UPRAVO ČITATE

Mirnes Sokolović: Raslo mi je Zakum drvo

Mirnes Sokolović: Raslo mi je Zakum drvo

Povodom romana Volga, volga Miljenka Jergovića

Izvan umjetnosti ne postoje velike slike svijeta. Mirijade i mirijade konkretnih egzistencija tek tu, na polju literarnom, združuju se u jednu dovršenu predstavu o datoj epohi, o položaju čovjeka, zaokružujući jednu sliku svijeta, koja se u ritmu forme i punini značenja uzdiže do simbola čitavog jednog vremena. Suditi o položaju čovjeka u koordinatama jednog vremena i prostora – valja, dakle, prije svega na polju literarnom; traganje za dominantom jedne epohe, ispitivanje njene ćudi i preokupacija, njene tragike i izazova – odvodi nas ka književnosti propitivane epohe. Blagodareći mnoštvu jezika u literaturi – mi ćemo pročitati tu realnost koja je uobličena; u prenaglašavanjima i dovršenju nezavršene stvarnosti – u prirodi registara koje je izabrao autor – u otisku epohe u formi – mi ćemo valjda naslutiti i duh jednog vremena.[1]

Gdje smo to živjeli decenijama i kako smo to obitavali – kako je to čovjek pretrajavao u okvirima jednog konkretnog vremena i prostora – šta su bile njegove muke i strahovi; šta ga je to radovalo i ohrabrivalo; gdje to on danas putuje s gomilom svojih nadanja i izgubljenih iluzija; kakvi se to sve prostori otvaraju pred njim, šta ga to očekuje i hoće li biti nešto na što bi se mogao osloniti – pitanja su to nesumnjivo dostojna literature, pitanja koja i jesu postavljena tek na polju literarnom, pitanja čije bismo izazove jedino i trebali sagledati u prostorima književnosti. O razjašnjenju čovjekovog položaja na koncu jedne ratne epohe, kada se krvav i obezglavljen treba uputiti dalje, dok se nova mašinerija koncepata koji će ga polomiti proteže nepregledno, svuda uokolo, kamerno kao da su u pitanju tek bezazlene kulise – a on se pita u tom istorijskom haosu o vjekovnim nedoumicama o životu i smrti, koje nikako ne zastarijevaju i na koje odgovora svejednako nema – o tim i takvim mukama i neizvjesnostima govori nam upravo literatura ne samo izravno, konkretno, pokazujući bijede i povijesni bijes koji su čovjeka na tu granicu dovele, nego i zauzimanjem stanovitog ugla u pogledu na svijet, soanjiranim podešavanjem stila koji tek u svome jedinstvu i povezanosti odaje ćud jednog vremena, razumijevanje njegovo; razvijanjem stila koji jedini u svome ritmu navješćuje i anticipira budućnosna gibanja. Želimo li, dakle, govoriti o posljednje dvije decenije, od raspada Jugoslavije naovamo, o našim bijedama i propadanjima; želimo li sagledati šta se to sve dogodilo, ne samo čisto istorijski, nego želimo li spoznati s čime to moramo računati kad se danas i ovdje pitamo o stoljetnim nedoumicama koje more čovjeka – onda se prije svega trebamo osvrnuti na polje književnosti koja je nastajala u tom periodu na postjugoslovenskom prostoru; a čak i njena oslabljenost, njen izostanak, njena šutnja i njena odsutnost – mogu biti dovoljan znak u osjećanju i spoznavanju toga svijeta.

Svrha umjetnosti jeste, kako piše Krleža, odgovoriti na izazov koji stoji pred svakim čovjekom od početka: zašto živimo, zašto hoćemo da živimo, gdje smo i kamo to nestajemo, s našim brigama i žalostima, s našim tužnim i veselim ljepotama, i s našim strahom pred smrti. Ta golema predstava o ljudskom životu mijenja se kroz vrijeme: i kakav je to sud o toj vjekovnoj slici svijeta koju varira umjetnost donijela književnost našeg doba?

Novi bosanski Andrić

 

Bude li, dakle, to dopušteno, krenuli bismo u – kako bi se to starinski reklo – ispitivanje duha jedne epohe, počivšeg u literaturi – uzimajući jedno djelo od njih hiljade; to je jedan nezahvalan i netačan metod – slučajno izabrati jedno djelo jednog autora da bi nam se otvorili, krajičkom, nepregledni obzori u umjetnosti čitavog jednog perioda. Da bi nam se ocrtala jedna tačka (dominantne) tendencije.

Kritika i štampa otklanjaju tu muku bez ikakvog zazora: one imaju svog favorita, ističu ga nedvojbeno, čine našu odluku lakom: valja samo izabrati amblematsko djelo epohe – djelo hvaljeno, djelo nagrađeno,[2] djelo najprestižnijeg autora trenutno na našem jeziku, najnagrađivanijeg među živućim bh. i hrvatskim piscima, djelo autora prevedenog na dvadesetak jezika – djelo koje zaklapa čitav istorijski period prikupljajući podatke za jedan fikcionalni uvod u istorijsku kalvariju koja će uslijediti; djelo, dakle, koje skicira istorijsko stanje pred rat devedesetih, bezazleno, na osnovu jednog slučaja, koji nije ni provjeren, ni tipičan, ali svejedno djelo respektabilnog pothvata, u rekonstrukciji stanja duhova u jednom vremenu; djelo prije svega čudno po autorovom insistiranju – neuobičajenom toliko u odnosu na njegove prethodne knjigena metafizičkoj težini koji svaki izbor koji nose likovi sobom nosi.[3] Što je sve presudno značajno za odmjeravanje i propitivanje literature za kakvo smo mi zainteresovani; što nam može pomoći u iznalaženju sudova koje je donijela literatura o čovjekovom položaju u obzorima jedne epohe.

