U skladu sa najnovijim zaokretom, koji podrazumijeva povratak književnim vrijednostima u bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj tradiciji, SIC! će u narednom periodu donijeti tri nastavka kratkog leksikona bh. književnosti podsjećajući publikum na potisnute i zaboravljene vrijednosti naše tradicije u njenoj punoj ‘kompozitnoj integralnosti’. To će biti istovremeno prilika da u pravom trenutku, dok se okrećemo prošlosti nakon faze osporavanja, pomognemo da uskrsne misteriozni autor leksikona K. R. koji je, objavljujući prošle godine ove natuknice u najpoznatijem bh. listu, izazvao mnogo kontroverzi i podigao mnogo prašine, a da se u tom kovitlacu nijednom dosada nije nazrelo njegovo brižno lice prošastoljubitelja obavijeno samozatajnošću i akribičnošću
BOGUMILI – javljaju se u bh. književnosti od srednjeg vijeka do danas, iako nije sigurno da su na ovim prostorima stvarno živjeli. Teoretičari bh. kulture se i danas spore da li je Crkva bosanska bila heretička, pisci s tim nemaju problema, godinama pišući živo kao da su bogumile lično upoznali i s njima dijelili sudbinu progonjenih.
Bogumili su, kažu knjige, bili pobunjenici, podsticali su svoju nepokornost onima koji su na vlasti, mrzili su i nisu priznavali sveštenstvo, korili boljare, psovali starješine, odvraćali robove koji su služili gospodarima, propovijedali su siromaštvo i oštro istupali protiv bogatih, molili su se u svojim kućama i ispovijedali jedni drugima, krotki i smjerni, blijedi od posta, čedni i ćutljivi. Nešto je od tog asketskog i pobunjeničkog duha naslijeđeno u bh. književnosti do danas, iako niko nije siguran da je taj duh baš vidio, kao ni bogumile. To je, svakako, vječiti spiritus izganjanja pravde, kod bh. pisaca, koji se može sresti u šetnji ulicom i grobljima.
Sve je počelo po glosama srednjovjekovnih evanđelja kada pisar na marginama Srećkovićevog evanđelja ispisuje da je zapadna crkva Sotonina jer služi knezu vijeka. U Grujičićevom evanđelju, također u glosama, navodi se da da je istočna crkva podmitljiva zato što starješine pomoću srebra i zlata dolaze na visoke položaje. Kad na marginama jednog rukopisa iz 14. stoljeća, potpiše vrlo heretički Tvrtko Pripković, anonimni pravovjernik će dodati: “I bog zna – neka je to svinja bila!”, iz čega se samo vidi koliko su bogumili bili progonjeni, što će zgroziti Maka Dizdara u Starim bosanskim tekstovima.
Bogumili će se ipak ljepše skućiti u Dizdarevoj poeziji, tamo će se heretici osjećati udobno jer će biti više prostora da nađu svoju vjeru, koja nema imena, već je u dobrom danu kojem se kaže, gdje si da si ako si, iako neće imati ušiju. Inkvizitori su ih odsijecali zbog otvorenosti prema svim stranama slova.
Glas će biti iščupan iz grkljana na sudu pravde, ali to neće biti razlog da ovi bogumili prestanu vjerovati da mogu ispjevati svoje poštenje. Trebalo je ipak proći nekoliko stoljeća da artikuliraju svoj glas kako bi oklopnicima sa sjevera, uhodama sa zapada, lukavim ropcima sa juga i drugim oružnicima, poručili da ništa ne znaju o gradu u kojem žive, o kući u kojoj jedu, čak ni onda kad je zapale.
Ni teoretičari književnosti, međutim, nisu sigurni da o njima znaju više nego ti oružnici. Bosanska misao kaže da su bogumili svoje tragove ostavili i na stećcima, kad obično na prvoj kamenoj gromači iz nekih dobrih i bolnih ruka procvate cvjetna poruka. Tako Bogčin iz Kotorca kaže da mlad sa ovog svijeta ode, a jedan bijaše u majke, a Stipko Radosalić da je davno legao i vele da mu je dugo ležati.
Ti stećci su zalog da će i knjige živih bh. autora prevazići prolaznost života i održati spomen koji će trajati odavde (pa možda) do vječnosti. K. R.
ĆAR – malo koristi od pisanja, finansijska naknada za odricanje, ono što se ušićari i što ostaje od književnosti, kad se postane cijenjen i priznat književnik. Visina ćara ne zavisi toliko od prodanog tiraža, nego više od dovitljivosti i vještine pisca da uvjeri nadležne da je građanska persona po mjeri, kao i da je njegova književnost smislena utoliko što ga kandiduje za neki posao ili sinekuru. Ćar je pojam aktuelan posebice u bh. književnosti, koja nastaje u jednoj od najsiromašnijih evropskih država.
