Ne bih volio da ostane u tami slučaj Pjer Luiđija Fisikele, aeromodelara, koji je imao veliki uticaj prije nekoliko godina, na nas mlade literatore. Možda bude od pomoći studentima koji tek počinju, možda dođe nešto kao pouka sada kad je sve gotovo. Zadnji put sam ga zatekao na buvljaku, slučajno svrativši nešto iza podne, između željezničke pruge i Energoinvesta, bio je svo svoje djelo strpao u tri kutije, bili su tu avioni zatrpani cipelama, podebelim knjigama, kožnim tašnama, nekim papirima, božićnim drvetom na rasklapanje, česmama, lampom i sijalicama, kao da je svo svoje pokućstvo donio i izložio, ponudivši ga za petnaest maraka fiksno.
Radilo se, mislim, ipak samo o tome da se želio riješiti prošlosti. Znali smo da se već neko vrijeme pokušava izaći iz aeromodelarstva, vidio sam da njegove letjelice, strpane tako u kutije, polomljene, nisu ličile na sebe, bile su to obične šipke s metalnim krilima, preprodavač Moke ga je pitao koliko cola imaju te cijevi. Bilo je određenog dostojanstva u Fisikeli tog dana, ličio mi je na akcionara koji je sedam godina ustrajno ulagao u određeni sektor, ludo uvjeren da će mu to nekad donijeti profit, sada je definitivno bio kapitulirao. Nije se ništa dogodilo, iako je godinama bio strpljiv. Neke kolege marksisti su se obradovali, kad sam im poslije pričao, njima nije ličio na akcionara, nego na reakcionara. Tog dana mi Fisikela reče da je našao pristojan posao, nije htio reći šta radi. Bilo je jasno da nema nikakve veze više sa aeromodelarstvom.
Foto: Almir Kljuno
Ni u narednim danima, iako smo se svi trudili, nismo uspjeli otkriti gdje se zaposlio. Viđali su ga u raznim dijelovima grada, u žurbi, bio je u formi i brzo hodao raznoseći nešto. Njegova hitrost nije nikoga čudila, sjećali smo se vremena kad se u slobodnoj letačkoj kategoriji takmičio na Mostarskom blatu, tada je pretrčao skoro šest kilometara prije nego je bacio svoj avion. Aeromodelari moraju biti u vrhunskoj formi. Bilo je to ona godina kad je završio sedmi na rang listi Svjetske zrakoplovne organizacije u kategoriji F 1 junior. Proputovao je sve zemlje bivše Jugoslavije takmičeći se. Čudili smo kako je tako bio u kondiciji kad je danima prije toga bio zatvoren u garaži, konstruišući svoje avione.
Nama je bio najviše zanimljiv po tome, jer je bio pun savjeta po pitanju literatorstva. A gdje lova, a gdje je lova – kreveljio se tada Fisikela – kakva lova, jebala te lova, nema love nigdje, nema čak ni u aeromodelarstvu, otkud će biti u književnosti, ako hoćeš zaraditi, idi se zaposli fino u Bh Telekom. Nemoj da zamaraš ljude! Pratio nas je i na jednoj promociji, dok smo mi držali konferansu, on je ispred pozorišta do iza ponoći puštao avione, osvijetljen raznobojnim svjetlima sa trga, odakle je dopirala techno muzika, bio je zanesen i razigran u tom snopu svjetlosti kao DJ. Rekao je da su njegovi avioni noćas pomogli građanima prolaznicima, isto onoliko koliko su našoj publici pomogle naše knjige, na toj seansi. Kod njega je sve bilo lako, neki među nama, pa i ja sam, sanjali su da će jednog dana izvući malo koristi od pisanja. On nas podučavaše da je pisanje posao za osobe sa posebnim potrebama, kad bi čuo da je neko ostao kući pišući i čitajući po nekoliko dana, pitao ga je da nije šta bio bolestan. Želio je upoznati profesionalnog pisca da ga pita zašto je čitav život na bolovanju. Kad je kasnije on propao, mnogi su mu vratili milo za drago.