O Jergoviću se pisalo raznoliko i mnogo; pisalo se s pijetetom, s uvažavanjem: s udivljenjem pred njegovim grandioznim opusom.[4] Dogodiće mu se da istovremeno bude poiman kao pisac svjetske klase, i pisac što je sav bosanski, sav sarajevski; on će zato biti pomenut kao jedan od boljih pisaca uopće.[5]

Vodeći pisac srednje generacije,[6] Miljenko Jergović će se nametnuti kao literarni faktum čije je pisanje moguće ne voljeti, ali se mora uvažavati; on će otkrivati jednu presudnu kvalitetu koja se nameće kao preimućstvo: jer je u pitanju pisac koji zna raditi svoj posao pričanja priča – iz njega govore likovi za koje ste apsolutno zainteresirani.[7] Polemičar bez dlake na jeziku, gigant od dvadeset i osam knjiga u četrdeset i petoj godini, on će prema našoj štampi prerasti u zvijezdu evropske literature.[8]

Jergović je i pisac progonjen – pisac na kojeg se organizuje hajke, kojeg se želi protjerati iz zemlje u kojoj živi, ili ga natjerati da se sam odseli[9]; on je pisac za kojim pojedine novine raspisuju potjernice, povodom jedne lične i intimne knjige, koja se ne bi trebala ticati tuđih nacionalnih sentimenata.[10] Jergović je nadasve pisac-manjinac,[11] kao uostalom i svaki pravi pisac već po definiciji svoga posla, pisac za čitaoca-manjinca koji čita njegove knjige, ali i pisac omiljen i razumljiv, pisac dostojan svakog divljenja i najodanijeg poštovanja, pisac blizak široj publici, Carver s mirisom sevdaha,[12] pisac koji pripovijeda ovdje o ovom našem čovjeku, o ovim našim usudima, o našoj mržnji i suživotu, o našim obitavanjima i uzajamnim obogaćenjima – riječju, pisac koji će se u jednom trenutku obznaniti kao novi bosanski Andrić.[13] Pisac-angažovanik koji uporno uzburkava našu (nacionalističku) mizeriju raznih postjugoslovenskih sredina: pisac kome u književnom smislu nisu strani Pekić i Kiš, što mu je drago, ali i pisac kojem nisu strani ni loši srpski pisci, pa ni hulje među njima, što mu nije drago; pisac-stranac u Srbiji spram carine i policije, kao i recepcionera u beogradskim hotelima, pisac-stranac koji istina perfektno poznaje njihov jezik, ali zato pisac-sunarodnik u Srbiji kad su u pitanju prodavačice u samoposluzi, knjižari, taksisti – dakle, pisac-domaći među tim običnim svijetom kao i među drugovima piscima;[14] pisac-progonjenik kojeg su u Zagrebu od prvoga dana gledali mrgodno i uz škrgut zuba, bez obzira na to jesu li lijevi ili desni, liberali ili fašisti, ili su naprosto ništa, ali ne vole došljake; ali istovremeno, i pisac-gost u istom gradu kakvim ga mogu smatrati oni koji ga vole i koji ga pozivaju na nedjeljne ručkove, a takvih je u Zagrebu više nego i u jednom drugom gradu.[15] Pisac koji se uživo, pred kamerama, usred Beograda, oštro suprotstavio Vuku Draškoviću, glavnom političkom pokrovitelju priče o rehabilitaciji Draže Mihailovića, navodeći činjenice o ratnim zločinima Draže Mihailovića i njegovih četnika; ali ujedno i pisac koji tom slučaju Draže Mihailovića prilazi romansijerski ukazujući na principe modeliranja junaka za što je potrebna trodimenzionalnost povijesne ličnosti i razumijevanje njenih motiva, u ime uvjerljivosti cijele priče[16]; prema tome, pisac odgovoran i odmjeren, koji ne dozvoljava istorijske relativizacije, ali ne stvara ni šablonske crno-bijele romane. Pisac podvrgnut učestalim pohodima nacionalističkih i građanskih piskarala koji svako malo pljunu u plajvaz da bi ga raskrinkali: i prema tome: pisac-nacionalni izdajnik, pisac-hulja, pisac-amoralan tip, i tko zna šta sve još, što sve nema veze ni s književnošću, ni sa datom knjigom, niti s piscem samim.[17] Pisac kojem je tuđmanovski bard Ivan Aralica posvetio roman Fukara u kojem vrijeđa ne samo njega i članove njegove porodice, nego i članove porodica njegovih prijatelja.[18] Pisac kome i antinacionalistički kritičari žele skinuti skalp iskazujući zlobnu znatiželju u nesmirenom pogledavanju: hoće li se bosansko-hrvatski bard najzad okliznuti i tresnuti ploštimice ispod visokih standarda koje je sam sebi postavio?; istovremeno, i pisac o koga i tako nenaklonjeni kritičari koji žele prekinuti šegrtovanje obezglavljenjem majstora – na kraju odbijaju ogriješiti svoju infernalno hladnu kritičarsku dušu priznajući da je Jergović neznano kako pisao mnogo i dobro.[19]

Pisac prevođen i čitan u Torinu, Milanu, Parizu, Istanbulu, Beču, Londonu, Velikoj Trnovi, Pečuhu, Barseloni, Štokholmu, New Yorku, Arlu, Klagenfurtu, Minhenu, Frankfurtu, Čikagu, Madridu, Lisabonu, Helsinkiju, Amsterdamu, Sofiji, Budimpešti, Skoplju, Bratislavi, Viljnusu, Minsku, Olomoucu, Ljubljani; pisac nagrađen u Italiji (Grinzano-Cavour), Njemačkoj (Erich Maria Remarque), i pročaja; pisac višestruko nagrađivan i na našim prostorima (nagrade: Meša Selimović, Jutarnji list, Veselko Tenžera, Goranova nagrada, Gjalski, Mak Dizdar). Pisac kojeg su njemački i italijanski čitatelji i kritičari dočekali široko i naklono iako iza njega ne stoji nikakva reklamna logistika.[20] Pisac koji je izričito odbijao jedno vrijeme kandidaturu svojih djela za Nagradu Jutarnjeg lista, naglašavajući kako ga se ta nagrada uopšte ne tiče, jer u tom žiriju sjede ljudi koji su prevashodnije odmjeravaju socijalni kontekst djela, u odnosu na djelo samo; ali i pisac koji kasnije primio tu nagradu sam ističući svoju neprincipijelnost, svoje pravo da se bude ovdje i ondje, što je preporučio svima.[21]