Muku sa finansijskom naknadom za pisanje bh. književnici mučili su od najstarijih vremena. Još je Edhem Mulabdić službovao kao perfekt konvikta Učiteljske škole i nadzornik osnovne škole, dok nije bio izabran za narodnog poslanika, da bi mu nakon Drugog svjetskog rata bila ukinuta penzija zbog kontakata sa vođama NDH. Enver Čolaković je usred rata išao u Budimpeštu kao kulturni ataše NDH, a Ahmed Muradbegović je radio kao intendant sarajevskog pozorišta od 1941. do 1945. Ivo Andrić, meštar ćara, izučivši vještine kod Dučića i Milana Rakića, službovao je u diplomatiji godinama, a poslom, kao visoki činovnik Ministarstva vanjskih poslova, sarađivao je i sa Hitlerovim službenicima tridesetih godina u Njemačkoj. Pod pseudonimom Patriusa, 1939. u časopisu XX vijek Milana Stojadinovića napisat će da, blagodareći sjajnoj vanjskoj politici tog gospodina ministra, naš narod može mirno dočekati Njemačku na svojim granicama. Nakon rata, Andrić objavljuje dva teksta o partizanskim memoarima, piše i reportažu o rudarima iz brezanskog rudnika, postaje predsjednik Saveza književnika, počasni član Matice, dobija državnu nagradu FNRJ, dobija ordene zasluga za narod, dobija Nobelovu nagradu, Josip Broz Tito mu lično uručuje Orden republike sa zlatnim vijencem.
Skender Kulenović i Meša Selimović također su godinama službovali kao urednici u najvećim izdavačkim kućama i kao direktori drama u pozorištima, sve dok se pred penziju nisu razočarali i posumnjali u sistem, kad su napisali svoje najbolje romane i sonete. Jedino je Nikola Šop, skrušen i skroman, ostajao u kostrijeti, apartan prema ćari, pa ga je Krleža lično morao zvati telefonom i angažovati da prevede ponešto od latinista. Mak Dizdar je, razvijajući bogumilijadu, radio za ćar budućnosti, u kojoj će drugi pisci i intelektualci dočekati malo koristi od njegovog pisanja i pristojno naplatiti svoju pažnju za bosansko srednjovjekovlje i stećke.
Tranzicijski pisci nastavili su čarati publiku i biti bitku za šićar. Nije bilo lako, morali su ići po tribinama najvećih stranaka, prodavati na vrijeme svoja trupla, mijenjati stranačke dresove i sjediti po parlamentarnim klupama. Zasjevši na čelna mjesta fondova, neki su izdašno podržavali izdavače kod kojih objavljuju ili književne susrete koje vode. To se pokazuje efikasnim u bitci za ćar, podržati i nagraditi samog sebe, kad već drugi nisu svjesni značaja literature i teškog piščevog rada. K. R.
POBUNE – trajno trpno stanje u bh. književnosti. Teoretičari i kritičari bez kolebanja se slažu da ova tema prikazuje historijsku dramu naroda, a pisci je variraju u različitim periodima od pada bosanskog kraljevstva do najsavremenijih historijskih zbivanja.
Kroz pobune je, smatra se, prikazan bosanski čovjek koji, naizgled, trpi i podnosi sve nedaće, dok u jednom trenutku ne pokaže, otvoreno, svoju tvrdoglavost i prkos. Pobune nekad uzimaju velike razmjere, a nekad su sitne i individualne, ali ostaje činjenica da “dok je uprava gore, dronjav žitelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bit će buna i pohara”.
Duh pobune, mračni blizanac nevoljnog vojne, začeo se već u literarnim počecima, kako u narodnoj književnost, tako i u alhamijado literaturi. Ipak, pravo lice narodne pobune ukazalo se sa počecima moderne književnosti. O ustancima i pobunama različito će pisati i pjevati Mulabdić, Kranjčević, Kočić, Ćorović, Muradbegović, Kikić, Oljača, Ćopić, S. Kulenović, Dizdar itd.
Sliku uzbune po našim varošima koja postaje referentna tačka bh. književnosti dao je Andrić u “Travničkoj hronici”. Gledajući čaršiju očima nekog od svojih likova (Davilovim, Defoseovim, Davninim ili ko će već znati čijim), Andrić primjećuje da se jedinstven duh čaršije uobličava blago i neprimetno. “To je najpre samo jedno opšte i neodređeno raspoloženje, koje se ispoljava samo kratkim pokretima i psovkama za koje se zna na koga se odnose; zatim se postepeno pretvara u mišljenje koje se ne krije; i najposle postaje tvrdo i određeno uverenje o kome više nije potrebno ni govoriti i koje se još samo u delima ispoljava”. Andrić veli i da je nemogućno prozrijeti logiku čaršijskih uzbuna, “slepih, besnih i redovno neplodnih”, ali one imaju svoju logiku isto kao što imaju svoju nevidljivu tehniku, zasnovanu na tradiciji i nagonu. “Tek jednog dana”, i tako dalje, i tome slično…
Bitan zaokret od Andrićevog primjera za uzor načinio je Derviš Sušić u zbirci pripovijetki “Pobune”. Kako nas upozorava znanost o književnosti, za razliku od Andrića, u čijim je djelima kolektivna sudbina Bošnjaka vazda na margini pripovjedačkog zanimanja, Sušićeva vizija je dijalektička i aktivistička, u njoj se nacionalno i klasno osvješćenje ostvaruje sporo i mučno, od prvih plamičaka pobune što titraju u duši Abdulaha Pilavije, do razbuktale vatre revolucionarnih gibanja kojima su zahvaćeni njegovi daleki potomci Redžep i Abdulah. Nauci se čini da bi, da je Sušić pratio klasni raskol unutar povijesti bilo kojeg našeg naroda, rješenja bila ista.
