jednom u neku od tih flaša popišati, pa nek onda naginje koliko mu volja.
SNOVI I SVINJE. Nisam ga, međutim, našao ni u toj njegovoj bajti. Samo sam začuo neku tutnjavu, neko pljeskanje po živom mesu. Strčao sam, preskočio preko dasaka i bio već u oboru. Vidio sam oca kako se grčevito bori sa svinjama. Koje ga napadaju. Pijan je zaspao među njima. Izgladnjele svinje, koje je cijeli protekli dan u pijanstvu vjerovatno ispustio nahraniti, počele su ga gristi. Epilog je bio da je ocu stradala peta. Svinje su oglodale prvo njegov gumeni opanak, a potom je smrskana i petna kost. Nekom močugom sam ih uspio rastjerati, i oca pridići da izađemo iz obora podivljale krmadi. Vodio sam ga pod ruku kući kao kakvo poljsko strašilo. Alkohol mu je dodatno stvarao šupljine u mršavom licu. Mati bi govorila da se vuče k’o avet kad bi ga takvog vidjela. A izraz bola na licu zbog pojedene pete činila ga je još većom kreaturom. Jedna je stvar bila pronaći ga, a posve druga dovesti kući. Tako unakažen on se počeo opirati, znao je da će majka i ovaj put izvesti niz svojih borbenih zahvata. Ni meni se tad, kao potomku, nije pisalo najbolje. Jedva sam ga doperjao u Potpločnicu. S početka me je odgovarao da se materi bilo šta kaže. Ali kako ga je bol sve više odvodila u bunilo, bili smo prinuđeni saopštiti istinu. Ona se propinjala na pete i vrištala, bio je to cijeli arsenal psovki i kletvi. Potom je sa svinjskom mašću i lugom napravila melem, i ne prestajući uzvikivati vezala očevu nogu.
KAPLJICA. Mjesecima kasnije otac je hramao, toliko da mu je ta navika ostala i u godinama poslije. A sad mi se čini da ga i ne pamtim drugačije, nego tako iskrivljenog i kljakavog. Dok su ga njegovi pajtaši ispred prodavnice podbadali da je vidio bijele svinje u pijanstvu, on se pravdao pred njima i znatiželjnom rodbinom da šepa zbog bruha nastalog usljed teškog rada. Tek tri mjeseca poslije prvi je put ponovo otišao u Svinjogojstvo. Idem, govorio je, svojim dželatima. Mojim krvnicima, i braći. Iako je zauzeo čvrst stav povodom alkohola, jer cijeli se porodični proces vodio u tim mjesecima po tom pitanju, ploskicu u unutrašnjem džepu vindjakne pravdao je time da se mora rakijom namazati po koži, kako bi ga svinje lakše prihvatile. “Navikle su na mene takvog, šta da radim”, trtljao je kroz svoju osiromašenu vilicu. Tokom mjeseca bolovanja otac je izluđivao cijelu Potpločnicu pokušajima svog domaćinluka. Sve ono što je visilo, otpadalo i krunilo se, nastojao je zakrpiti. Nemajući, međutim, podrške u dobroj kapljici, na što je majka budnim okom pazila, provjeravajući njegovo stanje po više puta na dan, brzo je gubio strpljenje. Za njega je posao bio povod za kapljicu. Gdje bi se našao u poslu, tu bi se zadesio i u piću. Pa je sve ono što je trebalo popraviti ponovo ostalo, majka bi rekla, “na pola kurca”. Šta je, rekla bi, danas nemaš inspiraciju? On bi samo u bradu nešto promrsio i zaždio preko livade. Gegao se tad kao pingvin iz Betmena. Bio je idealan negativac za našu maštu. Ponekad smo u svojim igrarijama oko kuće iz prikrajka na njega ispaljivali drvene strijele. Konačno, s ponovnim njegovim odlaskom na farmu svinja kotarisali smo ga se bar tokom dana.