Angažovanik i progonjenik, panker, sablažnjavajući manjinac, mnogohvaljeni pjesnik, pripovjedač, novelist, romansijer, esejist – balkanski Remarque, novi bosanski Andrić, Carver s mirisom sevdaha – pisac poznat širom svijeta, Miljenko Jergović predstavlja najveću uzdanicu našeg doba, u iščekivanju našem da se Švedski komitet ponovo sjeti brdovitog Balkana; jedan sarajevski urednik s izričitim zahtjevom odavno je patentirao predviđanje da je on vrlo ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu.[22] Veliki opus i politički angažman, navodi se, dva su najvažnija uvjeta za dobijanje Nobela: i mi se – poručuje štampa – evo otvoreno nudimo tome čudnom komitetu javno ističući kandidaturu, imajući pouzdanja u vehemenciju angažmana i širinu opusa Miljenka Jergovića. Voluminoznost opusa – stvar je provjerljiva egzaktno; a glede angažmana – budući upućena u sve naše nacionalističke bijede i ratne boli – o tome bar može svjedočiti štampa: ona konstatuje da, ruku na srce, angažmana tome kandidatu nije nikada nedostajalo, jer „u ratno predvečerje nakon beskrajnih razgovora u sarajevskim kafanama o svemu i svačemu, on nije odlazio na spavanje, na fudbal ili neki drugi vid onoga što je smatrao gubljenjem vremena, već bi uredno, u miru svoje sobe, kuckao po mašini i ‘pleo’ rečenice od kojih su nastajali tekstovi, knjige, priče, romani.“[23]

Dvostruko i trostruko i četverostruko obimnijeg opusa od drugih naših autora njegove dobi, Jergović – koji je, nesmiren, uznemirivao neupokojene duhove nacionalizma u svim našim sredinama, kritikujući svetinje svih naših plemena, taj Jergović kojemu se kao piscu-manjincu i u nacionalnom smislu može u svakom našem gradu narugati većinska baraba, jer je u Sarajevu manjinski Hrvat a u Zagrebu manjinski Bosanac, taj sumnjivi, strani i progonjeni Jergović – unatoč svim tim njegovim konceptima koji oduševljavaju našu kritiku i štampu, koje je o sebi u intervjuima proizveo i sam pisac – nije ni najmanje zanimljiv analizi kakvu mi zamišljamo, ne pružajući uopšte još uvijek osnova za propitivanje kakvom stremimo: njegovi politički stavovi i nacionalna opredjeljenja nama su irelevantni. Kritika dosad nije ni jednim svojim migom dovoljno skrenula našu pažnju na neko djelo: unatoč obilju tih respektabilnih formula koje nam je ponudila.

I prije negoli bismo pregledavajući kritiku nastavili dalje o manjincima, o progonjenicima, o unutarnjim emigrantima, zastanimo na trenutak i naglasimo još jednom šta želimo: da se sjetimo stila kao simptoma jedne epohe, da odmjerimo položaj čovjeka u koordinatama jednog istorijskog prostora i vremena, sudeći po načinu na koji postavlja pitanja o svome životu i svojoj smrti u literaturi.

Pomalo sustali u izučavanju popularne kritike, na rubu odustanka, prelijećemo posljedni dio jednog prikaza, u zadnji trenutak, iz jednog eminentnog pera: „A relativizacije pripovjedačkoga umijeća Miljenka Jergovića u Volgi, Volgi nema. Ono je, ovog puta, apsolutno.“ I: „Njegova je proza u svakome novome tekstu inovativna, nekad je ta inovativnost manje, nekad više uspješna, no Volga, Volga je, na diskretan i jedva vidljiv način, revolucionaran tekst u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti.“[24] Apsolutno poštovanje stilu: pripovjedačkom umijeću Jergovićevom. Jergović, dakle, kao apsolutni pripovjedač: dostojan svake pažnje i zanimanja!

Eto ga: tu smo, to je to! Konačno smo stigli! Konačno možemo krenuti dalje.

Govorničke vještine Jergovićeva pripovjedača

Jedna od najvećih pohvala kojom vas može počastvovati bh. kritika – ako ste pisac – jeste da znate pričati priču: da ste dobar pripovjedač. Šta to uopšte znači: šta se to konkretno podrazumijeva kad dobijete takvu pohvalu? Nije li pisac već svojim pozivom obvezan dobro i umjesno pričati priču? Vidjeli smo navod prema kojem je Jergovićevo pripovjedačko umijeće apsolutno: potrebno se upitati šta se sve konkretno u tekstu pod tim podrazumijeva. Pošto kritičar ne razjašnjava izrijekom ovakvu kvalifikaciju, pokušaćemo ispitati i provjeriti ovu tezu u djelu.

U Jergovićevom romanu govore dva pripovjedača. Prvi je Dželal Plevljak, dobri čovjek iz Baškine vode, glavni lik, koji u prvom dijelu pod naslovom Ispod Zakum drva pripovijeda o svom životu, navješćujući svoju tragediju koja ga je okovala tugom; u trećem dijelu Ustani, sine Avramov pripovijeda o svojim posljednjim trenucima u životu. Drugi pripovjedač je neimenovani istraživač-novinar, koji u drugom dijelu pod naslovom Najsamiji čovjek na zemlji u pseudodokumentarističkom maniru rekonstruira Dželalov život, i živote ostalih likova, dovršavajući ih, otkrivajući zablude kojim su nas zaveli u prvom dijelu: i u tom smislu novinar je nešto pouzdaniji pripovjedač.

U rečeničkim obrtima i morfološkim kategorijama koje koristi Dželal pokušaćemo bliže otkriti njegov identitet, ali i značenje koje se iz piščevog aspekta ostvaruje njegovim gledištem; pokušaćemo objasniti kakvo je to pričanje u prvom dijelu romana.

