Prije nekoliko dana grupa mostarskih književnika pokrenula je portal Strane. Portal je, na polusvečanoj ceremoniji pokrenuo eminentni profesor i pjesnik Marko Vešović, simboličnim klikom na tipku enter.

            Neposredno po pokretanju, Strane su objavile intervju mladog tridesetogodišnjeg pjesnika Almina Kaplana sa Vešovićem. Jedini utisak, koji će vam ostati nakon što pročitate taj intervju jeste da mladi Kaplan osjeća poštovanje prema Vešoviću.

            O situaciji u kojoj mladi, neafirmisani pisac neumjereno iskazuje poštovanje prema živućem klasiku, i značajnim psihološkim posljedicama takvog zapleta, najbolje mi je govorio jedan moj profesor, dok je još uvijek imao duha. Kao student, on je, kaže, sjedio u nekoj beogradskoj kafani s djevojkom i društvom, kad je ušao Borislav Pekić. Starac je ušao sam i ubrzo se uznemirio, budući da nije mogao pronaći nijedan slobodan sto, niti makar nekog koga poznaje. Videći šta se zbiva, profesor-student je ustao, prišao Pekiću, pružio mu ruku i kazao:

            – Gospodine Pekiću, dozvolite mi da Vas pozovem da sjednete za moj sto.

            – Oprostite, znamo li se? – pitao je Pekić.

            – Ne. Ali ja sam pročitao sva Vaša djela i iznimno uvažavam vašu književnost.

            Nakon što je Pekić razgovarao neko vrijeme s društvom, profesor-student je, kaže, primijetio kako njegova djevojka pohotno gleda Pekića, te je u trenutku kad je ona otišla do WC-a saopćio to svoje primječanije klasiku:

            – Gospodine Pekiću, ja mislim da biste je vi večeras trebali jebati. Imate za to moje puno dopuštenje – kazao je profesor-student.

            – Dete, dete… – odgovorio je starac. – Meni je dosta što sam toliko penetrirao u tvoju glavu.

            Slovo o Marku

            Djetetu Kaplanu bi kao primjer za usavršavanje mogao poslužiti intervju koji je s Vešovićem u studentskom časopisu ”Slovo” napravio mladi i perspektivni pjesnik Armin Stefanović.

            ”Povod za ovaj intervju” – kaže intervjuer ”Slova” – ”bismo morali tražiti u, meni davnoj, 2005-oj godini, kad sam prvi put pročitao stihove: Lavina, kad se zasmiješ glasno/ I ćutanje mi postade slasno. – (”Na majčinom grobu”). Ti su me stihovi natjerali da, u srednjoj školi, potražim sve zbirke pjesama pjesnika koji je znao započeti stih riječju Lavina, jer da nije, ovog intervjua vjerovatno ne bi ni bilo, kako se s njegovim pjesništvom nisam susretao ni u programu srednje škole, niti u programu studija književnosti na fakultetu (čijom greškom, ja ne znam!). Doduše, kada sam bio prva godina fakulteta govorio sam kolegi da idemo Vešoviću na predavanje, umrijet će nam najveći živući sarajevski pjesnik, pa ćemo se kajati što ga ništa nismo pitali. Razmišljajući o tome ko bi bio dobar sagovornik za drugi broj Časopisa, a da ne prekinemo liniju dobrog ukusa, dobio sam, kako moj prijatelj reče – posljednju šansu, da sa našim, prije svega Pjesnikom, a potom i prozaistom, esejistom, kolumnistom, polemičarem, profesorom poezije, doktorom nauka, porazgovaram o poeziji, a zatim i o cjelokupnom njegovom životu i stvaralaštvu.”

            Za razliku od Kaplana, Stefanović je u nastavku intervjua uspio obuzdati osjećaj poštovanja, pa je, iskoristivši svoje jako dobro poznavanje Vešovićevog života & djela, uspio napraviti jako dobar intervju. Preporučujem svim čitaocima SIC-a da ga pročitaju.

            Moj jedini intervju

            Nije lako napraviti dobar intervju. Ja sam samo jednom u životu pokušao. Nakon što sam se upoznao sa prevodiocem Koljom Mićevićem, poslao sam mu pitanja. Javio je da ih je dobio, ali nije odgovarao. Čekao sam neko vrijeme, sedmicu-dvije, i videći da nema odgovora poslao sam mu upit. Kazao je da će poslati odgovore. I opet sam čekao – odgovora nije bilo. Još jednom sam poslao upit: Mićević se nije javljao.

