Misliti i pisati o gorućim problemima ove epohe sve je gore, jer sljedujemo jednom vremenu kritike razuma, jednom rasplamsalom požaru za vrijeme kojeg su izgorjeli svi osnovni pojmovi, kao da su bili samo sohe i suho lišće, i učinio se onda taj nekadašnji kolos duha malim i smiješnim, infantilnim kao da je igrica, dječijim, nepostojanim kao da je kula od pepela, kula koja može opstati danas i sutra još samo kao ukras, kao muzejski eksponat kojega se ne smije dirati, inače će postati bezobličan, pepeo u rukama vjetra. S jedne strane tu kritiku razuma provela je sama stvarnost, jedna nerazumna stvarnost, iracionalna i fantastična, jedna stvarnost Dvadesetog vijeka koja je, odjednom, iskočila kao mitska aždaha i progutala hiljade ljudi, a s njima i pojmove koji su tvrdili, u svim dotadašnjim svojim rasporedima, da se ni u najluđim snovima takve ale ne mogu pojaviti. Dok, s druge strane, gledajući sve to, kasnije i iz mira svog kabineta, sam je g. Filozof, Teoretičar, Sociolog, Profesor, Docent, Asistent, konstatirao i apsolutizirao, a la franca, tu činjenicu iracionalnosti i nepredvidivosti stvarnosti, ukinuo sebe nekadašnjeg koji je težio razumnom, uvodeći hiljadu i dvije hiljade načina tumačenja stvarnosti, i praveći tako od nekada stabilnog svijeta pojmova jedan tohuvabohu, jedno kraljevstvo nerazumnosti čiji je jedini zakon to da prazan papir ne smije dugo biti prazan, misleći da je sve to tako nužno, da ne kažem, razumno. Stvarnost jeste pokazala razumu da je prevelika da bi je mogao obuhvatiti jednim zalogajem, da on više ne smije biti isključiv i nadmen, kao dijalektički ili derviški, jer nema identiteta između bića i mišljenja, ali to nije nužno značilo da je ne može obuhvatiti s više zalogaja, nimalo, da je sasvim iracionalna, da su njih dvoje bez veze, i da je nužan relativizam, jer još vrijedi da je A = istovremenom i istosmislenom A, tj. da vrijedi zakon neprotivrječnosti u stvarnosti baš kao i u mišljenju, a postoji i nit koja neke rečenice povezuje sa dijelovima stvarnosti, nit tanka, nalik pletenici od vlasi koje je moguće prebrojati: postoje i rečenice lišene takve niti. Kritičari razuma jesu pokazali da su kolosi filozofskih sistema u koje se htjelo sažeti cijelu stvarnost bili lišeni temelja, da je to carstvo razuma itekako bilo nerazumno, da je nerijetko računalo na posmatrača koji vidi haljinu na golom imperatoru, tj. da su bili prepuni unutrašnjih protivrječnosti i neusaglašenosti sa carstvom razlika, ali je upravo zato, zbog načina na koji su to oni uradili, suludo bilo da posljedicom takve kritike bude relativizam koji ukida vrijednost osnovnih zakona mišljenja i koji ukida samu tu kritiku. Suludo je da u carstvu razuma na kraju vlada, na kraju, teza da car i jeste i nije go, da sva viđenja treba tolerisati, zbog čega je u posljednje vrijeme i bila na snazi jedna prava poplava bezbrižno iracionalnih tumačenja stvarnosti. Misliti i pisati o gorući problemima današnjice, znači zaći u metodološke ruševine što su ostale sve u pijesku i blatu poslije poplave postmodernih teorija i ponovo sagraditi stabilnu zgradu pojmova, koja više neće imati pretenzije nekakve gnoseološke babilonske kule, ali koja može htjeti i biti mjesto odmjeravanja vrijednosti različitih metoda i na kojem će se rješavati ova pomutnja jezika dvadesetprvovjekovnog intelektualnog Babilona koja slabog dovodi do zdvojnosti.

