Haris Imamović: Divan čovjek, uz to poeta

O Bojanu Saviću Ostojiću, subjektivno

U intervjuu datom Oslobođenju[1], urednik časopisa Agon Bojan Savić Ostojić, iznio je nekoliko psihološko-estetičkih dijagnoza u vezi s mojom spisateljskom ličnošću. Izdvojivši me kao eklatantan primjer ”palanačkog kritičara”, Savić Ostojić je kazao kako ga užasavaju ostrašćenost i uskogrudnost koje izbijaju iz mojih tekstova.

Odlučio sam napisati komentar na taj intervju, ne da bih ubijedio čitaoce Oslobođenja i SIC-a kako iz dobrog broja mojih tekstova ipak ne izbijaju ostrašćenost & uskogrudnost, već da bih potvrdivši Savić-Ostojićevu dijagnozu ipak doveo u pitanje njezinu efektivnost u poslu diskreditiranja bilo kojeg ostrašćeno-uskogrudnog kritičara. Neću, dakle, pred očima javnosti braniti samo sebe, već i druge pisce, koji su žrtve Savić-Ostojićevih napada u tom intervjuu. Jednako kao što ću opovrgavati Savić-Ostojićeve principe, a braniti one, koji su eksplicitna ili implicitna žrtva njegove kritike. U tom smislu, moje neslaganje sa Savićem je principijelne prirode.

Da ne bi došlo do zabune, odbrana određenih principa i drugih pisaca nije moj osnovni cilj, niti me vode plemeniti motivi. Isto tako, prividna je svaka širokogrudnost i neostrašćenost, kojom možda ponekom čitaocu bude zračio ovaj tekst, jednako kao što je prividan i svaki njegov teorijski značaj, budući da mi je osnovni motiv i krajnji cilj – egoističke prirode. Drugim riječima, analizirajući logičku konzistentnost i iskustvenu utemeljenost Savić-Ostojićevih ocjena i principa, biću prevashodno vođen željom da odbranim sebe, pa onda principe i druge pisce. Zapravo odbrana principa i pisaca biće mi samo sredstvo da odbranim sebe.

Da li je onda moguće da budem uvjerljiv? Da li može jedan nedopadljiv pisac, koji nije vođen plemenitim motivima, već je uskogrudan i ostrašćen – da li može, ne samo taj, već takav, subjektivan pisac, da li on može istovremeno biti i objektivan? Da li njegove analize mogu biti argumentirane, da li njegovi sudovi mogu biti logički koherentni i empirijski utemeljeni? Riječju, da li on može govoriti istinu?

Gnoseološke potkovice i psihičke mamuze

Psihologija znanja iznijela je određenja zapažanja koja se protive shvatanju odnosa između nečasnih motiva, ostrašćenosti ili psihičkih poremećaja autora, s jedne strane, i intelektualnih kvaliteta njegovog djela – kao uzročno-posljedičnog. Iskustvo govori da je taj odnos previše složen da bi se mogao – i trebao – opisati neprotivrječnim teoremom poput: ostrašćenom misliocu nedokučiva je istina.

Jednako kao što mogu narušavati logičku strukturu teksta, strasti mogu i potaknuti autora da uoči ono što jest, a što da je neostrašćen ne bi vidio. Ironijski začinivši svu patetiku koju sa sobom nosi saznanje da i ludom čovjeku nisu (uvijek) zaključana sva vrata istine, Šopenhauer potonji slučaj objašnjava fenomenom ‘’mamuze’’: kao što konj može trčati bolje kad je potaknut mamuzom, tako i mislilac može misliti bolje kad je potaknut nekom ”emotivnom mamuzom”.

Preuzimajući tu Šopenhauerovu metaforu, kao teorijsku osnovu, Nikola Milošević – u knjigama Psihologija znanja i Dostojevski kao mislilac – dokazuje, ispisujući stotine stranica o Dostojevskom i Ničeu, da su mržnja i psihički poremećaji izvorišta nekih od najznačajnijih uvida u historiji evropske misli.[2]

Ponovo, da ne bi došlo do zabune, ukoliko Savić Ostojić – koji je sugestivno primijetio kako sam i ”teorijski potkovan” – osjeti potrebu da se ne složi s navedenim konjsko-teorijskim razmatranjima, naglašavam sljedeće: ne poredim značaj vlastitih misli sa onima iz djela Ničea i Dostojevskog, već ih navodim kao dokazni primjer koji opovrgava Savićev stav da su ostrašćenost i uskogrudnost, po sebi, nužno remetitelji u procesu saznanja i da vode samo jednim putem: ka neistini.