            Razumije se, bio sam razočaran. Ali, godinu ili više vremena poslije, uzeo sam da ponovo pročitam da pitanja, što me je mnogo uveselilo. Ugledao sam ono čega nisam bio svjestan kad sam očekivao da će mi Mićević odgovoriti. Shvatio sam da sam u sva četiri pitanja, najviše vremena potrošio dajući iscrpne odgovore na ta pitanja, pa je Mićević vjerovatno mislio da ga zezam.

            Ili se pak sažalio nad mojom intervjuerskom sudbinom, pa je odlučio da on mene ne izeza. A mogao je. Mogao je, naprimjer, na sva četiri pitanja odgovoriti samo sa: Tako je. Ja to, razumije se, ne bih tada mogao od stida objaviti. Ali bih, recimo u ovom broju, volio imati takav parodijski intervju.

            Mlad delija – star pjesnik

            Dževad Karahasan, novi predsjednik Društva pisaca BiH, imao je ove godine glavnu riječ na ”Sarajevskim danima poezije”. Manifestacija je najavljivana pompezno. Obećavano je da će biti vraćen dignitet ovoj manifestaciji koji je bila izgubila uslijed nespretne organizacije i nemarnog odnosa institucija vlasti. U tu svrhu, predsjednik Karahasan je, recimo, odlučio da scenarij za svečano otvaranje napiše njegov vječni asistent Almir Bašović, inače i eminentni dramaturg u oblasti pisanja scenarija za svečana otvaranja.

            Nakon što je na glavnu tribinu, na kojoj je govorilo pet-šest uglednih književnika, došlo četvero-petero ljudi, predsjednik Karahasan je kazao kako se najmudriji razgovori i vode u uskom krugu ljudi. Tako je kvantitet posjete dijalektički prešao u kvalitet manifestacije, a nadamo se da će Karahasan, u narednim godinama, još više povećavati kvalitet ”Sarajevskih dana poezije”, sve dok nikog više ne bude publici, što će značiti da je stvorena atmosfera na kojoj će biti moguće obznanjenje Apsolutnog Duha.

            Već nekoliko godina sam se trudio da doprinesem što većem stepenu mudrosti razgovora koji se vode na SDP-u, tako što nisam išao. Zadnji put kad sam bio, prije tih nekoliko godina, bilo je nekakvo predstavljanje mladih pjesnika. Sjećam se da je na tom predstavljanju mladih pjesnika čitao i neki čovjek, pedesetogodišnjak, koji je početkom rata izbjegao iz Sarajeva u Holandiju. Dugo je i sentimentalno govorio o Bosni i Sarajevu, u pauzama između recitovanja. A jedan je desetogodišnjak, koji je sjedio pokraj mene i držao u ruci neku pjesmu o dolasku proljeća, skoro zaplakao na sve to. Misleći vjerovatno da čiča nikad neće završiti i omogućiti da i on izrecituje svoje pjesme.

            Stojim na uglu prosjaku sličan

            Na konferenciji za javnost, članovi žirija za nagradu ”Zija Dizdarević” u sastavu Enver Kazaz, Enver Kazaz i Enver Kazaz, objavili su imena pet priča koje su ušle u uži krug. Član upravnog odbora Fondacije ”Zija Dizdarević” Enver Kazaz i urednik Godišnjaka Susreta ”Zija Dizdarević” Enver Kazaz osvrnuli su se, na presici, na nezainteresovanost države BiH za Susrete Zija Dizdarević.

            Kazali su i da ako Enver Kazaz bude urednik ovog Godišnjaka da će to biti nešto potpuno drugačije. Ali da bi se to dogodilo ”potreban je da imate novac. Da biste imali novac potrebno da se vlast sjeti da ima neka kultura”, zaključio je član žirija – Enver Kazaz.

            Za razliku od njih, pjesnik Enver Kazaz nije čekao da se država BiH odobrovolji, pa je objavio knjigu pjesama ”Na razvalinama” u IK Synopsis, a objavljivanje je pomoglo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske sa 7000 kuna.

            Otkup sirovog leša

            Koliko je zapravo teška finansijska situacija naših književnika pokazuje i slučaj Abdulaha Sidrana, koji je gradu Tešnju prodao svoj leš.