PROLAZILI SU DANI. Rituali porodičnih bitaka s vjetrovima su se vraćali. Svako godišnje doba, nosilo je svoje rizike na tom trusnom tlu. Kiše su neumorno padale, vukli smo lonce i drugo posuđe po Potpločnici, hvatali kišnicu. Vode je bilo u takvom izobilju da se u našoj spavaćoj sobi moglo igrati papirnim brodićima. Dugo sam maštao da ću zbog te kišnice biti dobar plivač, i možda vaterpolista. Najgore je, ipak, bilo uoči nulte godine. Plivali smo danima. Već mjesecima se trubilo u komšiluku i na televiziji kako postoji izvjesna mogućnost da svijet početkom novog milenijuma prosto jednim potezom nestane. Ide, govorilo se, neki meteor prema nama. Gotovo. Smak svijeta. Strah se sve više uvlačio u mene. Iz prikrajka, dok bih glodao kakvu koru hljeba ili naginjao mlijeko iz šerpe, čuo bih kako majka uz kafu pripovijeda sa komšinicama da se s Višom silom nije šaliti. “Iskvarilo se sve, iskvario se narod. Pa, eto ti”, ponavljale su kao u kakvoj mantra.
LETAK ZA SMAK SVIJETA. Vrhunac je ipak nastao kad je otac iz Svinjogojstva donio neki letak, ko zna od koga pokupljen, na kojem je pisalo da se svi trebaju pripremati za Sudnji dan koji dolazi. Majka je to posve ozbiljno shvatila i iznenada preblijedila. A ja sam neprestano zapitkivao kakav je to dan i šta se na njemu sudi. “Mama, jel to neki čiko kao Pjer Lujđi Kolina?” Samo me je prijekorno pogledala i oduhnula. Otac je još dometnuo, da mu je pričao neki čovjek, koji se savjetuje sa popovima, da je velika kišurina predznak Sudnjeg dana. “Tako je bilo i za vrijeme Noje, on je onda na božiju zapovijed napravio brod i spasio žene i djecu, i od svake životinje po dvoje. Ih, da mi samo radi ona moja oblarica, začas bi ja za nas čamčić napravio”. Još je rekao da će, kako biva, i mrtvi na dan smaka svijeta ustajati. Majka se na to tri puta prekrstila. I time kao otjerala prvotni šok. Da bi zatim žurno započela veliko spremanje. Gotovo je kao za slavu sve panično dovodila u red u obaruštini naše Potpločnici. Neprestano ponavljajući, kuku meni ako tata ustane, odmah će se u grob vratiti kad vidi gdje živimo. “Na šta smo, od nolikog imanja, spali”. Ona je uvijek sve upoređivala sa svojim umrlim ocem. On je bio mjera ponosa, baš onoliko koliko je moj otac bio sramotna utvara.
STRAHOBE. Uz Novu godinu trebalo je da se u kući Duge senke okupimo, i uz sokove na razblaživanje, i pokoju prošvercovanu pivu, proslavimo. Nakon što je otac donio letak, i nakon što je svakog dana u novinama čitao feljton od nadolazećem armagedonu, pa nas uz večeru zagonetnim tonom znalca izvještavao o strahobama koje slijede grešnicima, ja sam od proslave odustao. Dugoj senci sam slagao da putujemo kod tetke u Inđiju, i hvalio sam se kako ću dobiti nove kopačke tamo. U sebi sam ipak ćutao strah, htio sam ipak biti uz svoje kad sve to pukne. Nisam bio siguran da li sam i ja grešnik. Jer sam jednom sa Dugom senkom zapalio polje kukuruza, i mačku razapinjao na krst. A nisam ni htio da me zaborave ubaciti u taj brod. Možda ću vidjeti i slona. I mislio sam, možda oni ipak nešto pomognu. Možda otac nađe neku oblaricu pa napravi brod. Izbajaće nešto, sastaviti neke trave pa da jedini mi ostanemo. Kako ona jaja ostanu po tri mjeseca svježa kad ih baba zatrpa u pšenicu. Maštao sam u nadolazećim danima da smo jedina porodica na svijetu. Pomalo mi se i dopadao taj smak svijeta. Šta bi sve kad silan svijet nestane moglo ostati za mene. U opštoj pometnji, i majčinim pripremama za ustanak mrtvih jedino je otac pokazivao neobičnu smirenost. Kljukao nas je sve strašnijim pričama, ali se nekako ispravio, pogospodio. Nosio je čak one očuvane narandžaste pantole na tregere, i nove gumene čizme koje je odnekud donio jednog dana. Možda je potajno i on maštao o svim napuštenim podrumima s rakijom.
