Haris Imamović: Kastrirani i nekastrirani Srbi

O Bojanu Saviću Ostojiću, subjektivno (2)

Voštana figura Radomira Konstatinovića

Ne suzdržavši se od užitka koji pričinjava uživljavaanje u misaonu figuru Radomira Konstantinovića, Savić Ostojić patetično konstatira kako nam je kritika palanačka: ‘’Kritika nam je palanačka. Uzeću da, budem konkretan, savremenu B&H scenu. Čitam tekstove Vašeg prijatelja Harisa Imamovića i užasava me…’’

Kasnije, komentarišući polemiku u vezi s knjigom ‘’Vidikovac’’ Asmira Kujovića, Savić Ostojić kaže kako ‘’svi učesnici rasprave dele palanačka shvatanja o kritici i književnosti’’, što znači da je njegov sagovornik Đorđe Krajišnik, kao jedan od učesnika polemike – i sam sopstvenik takvih shvatanja. Ne objasnivši kako i zašto je Krajišnik ”palanački pisac”, može se reći da ga Savić Ostojić vrijeđa pripisujući mu takvu kvalifikaciju. A odmah nakon toga, isti taj urednik Agona kaže kako učesnici u polemici ne prezaju da napadnu protivnika bez argumenta (gdje, kad, ko, Saviću Ostojiću, napada bez argumenta?):

Strašno je koliko je taj kritika lična, prostačka i niska. Ali i to koliko svi učesnici rasprave dele palanačka shvatanja o kritici i književnosti. Ne preza se da se protivnik napadne bez argumenta, pa da se posle izvinjava kad se obavesti.

– Samo kozmopolita poput Savića Ostojića izgleda može napisati jednu za drugom, takve dvije rečenice: u prvoj napasti bez obrazloženja svog sagovornika (čak ne ni protivnika!) i u drugoj rečenici iskritikovati takav postupak kao palanački.

Biće zato zanimljivo da li će Bojan Savić Ostojić uputiti javno izvinjenje ”prostaku” Krajišniku kad se obavijesti o smislu svojih rečenica, kad sazna da mu je, bez navođenja ikakvih argumenata, dokaza, pripisao palanački svjetonazor.

Subjektivna kritika subjektivnosti

Kao što je dokazano, Savićeve tvrdnje imaju objektivne probleme (logička neusaglašenost i empirijska nezasnovanost): u sebi su kontradiktorne njegove palanačke kritike ”palanačkih shvatanja”, banalne kritike ”banalnosti lokalnih tema”.

 Kontradiktorna je i njegova ”objektivna” kritika ”subjektivnog” pristupa, jer ”neostrašćeni”, ”objektivni”, ”apolonijski” urednik Agona ne iznosi nikakva obrazloženja i dokazne primjere, već sve svoje tvrdnje potkrepljuje sopstvenim emocijama.

U tome je ironija cijele Savićeve lirske kritike. Njegov ”objektivni pristup” je zapravo čisto subjektivni, afektivni… On se samo zgrožava, užasava se, sviđa mu se, ne sviđa mu se… Da su makar njegove emocije one šopenhauerovske ”mamuze”, da ga njegovo zgrožavanje ili užasavanje makar potakne da nešto dokaže – subjektivnost,  ne bi bila problem. Ali ne; taj urednik Agona kritikuje određenu emocionalnu investiranost autora, a istovremeno je sopstvenik sve samih spoznajno sterilnih emocija.

Užas stanovnika Akselovog zamka

Rekoh na početku: nije ni novo, ni uvredljivo to što je Savić Ostojić rekao o mom književnokritičkom subjektivitetu. Naprotiv, zanimljivo mi je što je rekao o vlastitom subjektivitetu, i to smatram koliko prešućivanom toliko i uvredljivom opaskom.

Čitam tekstove Vašeg prijatelja Harisa Imamovića, kaže Savić Ostojić, i užasava me ostrašćenost i uskogrudnost koja izbija iz njih…

            Urednika Agona, dakle, užasava određen vid pisanja o  književnosti, što – ako je iskren, a biću širokogrudan pa pretpostaviti da jeste – predstavlja egzotičnu autorefleksiju par ekselans. Naime, nisam odavno – u tekstovima, jednako kao i u neposrednoj stvarnosti – naišao na čovjeka, kojeg bilo kakvo pisanje o književnosti užasava.