  • O imenu i radnom stažu glavnog lika

Učestalost jedne ritmičke refrenične fraze

 

            Roman počinje sljedećim rečenicama:

       „Ime mi je Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Jučer me je pukovnik Uzelac pozvao u kancelariju, počastio me kafom i upitao hoću li u penziju. Upisivali su mi staž kao da sam aktivni starješina, zastavnik prve klase, i već sam se odavno trebao umiroviti.“[25] (9)

Roman počinje ritmičkom frazom ispovjednog tona (Ime mi je Dželal Plevljak): frazom koju će u različitim varijacijama Jergović u romanu koristiti ravno devet puta, svaki put u različitoj situaciji; u tim situacijama sljedeća rečenica se svaki put razlikuje, unoseći uz ovu frazu neku novu informaciju; u ovakvoj ispovijednosti, u bolećivosti pripovjedača otkriva se njegov identitet ucviljenog i izgubljenog čovjeka koji samom sebi svako malo razjašnjava sopstveni položaj, što bi čitaoca trebalo ganuti prenoseći mu emocije tuge i pomirenosti s postojećim. Šire gledano, ova ritmička fraza nam se otkriva svojim selimovićevskim prizvukom: treba se sada sjetiti jednakog postupka kojim Selimović u Dervišu i smrti uvodi Ahmeda Nurudina:

                       Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.

I ovdje je u pitanju prvo lice jednine; iskaz je jednak po ispovijednom tonu, po informacijama koje uvodi: odlomak je međutim vještije i bolje napisan od Jergovićeva: emocionalni valeri su profinjeniji: stvari se odvijaju u jačoj dramatičnosti: spuštajući se od ponosa onog koji govori, preko čuđenja i podsmijeha, do ironije; sintaksa je ovdje bogatija: zapažamo najprije složenu rečenicu s nekoliko apozicija, jednom apozicijskom rečenicom i posljednjom eksplikacijskom rečenicom koji odvodi prvobitni smisao u suprotnost; potom slijede upitne rečenice koje gradiraju konstatovani smisao i osjećaj ironije spram dobivenog imena; osim toga, u tekstu je upleteno nekoliko odličnih figura (poređenja: kao koža, kao haljina, kao oklop). A šta imamo kod Jergovića: najprije jedna proširena izjavna rečenica: gola informacija; sljedeća rečenica je ponovo ovakva tehnička informacija koja nas obavještava da Dželal radi trideset pet godina kao vojno lice; potom jedna složena sastavna rečenica o tome kako ga je pukovnik pozvao na razgovor pitajući ga o penziji uz kafu; da bi nam Dželal na kraju dao još jednu obavijest zašto se trebao ranije umiroviti.

Jasno je da dva pripovjedača – Ahmeda Nurudina i Dželala Plevljaka – valja distingvirati: jedan je šejh, sugestivnije misli u znatno zahtjevnijoj formi, našao se u drami koja će svojim razrješenjem donijeti brilijantne sudove o čovjekoj savremenoj egzistenciji; drugi je vozač i govornički nas obavještava o svakodnevici, osobnoj drami koja će se u konačnoj tački romana – u trećem dijelu – (pokušati) uzdići do univerzalne slike svijeta.

I sada se postavlja pitanje: da li ta presudna pitanja o čovjekovoj egzistenciji – kojima pretenduju oba romana, kojima pretenduje svaki roman – mogu biti postavljena s jednakom sugestivnošću u ovako dva različita prosedea? Da li Jergović na čitaoca nakon Selimovića stvarno može djelovati istom sugestivnošću govoreći slično o čovjekovom usudu? Da li ovaj jezik i pripovjedač izazivaju ista osjećanja i aktiviraju jednaku spoznaju kod čitaoca?

Iskaz Dželala Plevljaka je ponešto razvijen žargon poluobrazovanog jugoslovenskog vojnog lica, pun klišeja i narodskog pripovijedanja, garniran i kvalifikacijama iz popularne jugoslovenske kulture i terminima iz vojne hijerarhije, produhovljen religijskim predstavama, ritmizovan rečeničkim obrtima i morfološkim kategorijama usmenog kazivanja, usmjeren u ostvarivanje narodski živih i razumljivih ali okoštalih emocija pomirenosti s bolom i prihvatanja logike života; to je stil pripovjedačke Bosne koji su Andrić i Selimović prevazilazili intelektualističkim stilizacijama, upodobljavajući ga u razvijeniji sintaksički sistem; – izanđali i iscrpljeni stil, dakle, koji su oni (Andrić i Selimović) prevazišli ostvarivši njegove maksimume, udahnjujući mu nove ideje, a koji je ovdje četrdesetak godina kasnije iskrsnuo u svoj rudimentarnoj prvotnoj varijanti.

Na još četiri mjesta koliko se ritmička fraza ponavlja u prvom dijelu romana bjelodana je izvjesna oskudnost – ponovljivost, izostanak šire i ubjedljivije varijacije, jednoličnost, nizak stupanj stilizacije, primarno i prevashodno zastupljivanje karakteristika govornog registra:

Tako sam opet krenuo od početka: ime mi je Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice na službi u JNA. Samac sam, bez kučeta i mačeta, ali ne žalim nego trpim. Bogu sam zahvalan na dvojici ljudi što sam ih sreo. (128) Pokušavao sam da mislim ono svoje: ime mi je Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice na službi u armiji. Neki dan umalo što ne prijavih staroga čovjeka, otac bi mi mogao biti, zato što mi je priznao da je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u ustašama. (130) Ime mi je Dželal Plevljak, trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Slab sam i nesabran čovjek. Triput sam sreo one koji su me činili sabranijim. (151)  Ime mi je Dželal Plevljak, trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Sinoć sam zaspao u gostinjskoj sobici dobrih Fatumića, u Fatumima, pokraj Buškoga jezera, pri povratku iz Livna u Split. (152)

Čemu služi ovo ponavljanje? Jesmo li nakon drugog puta naučili ime lika? Ili pisac želi da utvrdimo koliko godina glavni lik radi u vojsci i koji mu je status?