SVANULO JE. Progledao sam i oči mi je zapljusnuo siv, blatnjav dan. Disao sam vlagu i mem pokislih zidova. Nalaktio sam se na hladan beton prozorskog okvira i kroz prozor nastojao vidjeti šalju li oblaci kakvu poruku. Šta li će biti večeras u ponoć? Napolje nisam smio, jer morao sam opravdati odsustvo kod Duge senke. Prebijao sam se po Potpločnici, tražeći u licima roditelja neko objašnjenje. Oni su se, začudo, držali tiho i dostojanstveno. Kao da su sve to prihvatili mirno. U meni je sve više rastao strah. Znam da sam jednom sanjao da sam umro. Bilo je strašno. Od tad se bojim otići predaleko u šumu. Dan se vukao, majka je neumorno spremala što je imala za doček. Mene je sve više izjedala nelagoda. Šta ako stvarno nestanemo, šta će onda biti? Hoće li i Žućka krepati? Zatim smo predveče sjeli oko stola, i majka je s daljinskim u ruci označila početak svečanosti. Čekali smo. Važno je da smo zajedno. Pa i ako pukne, svima je. Nije samo nama. Uz večernji program, zabavne numere i pošalice voditelja koji je razdragano vikao, kao da hoće otjerati strah od smaka svijeta – mislio sam, otac je nadahnuto pripovijedao kako bi on htio sresti, ako mrtvi počnu ustajati, svog djeda. Eh, kako je taj pio. Veselo je uzvikivao. Sve je propio. Majka je zagranala na njega, ne plaši mi djecu.
- Đed, raspikuća k’o I ti. Da se moj tata ukaže, to bi bilo nešto. Mlad ode, ni zapamtila ga djeca nisu.
BUČNA SVJETLOST. Odjednom, dok je televizijski program dosezao svoj vrhunac, začula se neka vika s polja. Jedno preko drugog smo poletili pred kuću. Komšije su mahnito pokazivale ka nebu. Mjesec je bljesnuo veći nego ikad, a oko njega su se koncentrično formirali nizovi krugova. Nisi ih mogao sagledati. Nešto mi je duboko zatutnjalo u utrobi, brzo smo se potom povukli preplašeni u kuću. Vidim unezvjerene poglede oko sebe. Ali niko ne želi pred nama odati paniku. Otac pojačava novogodišnji program. U gužvi je, izgleda, negdje već malo cvrcnuo. Atmosfera se ipak nekako raskravljuje, i noć se nastavlja. Negdje malo prije dvanaest, dok se peteročlana porodica tiska na trosjedu, da smo bliže jedno drugom, dok u kadar ulazi poznati pjevač da odbroji ulazak u novi milenijum ili smak svijeta, nešto iznenada zatutnja. Prasak. Kuljanje dima. Mrak. Majka vrisnu. Počinjem ponavljati školsku molitvu za koju je pop rekao da je se treba sjećati u teškim danima. Samo da mi preživimo, pa nekako ćemo. Ili kad bi mogao bar otputovati u Njemačku kao onaj komšija. Kad imaju hljeb koji je svjež tri dana, onda sigurno tamo i nema smaka svijeta. Iznenada se na prozoru ukaza crna sjena. Čuje se neko popijevanje. Pomislim, evo ih, mrtvi su počeli ustajati. Neko je rekao da će anđeli na taj Sudnji dan pjevati. Šta li će sad biti. Sav obamreh. Ne razaznajem više ništa. Povlačim se dublje u majčino krilo. Da ovo nije pokojni deda, strahoba me presječe. Ne, ovo je neko poznat. Neko mršav i visok. Odjednom olakšanje, kao da se odvezao neki čvor u mojim grudima. Otac. Već se nekako iskrao, i sad zabačene glave naginje flašu. I tiho pjeva, onu svoju: “Imaš li malo, ljubavi za mene…”. Kad sam na svom uhu osjetio majčin vreli glas kako ga opet kune, razbistrilo mi se, to je ponovo pukao naš stabilizator za televiziju.
