(crtica iz djetinjstva)
Kad okopni snijeg na Čemernu i nestašno proljetno sunce vrati gorske potoke u sićušna korita, kad kaljave puteve kojima su išli đaci iz udaljenih sela i zaseoka uokviri tamnozelena trava i prekrije puhor, u OŠ „Hasan Kikić“ Župča pojavljivao se mađioničar Arabelo. Njegov dolazak odavao je žuti VW transporter parkiran na igralištu iza školske zgrade. Na čarobnim kolima postrance je bio nacrtan bijeli zec, izvirivao je iz cilindra povjerljivo namigujući posmatraču, a nad dugim špicastim ušima te životinje za pokuse širokim stiliziranim slovima u nijansama od briljantno ružičaste do otrovno zelene preljevalo se artistovo magično ime.
Arabelo nije imao satenski plašt, ufitiljene brkove i kosu zalizanu briljantinom poput Leona Giglioa Mandrakea ili Jaspera Maskelynea. Bio je svježe obrijan i kratko podšišan, odijevao je uske svilene košulje kojima je posuvraćao rukave do nadlaktica kako bi stado osnovnoškolaca uvjerio da u njima ne skriva trik. Nastupao je u pratnji zgodne asistentice… ponekada su bile dvije.
Foto: Zerina Nezić
Interes za predstave gospodina Arabela povećao se otkada nam je efendija u mektebu ispričao da je u knjizi „Razgovor sa džinom muslimanom“ predočen jasan dokaz da Davidu Coperfildu nisu potrebne zgodne asistentici jer mu pri izvođenju trikova asistiraju džini. Ispričao nam je i da su se tri čovjeka rastavila od pameti čitajući tu knjigu – jedan u Kaknju, drugi u Visokom, treći negdje kod Maglaja. Tih godina svi smo bili opsjednuti Davidom Coperfildom. Pričalo se da Coperfildov trik sa portalom nije uspio sve dok sa nastupa nije izbačen neki starac što je tiho mrmljao arapski. Dvije verzije različito su predstavljale događaj: u jednoj bi prisustvo dobrog roba božjeg osjetio Coperfield, a u drugoj bi redari opravdali novac kojim su plaćeni i razlog zbog kojeg su unajmljeni. Prvo stidno kod pojedinaca, a onda kao aksiom kod većine, ubrzo se formiralo uvjerenje da se i na Arabelovim predstavama odvija nešto mračno i neprijateljsko, nešto čemu se treba suprotstaviti nečujnim arapskim jezikom. Tako su se u kolektivnoj uobrazilji đaka OŠ „Hasana Kikić“ Župča mađioničarkse predstave pretvorile u metafizički obračun s nevidljivim neprijateljem.
***
Te prve poslijeratne godine bile su nepovoljno vrijeme za racionalizam, pogotovo dječji. U govornoj upotrebi našeg jezika još se nije bila ustalila riječ tranzicija, a amidža Suljo je vjerovao da se Radovan Karadžić skriva u šumama oko Ilijaša.
– Samo vi idite u ribu, a Karadžić hoda, govorio je.
U tom dobu prije početka privatizacije vjerovalo se da su neku kuću u Lješevu zaposjeli duhovi. Pričalo se da se jedan lokalni preprodavač lakih droga pokušao obračunati s njima, ali da se iz poduhvata vratio blijed i uvjeren da bi za taj posao, kojeg je nazivao istjerivanje duhova, trebalo minimalno deset hafiza da bi se valjano obavio. „Svaki da uči različitu suru“, govorio je…
Vjerovalo se tih dana i da je nekog demobilisanog borca Armije Republike BiH kod pravoslavnog groblja u Podlugovima sleđa zaskočio zombi. A nana Muniba je vjerovala da će dobit „certifikate“ i postat bogata žena.
***
Poput svih nesretnika koje je dobri bog obdario raciom skeptika lično sam smatrao da nečiste sile nemaju nikakve veze sa predstavama gospodina Arabela i da za sve to postoji vrlo jednostavno objašnjenje.
- Pa eto, hajd objasni kako je Dejvid Koperfild prošo kroz Kineski zid.
- Kad Arabelo prođe kroz bilo kakav zid, objasnit ću.
