Do prije četiri godine angažman je u sarajevskoj književnoj čaršiji bio najskuplja riječ. Pisci su potpisivali peticije, držali okrugle stolove, reagirali pismima i na najmanje društvene gadosti, iz sesije u sesiju uživo pred publikom egzorcirali nacionalizam.
Sve je to bilo podržano novcima fondova, niko nije uprazno pričao. Ko god bi okrenuo glavu ili ga ta rabota nije interesovala, pomalo netaknut ovom brižnošću, bio je angažovanim vazdušnim užetom pisca i intelektualca – ili blaženom rukom fondova – upozoren na skrušenost i požrtvovanost. Fijukalo je na sve strane.
Sada je došlo drugo vrijeme. Trojica dojučerašnjih zakonodavaca sarajevskog književnog mikrokosmosa, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i Željko Ivanković, uz Ivicu Đikića kao pridruženog člana, jučer su istupili iz PEN-a jer je taj centar bio angažovan i povodom Dana pobjede nad fašizmom, objavio protestno pismo protiv ideje da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu.
Tu misu su ocijenili sramotnom za ovaj grad i za ovu zemlju i iskoristili priliku da potvrde odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije, koje su istovremeno vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog PEN-a.
I to je bilo to. To će, međutim, biti dovoljno da se trojica osnivača tog udruženja javno distanciraju od četrdesetak kolega po penu, među kojima ima i njihovih saboraca i verziranih promotora i tumača.
Da nisu ta četiri najpoznatija pera izveli tu visoko provokativnu intervenciju pred milionskim publikumom, to pismo PEN-centra ne bi niko ni primijetio. Tako su pomogli još jednom, možda po posljednji put, da taj PEN Centar ovjeri svoju humanu misiju.
To je izazvalo u književnoj zajednici izvjesnu zbrku. I predsjednik i neki članovi Pen centra počeli su brzinski svoditi odgovornost za antifašističko pismo samo na potpisnike, kao da su uhvaćeni u ilegali, u diverziji. Neki članovi su najavili sjednice na kojima će se ovo pismo dodatno pretresati, jer je velika šteta što prije objavljivanja ovo delikatno “saopćenje nije pogledao neki član od katolika”. Sljedeće što se valjda očekuje – to je uvođenje nacionalnog veta na polemiku i promicanje legitimnih nacionalnih predstavnika u literaturi. Sve dok ne dođemo do onog žuđenog dogovora među narodima, svezemaljske relaksacije odnosa i smirivanja tenzija među našim ustavnim nacionalnim bićima, na što je ovih dana pozvao predsjednik Preporoda Sanjin Kodrić u ekumenskom duhu, pišući potresno pismo predsjedniku Napretka.
Jer ne radi se o bilo kome: među tim književnicima su i najprevođeniji i najpopularniji, i najiskusniji, i najgilniji kulturni poslenici i urednici, i najveće uzdanice i publike i institucija, čija se vrijednost može mjeriti mnogo više, nego sa onih nekoliko stotina hiljada maraka koliko je u njih uloženo. Trojica među njima su laureati naše najveće književne nagrade, ugledni članovi upravnih odbora i fondova, brojni žiranti raznih nagrada, od kojih su neke sami sebi davali.
Kako je to moguće? Tim najprisutnijim književnicima zasmetao je, kažu, način na koje je artikulirano protestno pismo. Šta je tu moglo biti artikulirano? Cijelo pismo se, zapravo, vrti oko jednog creda, koji nije pitanje artikulacije, nego boljeg po-etičkog ukusa i književnog odgoja, bar kada su u pitanju angažovanici. Ta sentenca kaže da je antifašistička pozicija koju u pismu zastupa Pen Centar bolja i humanija strana povijesti, a u to u ime, kao i iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, Pen Centar je i pozvao da se misa otkaže.
I ništa više. Kako je moguće da su na tu najordinarniju stvar, na to okretanje lica sa pijetetom prema žrtvama zločina, ovi naši ovozemaljski namjesnici po-etike svojim kolegama uzvratili javnim šamarom? Zašto su takav primjer dali svojim sljedbenicima? Vjerujem da su se već ispleli raznoliki scenariji.