Teško je naći danas takvog mamuta-čitaoca, budući da živimo u vremenu gdje je čovjek od strane mas-medija toliko bombardiran senzacijama da mu je svijet odavno postao desenzacionaliziran, jedva da ga više išta što mu nije od neposrednog značaja može uzbuditi. Ali – ecce homo. Eto čovjeka u vidu urednika Agona koji kao da nije iz ovog svijeta, vijeka, kosmosa, i užasava se kad neko ostrašćeno & uskogrudno piše o poeziji.

            Dok pišem ove redove, pokušavam da pojmim sve to, ali teško mi ide, ne mogu biti objektivan budući da, uskogrudno, samjeravam dušu tog estetskog kolibrića sa svojom dušom…

Stidio bih se da kažem kako me u ovim godinama užasavaju književne kritike. Nakon što sam, recimo, vidio čovjeka, kojeg je rastrgala granata. – Poslije rata je u (rijeci) Bosni još uvijek bilo školjki od auta, ali ne mnogo, budući da je među lokalnom sirotinjom cvjetao biznis prodaje starog željeza. Većina ih je te automobilske školje komadala sjekirama, dok su samo sretni imali dovoljno velike i snažne fleksarice. Jedan je od njih, ne sjećam mu se imena, nisam ga znao – sjekao fleksaricom, na otpadu kod Dž. u Raspotočju jednu golem cijev u koju je neko sakrio granatu. Željezo je, na kraju, njega iskomadalo. Otpad neko vrijeme nije radio. Kad se sve smirilo, nastavili su; doduše, stavivši iznad kapije i ispod imena (vlasnika) otpada – ogroman natpis: OTKUP NEOPASNOG MATERIJALA.

Neozbiljno – da ne kažem, neiskreno – mi zvuči kad neko kaže kako ga užasavaju književne kritike, pored svih užasa koje je većini ljudi u ovim zemljama donio rat i ovo vrijeme između rata i mira.

Dobro, ko zna među kojim oblacima je taj urednik Agona dosad živio – pa nema ničeg goreg da ga užasava od hermeneutike, egzegeze, filološke rasprave i close readinga… Mogao bih se okoristiti njegovom polemičkom metodom i svom raskoši vlastite ostrašćenosti i uskogrudnosti, pa mu na potresno svjedočenje o tome da ga užasavaju rečenice iz književnih kritika, kazati samo: Saviću Ostojiću, nemoj se užasavat zbog nelijepog pisanja o ”lijepoj književnosti”, nemoj bit pička; ali neću, budući da – bar u ovom trenutku – ne dijelim njegovo uvjerenje kako treba vlastiti senzibilitet nametati drugima.

Da li će devedesete umeti da ćute, kao što Savić Ostojić ćuti o njima

Kad Bojan Savić Ostojić kaže da se užasava rečenica u književnoj kritici, to bi se moglo razumjeti da su to književne kritike i pjesme Bećkovića, Noge & co. – kojima se poziva na rat ili pravda genocide. Ali ne, Savić Ostojić ne želi njima da se bavi, budući da je to – što bi rekli Senegalci – passé, poremećeno, štetno…

            Užasnem se – kaže on – kad neki vršnjak ili čak neko mlađi izjavi da se kao Srbin oseća ‘odgovornim za zločine’. Neko im je napunio glavu i kastrirao ih. To smatram poremećajem. Smatram da je insistiranje na devedesetim godinama već anahrono.

            Nešto kasnije, Savić Ostojić precizira i koga u tom smislu smatra poremećenim, govoreći o svom odnosu prema kolegi Arberu Selmaniju, s Kosova:

Treba li da mu se izvinim u ime režima? Ne. Pročitaću mu pesmu Kosovel je Srbija. Pročitaću je i vama. Te usiljene komplekse koji jedini otežavaju kontakt, uspostavili su, a i dalje hrane autori Betona i E-novina, pseudo-čuvari morala. Ali njihovo je na sreću prošlo. Kao što je prošlo vreme socrealizma.

Savić-Ostojićev stav da je ”insistiranje na devedesetim već anahrono”, možda bi imalo smisla da je srpska javnost, pa reći ću i srpska nacionalna svijest, doživjela katarzu i suočila se s istinom o devedesetim, priznajući ratne zločine za koje je odgovorna država Srbija, uključujući i genocid. To, međutim, nije slučaj. Ljudi koje Savić Ostojić naziva ”poremećenim” i ”kastriranim” – Srbima bez kurca? – predstavljaju manjinu u srpskoj javnosti, dok je on sam reprezent većine u tom smislu.