- Objanićeš ti kurac od ovce. Bolje bi ti bilo da vjeruješ da mu pomažu džini…
Arabelove predstave su, međutim, bile jednostavne, skoro da se može reći priproste. On nije mogao kao Harry Houdini, viseći s kreveta glavnom nadolje, trepavicama podići tuce igala s poda. Naš artist je izvodio petparačke trikove sa novčićem i kartama, vrpcama, konopcima i svilenim rupcima, cilindričnim kutijama sa duplim dnom, kineskim karikama i spužvenim lopticama, a u grande finalu birao je iz publike dvojicu dječaka i tražio od njih da ga vežu elastičnim konopcem. Iz publike su obično izlazili prerano odrasli rudarski sinovi, trinaestogodišnjaci koji su pod rebrima nosili tridesetdvogodišnje duše, njihovo kruto nesnalaženje dok je Arabelo izvlačio šaku iz konopca, pokazivao im sa koje strane treba jače potegnuti, i ponovo je vraća u omču, izazivalo je lavinu smijeha. Bila je to zaglušujuća komedija koja je u paniku tjerala vrapce ugniježđene pod krovom školske sale, ali teatar pred našim očima nije stvarala nikakva pojava sa onog svijeta, nego magija nesporazuma.
Foto: Almir Kljuno
Arabelo me ipak uspio ostaviti bez argumenata protiv njegove vještine, i to tako što se jedne godine jednostavno nije pojavio. Umjesto njega na pozornici u fiskulturnoj Sali stvorio se mađioničar Arkana.
Ništa nije odalo Arkanin dolazak, nije bilo magičnih kola, nije bilo plakata i školskog oglasa, karte za predstavu se nisu mogle kupiti kod školskog blagajnika. Pozornica na koju je laganim korakom stupio Arkana bila je pretrpana golemim drvenim kutijama, devetnaestovijekovnim kovčezima i još starijim škrinjama i seharama. Bio je to sredovječan čovjek sa tankom, šiljatom sijedom bradom. Glava mu je bila omotana purpurnim turbanom sa kičankom pozada i krupnim zlatnim krugom iznad čela. Nosio je istočnjačko odijelo nalik onome kakvo je o bajramima odijevao Šerif Begić, ali s jednom upečatljivom razlikom – Arkanino odijelo bilo je grimizne boje, što je kicoški detalj netipičan za mušku modu u Župči. Taj crveni mag i fakir ubrzo je logiku mog dječjeg racionalizma pretvorio u paramparčad. Arkana je mogao vratiti biološku evoluciju unatrag i od goluba načiniti zmiju, mogao je gutati vatru, kao sladoled iz korneta, mogao je, zatvoren u crnu kutiju, izmaći tucetu mačeva ili neozlijeđen podnijeti ubode, ali najsnažniji utisak polučila je hipnoza, kojom je vladao suvereno poput morskog cara.
Poraz logike doživio sam kao trijumf uobrazilje i od toga dana postao pasioniran kolekcionar priča o mađioničarima.
***
Vrijeme mađioničara prošlo je neosjetno, kao što prolaze godišnja doba. Oni su nastavili dolaziti, ali je interes za njihove predstava prirodno nestao, onako kako iščezne fatamorgana. U publici se skupljalo jedva deset posjetilaca. Zavladalo je mišljenje da duhovni užitak u borbi protiv džina nije vrijedan jedne konvertibilne marke. Na kraju su mađioničari savršeno nestali, kao pravi gospodari magije.
U tom periodu poslije razdoblja mađioničara Župču je poput morske oluje zapljusno talas realnosti. Iz tog potopa iznikao je narodni materijalizam, koji je ubrzo uzeo maha kao plamen koji guta suhu šumu. Tih godina lokalni preprodavač lakih droga shvatio je da mu duhovi nisu konkurencija na tržištu, pa se okrenuo utjerivanju dugova. Umjesto živih mrtvaca iz pravoslavnog groblja, demobilisane borce Armije RBiH počeo je s leđa zaskakati život. Jednoga dana nana Muniba je „certifikate“ jednostavno počela zvati „falcfikati“. Samo je amidža Suljo do smrti ostao ubijeđen da se Radovan Karadžić krije u Zekinom viru.