Siguran sam, međutim, da su posljednji kojima treba objašnjavati monstruoznost NDH režima. Bez sumnje im ne treba ni tumačiti da bleiburgijanje nije unutarnacionalno pitanje, a da je antifašizam posljednja stvar kojoj treba partikularno pristupati u maniru naše ustavne konstitutivnosti. Vjerujem da im ne treba držati lekcije o nepodnošljivom neukusu jedne raspričanosti koja potencira žrtve svih režima, u trenutku dok se odaje poštovanje prema onih šest miliona naslaganih i spaljenih jevrejskih Figuren, koji evropsku kulturu već sedamdeset i pet godina drže privedenu neizrecivom.
Ne treba se igrati ni tekstualnog terapeuta, pa govoriti da neki među istupnicima, poetički, kao pola naše književne zajednice, žive od etičkog opsesivno-kompulsivnog poremećaja i literarne manije gonjenja, književno se već trideset godina osjećajući žrtvom u svakoj mogućoj situaciji. Držim da se sad stvari ne mogu objasniti ni izvjesnom odanošću nekim novim fondovima, uzdanju u malo budžetske koristi od pisanja, simpatijama prema politici hrvatskoj Ministarstva kulture. I tome slično.
Šta su oni uradili? U trenutku kada je PEN centar možda po prvi put uzeo na sebe da javno interveniše kada su u pitanju tzv. javna pitanja, zauzimajući jasan stav, o čemu su ovi žreci socio-literarne odgovornosti krasnoslovili pedesetak godina, oni sada demonstrativno istupaju iz tog Pen Centra, i kažu da ne nalaze nikakve svjetonazorske, identitetske ni kulturne veze sa PEN-om koji su osnivali.
Kako je to moguće? Mislim da su dali sami sebi odgovor riječima jednog od njih, Ivana Lovrenovića. Oni su, kada je u pitanju to političko pitanje, odlučili biti književnici. “Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću ‘zastupanja’ neke od tih strana”, piše Lovrenović, “piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim ‘stranama'”.
Dakle, na pitanje jednog revizionizma oko kojeg se zapalila javnost, dok jedna neofašistička organizacija pod imenom Blajburški vod organizuje javnu misu, u sve se uključuje Hrvatski sabor kao pokrovitelj, pri tom im sekundira Katolička crkva, a tu misu pohode osim klera i funkcioneri jedne vladajuće stranke koja baštini 75 godina revizionizma, od četrdesetih preko devedesetih do danas, protiv koje su pomenuti književnici godinama pisali, na prvi znak esnafskog protesta i tzv. intervencije u javni prostor, što su godinama zagovarali, na čemu su živjeli, dok se antifašistički povodom ovog pitanja izjašnjavaju i svjetski i naši mediji, ovi književnici su odlučili da opale ćušku javnom ukusu i istupe iz te angažirane organizacije i da kažu, valjda, nešto o svojim romanima i pjesmama. O čemu?
Oni, dakle, koriste moment da kažu nešto o književnosti, da kao pisci i u djelima ne zauzimaju strane, da u književnosti ne postoji bolja i gora strana povijesti, a da ih niko ustvari nije ni pitao za te priče i pjesme, a kamoli im određivao kako trebaju pisati. Ovdje se radilo da je neko udruženje književnika objavilo jedno protestno pismo na goruće revizionističko pitanje.
Zatravljeni čas angažmanom, čas književnošću, godinama ih razdvajajući, što se vidjelo i u njihovoj fasciniranosti Handkeovim djelima, oni su opet polupali lončiće i pomiješali književnost i politiku: nekad se radilo o tome su stavljali te fraze, izrijekom, u književna djela; sada kada treba govoriti o politici, oni govore o književnosti. Nisu osjećali – ako već ne zauzima strane, sve i kad je tako – da je toj književnosti strano lupati ovom frazom po tekstu; da treba biti decentan ako se već iščekuje da djelo nekad postane kao svetkovina nad nevinom žrtvom, pojedincem, svakim ponaosob. To može samo umjetnost.
Neki književnokritički i publicistički tekstovi su skrenuli pažnju na tendenciju glasnog mlaćenja fraza i u Jergovićevim i u Ivankovićevim[1] i u Lovrenovićevim djelima. Srećom došlo je vrijeme da je i o angažmanu više smiješno govoriti (et tunc erit finis). Ako išta može politika danas naučiti od književnosti, koja je na kraju izbacila iz sebe ovu i ovakvu politiku, to je da u presudnom trenutku ovakvu književnost treba iz rasprave nabiti nogom van.
[1] V. Nađa Bobičić. Književnost i odgovornost (O romanu In Illo tempore Željka Ivankovića). Booksa, 9. 4. 2019. https://booksa.hr/kolumne/kritike/knjizevnost-i-odgovornost