Jergović poseže za ovom (pseudo)selimovićevskom sentencom koja je ovdje prevedena u znatno jednostavniji i prostiji sintaksički sklop – svaki put kada treba spojiti dva događanja u cjelinu pripovjedačeva iskaza, ili kada se nakon kratkih univerzalizacija i interpolacija valja vratiti glavnom toku zbivanja, ili kada se želi lika modelirati psihološki, ili kada se želi rezimirati i sažeti i opričati prethodno zbivanje. Znači, ta ritmička fraza koja nas samo u prvom dijelu pet puta obavještava o imenu glavnog junaka, ukazuje se na presudnim mjestima u uvezivanju narativnog iskaza, na mjestima ranolikim i čestim – stoga nije ni čudna njena enervantnoučestala upotreba: takvo šta je prenaglašeno u posljednjem redovima prvog dijela romana: na dvije stranice uzastopce, lik nas obavještava po četvrti i peti put o svome imenu i radnom stažu (151., 152 str.).

Dvije fraze su odijeljene ovdje blagodareći tek dvama odlomcima: i nakon što frazu na ovim posljednim stranicama prvog dijela romana istrpite po četvrti put, zatim učtivo  saslušate već treće nabrajanje svih likova koje je sreo Dželal Plevljak otkako priča, nakon što čujete još jednom (također treći put) opričavanje legende iz religije, u trenutku kad vam ponovo počinje deklamovati svoje ime i informacije o radnom stažu, po peti put – vi vidite da je već vrijeme za lagano udaljavanje, akšam već pada na prvi dio romana, vrijeme je za učtive manire povlačenja od ovog dosadnog govornika, kojemu je ime Dželal Plevljak i trideset pet godina radi u vojsci, vrijeme je za najopreznije uzmicanje, jer vama je sada već sve jasno šta bi se mnoglo dogoditi dalje, sve šta bi on mogao sve reći u nastavku, dok se polako – najučtivije, na prstima – povlačite unatraške ostavljajući u slatkoj tami govornika i pisca neometene da pripovijedaju, da se ne zaustavljaju pripovjedajući, umirući od miline i dobrote pripovijedanja – tako uporno i posvećeno da neće ni primijetiti vaš lagani bijeg napolje.

  • Salto mortale u tradiciju

Izazovi pripovjedačkog prezenta

 

U tvrdoglavom variranju jedne potrošene (i prije četrdesetak godina znalački upotrijebljene) fraze kojom se prenebregava trud u uvezivanju različitih narativnih cjelina i brzimice priča vodi svom nastavku, ne iscrpljuje se klišetiziranost Jergovićeva pripovijedanja; samim odabirom pripovjedača – koji je naš čovjek, ovaj tu što ga gledamo, kojeg možemo sresti, koji priča poput nas, kojemu se dogodilo ono što nam se svima može dogoditi – Jergović je prihvatio da narativni iskaz bude pun opštih mjesta i sveopštih razumljivosti koje svojim poravnatostima i bespotrebnostima dosađuju preopterećujući tekst. Pitanje je ima li takav odabir neku svrhu? Jednoličnost u jezičkim oblicima također ne skončava samo na primjeni pomenute ritmičke refrenične fraze – i to ćemo dokazati ističući još jednu dominantu u njegovu pripovijedanju: ovako Jergović glasom Dželalovim dočarava njegov sastanak s pukovnikom Uzelcem:

 „On me gleda i sve maše glavom kao da pred sobom ima teškog bolesnika. Šta da onda radimo s tobom, zemljače, govori mi i lupka otvorenim naliv perom po mome dosjeu i sve istresa kapi tinte. Razmazuju se po radnoj knjižici i karakteristikama što sam ih prije petnaest godina donio iz Baške Vode, zapečaćene pečatom majora Terzića, i kako je red, nikad nisam saznao šta u njima piše. Sada gledam kako po ispisanim papirima kapa tinta, razmazuje se, tako da više niko neće moći ni da ih pročita.“  (10)

U četiri rečenice koje slijede jedna za drugom nalazi se čak dvanaest oblika pripovjedačkog prezenta: to je također jedna jezička vrednota Dželalovog iskaza; u našoj književnosti pomenuti oblik se koristi kada pisac naglašava dominantno mjesto radnje u priči, želeći ga istaknuti što neposrednijim i izravnijim opisom. Kod govornika koji se trude biti zanimljivi – kod narodnih pripovjedača – ovaj postupak biva sveprisutan, neotklonjiv, oni ga izmeću u groteskan manir privlačeći pažnju.

Nakon dvije stranice Dželal jednako pripovijeda:

Gledam je i mislim se što je lijepa, dok mi na um pada klavir u šibenskom Domu armije…“ (12)

Prebacujemo dvije stranice kad ono Dželal još uvijek pripovijeda ne posustajući:

Znam to, jer nekad krenem na posao odmah poslije šest, pa gledam, a nje nema.“ (14)

Zaražen ovim pripovjedačkim virusom – kritičar bi rekao: Znam to, koju god stranicu okrenem, a ono prvo makar jedan pripovjedački prezent ugledam; dugo, dugo tražim kakvu drugu pripovjedačku maniru a nje nema pa nema.

Nakon trideset stranica, Dželal još uvijek plete priču u istom maniri i ritmu, ne zaustavljajući se u pripovijedanju, u svom neposrednom pogledu na svijet iskazivanom u nevjerovatnoj dobroti:

Slušam Haris efendiju kako veze, lijepo slaže svaku misao a riječi obrće i na drugo mjesto umeće da bolje i ozbiljnije zvuče.“ (55)

Da bismo provjerili da li Jergović lijepo veze kao Haris efendija, da li i on u okviru jednog novog govora (Haris-efendijinog) lijepo slaže svaku misao a riječi obrće i na drugo mjesto umeće da bolje i ozbiljnije zvuče, shodno ovoj apoteozi i ekstazi pripovijedanja, koju u svom poznatom pripovjedačkom maniru podiže njegov pripovjedač, imenom Dželal Plevljak koji trideset pet godina radi u vojsci – red je da u to ime poslušamo kako to pripovijeda Haris efendija, da provjerimo je li i on ima isti adet u pripovijedanju kao Dželal ili se ovdje glas možda unekoliko diferencirao, ritam promijenio i morfostilističke kategorije izobličile, jer u pitanju drugi lik, a i raznorodnija tema koje je, kako je to pripovjedač maloprije sumirao, vrijedno tek pripovijedanje soanjirano, posebno, majstorsko:

„Jednom, nijedan čovjek ne zna kad će to biti, kada Israfilova truba triput zatrubi, zemlja se protrese, a brda i šume u pijesak se saspu; jednom kad se ljudi razlete na sve strane kao leptiri, a planine budu šarene kao vuna izgrebenana; jednom, kad se nebesa rascijepe i zvijezde saspu, kad se morske vode pomiješaju s rijekama i jezerima, otvorit će se grobovi i svaka će duša jasno vidjeti sliku svoga života.“ (54)

Ritam se ponovo manifestuje u iscjepkanosti jedne rečenice koja je po svome zamahu mogla biti drugačija; ništa od toga ne nalazimo, rečenica opet stremi isprekidanom parataksičkom ritmu: proste i proširene rečenice samo su formalno izbjegnute u parcelaciji i distribuciji. Ponovno, ravno je devet oblika prezenta prisutno u jednoj rečenici, kao jezička vrednota pripovjedača. Mjesto u pripovjednom iskazu koje je moglo biti najkarakterističnije po eventualnom raslojavanju glasova, budući da uvodi iskaz drugog lika – ostalo je gotovo poravnato i podređeno vrhunaravnom pripovjedačkom glasu.

Prelomljena kroz Dželalovu perspektivu, zastupljeno u pripovjedačevom iskazu, pripovijedanje Haris-efendijino predstavlja sastavni dio narativnog iskaza ne razlikujući od ostalog teksta ni po ritmu, niti po obrtima sintaksičkim, niti po kategorijama. Kao da su raznoliki iskazi različitih ljudi stavljeni svi zajedno u jednu mašinu koja je izbacila konačan narativni iskaz, poravnat i cio. Kao da je sav trud osluškivanja različitih govora i njihovog harmoniziranja u ritmu jedne cjeline, taj trud u otklanjanju njihovog neotklonjivog autentizma po zakonima jedne nove monologičnosti – postao bespotreban nemarnim i ignorantskim stavljanjem tih različitih govora u tu anahronu mašinu, koja je svojim jednoličnim i ubogim tiktakanjem proizvela ritam i glas tako uobičajen i površan, da ga je teško razlikovati u svakidašnjoj i vjekovnoj pometnji zvukova.

Jednoličnost i olakotnost i potrošenost Jergovićeva postupka – ojasnovidiće se uporedimo li govor njegova lika s iskazom običnog čovjeka koji pripovijeda o svojim svakidašnjim zapažanjima i osjećajima; uporedimo li ga s narodnim skaskama i sintaksičkim obrtima koji upotrebljavaju narodni pripovjedači: pripovjedački prezent i ritmičke refrenične fraze dva su legitimna konstituenta tog stila.

No taj lakši put u pisanju kada valja olako preuzeti već gotove formule iz tradicije u građenju nove priče – što je, dakako, postupak cjelishodniji polju usmenog stvaralaštva; to nasljedstvo koje Jergovićev roman prti tradicijom ponad Andrića i Selimovića koje je preskočio unatraške upadajući ravno u bisage pripovjedačke Bosne i narodne književnosti – skrivaće u sebi jednu fatalnu zamku kojoj Volga, volga očekivano neće umaći: ukazaće se stravična diskrepancija između jezika, registra i ukupnog stila i pretenzije romana ka dohvatanju sudova o položaju čovjeka u dvadesetom vijeku.

Na kraju još samo jedno pitanje: Da li je moguće da su upravo stilske vrednote narodnog pripovijedanja atributi dobrog i apsolutnog pripovijedanja, kako ga danas vide naša estetika i kritika?

  • Produbljivanje kruga, zemlja na brodu i čovjek-maskirna uniforma-rak

Figure i tropi u Jergovićevu djelu

 

Pisac bdije nad iskazom svog lika i pripovjedača; i kad je pripovjedač narodski čovjek, kad se ukaže prijeka potreba da bude takav porad intencije samog romana, kad se nikako ne može izbjeći ta nesretna okolnost, pisac organizuje njegov iskaz, hladnokrvno intervenira u nezgrapnostima koje bi on mogao proizvesti, odmjereno prenaglašava njegove konstatacije, prevodi ih u figure i trope, kako bi jače istaknuo smisao.

Eventualne nespretnosti i stilske greške u tekstu nikada ne mogu ići na pripovjedačevu dušu, one svagda moraju biti piščeva odgovornost koji je kao krajnja instanca stoji nad tekstom. Naprimjer, u skazovima iz Crvene konjice Babelj je ostvario neke od svojih najsugestivnijih metafora. Dakle, ta činjenica da je neki tekst govor lika – pogotovo pripovjedača – ne smije biti pokriće za netačnost tropa i stilske greške.

U tom smislu preispitaćemo nekoliko Jergovićevih rečenica:

 „Ostao je sa svojim prikazama i nije znao kako da izađe iz kruga (sic!) koji je sam nacrtao i koji je postajao širi i dublji (sic!) od kanjona rijeke Colorado (sic!).“ (65)

Predstavite sebi za ovu priliku, ljubazno vas molimo, ako vam je imalo draga nova pripovjedačka Bosna, ako iole predočavate sebi nekad pročitano, kao što je Jergović pokazuje da ne predočava, zamislite ako ste ikada čuli za pripovjedački apsolut i revolucionarnost u našoj savremenoj književnosti, imaginirajte sebi ako za novog bosanskog Andrića znate, predstavite sebi jadnog čovjeka koji ne zna izaći iz kruga koji postaje širi i dublji od kanjona rijeke Colorado, a koji je pri tom sam nacrtao.