 Isto tako ne želim napraviti ni generalizaciju suprotnu Savić-Ostojićevoj, pa tvrditi – u čuvenom oportunističkom maniru Ničea – da samo (ostrašćeni i psihički) bolesni  ljudi mogu dokučiti istinu. Treba imati na umu da mislilac zbog rada vlastite emocionalne mamuze može slabije misliti, praviti ogromne previde; jednako kao što konj kojem mamuzom otvorite utrobu neće moći da trči. Tako Milošević, pored spomenutih, navodi i primjere iz Ničea i Dostojevskog kad su emocije i psihičke devijacije uzrokovale pojavu proturječnosti i stavova protivnih iskustvu.

Na osnovu svega navedenog: motiv, emocija, karakterna mana ili psihička bolest nekog autora nije relevantna sve dok se u njegovim rečenicama ne utvrdi konkretna neistina, misao nelogična ili protivna iskustvu. Tek kada je utvrđeno postojanje neistine može se govoriti o motivima, emocijama, karakteru ili psihičkim bolestima autora kao o uzroku.

Vešovićeva ‘’Poljska konjica’’ i njene mamuze

Protivno navedenom principu, urednik Agona je Marka Vešovića pokušao diskreditirati, kazavši (samo to) da je zgrožen njegovom posljednjom ‘’ličnom, prostačkom i niskom’’ kritikom.

Šta time Savić Ostojić želi reći? To da je on zgrožen, pa je zato neistinita Vešovićeva posljednja kritika? Ili – da je Vešovićeva kritika neistinita, zato što ju je Vešović ispisao suviše ”lično, ostrašćeno, prostački”? Čije emocije su onda izvor istine?

Savić Ostojić je navedenom dvosmislenošću kazao dvije invalidne stvari, budući da kritika ne može biti neistinita samo zato što je ispisana ostrašćeno (Niče, Dostojevski), jednako kao što nešto nije neistinito samo zato što je neki gledalac zgrožen njime (patrijarh Irinej može ostati zgrožen ako slučajno ugleda homoseksualni pornić, ali to ne znači da ljudi koje je ugledao nisu kopulirali).

Kritika može biti neistina samo ako je neistinita i postoje kriteriji, na koje je prije nekoliko hiljada godina ukazao Aristotel (neprotivrječnost i iskustvena utemeljnost), a na osnovu kojih se to može utvrditi. Pa ako je Savić Ostojić htio da utvrdi da Vešović ne govori istinu u posljednjoj svojoj kritici trebao je to dokazati. Ne govorim da li je istinita ili neistinita Vešovićeva posljednja kritika (to nije moja tema), već opovrgavam Savićevu predrasudu da kritičar ne može biti u pravu ako je ostrašćen.

Vešović je (poput Ničea, Dostojevskog i Miloševića) još jedan odličan dokaz za osporavanje navedene predrasude; on je, naime, za vrijeme rata i poslije, napisao stranice i stranice ‘’ličnih, prostačkih i niskih’’ rečenica o ratu i određenim ličnostima iz srpskog kulturno-političkog života, i te rečenice ne samo da su istinite, već su i bile usmjerene protiv zla. I to što bi se urednik Agona zgrozio, čitajući ih, ne znači da Vešović laže, recimo, o opsadi Sarajeva ili da je trebao o zločincima i njihovim zločinima pisati lišivši se svake emocije. To što bi urednik Agona bio nezadovoljan Vešovićevim nepristojnim ophođenjem prema galantnom gospodinu poput Nikole Koljevića – (uskogrudno ću pretpostaviti da) ne znači ništa.

Jer taj urednik Agona – izgleda – ima od pameti oslobođenu predstavu da je uslov istine u njegovom emotivnom odnosu prema rečenicama i pojavama. On misli da istina jednostavno izvire iz njegove ‘’apolonske’’ duše. I zato nema potrebu da objasni, provjeravanjem logičke strukture ili iskustvene zasnovanosti, kako je neko u krivu, već samo kaže da se on zgrozio nečijim tekstom, da se on užasava nečijih tekstova…

            Takav koncept istine naličje je malograđanske, palanačke teze da je neko u krivu, da govori neistinu – ako piše ostrašćeno. Jer tako palanački mislioci – kad polemišu s nekim, više gledaju da ga psihološki i moralno diskreditiraju, više vole da nekom kažu da je ‘’lud’’, ‘’nenormalan’’, ‘’nepristojan’’, više vole da mu spočitaju što nije u moralno-estetskom okviru malograđanske falange – nego da razmotre argumente koje iznosi pred njih.

Bogdan Popović, Rudolf Maixner, Dragan M. Jeremić, Muhamed Filipović…

Misao vašu,

što mašta na omekšalom mozgu,

ko lakej na masnoj sofi, od sala nadut,

dražiću dronjcima srca okrvavljenim grozno,

sit narugavši se, bezočan i ljut.

(Majakovski, ’’Oblak u pantalonama’’)

Ako pak Savić-Ostojićevu nedorečenost u vezi s tim zašto mu smeta ostrašćenost i uskogrudnost pokušamo protumačiti na drugi način – pored onog da mu smeta zato što ostrašćeni i uskogrudni pisci neminovno lažu – onda nam ostaje sljedeća opcija: možda urednik Agona ne želi reći da Vešović ili urednik SIC-a lažu, već (samo to) da diskreditiraju svoju istinu time što je govore na – nepristojan način.