Beogradsko-novopazarska profesorica Jasmina Ahmetagić pokušala je riješiti navedeni problem u svome tekstu ”Opsada Opsade”. (To je drugi tekst unutar drugog dijela petog poglavlja njezine knjige Priče Narcisa zlostavljača: zlostavljanje i književnost, koja je objavljena prošle godine u Beogradu, u izdanju Službenog glasnika, koju su kao recenzenti potpisali Predrag Palavestra i Milivoj Nenin, a koja je, kasnije, ušla i u užu konkurenciju za dobivanje prestižne Isidorine nagrade.) Profesorica Ahmetagić u tom tekstu kritikuje ideološki pristup Saše Ilića u njegovom pisanju o romanu Opsada crkve sv. Spasa autora Gorana Petrovića. (Isp. Saša Ilić: Opsada srpske književnosti, jučer, danas, sutra, Beton, br. 1, Beograd) Njezine teze su sljedeće:

Saša Ilić je, kaže profesorica, ideološki kritičar. On čita književnost tražeći u njoj isključivo ideološke sadržaje, dok ga umjetnička vrijednost ne zanima. Tako on vrednuje djelo samo prema usaglašenosti poruka tog djela njegovoj vlastitoj ideologiji, ili nesuklanosti, on tako redukuje čitave značenjske slojeve književnog teksta, ne poznajući, kako kaže profesorica Ahmetagić, ”alatke i sredstva kojima se jedino i može stići do najdubljih slojeva”.

Ilić zagađuje književne tekstove ideologijom koja im ne pripada. On unosi ta značenja čiju neetičnost kasnije spočitava Petroviću. On povezuje Memorandum SANU, Petrovićev roman, Hazarski rečnik Milorada Pavića i Semolj goru Mira Vuksanovića, ali na takav način da uopće ne govori o romanima, već o svojoj političko-historiografskoj tezi koju ti romani treba da ilustriraju. Tj. da je Memorandum kvazinaučnim jezikom oglasio totalno opsadno stanje nacije i time formirao ideološku matricu o vječnoj ugroženosti, koja će kasnije biti (glavni) uzročnik rata u Bosni i masovnih ratnih zločina. Ilić to čini jer ne zna šta je pravi kontekst književnog teksta. On ne zna da to nisu povijesno-ideološke okolnosti u kojima tekst nastaje i zato je slijep za umjetničke vrijednosti, za literarna značenja Petrovićevog teksta. Kaže prof. Ahmetagić.

Ilić, kako podsjeća profesorica Ahmetagić, u tom svom metodu nije nov: tako su za metafizička značenja slijepi bili i politički komesari tipa Zogovića, Đilasa i Marka Ristića. Ilić je isti takav hermeneutički komesar, i kao takav ne može shvatiti kako se treba čitati jedno književno djelo. Na primjer, Pavićev Hazarski rečnik. ”U Ilićevom tekstu se”, piše profesorica Ahmetagić na 208. stranici svoje knjige, ”imenom Hazara operiše sa nekim podrazumevanjem, kao da smo u obavezi da priču o Hazarima razumemo na najplići mogući način – u analogiji sa Srbima.”

Saša Ilić se, dakle, prihvatio posla književno kritičara, a ne poznaje osnove tog posla, tj. ne zna koji je pravi kontekst književnog djela.

Drugim riječima, Saša Ilić je jedan obični književnokritički krelac, jedna intelektualna muha čije su ideološko-komesarsko zvrnzanje neki prepoznali kao književnu kritiku, pa je profesorica morala mahnuti svojom kritičkom muholovkom i jednopotezno odstraniti tu muhu što se uporno lijepila po zidovima hrama umjetnosti, i onečišćavala ih, i poslati je da se ide lijepiti po nekim manje čistim predmetima od hrama umjetnosti.

”Petrovićev roman ne govori”, piše na 210. strani profesorica Ahmetagić, ”o opsađenom nacionalnom biću, već o napuštanju autentičnog postojanja i integralne stvarnosti, koju tvore i duhovni fenomeni i vera u njih, a što se dogodilo i u biću naroda o čijoj navodno večitoj ugroženosti i opsađenosti i piše.” Petrović tako i ne ide za preslikavanjem stvarnosti u romanu; njegova umjetnička istina ne korespondira doslovnim istorijskim značenjima. Petrović piše priču čija je poruka metafizička: govori se o utemeljnosti bića u jeziku, o značaju riječi za čovjekov bitak, a ne o ”značaju srpskog jezika za opstanak Srba na srpskoj zemlji”. – ”Ovde se pre svega ne razume”, govori na 209. stranici profesorica Ahmetagić o ograničenosti kritičara Ilića, ”ontološka utemeljenost bića u jeziku, koja nije Petrovićeva izmišljotina, već pripada čitavoj struji mišljenja o kojoj Ilić ne zna ništa.”

Drugim riječima, Saša Ilić je jedan egzegeta koji, ne shvaćajući bilo šta drugo osim naloga vlastite ideologije i poslodavca, fedjukinovskim metodama zlostavlja umjetničko djelo Gorana Petrovića i tjera ga da prizna krivicu s kojom, objektivno, G. Petrović nema povezanosti.

