U skladu sa najnovijim zaokretom, koji podrazumijeva povratak književnim vrijednostima u bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj tradiciji, SIC! će u narednom periodu donijeti tri nastavka kratkog leksikona bh. književnosti podsjećajući publikum na potisnute i zaboravljene vrijednosti naše tradicije u njenoj punoj ‘kompozitnoj integralnosti’. To će biti istovremeno prilika da u pravom trenutku, dok se okrećemo prošlosti nakon faze osporavanja, pomognemo da uskrsne misteriozni autor leksikona K. R. koji je, objavljujući prošle godine ove natuknice u najpoznatijem bh. listu, izazvao mnogo kontroverzi i podigao mnogo prašine, a da se u tom kovitlacu nijednom dosada nije nazrelo njegovo brižno lice prošastoljubitelja obavijeno samozatajnošću i akribičnošću
CAREVINA – traumatičan pojam. Kao takav maltretirao generacije književnih junaka, pisaca, kritičara i književnih teoretičara. Arhaičnu imenicu carevina ili carstvo u kasnijim periodima mijenjaju inačice monarhija i imperij, a u najnovijim vremenima trauma sadržana u tom pojmu skrila se u riječima kakve su kolonijalizam, neokolonijalizam, antikolonijalizam, postkolonijalizam, imperijalizam, neoimeprijalizam, antiimperijalizam, kolnizacija, kolonizator, kolonijalistički diskurs, kolonizatorski drugi i sl.
Ova trauma našla je svoje mjesto u bh. književnosti još i prije negoli se ta književnost počinje pojavljivati u pisanim oblicima. U ta sretnija vremena, kad život nije gacao samo kroz glib i kaljužu, pored profanog značenja koje je ukazivalo na oblik društveno-političkog uređenja, riječ carevina sadržavala je i metafizičku konotaciju što je sugerirala podijeljenost svijeta na zemaljsko i nebesko carstvo. Prema tome, trebalo se društevno-politički organizovati i na zemlji i na nebu. Mili bože, kojem ću se privoljeti carstvu, orilo se uz strunu i decu, dok je glavnu književnu riječ vodio piščev predak, narodni pjevač.
Nešto od te heretičke podvojenosti prenijelo se i u Ahmeta, sina ugledne Omerefendinice, jednog od prvih romanesknih junaka u BiH. Dok vodi politički boj protiv carevine koja je Bosnu izdala, a oružani protiv one koja ju je okupirala, junak romana “Zeleno busenje” u sebi se kida i osipa, raspolovljen dilemom je li bolje vojevati ili ljubovati.
Takva vrsta dileme iščeznut će već kod Andrićevih junaka. U romanu “Na Drini ćuprija” čitalac će u svakoj generaciji Višegrađana, od Radislava Gorske Vile do Alihodže, upoznati ponekog koji bi da povede gerilsku, aktivističku ili intimnu borbu protiv kakve carevine iz čisto političkih razloga.
Cijeli vijek dug je niz naših pisaca koji su pero ukrštali sa sabljama carevina, od Osmana Aziza i Ćorovića, preko Kikića, S. Kulenovića i Sušića, do Lovrenovića, Hemona i Jergovića. Ipak, s ovom traumom najteže su se nosili naši kritičari i teoretičari, što je sasvim razumljivo s obzirom na akademske kompetencije i prirodu njihova posla. Tako će se u najodabranijim tekstovima naše nauke o književnosti naći rečenice kakve je: “Niti je jedna carevina dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaji i jedne i druge već se talože u svakoj od ličnosti romana”. Ovaj biser vještine tumačenja na najsvjetliji način ilustrira koliko konfuzna može biti književnost.
Daleki trag ove književne traume nalazimo i u narodnim pripovijetkama. Dok su najvještiji kazivači našeg naroda po bosanskim selima i varošima pronosili bajke kakve su “Baš Čelik” i “Osam soba možeš otvoriti, al’ devetu nipošto” sve strahote dunjaluka krile su se u desetom carstvu. K. R.
FRATRI – jedna od konstitutivnih poetičkih figura u bh. književnosti, živa stoljećima, komponenta koja dobija smisao u integralnosti. Bez sumnje kompozitno, franjevačko spisateljstvo, ističu teoretičari, sveudilj pripada integralnoj bh. književnosti, kao uobičajenom ambijentu – iz njega proizašlo, njemu namijenjeno – i organski (kao srce) uraslo u povijesnu cjelovitost.
Književni dar se stoljećima u bh. književnosti mjerio prema pripovjedačkom nervu. Pokazavši se na vrijeme kao vrsni pripovjedač, Matija Divković se, po Midhatu Begiću, nametnuo kao utemeljitelj cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine.
Ivan Frano Jukić, pišući čitav niz žanrova, prvi bh. pripovjedač u modernom smislu, valorizator “knjižestva bosanskoga”, ostaće nedostižni uzor čitavom nizu bh. pisaca. Interkulturni kontekst bh. književnosti, tako prirođen, vidi se i u jeziku franjevačkih kronika: živi narodni obrti, koji se pojavljuju u latinskom tekstu, elementi talijanskoga, njemačkoga, mađarskog jezika, kao i mnoštvo turcizama, stoljećima ranije samo potvrđuju teorijsku tezu o pluralnom karakteru bh. identiteta. Iako je u srednjovjekovnim kronikama cijeli svijet sazdan Božijom providnošću, fratri su ga, svojom bliskošću sa životom, uspijevali uzdrmati insistirajući na vitalističkom intenzitetu.