            Dok sam u jednom tekstu Amira Brke čitao koliko je ljudskog napora uložio Sidran da bi što bolje unovčio svoju ovozemaljsku pjesničku pojavnost, pomislio sam kako je biti (profesionalni) pjesnik u dejtonskoj Bosni i Hercegovini isto što i biti afrički slon u Alpima. Da dočaram navedenu dijagnozu, okoristiću se stihovima ruskog petparačkog romansijera Aleksandra Nemirovskog:

             Koračaju Hanibalovi slonovi

            po uskoj i strmoj aplijskoj stazi.

            Kakav je u njihovim plećima

            umor, kakva pokornost surovoj sudbini!

            Jedan dan Ivana Lovrenovića

            Potresan primjer tragične književne sudbine pokazuje i slučaj Ivana Lovrenovića, koji je bio žrtva staljinističke kampanje novinara Oslobođenja Đorđa Krajišnik.

            Krajišnik je, naime, nekoliko dana prije objavljivanja imena pobjednika, u intervjuu s Jasminom Imamovićem, načelnikom Tuzle i pokroviteljem nagrade, kazao kako se u nekim književnim krugovima govori da će Lovrenović dobiti nagradu. Osim toga, Krajišnik je kazao kako književna kritika tvrdi da Lovrenovićeva knjiga nije roman, te da iz tog razloga nema mnogo elemenata da bude u najužoj konkurenciji.

            Imamović je kazao da nije saznao za govorkanja o Lovrenoviću kao sigurnom dobitniku, dok je – odgovarajući na drugo pitanje – kazao kako je žiri neovisan i autonoman, kompetentan i ugledan, što će reći da znaju jesu li Nestali u stoljeću roman ili nisu. ”Njihova kompetentnost i poštenje su neupitni”, zaključio je. Oslobođenje je istaklo Imamovićevu odredbu žirija u naslov (”Žiri je neovisan i autonoman”).

             Dan nakon dodjele nagrade Lovrenoviću, u Jutarnjem listu je Ana Bogišić optužila Krajišnika zbog kampanje koju je vodio, a pohvalila je i žiri zato što nije podlegao pritisku, te je dodijelio nagradu upravo onako kako se ”u nekim književnim krugovima” mnogo ranije govorilo. Navodeći prognoze ”određenih književnih krugova” Krajišnik nije kazao da u tim krugovima misle da je konkurs naštiman i da će Lovrenović nepravedno dobiti nagradu – već samo da će dobiti nagradu, što onda znači da su u tim književnim krugovima možda smatrali da je Lovrenovićeva knjiga uistinu najbolji roman od svih pet koji su ušli u konkurenciju.

            Ali Ana Bogišić ne mora ni čitati Krajišnikove rečenice – zna ona šta on misli. Jednako kao što zna da se Krajišnik u intervjuu pozvao na nepostojeću književnu kritiku, koja tobože tvrdi da Lovrenovićeva knjiga nije roman. Svejedno što ta književna kritika postoji i što ju je Vladimir Arsenić objavio na E-novinama, Ana Bogišić zna da su i ta kritika i taj Vladimir Arsenić izmišljotina Đorđa Krajišnika, koji vodi kampanju protiv Lovrenovića. Može Pižon Krajišnik do u beskraj objašnjavati da nijednim svojim pitanjem nije obznanio ma kakve nezasnovane optužbe ili nečasne namjere prema Lovrenoviću, može on tražiti da mu neko objasni šta je to u njegovim rečenicama skandalozno, može Arsenić do kraja kosmosa pjevati baladu Sergeja Ćetkovića ”Postojim i ja”, ali – ”nikome se ništa ne treba objašnjavati, jer se nikome ništa i ne može objasniti” (M. Jergović). Lovrenović je progonjen. Nema šta da se objašnjava. Staljinističko Oslobođenje harangira Lovrenovića. Tačka.

             Intermezzo: Miljenko Jergović u GULAG-u, potresno

            Zapanjujuće zvuči, ali značajan broj ljudi ne vidi da je sve to što se dešava nekim našim piscima staljinistički progon. Navedeno iskrivljenje svijesti trebalo bi biti predmet ozbiljnog socijalnopatološkog istraživanja.