Dakle, tamo gdje Saša Ilić vidi Srbe i srpski jezik, treba vidjeti ljude i ljudski jezik. Ilić govori da Petrović piše kako su Srbi ugroženi, dok Petrović govori zapravo da je čovjek izgubio izvorno postojanje: ugrožen je čovjek, jer je ukinut cijeli duhovni poredak. ”Opsada pledira”, tumači profesorica Ahmetagić na 211. stani svoje knjige, ”za nužnost obnavljanja onoga što je uništeno propadanjem Žiče, a reč je o duhovnom poretku sveta i čovekovoj orijentaciji ka transcedentnom.” Dok Ilićeva poenta (”Opsada nam je potvrdila ono što su nam govorili i mediji svih ratnih godina: paradoksalnu činjenicu da smo pod opsadom.”) nema veze sa Petrovićevim djelom, jer Ilićev metod nema veze s književnošću.

Ilićev metod, njegov način kontekstualizacije, on je pogrešan, objašnjava profesorica Ahmetagić, jer nije adekvatan onim specifičnim porukama umjetnosti zbog kojih se književnost razlikuje od sociologije ili historiografije. Osnovni Ilićev problem je, kako kaže profesorica Ahmetagić, što ne shvaća da postoji razlika između, recimo, historiografske istine i umjetničke istine. ”Tajna umetničke istine”, objašnjava taj svoj ključni pojam na 212. stranici autorica, ”i jeste u tome da povećava naše empatijske kapacitete, duboko ulazi u našu prirodu i u najboljem slučaju prikazuje ono svevremeno u njoj, suočava nas sa nerazrešivim paradoksom, sa užasom postojanja, sa vlastitim granicama i nagoni nas da ih proširimo. Jer, ako umetnost i ima neku vaspitnu ulogu, ta je uloga u podizanju ranga ljudskog bića, u oplemenjivanju i proširivanju ljudskog lika, u izvođenju čoveka van zadatih okvira.” Umjetnost nas, dakle, neminovno mijenja; ona nam otvara nove vidike, ona nam šalje poruke, umjetničke istine, ideje koje su nove i univerzalne. Umjetnost ne govori o Srbima, već o ljudima, baš kao što ne govori rečeno, već nekazano.

Tim estetičkim pasažom, međutim, profesorica sada ulazi u jedno protivrječje i njezina lekcija prestaje biti uvjerljivom.

Govorim o tome da sama profesorica Ahmetagić naprije brani umjetničke vrijednosti Petrovićevog romana, čije su osnovne ideje, kako je rekla, ukazivanje na ontološku utemeljenost bića u jeziku i plediranje za obnovu duhovnog poretka svijeta i čovjekove orijentacije ka transcedentnom, a kaže i da je umjetnost nešto što nužno proširuje vidike. Petrović, znači, piše o ontološkoj utemeljnosti bića u jeziku ”koja nije”, piše Jasmina Ahmetagić, ”njegova izmišljotina, već pripada čitavoj struji mišljenja”, a ujedno je napisao i vrijedno umjetničko djelo. Petrović je, dakle, vrijedan, iako njegova izmišljotina nije njegova izmišljotina. On je kazao već rečeno, ali je umjetnik. Tj. Petrović je vrijedan, iako ne bi trebao biti. Jer bi profesorica Ahmetagić, trebala znati šta je napisala na dvije različite stranice svoga teksta.

Profesorica Ahmetagić jednako iznevjerava osnovni zakon pravilnog mišljenja i kada, nesukladno svojoj estetičkoj koncepciji, pozitivno vrednuje Petrovićevo navijanje za duhovni poredak i čovjekovu orijentaciju ka transcedentnom (bez kojih svijet čovjeku neće biti zavičaj, niti će čovjek doseći autentičnu egzistenciju). To također ne može biti umjetnička istina, jer nije ništa novo. To je fraza jerejske didaktike. ”Mnogi se sada pitaju”, objašnjava vladika valjevski Milutin posljednje prošlogodišnje suše i požara u Srbiji, ”zašto je Gospod dozvolio da se takva nesreća sruči na zemlju? Zašto takva kazna? Naravno, ljudski gresi i nebriga za prirodni poredak od Boga dat tvorevini, razlog su ovakvih nesreća na zemlji. – Evo šta smo mi, sinovi 21. veka, učinili od prirode koja moćno oseća greh naše nemarnosti prema njoj i snažno udara po nama.” Ovakvih tumačenja prirodnih katastrofa ili osjećaja besmisla u modernom svijetu, tih razloga zbog kojih nam se svijet ne čini kao zavičaj, nema samo u pravoslavnih vladika, već kod svih religijskih pesudofilozofa i pseudoreligijskih filozofa ili psihologa, proroka ili televizijskih voditelja, svećenika u te-ve serijama, kao kod ma kakvog dvadesetprvovjekovnog svećenika, ma čijeg.