U bh. književnosti ne bune se samo narod i njegovi pojedini tipovi, zabilježen je i slučaj “Pobune materije”. Prihvaćeno je mišljenje da roman Alije Isakovića u romaneskne prakse unutar interliterarne južnoslavenske zajednice donosi temeljitu promjenu koncepta povijesti i filozofije vremena, prigovarajući pri tome novovjekovnom historizmu, modernističkom modelu kulture i tehnološke civilizacije.
U najnovija vremena duh pobune se uglavnom drži na društvenoj margini, progovarajući kroz glasove diskriminiranih autsajdera. K. R.
UTEMELJITELJ – najveća titula u bh. književnosti, pisac ili teoretičar najvišeg ranga, uvjet osmišljavanja izgubljene egzistencije koju pisac i teoretičar stiču utemeljivši datu stilsku formaciju ili pojam. Kad pogleda prije smrti književnu povijest kako se odmotava kao klupko, teoretičar ili pisac utemeljitelj u posljednjem momentu vidi i svoju zaslugu kao šivaću iglu. Najveću počast, među svim utemeljiteljima u bh. književnosti, u posljednje vrijeme imaju utemeljitelji bosnistike, kao zaloga za akademsku budućnost.
Od samog početka utemeljitelji, kopajući joj temelje, shvatili su da bosnistika mora biti oslobođena od bilo kakvih ideologijsko-političkih instrumentalizacija i razumijevanja u nadnacionalnim totalitetima. Štaviše, ona je tek sada morala računati sa subverzivnom djelatnošću drugih i drukčijih književnokritičkih praksi. Istovremeno, kopajući, teoretičari su morali paziti da ne prokopaju u zabran ili da ne zakopaju temelje bh. književnosti u crnicu, jer su oduvijek na ovim nesretnim prostorima prisutna poricanja posebnosti nacionalnih književnosti, što pokazuje samoprezirnu zatajnost vlastite kulture. Tradicionalna koncepcija nacionalne literature zadržala je sve do danas osnovni zadatak prezentiranja posebnosti nacionalnog kulturnog identiteta, čime su temelji ove književnosti sretno ukopani u 19. vijek.
Teoretičari bosnisti, koji su došli u pokoljenjima nakon pokoljenja, osjetili su da nekada opasnost prijeti više od negiranja bosanskog jezika i bh. književnosti s pozicija govornika bosanskog jezika, koji se loše snalaze s problematiziranjima i relativiziranjima našeg jezika, s osporavanjem i negiranjem iznutra, odakle se ne prepoznaju na vrijeme prijetnje bosanskom jeziku, čak ni onda kad taj jezik postane predmet vulgarne sprdnje. Da ne bi bio predmet sprdnje, najpoznatiji bosnisti su se pobrinuli da istaknu teze o bosanskom kao merhametli jeziku, koji obenđijava mekoćom svojom afrikata i strujnošću frekventnog glasa h, što se da vrlo lako ilustrirati sevdalinkom u kojoj akšam pada.
Među bosnistima postoje i kritički glasovi koji pozivaju da se iz stanja isključive nacionalne funkcionalizacije pređe u fazu zasnivanja kritičke bosnistike, a da se bh. zajednica suoči sa svojim predmetom i procijeni svoje dosadašnje rezultate. To su teoretičari koji su zasnovali kritičku bosnistiku, također važni utemeljitelji, koji godinama otvaraju oči javnosti jer je nauka pretvorena u sistem političkih parola, a ukinuta svaka mogućnost za uspostavljanje bosnistike koja bi prevrednovala dosadašnje rezultate i vratila svoju autonomiju koju su baš oni drugi bosnisti kao vješti menadžeri nacionalnog identiteta isporučili moćnicima.
Dok se to ne dogodi, svim bosnistima ostaje da plove na osjećaju zajedničke pripadnosti, zasnovanom na jeziku, kulturi i zajedničkoj povijesti, što će im priskrbiti socijalno-imaginarno ili stvarno okućenje, koje se najbolje osjeća u glasovitoj pjesmi koju mogu zapjevati lirskim glasom kojeg nemaju, u jeziku kojeg nemaju, o kući koju nemaju. K. R.