Krug ima, dakle, osobinu da postaje dublji; dio ravnine ograničen kružnicom, dakle, kod Jergovića ima osobinu da se širi i dubi, postajući širi i dublji – pazite još jednom! – i od kanjona rijeke Colorado. Dovedeni su u vezu kanjon i krug: koje su to sličnosti? Po obliku: kanjon je oblikom krug? Nikakve veze osim toga da se ovaj Jergovićev krug postaje iz čista mira širok ali i dubok kao kanjon Colorada, najveći kanjon na svijetu. I šta je svrha tog živopisnog dočaravanja? Objasniti čitatelju kako je jedan lik (Haris efendija) ostao sa svojim prikazama i nije mogao izaći iz kruga koji je sam nacrtao. I koji je najednom postao širi i dublji od kanjona rijeke Colorado. Utvarno i bezizlazno stanje lika se dočarava njegovim neznanjem kako da izađe iz kruga (sic!) koji postaje širok (sic!) i dubok (sic!) kao jedan kanjon: u bezizlaznom i klaustrofobičnom se okružju doista našao taj lik, bespovratno zarobljen u tom širokom i dubokom krugu. Sve apsolutno pripovjedački tačno: pripovjedački apsolut, dakako!

Ispitaćemo još nekoliko primjera:

 

„Vojnik je bio iz Beograda, plav kao palačinak (sic!) a sitan, ne bih ga ni upamtio da nije tad zasvirao.“ (12), „ Doktor Kornel nije se smračio, nego je govorio učeno i mirno, čista jezika i blaga lica, kao dijete kad u školi odgovara lekciju koju dobro zna.“ (42), „Skočio bi opet na ljestve, preletio s police na policu poput Miroslava Cerara, i pri tom dobro pazio da mu neki mangup iza leđa nešto ne ukrade.“ (170), „Iako joj je bilo sedamdesetak godina, možda i više, imala je sve zube u osmijehu, a bili su bijeli kao u reklami za kaladont.“ (182)

Vojnik je bio iz Beograda, plav kao palačinak: kako je moguće povezati vojnika, plavu boju i palačinak: kakva je to Jergovićeva alhemija – kolike su to razmjere njegove mašte kad palačinci i vojnici postaju podjednako plavi (plave kose, možda, i palačinak i vojnik?) – plavi toliko da se to plavetnilo može izraziti samo u poređenju koje dovodi u vezu te dvije podjednako plave boje: naime, plavetnilo jednog palačinka i jednog vojnika. U drugom poređenju doktor Komel govori tako učeno i mirno, čista jezika i blaga lica, tako mirno kao dijete kad u školi odgovara lekciju koju dobro zna: kakvo pripovjedački apsolutno poređenje! kakva imaginacija!, povezati učenost doktora Komela s učenošću, blagošću i čistotom djeteta koje u školi odgovara lekciju koju dobro zna. Za tumačenje sljedeće poredbe već nam treba google, tako da je uputno biti u blizini kompjutera dok se čita ovaj Jergovićev roman: M i r o s l a v  C e r a r, klik – i izlazi da je to slovenački gimnastičar: znači, trgovac ragib Pult skače po policama kao Miroslav Cerar svojevremeno na razboju (valjda se na to mislilo): slika koja nam je bljesnula pred očima tako sugestivno, trenutačno, pod pritiskom pripovjedačkog apsoluta; imati google u svojoj blizini dok se čita, uputno je i zbog nekoliko referencija na popularne serije i događaje koje Jergović udijeva u tekst. Otud nije čudno da su ga čudesni bijeli zubi starice potaknuli da ih uporedi s bjelinom zuba s reklame za kaladont: samo šteta što nije navedeno koje reklame – tako bi nam još bjelodanije bljesnuo staričin osmijeh; takav neograničeni razmah mašte i poređenje na prvu asocijaciju mogu samo biti mjere revolucionarne proze.

Preispitaćemo još poneku figuru ili trop:

         „Dovukao sam se do postelje, zemlja mi se pod nogama ljuljala kao da sam na brodu…“ (118)

–          Kako se može opisati vaš osjećaj dok ste se dovlačili do postelje?

–          Kao da sam na brodu.

–          Kako to mislite?

–          Ljuljalo mi se pod nogama, kao što se ljulja kad stojite na brodu.

–          Je li mislite na ljuljanje za vrijeme obične mirne plovidbe ili za vrijeme oluje?

–          Ne znam. Valjda na ljuljanje, kakvo to obično biva kad ste na brodu.

–          Aha. A šta rekoste: šta vam se tako snažno ljuljalo pod nogama?

–          Pa zemlja. Uistinu: tako mi se pod nogama ljuljala zemlja, baš kao da stojim na brodu. Tako mi se tresla pod nogama da sam imao osjećaj kao da sam na brodu. Eto, baš tako, šta da vam pričam dalje.

–          Uredu. Hvala Vam! Sad mi je jasno vaše osjećanje.

Nakon što je zemlju dovukao na palubu broda da bi se što sugestivnije mogla zatresti u slučaju da čitaocima zatreba dočarati kako se Dželal osjetio grozničavim, tek dvije stranice kasnije, Jergović je napisao rečenicu:

„Madež na vratu Mace Pokajac, žene zastavnika Miše Pokajca (sic!), koji (sic!) raste i mijenja boju, pa nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, i pretvara se o rak od kojega će Maca umrijeti na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.“ (129)

–          Oprostite, ko je Maca Pokajac?

–          To je žena Miše Pokajca, koji raste i mijenja boju…

–          Molim?

–          Pa nalikuje, moj prijatelju, maskirnoj uniformi…

–          Šta? Kakvoj uniformi?

–          Maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, prijatelju moj.

–          I? Šta onda?

–          I pretvara se o rak od kojega će Maca umrijeti na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.

–          Uredu. Hvala na informacijama.

Ko bi mogao unijeti svjetlo razjašnjenja u ovu rečenicu koja nas sablažnjava svojom fantastikom? Kako shvatiti da se u jednom poprilično realističkom tekstu najednom ukaže ovakvo jedno fantazmagorično razvijena poredba: zastavnik Miša Pokajac najednom raste i mijenja boju nalikujući (pazi sad!) na maskirnu uniformu (i to!) za pustinjsku borbu i pretvara se u rak, smrtonosan za njegovu ženu. Kakva je ovo kafkijansko fatalno otjelovljenje na psihoanalitičkom tragu? Šta se, zapravo, dogodilo? Šta je uzrok ovom stravičnom sudaru rečeničkih konstituenata?