Zapanjujuće je sada kako ista profesorica Ahmetagić koja je ružičastom torbicom svoga ukusa onako nemilosrdno izmlatila Ilića, kao kakvog književnokritičkog mulca, očevidno nije u stanju prepoznati najobičniju popovsku frazu, što će reći da u toj njezinoj estetičkoj torbici, satkanoj od samohvaliteljskih sugestija, zapravo i nema ukusa koji bi bio mjerodavan da vrednuje umjetničku vrijednost Petrovićevog romana.

Na koncu, to njezino tumačenje Petrovićevog romana je protivrječno i samome sebi. ”Opsada pledira za nužnost obnavljanja onoga što je uništeno propadanjem Žiče, a reč je o duhovnom poretku sveta i čovekovoj orijentaciji ka transcedentnom.” Dakle, duhovni poredak i autentična stvarnost koju on sa sobom nosi i koja fali srpskom narodu je postojala u Žiči, ali je propadanjem Žiče uništena. Ko je kriv za to? Po Ilićevom tumačenju, Petrović kaže kako su zbog toga krivi strani osvajači. ”Za pad Žiče su”, piše profesorica Ahmetagić i osporava Ilićev stav na 208. strani, ”u Petrovićevom romanu, odgovorni i moralni prekršaji njenog stanovništva, a pažnja je posvećena i negativnim pojavama u srpskoj istoriji.” Ali ako je u Žiči vladao duhovni poredak i orijentacija ka transcedentnom, kako je onda moguće da su razlozi pada Žiče (toliki i takvi!) moralni prekršaji njenih stanovnika, tj. odsustvo duhovnog poretka i orijentacije ka transcedentnom? Svojim tumačenjem Jasmina Ahmetagić zapravo sugeriše kako je Petrović dvopapkar koji poentu koja protivrječi razlozima na osnovu kojih je izvedena, te bi joj možda bolje bilo da ga brani od same sebe umjesto od Saše Ilića.

Kniževnost, kaže profesorica Ahmetagić, ne govori o pojedinačnom, već o općem. Ne o Srbima, već o ljudima! Tako je skaredno poistovjećivati i Pavićeve Hazare sa Srbima! (Iako je općepoznato da je sam Pavić pravio takvo poistovjećivanje, i sugerisao takav način tumačenja). Književnost govori o općem, a ne o pojedinačnom! To je estetička lekcija profesorice Ahmetagić. Tj. lekcija koju su već napisali Platon i Aristotel. Ali šta zapravo znači ta ideja o univerzalnosti umjetničkih poruka?

”Onaj”, piše profesorica Ahmetagić na 214. stranici, ”koga zbilja više zanima Pekićev stvarni inspektor od suštine istrage predočene kroz fiktivni lik pukovnika Štajnbrehera uvedenog u literarnu interpretaciju istrage, odnosno istorijska istina umesto opštosti ostvarene na ovaj način, mora da se obrati policijskim dokumentima, a ne književnosti.” Dakle, Pekićeva priča, crpena iz pojedinačnog slučaja govori o općem, o suštini istrage, a ne o pojedinačnom.

Ali kako provjeriti istinitost te općosti? Jedini način je da je ponovo vratimo pojedinačnom, tj. da poredimo Pekićevu priču o istrazi i pukovniku Štajnbreheru sa živom stvarnošću. Kakav zaključak možemo izvesti ukoliko poredimo Pekićevu istragu i neku današnju istragu? To mora zavisiti od same institucije koja je naložila tu istragu, od prirode njezine prakse i od karaktera tog nekog današnjeg pukovnika: Pekićeva istraga može u većoj ili manjoj mjeri biti slična nekoj drugoj, ali nikada ne može biti istovjetna toj bilo kojoj drugoj, na što cilja Jasmina Ahmetagić sa svojim govorom o suštini istrage. Iskustvo mi daje dovoljno razloga da tako tvrdim. Jer ako kažem, kao što profesorica Ahmetagić govori, da je Pekićeva istraga sintetizirala u sebi svaku moguću istragu, da tu mogu pronaći suštinu istrage, onda bih tvrdio kako su sve istrage u svim okvirim, u svim društvima, suštinski jednake, da su iste, tj. da je istraga koju su vodili protiv Buharina jednaka istrazi koju švedska policija vodi protiv Karla Bilta, da su karakterno isti sudionici te istrage, da su ta dva društva ista itd. itsl. Tako ukoliko dognamo do kraja logiku esencijalističke estetike: ona završava u ludilu koje poistovjećuje slično, različito i protivrječno.