PONOVO SU KIŠE PADALE. Otac je nakon burne novogodišnje noći otrpio tri mjeseca novog majčinog ignorisanja, i salvu pogrda. Propast smaka svijeta za nju kao da je bio poraz. Čime je otac bio idealan krivac i meta njene česte razdražljivosti i mentalne pomućenosti. Novi je milenijum, govorili su, stigao. Meni se, međutim, činilo sve jednako starim. Ponovo su kiše padale, ponovo smo željno čekali sunce da ugrije naše zidove. Jedino se otac nekako smanjio i postao tiši. Sve je više zapadao u neku samo njemu znanu melanholiju. Posla u Svinjogojstvu više nije bilo. Po cijeli dan bi lutao. Majka je sve nemilosrdnije napadala. Optuživala ga je za sve i svašta. “Ajde što mene patiš, s tobom sam prodeverala i najcrnje. Al’ što se jadan ne bio svetiš ovoj maksumčadi?”, govorila je. On kao da je nije ni primijetio, samo bi na rame nabacio svoju vreću i otperjao u potragu za flašama. Ona je izaglasa kunula, komšiluk se najprije sažaljevao, a onda potajice smijao.
BUNAR. Gledao sam ga iz daljine kako ide preko polja i odjednom mi je nekako bio drag. Poželio sam potrčati za njim i okačiti se o njegovu vreću. Poput sjene je iščeznuo u taj blagi sunčani dan. Kasnije, dok sam zadubljeno zakivao eksere u svoju novu pušku, čuo sam majčin vrisak. Potrčao sam, i na pragu Potpločnice sam je vidio kako pada preko ruku vlasnika Svinjogojstva. Pozvao me je rukom k sebi. “Stari ti se ubio”, rekao mi je “pucao na bunaru u glavu i upo u vodu”. Ništa mi nije bilo jasno. Ali on je znao plivati, pomislio sam. Maloprije je vukao svoju vreću. Onda mi je sinulo kroz glavu da je majka govorila da kad bi sutra umrla ne bi je imali čime ni sahraniti, morali bi je paščadima na smetljište baciti. Baš sad imamo najmanje para, neće valjda otac sad biti na smetljištu pa će ga Žućka pojesti kad se otkine s lanca.
SAHRANA. Treći dan nakon što smo oca spustili u zemlju na kraj brežuljkastog groblja ustao sam rano prije svih. Neprimjetno sam se izvukao iz Potpločnice, u očevoj bajti nazuo njegove velike čizme i sa eksera na zidu skinuo bijelu vreću. Uputio sam se ka smetljištu. Kopao sam vrškom čizme i razabirao među smećem najšarenije flaše. Punu sam ih vreću nakupio, a onda sam požurio tako opremljen na groblje. Htio sam prirediti iznenađenje prije nego ostali dođu u posjetu da se ono, kako kažu, spomene duša. Iako ja nisam znao kako se to spominje, mislio sam da je to nešto što bi i ocu bilo drago. Flaše sam iz vreće prosuo na rosnom vlažnu travu pored očeve humke i počeo ih redati po njoj. Kako će mu samo biti drago, pomislio sam. Posve sam se bio zanio redanjem flaša, kad sam ispred sebe ugledao poznate majčine natikače. Stajala je iznad mene i gledala šta radim. Na trenutak se kao zamislila, a potom mi nježno spustila dlan na potiljak. “Isti si on, sunce tebe grijalo”, rekla je. Bacila je stručak cvijeća, kleknula kraj mene i počela redati ostatak flaša na očev brežuljak zemlje.
Fotografije: Zerina Nezić i Almir Kljuno / Levbav