            Miljenko Jergović je pokrenuo to pitanje. On je, pišući o Zlatku Crnkoviću, izrazio čuđenje kako taj prevodilac memoara Nadežde Mandeljštam, supruge Osipa Mandeljštama, imao saosjećanja za progonjene Mandeljštamove, a nije saosjećao, ili pomogao njemu, Jergoviću, kad je bio progonjen; nije čak ni bio svjestan šta radi: ”Zbog te knjige (”Strah i nada”, op. H. I.) sklon sam mrtvome Crnkoviću oprostiti poniženje kojim me je za života zadužio. Iako će mi zanavijek biti zagonetno kako je mogao prevoditi Nadeždu Mandeljštam, a ne osjetiti…”

            Navedena kontradiktornost jedne prevodilačke duše uistinu je čudna, budući da je sudbina Osipa Mandeljštama gotovo istovjetna sudbini Miljenka Jergovića. Podsjećam da je Mandeljšam bio napisao pjesmu u kojoj je podsmijehu izložio Staljinovu naviku da masnih prstiju čita knjige. I premda pjesma nikada nije bila objavljena, niti ju je njezin pjesnik obznanio bilo kome osim užem krugu prijatelja, ubrzo je NKVD doznao za pjesmu, nakon čega je Mandeljštam saslušan i poslan u logor, gdje mu se gubi svaki trag.

            7000 maraka u Sibiru

Na nepristrasno pitanje novinara portala Deustche Welle (Za kraj nevoljko potežem, ali naprosto ne mogu istjerati osobnu mučninu u vezi s ovim skandaloznim pokušajem da se unaprijedno diskvalifikuje ova nagrada. Ostavlja li to tragove na duši čovjeka koji je čitav stvaralački vijek potrošio u stvaranju jednog posve drukčijeg ozračja?), Lovrenović je obznanio kako se uistinu radilo o kampanji, reagiravši na sve to spokojno, andrićevski:
”Ma naravno da ostavlja, samo znate kako – ja to doživljavam kao nešto neminovno u našim prilikama, koje inače nisu bile bogzna kakve, ali su danas potpuno podivljale, i u tom smislu to je nešto normalno.”.

            Na vijest da su neki književni krugovi kazali da će on, Ivan Lovrenović, sigurno dobiti ”Mešu”, Lovrenović nije pomislio da je riječ o tome kako je njegova knjiga ubjedljivo bolja od svih i kako će ”pošteni, kompetentni, ugledni i nezavisni žiri” morati odrediti tu knjigu kao pobjednicu.

            Lovrenović nije pomislio da iza prognoze stoji takvo vrednovanje njegove knjige, jer je, čini se, skroman čovjek, a ne nadmen. Recimo, ja da sam bio na njegovom mjestu, mislio bih da ljudi pričaju kako ću sigurno dobiti nagradu zato što mi je knjiga najbolja. Skromni Lovrenović je, međutim, kao i Ana Bogišić, odmah znao da književni krugovi sugerišu da je njegova knjiga loša i da konkurs naštiman, pa je sebe odredio kao progonjenog pisca.

            Osim što je činjenično utvrđeno da Pižon Krajišnik harangirao Ivana Lovrenovića, dajući priliku organizatoru susreta Cum grano salis da u intervjuu za Oslobođenje opovrgne javnu tajnu kako je stanovita skupina sarajevskih pisaca uzurpirala proces dodjele nagrade ”Meša Selimović” i da tih 7 hiljada maraka godišnje dijele samovoljno, bez obzira na ma kakve kriterije, podsjećam da je Oslobođenje harangiralo Lovrenovića i tako što je dopustilo svojoj novinarki Amili Kahrović-Posavljak da u magazinu Dani, koji je u vlasništvu i stanju uredničke ovisnosti spram Oslobođenja, objavi apologiju Nestalim u stoljeću i njihovom progonjenom autoru.

            Kad sumiramo sve, stvarno je mnogo staljinističke zloće u načinu na koji se Oslobođenje odnosilo prema Lorenovićevoj knjizi. Oni su objavili skandalozan intervju čiji je zaključak da je žiri (koji će dodijeliti Lovrenoviću nagradu) kompetentan, neovisan, ugledan i pošten, umjesto da su se lišili zlih namjera i želje da produciraju skandal, pa utvrdili, recimo, da je Vrijeme koje se udaljava pokojnog Mirka Kovača bolje djelo od Nestalih u proljeću. Ili da su, lišeni želje da harangiraju Lovrenovića, rekli da Lovrenović prihvata nezasluženu nagradu, znajući da je većina (njegovih prijatelja) u žiriju nije uočila razliku u estetskim kvalitetima između Nestalih u stoljeću i Kovačeve knjige, a uočila je nepostojeću žanrovsku razliku između Nestalih u stoljeću i Sidranove knjige – što sve, na kraju, znači da je Lovrenović za 7000 maraka spreman gaziti preko leševa.