Iskustvo kaže da nisu sva društva, svi karakteri, sve situacije iste, pa da bi jedna priča mogla govoriti o svima njima. Dva društva mogu biti slična, ali mogu biti i protivrječna, zavisno od stanovišta. Tako i Pekićeva priča može puno toga reći o nekoj istrazi koju danas provodi neki pukovnik sličan onom njegovom u nekom sličnom društvenom poretku: tako čitalac zapravo i vraća priču u stvarnost, i potvrđuje njezinu univerzalnost. Ali je suludo, kao što tvrdi estetika profesorice Ahmetagić, pomisliti da Pekićeva priča govori o svim mogućim istragama, u svim mogućim okolnostima, sa svim mogućim sudionicima, kao da se u stvarnosti zapravo očituje jedna jedina Istraga, kao da u svim tim istragama ne postoji hiljadu (suštinski i nesuštinski) različitih karaktera, hiljadu i više okolnosti, materijalnih i slučajnih. Očevidno je da profesorica Ahmetagić, neminovno, sa Platonovom estetikom preuzima i njegovu metafiziku koja je osporena dvije hiljade i više puta u toku posljednjih 2000 i nekoliko stotina godina, ali je profesorica Ahmetagić, očigledno, takoreći jedan intelektualni dinosaur koji o tome ne zna ništa, ili bolje reći metafizički slijepac koji ne vidi da je stvarnost nešto poprilično različito od sjenke ideala.

Misleći da umjetnost govori o suštinama koje su primjenjive na sve okolnosti i vjerujući previše riječima koje koristi, Jasmina Ahmetagić tako piše kritike koje ne govore o ničemu, ili koje, bolje reći, govore o Ničemu. Kritika proistekla iz one platonističke estetike i ontologije, biva na kraju besmislenom i u spoznajnom smislu potpuno nekorisnim nizom velikih riječi. Metafizički linijarom kojim onda profesorica tuče Sašu Ilića po njegovom književnokritičkom turu, jer ne zna ni koliko su tri puta tri, a pravi se važan. Duhovni poredak svijeta, veza između čovjekovog bića i jezika, čovjekova orijentacija ka transcedentom… To je kritika koja vodi djelo iz pojedinačnosti u opće, i tamo ga do kraja zadržava, čime ubija i opće i pojedinačno. Ubija opće, jer ako nije vraćeno konkretnoj stvarnosti ono ne može neposredno potvrditi da još uvijek može govoriti o stvarnosti, o njezinim stanovitim dijelovima, u određenima kontekstima, naravno. Kao što ubija i pojedinačno, jer ga obesmišljava: Pekić pažljivo individualizira svog junaka, čime sugeriše da on ipak nije bilo ko, ne pravi ga kao ideju, već kao pojedinačnost, ali pojedinačnost sa istaknutim osobinama, jedna dovršena pojedinačnost, koja može biti analogna (iako ne svim, ipak) hiljadama drugih pojedinačnosti, hiljadama drugih pukovnika Štajnbrehera od kojih nijedan nije isti, već su svi slični, manje ili više, što je od velike važnosti.

1. Književnost nije ilustracija suština koje predstavljaju velike riječi, jer je ona uvijek zasnovana na iskustvu stvarnosti, koja isto tako nije ilustracija ideja, kao što tvrdi platonska metafizika.

2. U književnosti, baš kao i u stvarnosti, pojedinačno ima jednaku vrijednost kao i opće, inače se radi o neozbiljnoj književnosti, ili lošoj, ukoliko nije svjesna svoje neozbiljnosti.

3. Stvarnost nije satkana od suština, već je od bezbroj pojedinačnosti i svaka je osobina, svaka oznaka, u stvarnosti data u bezbroj nijansi i zanemarivanje tih nijansi je esencijalizam profesorice Ahmetagić koji ima više veze sa molekulama na Saturnu, negoli sa stvarnošću koju čitalac može, osim riječima, usvojiti i svojim čulima, pa zna da nije u suštini isto ako je gladan ili žedan dva sata ili pet dana: nijanse su suština stvarnosti.