Nije se sjećao koji je bio fakultet završio, govorio je da to ništa ne znači, otići po diplomu za njega je bilo isto kao da je otišao izvaditi rodni list. Priznao mi je jednom da bi volio raditi na fakultetu kao liftboj, da razvozi ljude po spratovima, to mu je mjesto bilo jedino zanimljivo. Jedan svoj avion nazvao je po magistrici koja je po medijima paradirala s diplomom, uplakano optužujući cijeli kosmos što nema posla. Bilo je godina kad mu je uspijevalo ne učestvovati ni u čemu, nije pripadao nijednom aeroklubu. Sedam godina uspjelo mu je jesti hljeb darovan s nebesa. Dok smo svi mi išli na razgovore na posao, on je protrčavao pored mene na Ilidži, hvatajući zalet da baci u vis svoje letjelicu koju su kasnije našli u Trnovu, trinaest kilometara odatle. – Nemojte očekivati da prođete na konkursu, ako ste kvalificirani samo za nesretnike. Evo ja neću da radim i to je već, vidite, društveni problem.
Foto: Haris Imamović
Nikako mu nije bilo jasno zašto bi neko od dvadeset i pet godina otišao u neku kancelariju, da sjedi pogružen jer ne zna ništa raditi. Nekoliko puta pošao je na te intervjue čisto iz zajebancije. Sjećam se da je problem obrazovanja jednom menadžeru edukatorstva elaborirao brzo i lako. – Uzmite jedan razred, neka im bude učitelj brat, vehabija, i uzmite drugi razred koji će podučavati edukator koji je prošao vaš kurs dobrodušnosti. Onda ih nakon mjesec zamijenite, ili ih mijenjajte po polugodištima, djeca će postati tako kompletne ličnosti. Kad je izašao konkurs za program menadžera u Preporodu, objasnio je komisiji da bi Bošnjaci bili Bošnjaci i da ih se preseli u Južnu Osetiju, ostali bi nevoljni vojne čak i u Mačvi i klesali stećke. – Kući pa piši i budi nezavisan – vikao nam je sa smijehom Fisikela, kad bismo se žalili zbog pritiska. Imao je tezu da svakome ko kuca po tastaturi zakonom treba odrediti najveću plaću od 600 KM, vrlo bruto. Nije se mogao pomiriti s tim da neko leteći, a da pri tom nikad ne poleti, može za mjesec zaraditi više nego moler za cijelu sezonu, pozivao je da se prihodi ukinu počevši od modelara. Postao je društveno osviješten zato što je na takmičenju kod Banja Luke našao jedan obli kamen zabijen u crnici.
Početkom ove zime neke stvari su se promijenile, Fisikeli su prestali padati novci sa neba. Onog dana u novembru kad je počeo padati mokri snijeg vidio sam ga u parku kako se zalijeće i šalje svoje avione na četiri strane svijeta. Nije bilo ferka, nijedan se nije vratio, džaba je slao avione na Beograd, niko ništa nije uplaćivao na račun. Uskoro će pasti magla na naš grad i neće se dizati dva mjeseca. Viđao sam ga kako hoda po parku i šepuri se u propasti kao paun, letjelice su nestale u dimu. Odlazio je svake sedmice sa svojom knjižicom u red u banci da provjeri liježe li šta, sjetio se da mu se jedno ljeto dogodilo da posuđuje novce na raznim stranama a da je bio zaboravio tražiti jedino na svom računu, na koji mu je neko bio uplatio još u junu dvaput po šeststo maraka. To će otkriti tek u septembru i vratiti sve dugove, još mu je bilo i ostalo, sada više nije bio te sreće i službenica mu je na kraju dala broj na koji može provjeriti stanje računa, da ne dolazi stalno i ne pravi gužvu. Čekao je Svevišnjeg da pošalje vjetar i rastjera maglu iz kotline, kao čamu. – Ja sam u ovom gradu sumnjiv čovjek – počeo je Fisikela paranoisati prvi put te zime – oni bi mene najprije streljali pa mi onda dali neko radno mjesto. Oni mene muče, što uopšte nije kolegijalno. Neko će mi jednom presjeći kočnice na jedrilici.