Ako je o tome riječ, onda je Savić-Ostojićev prigovor još više oslobođen ozbiljnosti, jer može se tumačiti kao izraz želje da se istina izriče samo u okviru striktno propisanog javnog morala i senzibiliteta, što bi imalo smisla da je Savić Ostojić predsjednik Kola srpskih sestara, a ne pjesnik i urednik časopisa za savremenu poeziju koji bi, je li, morao bolje poznavati književnu historiju i konsekvence modernizma. Prigovarati zbog ostrašćenosti i uskogrudnosti u iznošenju istine poslije djela (samo da navedem neke) Remboa, Bodlera, Ničea, Brehta, Krleže (Dijalektički antibarbarus), Daviča, Majakovskog, Tzare, Bretona, Lerija, Kiša (Čas anatomije), to je – što bi rekao Savić Ostojić – u najmanju ruku palanački.

A ako, kojim slučajem, Savić Ostojić nema prosvjetiteljsko-dogmatsku namjeru da nametne u javnosti samo svoj, neostrašćen, pristojni senzibilitet pri izricanju istine – zašto onda javno kritikuje? Ako ne želi da mijenja strukturu javnog ukusa, već mu je bitno samo da radi na vlastitom usavršavanju, onda je prigovor koji je izrekao usmjeren protiv sopstvenih mu pjesničkih interesa. Naime, što je manje tog njegovog ‘’apolonijskog’’ i što je više ”dionizijskog” senzibiliteta među savremenim piscima, tim više je urednik Agona originalna pojava. A ja mu želim da u skorije vrijeme bude još više originalan, sve dok ne postane poetski pingvin u književnoj Sahari.

Ako pogodiš lokalnu metu, promašio si svijet

Urednik Agona ne smatra samo da je njegov ”apolonijski” odnos prema temi najbolji i da bi svi trebali da ga slijede, već ga njegove iluzije tjeraju i da sugestivno – ali i direktno; o tome nešto kasnije – blagonamjerno ograničava tematski okvir piscima i kritičarima:

…Uprkos autorovoj teorijskoj potkovanosti. Njegove mete su lokalne, kaže o meni, i zato mu je domet kratkog daha.

Šta znači ovaj sud? Da se bavim regionalnim, evropskim, svjetskim ”metama” domet bi mi imao duži dah? I sad, budući da se bavim Savićem Ostojićem, srbijansko-regionalnom ”metom”, domet mi je dužeg daha? Uspijevam primijetiti taj navodni reciprocitet između meta i dometa, ali šta sad znači ”dah dometa”? Možda bi domet duha i imao nekog smisla, ako je Savić Ostojić htio reći: baveći se lokalnim temama, pišeš banalne rečenice.

Ali otkad je banalnost geografski određena? Zar bi jedan Milan Bogdanović bio bolji nego što jeste da je umjesto o lokalcima Crnjanskom i Andriću kao o svojim lokalnim temama, pisao o Žanu Moreasu i još dva-tri japansko-peruanska pjesnika? Moguće da bi. Moguće je, ali nije sigurno. Ne mora biti. Hoću reći da geografija nije relevantna, koliko Savić Ostojić misli da jeste. Relevantan je jedino piščev talenat.

Savić-Ostojićev pokušaj da odnos između lokalne teme i banalne ideje odredi kao uzročno-posljedičan je reduktivan, jer predstavlja potpuno isključivanje uloge autora u produkciji (vlastitih) banalnosti. Ako pišem banalne tekstove – a ne bi bilo posve palanački da Savić Ostojić dokaže na primjerima da pišem – nije to zbog mojih lokalnih tema, već može biti samo zbog odsustva talenta, zbog moje nesposobnosti da se oslobodim banalnih predstava.

            Pisati o lokalnom ne znači – pisati o banalnom, a posebno ne – pisati banalno. Ne želeći da se poredim s Foknerom i Markezom, navodim njihova djela kao dokaz da Savić Ostojić reduktivno posmatra književnu stvarnost. Isto tako, čak i da to lokalno o kojem se piše jeste banalno – ne zato što je lokalno, već zato što je banalno – opet ne znači da pisati o njemu znači pisati banalno. Tome bih u prilog mogao navesti pola svjetske satiričke književnosti, ali spomenut ću samo Gogolja.

Isto je i u kritici: mogao je Savić Ostojić pisati o Kafki, a Ginter Anders o Hifzi Bjelevcu i da opet kognitivno dominantniji bude Andersov uvid o Bjelevcu od Savić-Ostojićevog o Kafki. Kao i emocija, tako i sama tema u vidu književnog djela može biti ”mamuza” tumačevoj svijesti, jednako kao što i ne mora.

Pročitajte drugi dio polemike: Kastrirani i nekastrirani Srbi.