4. A poruke umjetnosti i odnos opće i pojedinačnog, to su mnogo složenije stvari od fraza Jasmine Ahmetagić, tj. fraza malograđanske antropologije, tj. pseudofilozofskih apstrakcija Predraga Palavestre, tj. kafešantanskih pričica svih tih književnokritičkih astronauta, pričica ispričanih Velikim Riječima koje su tri kosmosa daleko od stvarnosti.

U tim svojim pseudofilozofskim frazama profesorica Ahmetagić često piše čovjek. Kao da nije mrtav. Jer o kakvom čovjeku, dovraga, piše ova gospođica? Zar ne vidi ta gospođica da, zaboga, postoji šest milijardi i više, različitih tjelesa i psihičkih sklopova, hiljade ideologija i morala, materijalnih i slučajnih okolnosti, nesporazuma, deset kosmosa i sto kosmosa različitih ljudskih želja, i da se svakim danom sve to mijenja, da je sve to zamršeno u jedno zemaljsko klupko da ni božanske ruke više nisu u stanju da to raspletu, a kamoli Goran Petrović sa svojim romančićem? Zar ta gospođica, dođavola, stvarno misli da je njezina tezica umjetnička istina, ”esencijalni smisao”, i da bi ljudi bili sretniji & pametniji ukoliko bi poslušali valjevskog vladiku Milutina? – Čovjek je mrtav.

Način na koji je Saša Ilić vratio roman Gorana Petrovića iz općeg u pojedinačno mnogo je pametniji od praznoslovlja Jasmine Ahmetagić. Petrović piše o tri opsade: o opsadi Žiče s kraja XIII vijeka, opsadi Carigrada u vrijeme četvrtog krstaškog pohoda i, na kraju, opsadi srpskog naroda tokom ratnih godina 1992-95. Te tri opsade, kako uočava Ilić, povezuje motiv pera. Mletački je dužd skrenuo svoju vojsku na Carigrad kako bi pribavio sebi čudotvorni ogrtač od deset hiljada pera koji bi mu osigurao mladost i izliječio ga od bolesti, dok knez Šišman opsjeda Žiču kako bi se domogao čudotvornog anđeoskog pera koje se čuva u manastiru; a NATO, u posljednjoj opsadi, uništava populaciju ptica u Bosni, naoko bezrazložno – a vjerovatno se sugeriše da je potaknuto čistim destruktivnim nagonom. Pera koja su u opasnosti, u Petrovićevom romanu, kako kaže Ilić, sugerišu da je jezik u opasnost, da će biti otet ili uništen. ”Opsađene su”, kako piše Ilić, ”reči, odnosno jezik, odnosno samo nacionalno biće, što se na osnovu stepena ugroženosti jedne nacije, ukoliko postoji takva skala, može rangirati veoma visoko.” Jasmina Ahmetagić osporava ovo tumačenje. Ali na osnovu estetike kojoj samo njezino tumačenje protivrječi, i na osnovu tumačenja koje samo sebi protivrječi, i na osnovu metafizike koja sama sebi protivrječi. Ilićevo tumačenje je mnogo pametnije, jer nema takvih logičkih nedostataka, jer je izvedeno na osnovu održivih analogija.

Jasno da Ilićevo tumačenje nije jedino koje je moguće. Možda će Opsada crkve sv. Spasa kroz 57 godina biti dostupna čitaocu na Filipinima kojega, vjerovatno, ne bi zanimala stvarnost u Srbiji osamdesetih, devedesetih ili 2006. godine, već bi prišao djelu kao umjetničkom vjerujući da mu može reći štošta i o njegovoj stvarnosti, pa bi to djelo smjestio u nove kontekste, pravio analogije između ljudi i svijeta te fikcije i stvarnosti i ljudi samog njegovog svijeta. On bi činio tako ukoliko je razuman, i ukoliko je svjestan činjenice da mu pseudohermeneutičke fraze nalik onima profesorice Ahmetagić ne bi ništa rekle o njegovoj stvarnosti. Ali Ilićeva stvarnost nije filipinska stvarnost 2069. godine, već Srbija od osamdesetih godina pa sve do danas, i sasvim je razumno što on Petrovićev roman postavlja u relacije spram pojava u toj stvarnosti. Možda će Petrovićev roman, ukoliko Jasmina Ahmetagić jednako nastavi hvaliti njegovu umjetničku vrijednost, doživjeti i 3479. godinu na Marsu. Ali Saša Ilić ne živi na Marsu, već u zemlji u kojoj je jedan memorandum nekih akademika (ne samo tumačio i tumači stvarnost, već i) uticao na njezin razvoj, kao što to čini i danas. I ako, shodno tome, Saša Ilić utemeljeno dokaže da bi Petrovićev roman i Memorandum mogli govoriti na (toliko sličan da bi se moglo reći) jednak način o jednakim stvarima, kao što je dokazao, onda Saša Ilić ima pravo da kaže da oni jednako govore o jednakim stvarima. A Jasmina Ahmetagić može pisati tako da se naprvu učini da je Saša Ilić neki književnokritički knez Šišman koji vrši opsadu Umjetničkog Djela sv. Gorana Petrovića, i glumiti nekakvu Jovanu Sanuanku, ali to nema veze s razumom.