Vidjeli smo da se snebiva kad treba platiti kafu. Meni je bilo žao što je on jedini od nas ostao nesnađen i počeo sam pričati da je propao. Shvatio sam zapravo da on nikada nije bio tu, godinama se spremao da poleti, za odlazak. Priznao je jednom da se on, za ovih trideset godina, nikada nije navikao živjeti ovdje. Početkom januara, da se dalje ne žali, odlučio je ipak da se ne preda, vidio je da mora nešto uraditi. Dodao je na svoje ime El Bosnewi i mi smo se sjetili da je i on naš čovjek. Nije mu išlo neko vrijeme, klanjao je istihare nanijetivši na posao, da vidi gdje treba tražiti, i sanjao sebe kako govori na televiziji. U tom snu se obraćao kao upravnik nekog pozorišta a u prilogu je bio potpisan kao selektor hokejaške reprezentacije, tako da mu poruka nije bila jasna. Čuli smo da je jednom bio na cenat da dobije posao, onda je samo ustao i rekao da on uopšte ne traži posao, da mu je samo bilo dosadno zadnjih mjeseci. – Primite mene – svima je govorio – ja gdje god dođem to propadne u roku dvije godine. Mi smo mu govorili da se onda zaposli u naše vodeće kulturne institucije. Puklo je džemre na kraju i u zrak a on još nije bio našao posao.
Tačno bih se osuo u prah, da se nisam zaposlio, rekao mi je onog dana, sredinom aprila, kad sam ga sreo na buvljaku. Osjećao se kao podriven, izlokanih zuba, jer je mjesecima grizao uprazno. Stigla ga je to što odsustvovaše iz ovog grada sedam godina, uvijek je govorio da on pripada drugoj guberniji u odnosu na nas, onoj maglenoj. – Otkako sam počeo raditi, samo se presvlačim i negdje idem. Novac mi je bio jedini zalog da se vratim u utakmicu prije tridesete. Prepao sam se da ću struhnuti i sagnjiti u toj izolaciji, po prvi put. Bilo se nakupilo po meni neke krljušti, bio sam obrasto runom, sve sam morao sa sebe britvom sastrugati. Dosadilo mi je da opet budem sam svoj šef. Niko me nije kontrolisao i to nije toliko dobro. Volio sam svoju slobodu, ali volio bih kupiti sebi džipa. Da me hoće neko instrumentalizirati i staviti pod pritisak. Treba svoje tijelo stalno uvjeravati da praviš djecu i da se spremaš za rat. – Govorio je sada ozbiljno, rasporivši se tu preda mnom. – Da, složio sam se, kad svoje ćelije staviš u neku službu, čak i mikrometastaze do 0, 2 centa koje svakodnevno nastaju u tijelu, veoma brzo silaze na nulu – rekao sam onda, da se pohvalim znanjem tekstualnog terapeuta i traumatologa. – Eto vidiš – primijeti Fisikela – nema nam izdera, samo treba biti stalno u pokretu. Ja sam mu još govorio da konstruiše cijelu flotu i ponudi Turkish airlinesu, vjerovao sam da se može naplatiti svoja strast, on je iz kutije vadio one cijevi i redao ih po podu, kao da ne zna šta bi s njima.
Spremao se, kaže, za sljedeći korak, da na poslu toliko napreduje da može pitati šefa, da li je moguće da tako radi neko vrijeme i zaradi novaca, a onda ode i opet se vrati na posao kad mu nestane para.Vidio sam ipak da je to još uvijek onaj stari Fisikela, koji žele da bude ovdje ali da ustvari i nije toliko ovdje. Dok smo tako stajali i razgovarali, prišao nam je jedan kupac i prepoznao ga. – Jeste li vi onaj Pjer Luiđi Fisikela El Bosnewi koji je prije pet godina pobijedio na butmirskom hipodromu – pitao je. – Da , ja sam – rekao je Fisikela i skinuo svoju pilotsku kapu i naočare, tek sam primijetio da ih još uvijek nosi. – Pa šta se dogodilo s vama? – pitao je čovjek, blago potresen, a to je bila samo razlika između dvadesetpet i trideset godina. Ja sam ipak vidio da se Fisikela još uvijek dobro drži, bio se dobro očuvao među nama, još uvijek vitak, nije bio u licu toliko podbuho. Da ne zaboravim reći da je imao simpatičnu ženu, svi su se čudili šta radi s njim, iako su bili bezdjetni, Fisikela je ponekad pokazivao da mu porodični život ide dobro, kad hoće, isto kao što bi se uvijek sjetio da on ipak slavi Bajram.