Da li je Bojan Savić Ostojić hrabar kad tu manjinu pokušava politički diskreditirati, služeći se ”čisto književnim razlozima”?

Da li su Dragana Mladenović, Saša Ćirić, Tomislav Marković, Saša Ilić, Miloš Živanović, Dragoljub Stanković (i drugi) oslobođeni spisateljskih muda zato što javno iskazuju istinu o 90-im koju prešućuju mainstream mediji i protiv koje su nerijetko i nasilnim sredstvima spremne da se bore nekastrirane nacionalističke horde?

I da li Savić Ostojić pokazuje neobično velika spisateljska muda, zato što se ”iz čisto književnih razloga” priklanja stavu većine u srpskoj javnosti (predvođene premijerom Vučićem) da u ime svijetle budućnosti treba prešutno prepustiti zaboravu istinu o – recimo – lokalnim temama poput Srebrenice, Prijedora ili opsade Sarajeva?

Dalje, Savić Ostojić je spomenuo socrealizam. Da li je zabrana govora o ustaško-četničkim zločinima iz rata 41-45. pomogla generacijama koje su rođene poslije njega da se oslobode od međunacionalnog nepovjerenja? Devedesete su živi dokaz da Savić-Ostojićeva teza o prevazilaženju 90-ih putem zaborava i ćutnje o odgovornosti – ne stoji, jednako kao što ova generacija Nijemaca nije poremećena i kastrirana zato što podsjeća na političke greške svojih predaka i osuđuje podršku kojom su legitimirali zločinačke djelatnosti jedne političke partije i državno-vojne strukture.

Mogao bih ponovo reći Saviću Ostojiću da je, u smislu, razumijevanja političko-historijske stvarnosti – glup, kao i da je, u smislu, zauzimanja političkog stava u svom ideološkom kontekstu – pička. Ali, ostavši dosljedan svojoj uskogrudnosti i ostrašćenosti, suzdržaću se od toga.

O ”čisto književnim razlozima”

Savić-Ostojićev pokušaj da prokaže 90-e kao lošu temu sa čisto književnog stanovišta – jednak je onom njegovom govoru o ”lokalnim temama”. Jednako kao što pisati o lokalnom ne mora biti pisati o banalnom, tako i pisati o 90-im ne mora biti anahrono. Tema, kao takva, ne može zastarijevati; mogu se samo potrošiti forme o kojima se govori o njoj.

U časopisu SIC bilo je dosta govora o potrošenim književnim formama na kojima insistira dobar broj naših savremenih pisaca. Ali ne može biti govora o zabranjivanju neke teme (svejedno što su lokalizirane prostorom i vremenom). I kad se urednik Agona metodom ograničavanja teme pokušava boriti protiv ”socrealističkog” koncepta angažovane književnosti, on samo misli da je Ždanov njegova totalna suprotnost, a zapravo se obojica upliću na nedozvoljen način u područje piščeve slobodne volje.

U tom smislu je autonomija književnosti, na kojoj je podsjećano u SIC-u, od neobične važnosti. Po njoj je jedino pisac nadležan za ograničavanje vlastite slobode, a svako uplitanje državnog ili nevladinog sektora u ta pitanja – ponoviću – smatram regresivnim.

Gledajući ne teorijski, već praktično, jasno da postoje državno-historijski okviri u kojima pisci zabrinuti za vlastitu sigurnost ograničavaju – ili ako ”imaju muda” ne ograničavaju – svoj tematski okvir vodeći se državnim direktivama, te je situacija piščeve realne slobode s obzirom na društvene kontekste relativna. Premda je sloboda izbora vječna težnja pisaca, sama teorija o autonomiji književnosti povijesni je fenomen, budući da je vezana za građansku ideologiju Francuske revolucije i iz nje proističući liberalizam zapadnih demokratija[1].

I ako već živimo u koliko-toliko demokratskom kontekstu u kojem postoji mogućnost da pisac sam bira svoje teme, zašto mu neki teoretičar angažovane književnosti ili urednik Agona, svejedno – nekim totalitarnim književnim teorijama pokušava uskratiti slobodu u izboru teme? Takvo što smatram kreativno nepametnim pokušajem pisca pojedinca da se, umjesto protiv loših – bori protiv dobrih stvari koje je historijsko-politički razvoj donio književnosti i piscima.

Pročitajte prvi dio polemike: Divan čovjek, uz to poeta.