Jasmina Ahmetagić tvrdi kako je nedopustivo to što je Ilić negirao Petrovićev roman, ne dokazujući da je umjetnički nevrijedan, već samo da je – a i to je sam Ilić učitao – protivan osnovnim etičkim načelima. To nije tačno. Saša Ilić je dokazao da je Petrovićev tekst bez prvih umjetničkih vrijednosti, čak iako se držimo estetičkih kriterija Jasmine Ahmetagić. Možemo pristati na tvrdnju da umjetničko djelo mora govoriti novo. Ako je Saša Ilić dokazao da Petrovićev roman i Memorandum SANU-a imaju poruke koje su u toj mjeri slične da se Opsada crkve sv. Spasa može shvatiti ilustracijom teza srpskih akademika o opsađenosti srpskog naroda i njegovog jezika, onda se taj roman i treba shvatiti kao ilustracija teze srpskih akademika. Onda to znači da je on roman s tezom, da ne može, kako bi to rekla gđica Ahmetagić, prošititi vidike ljudskog bića, jer njegove ideje nisu njegove i nisu nepoznate. Činjenicu da taj roman nije napisan da proširi vidike srpskoga bića, već da utvrdi postojeće, vladajuće, Saša Ilić očigledno shvaća kada u svom tekstu piše o popularnosti tog romana i o jednakosmjernosti njegovih poruka sa ideologijom Memoranduma i osnovnim frazama srpskih medija u godinama koje su pojeli miloševićevci. Problem je, možda, što Ilić nije takve svoje veze doveo do kraja, do preciznog zaključka o umjetničkoj bezvrijednosti Petrovićeve opsade čitalačke pažnje.

”Piščevo je pravo”, piše profesorica Ahmetagić, ”da predstavi istorijsko zbivanje na način koji istorija ne potvrđuje ako izmene istorijskih okolnosti omogućavaju stvaranje priče kroz koju se emaniraju univerzalna značenja.”

Tu rečenicu ona piše kao estetički postulat kojim hoće da obezvrijedi Ilićevu tvrdnju kako bi bio lažan roman u kojem bi se pričalo o tome kako je Zoran Đinđić ubio Milorada Ulemeka. Ne, kaže, prof. Ahmetagić, to ne mora nužno biti slučaj, već je sasvim moguće napisati takav jedan roman, tj. roman u kojem će Đinđić ubiti Ulemeka, a da on bude i umjetnički istinit. Štaviše Ulemek bi se mogao prikazati kao (navodim doslovno sa 212. stranice:) ”pozitivan junak koji strada kao žrtva političke intrige, i tada su etičke norme koje proizlaze iz romaneskne priče apsolutno zadovoljene”. Poslije ovoga Saša Ilić može ličiti na dijete koje je mislio da se može samo na nogama stajati i to i reklo, a Jasmina Ahmetagić na prvakinju u gimnastici koja, nemilosrdna, hoda na rukama čime sugeriše tom djetetu da ono još uvijek zna o svijetu koliko i bilo koji mali konj. Ali to može izgledati samo naivnom čitaocu, koji simpatiše profesoricu, jer gđica profesorica očigledno ne poznaje činjenicu, koju već znaju i djeca, a to je ona da roman poznaje različite žanrove. Nije isto, morala bi znati jedna univerzitetska profesorica, čitati neku alegoriju s ”izmišljenim” likovima i s neodređenim hronotopom i Andrićevu priču o Omer-paši Latasu: pisac koji ne preuzima historijske događaje i ličnosti kao građu za sižejno oblikovanje i onaj koji preuzima nisu u jednakoj situaciji. Jasno da pisac romana neće za cilj imati onaj cilj koji ima historiograf; međutim, ukoliko ozbiljno pristupa temi on, čini se, mora paziti na osnovne činjenice događaja o kojima će pisati: u ovom slučaju da je Ulemek dao da se ubije Đinđića. (A to da li je u trenutku ubistva Đinđić imao na ruci sat ili nije, to nije u navedenom smislu bitno.) S druge strane, neki bi pisac bi mogao napisati komični roman u kojem Đinđić ubija Legiju, jer takav obrat načelno može proizvesti samo komičke efekte, ali samo u jednom kontekstu unutar kojega ubistvo ne bi bilo smatrano zločinom, ili, preciznije, ako bi potencijalni čitaoci bili moralno neosjetljivi na ubistvo Zorana Đinđića, jer bi se upravo s tim konkretnim ubistvom šalio pisac u svom djelu. Ne može se napraviti takav obrat, a da se ne proizvede kod čitaoca osjećaj onog nesklada kakvog proizvode komediografi. Tolikog: potpunog nesklada. Jasmina Ahmetagić nije mogla ovo shvatiti, jer je krenula od teze da umjetnički sadržaji nemaju veze sa moralnim pitanjima, ama baš nikakve. Ja također ne mislim da je vrijedna književnost nekakva prosvjetiteljska didaktika, ali pisac koji u djelo uvodi motive i imena koja su već poznata čitaocu iz historije, nije slobodan kao onaj koji ne piše historijski roman, pa mora dobro paziti kako ih koristi zbog efekata koje namjerava proizvesti u čitaocu, jer ta imena i ti motivi nisi čisti od asocijacija. Jasmina Ahmetagić koja pretpostavlja da je moguće imati namjere koje nisu komičareve i napisati roman u kojem Zoran Đinđić ubija Legiju, samo pokazuje kako zna o pisanju književnih djela koliko i sv. Sava o bregastoj poluosovini u Fordovom motoru, ili, što je možda i tačnije, kao poluosovina o Savi.