Foto: Zerina Nezić
Čovjek je otkupio od njega iskrivljene letjelice, nije mogao vjerovati da Fisikela izlazi iz aeromodelarstva. Ja sam ga tješio, sa smijehom, da će se Fisikela vratiti. – Možda ću za pet godina – rekao je Fisikela – i ja poželjeti da budem na neki način moćan i vratiću se aeromodelarstvu, kao takav ću ući u povijest. Svi mi govore zašto ne prodaješ modele, zašto ne živiš od aeromodelarstva,zašto ne probaš na zapadu, ja im kažem da ću se ja zaozbiljno time baviti, samo što vi, gospodo, nećete imati novaca da platite to, koliko košta. Kad bih odletio u Ameriku, što nije isključeno, interesovalo bi me samo da dukatima kupim tečnu buržoasku tugu. Moj rad je nevidljiv, ja sam osvojio svih sedam nebesa, ali to još uvijek niko ne osjeća. Ja znam napraviti Boeing 747, a ovdje mi neko vrijeme ostaje praviti samo papirne avione od ovih letaka. Neka, i to će proći!
Bilo mi je čudno što se Fisikela toliko raspričao i stajali smo tako s tim nepoznatim kupcem tu na suncu, među željeznom skalamerijom štandova, razbacanom uokolo, sve je bilo polomljeno, i osjećali već tada da će taj april proći neosjetno, da neće ništa dati, samo je stvoren da prođe, sve dok se kasnije ovo proljeće ne prelomi na ljeto, kao u omaglicama. Sjetio sam se da sam jednom otkrio ili pročitao, ne znam sad, da napredak ustvari ne postoji, da samo stvaramo sebi iluziju da se krećemo, ali i to je nešto. Oprostili smo se na kraju, savjetovao sam Fisikeli da se nekad sjeti da ima diplomu, neka je pokaže tamo u toj firmi, pa da bar radi isti posao za više para. On mi je samo poneseno govorio da po cijelu noć, nakon posla, radi u svojoj garaži, počeo je u tajnosti praviti novi model, neka budemo svi spremni za njegov sljedeći projekat. U takvom raspoloženju bio je i kad ga je naš drug sreo negdje na Marin Dvoru, u petak uoči Prvog maja, još uvijek je hodao po gradu i raznosio te papire, kaže drug da je zažagreno govorio kako je dobro raditi, hvalio je život, hvalio je sve, presretan, pričao je da sada radi na dva fronta, za pare i za svoju dušu, po noći, i kad smo to čuli, nama je bilo drago što se i Fisikela usrećio.
Ne misleći više na njega, otišao sam sa ženom u Dubrovnik, prvomajski praznici uveliko su tekli, kad mi je drug Edson, dan prije povratka, poslao sms: Fiskela jutros poletio, udario u brdo iznad svoje avlije, dženaza sutra iza ikindije. Nisam nikome ništa rekao, nego sam nastavio hodati oko onih zidina s kapuljačom na glavi, tek tada shvativši zašto su te ulice bile tako tvrde. Bio sam se vratio po drugi put u taj svečev grad da se sretnem sa samim sobom, želio sam biti dvanaest godina mlađi, došao sam steći krv koja je protekla, ali nije me nigdje bilo, samo me sve sjetilo da lirski emfizem na mojim plućima polako napreduje, osjetio sam kako se alveole pune teškim zrakom i kako ga je iz godine u godinu sve teže izdahnuti do kraja, kad ovako s proljeća dođeš na jednu tačku, onda si tu, nema više povratka, to ti je za sljedeću godinu, ali dobro, po tome se razlikuju otprilike dvadeset i otprilike trideset godina.
Kiša nije prestajala, na pučini se jedan oblak spustio i kroz prameni lijevak tekao u more, ja sam sišao na plažu i poredao sedam naoblijih kamenčića jedan na drugi, za Fisikelinu dušu.