Sišavši među narod, fratri su pisali i likaruše, kao manje ili veće zbirke liječničkih savjeta i recepata, lijekova i uputa iz narodne tradicije, a te žanrove likaruša, ostavši u kontaktu sa narodom i prirodom, nastavili su i savremeni bh. autori, samo što se vremenom fokus pomjerio, sada se pisci bave bolestima društva i u zbirkama kolumni skupljaju narodne recepte za vidanje tih bolesti.
Ivo Andrić je održao kontakt s fratrima, napisavši cijeli ciklus pripovjedaka koji započinje pripovijetkom “U musafirhani” (1923), a završava “Probom” iz 1951. godine. Ove će pripovijetke biti prava poslastica za bh. teoretičare, kojeg god od trojice unutarnjih pripovjedača, da uzmu, fra Stjepana, fra Petra ili fra Serafina, svejednako će se osjećati Andrićeva težnja ka što vjernijem oponašanju narodnog pripovjedača, koji u bh. književnosti ne zatvara usta već stoljećima.
Jedna od najvažnijih scena, za identitet bh. književnosti, zbila se u Andrićevom ciklusu o franjevcima, kad jedne večeri piju, na zelenom zaravanku kraj Ukrine, fra Serafin i Rasimbeg iz Dervente, zavezli dobro u razgovor i piće, a kako mrak pada, fra Serafin postaje teži i ćutljiviji, zamišljen. Rasimbeg poznaje to ćutanje i u jednom trenutku fra Serafin počinje da pjevuši, podigne glavu i pusti sjajni i slatki tenor koji ni posavska rakija ni trebinjski duvan zadugo nisu mogli da načnu. Nakon što ga pjesma te večeri naročito trone, Rasimbeg, pomalo šaljivo, kaže Serafinu da bi od njega mogao biti sjajan mujezin, žaleći što se fra Serafin ne poturči. Fra Serafin, također pluralan, to će dočekati dobrohotno, i to je bila blistava scena u kojoj se, u čitavom nizu rituala, bjelodano otkriva interkulturni dijalog dva bh. homo sapiensa. K. R.
KALFA – uloga pisca u bh. književnosti, koji čitav život šegrtuje klasicima i Majstorima, živeći kao da ga nema. Da nema njegovih knjiga, koje se povremeno ali redovito pojavljuju, kao što su povremene ali redovite lijepe levhe, on ne bi ni postojao. Za razliku od druge vrste pisaca, koji su agilni u javnosti, pisac kalfa stvara u dubokoj anonimnosti, s oreolom samozatajnosti, negdje pritajen, misleći duboko o književnosti, dok se drugi bave ovozemaljskim stvarima.
Svuda se punom snagom osjeća njegovo odsustvo, u novinama ga nema, nema ga na televiziji, ne pitaju ga o situaciji, o politici, o naciji, o identitetu – što je sreća za njega, a nesreća za nas. Njegovi tragovi se pojavljuju najčešće u romanima u kojima nadugačko tumači samog sebe, ispisujući istovremeno i predgovor i pogovor svojim knjigama. Sklon intertekstualnom asocijativnom prostoru, pisac kalfa više voli dati romaneskni komentar nekog klasičnog djela, kao i metatekstualni komentar tog komentara, nego govoriti o sebi. Često se dogodi da to budu romani dvostruke metatekstualnosti, jer komentiraju romanesknu tradiciju, ali i sopstvenu romanesknu izgradnju, što odvede u labirint u kojima teoretičari danonoćno traže pisca, ponekad se izgubivši, tako da drugim teoretičarima onda valja tražiti njih.
Prema tome, pisac kalfa je, u toku radnog vremena, predan totalnoj književnosti, sretno oslobođen od svog individuuma. Zanat koji je uzeo na sebe da izuči, što traje najčešće do smrti, iskazuje se kao prostor egzistencijalnog smisla i svrhovitosti. Poistovjetivši zanat sa vještinom preživljavanja u dostizanju mistične tajne umjetnosti, pisac kalfa je sretan ako nikad ne dopre do stadija majstora. Ukidajući razliku između života i literature, pisac kalfa živi literaturu veću od života za nekoliko stotina metara.
Pisci kalfe su izgradili programsku priču postmoderne, sretno ugradivši sebe u babilonsku biblioteku. Postati dijelom babilonskog univerzuma, skrušeno šegrtovati među policama, kalfi je draže nego odraziti neku ideju ili posjedovati sveznanje, kao oni što se hvastaju emancipacijom čovječanstva, teleologijom duha i hermeneutikom smisla. Pisac kalfa, čak i u slobodno vrijeme, cizelirajući svoju poetiku kao drvorezbar, probuši usput ove modernističke metapripovijesti.
Biti pisac kalfa cijeli život znači mnoga odricanja. Njega ne pitaju oni koji ne znaju pitati, niti znaju čuti pametan odgovor, ne pitaju ga čak ni o književnosti, iako bi o tome mogao govoriti bolje i tačnije nego cijele katedre. Kad pred kraj života progovori o ovozemaljskim stvarima, naciji, politici, identitetu, najčešće se ispostavi da o tome više zna nego oni koji su tome posvetili čitav život. Ipak, kad se sretne s Majstorima, s onim koji su posvetili svoj život književnosti, kao i on, pisac kalfa uglavnom doživi da ga odgurnu, što je sastavni dio njegove sudbine, jer Majstori obično kažu da najviše i iznad svega mrze prosječnost koja ne zna ništa o pravom majstorstvu. K. R.