”Konačno”, zaključuje svoj tekst profesorica Ahmetagić, ”ako u svom romanu opišemo stradanje jednog jedinog Cincarina u toku opsade Sarajeva i to prikažemo kao kosmičku katastrofu, a sukob Srba i Bošnjaka načinimo samo pozadinom tog stradanja, time nismo ni poremetili istorijski red veličina niti smo gluvi i etički indiferentni. Roman može govoriti o stradanju psa na pragu sarajevske kuće, te i to stradanje može biti prikazano kao kosmička katastrofa – jer, uostalom, ono to i jeste. Pre nam se čini da su oni drugi, koji ne uviđaju da je svako od tih stradanja kosmička katastrofa i koji ne osećaju da je književnost pozvana da nas osvesti za to (ako je uopšte pozvana za bilo kakav angažman), neosetljivi za umetničke istine.” (Ove rečenice nalaze se na 215. strani knjige Priče Narcisa zlostavljača Jasmine Ahmetagić, a podvlačenja su moja)

Profesorica Ahmetagić olako poistovjećuje različite stvari, i to nije ništa ozbiljno sve dok su te stvari različiti žanrovi umjetničkog oblikovanja, sve dok ova profesorica ne počne donositi etičke zaključke, sve dok ne počne sugerisati zakone ponašanja, sukladne toj njezinoj esencijalistički traljavoj logici po kojoj je 3 isto što i 7 jer su oboje brojevi. Još kada te zaključke, svojim recenzentskim potpisom ili žiriranjem, odobre eminentne figue u srpskoj književnoj javnosti, onda se samo prestanem smijati, jer mi njezine rečenice, bez smisla za nijansiranje, stupnjevanje i razgraničavanje tih dvaju kosmičkih katastrofa na veću i manju, sugerišu da je moj život vrijedan koliko i život jednog psa.

Ako Jasmina Ahmetagić vrednuje kako je prikazivanje stradanja jednog Cincarina u ratnom Sarajevu kao kosmičke katastrofe etički ispravno, i ako s druge strane stradanje jednog psa u ratnom Sarajevu isto tako vrednuje, tj. kao kosmičku katastrofu, onda bi u svijetu njezinih etičkih ideala i stradanje 10 Cincara bilo isto što i stradanje 10 pasa, tj. kosmička katastrofa. Iako na prvi pogled Jasmina Ahmetagić u etičkom smislu liči na nekakvu kosmičku Majku Terezu, ona je zapravo nepažljiva i zato nihilist, jer takvom svojom etikom sugeriše kako je stradanje 10.000 ljudi u ratnom Sarajevu isto što i stradanje 10.000 pasa. Nihilizuje, nepametno. Ne osjećajući potrebu da dalje obrazlažem svoj stav, ja bespogovorno odbacujem esencijalističko pisanje gđice Ahmetagić i savjetujem da pokuša da ne piše ništa neko vrijeme. Recimo, idućih 200 godina.