Dogodilo se valjda da je Jergović zavisnu klauzu (koji raste i mijenja boju) vezao za dio apozicije, za nesretnog Mišu Pokajca, a ne za subjekt koji je na prvom mjestu u rečenici, kako bi to trebalo po pravopisnim pravilima. Budući da su se zlosretno podudarili u muškom rodu imenica Miša Pokajac i odnosna zamjenica (koji) – koja se ovdje odnosila na subjekt rečenice: madež – nesretno se dogodilo da se sav nastavak rečenice – Jergovićevom početničkom greškom, prisutnom još jedino u seminarskim radovima, i to studenata prve godine – odnosi na jadnog Mišu koji je tako nalikujući uniformi za pustinjsku borbu postao rak smrtonosan za sopstvenu ženu.

No, prije negoli zaključimo, prije nego se ostavimo ove uzaludne rabote dokazivanja očiglednog: toga da Jergović zavisnu rečenicu veže za apoziciju umjesto za subjekt, budući ispodprosječan pripovjedač – razmotrimo još samo sljedeće: uzmemo li da Jergović nije napravio pomenutu grešku dostojnu jednog skribenta-diletanta, zažmirimo li mu ovog puta na jedno oko dobrohotno, priđemo li ovog puta benevolentno toj njegovoj tugaljivoj rečenici, kao da ona eto nije poprište udesa rečeničkih članova i smiješnog izmetanja smislova, s kojima se sada možemo šegačiti do sutra, sasvim uzaludno  – i preispitamo li preostali trop koji je sadržan u toj jadnoj rečenici, kao posljednji oslonac pred sveopštim besmislom jednog stila – šta ćemo to pročitati i konstatovati: dakle, jedan madež (a ne Miša Pokajac, sic!, sic!) raste i mijenja boju, pa nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, i pretvara se u rak od kojega će Maca umrijeti na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Dakle, madež nalikuje na maskirnu uniformu – i pretvara se u rak. I kad bismo, dakle, bili tako nakloni da mu potonju rečenicu shvatimo ozbiljno, kad bismo se ponijeli tako djetinjasto idealistički i ignorantski pred tom kompromitirajućom sitnicom, šta bi nas dočekalo: samo još jedno jergovićevsko besmisleno dovođenje stvari u vezu: madež koji nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, pretvarajući se u rak. Bojim se da naša stilistička analiza ovdje ima završiti.

Dok se jedan krug proširuje i produbljuje kao kanjon Colorada, dok se zemlja na palubi broda ljulja pod čovjekovim nogama grozničavo, a neki palačinci i vojnici se plave sveudilj, dok Jergović za živog (ni krivog ni dužnog) čovjeka piše da se pretvara u rak smrtonosan za svoju ženu, sličeći maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, dotle eminentni kritik i teoretik Davor Beganović za Jergovićev roman Volga, volga tvrdi da je revolucionaran tekst u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti, da relativizacije njegova pripovjedačkog umijeća zapravo i nema, jer je ono ovog puta, znate, apsolutno; i mi se pitamo kakvo je to ludilo, kakvo je to magično zamješateljstvo u našoj književnosti, kakav je to šizofreni nadrealistički melanž u ovim neorealističkim okvirima iskrsnuo na početku 21. vijeka, misleći kakva će to biti enigma proučavateljima koji će sjediti nad ovom knjigom za stotinu godina: kojim faktorima će oni sve to tumačiti i kako će oni to razumijevati ove pripovjedačke apsolute, kakve će sudove donijeti na osnovu nje o ovom našem dobu?

  • Mehanika bosanske mehane

Ponavljanje na nivou romanesknog događanja

 

Kičerajsko potrošeno ponavljanje u Jergovićevu romanu ne manifestuje se samo u jeziku – u enervantnoj frekventnosti pojedinih obrta i oblika – nego i u nevjerodostojnim ponavljanjima pojedinih događanja.

 

„Ima jedan prozor na drugome katu zgrade preko puta koji već godinama gledam.

Zavjesa se pomiče, iza nje je sijeda ženska glava, stoji i čeka me da krenem. Duša bi joj bilo znati kamo idem pa se sve nada da će joj se jednom kazati. Svakog petka, tačno u šest i petnaest ujutro, dok svijet oko nje spava, izlazi na prozor, jer zna da će me vidjeti.“ (14)

Dakle, svakog petka, sa susjednog prozora Dželala Plevljaka gleda tajna obožavateljica, koja čim osvane jutro potrči na prozor provjeriti da li se Dželal odlučio uputiti na svoje putovanje (možda i čitavu noć s četvrtka na petak sjedi pored prozora): da li se i ona pita kao izdavač: zašto “svakog petka Dželal Pljevljak putuje 116 kilometara u svojoj crnoj volgi, od Splita do Livna. Odlazi u džamiju, na glavnu tjednu molitvu i vraća se u Split”?[26] Taj ubogi detalj da neka žena, tačno u šest i petnaest (a ne u šest i sedamnaest ili osamnaest), izlazi na prozor provjeriti je li se komšija Dželal i ovog petka odlučio uputiti negdje, duša bi joj bilo znati gdje li – element je strukture romana bez ikakve svrhe, koji ne služi kasnije ničemu, puko trućanje, nevjerodostojnost koja odaje nemarnost pisca prema sitnicama.

Da ova greška nije iznimka, pokazuje još jedna sekvenca koja dodatno potcrtava proizvoljnost s kojom pisac pristupa modeliranju svijeta: Haris efendija i Dželal Plevljak redovito odlaze u bife Putnik gdje svaki put za stoje neki pijanci, piju vinjak i pjevuše:

„Za šankom su stajali neki pijanci, pili vinjak i ispotiha pjevali“ (51) „Snijeg se već bio sasvim otopio, blato osušilo, ali su za šankom stajali oni isti pijanci i ispotiha pjevali“ (58), „Za šankom su stajali oni isti pijanci, i pjevušili uz vinjak.“ (63)

Zašto svaki put kad Dželal i Haris navrate u ovu provincijsku kavanu, tamo sjede isti pijanci, pijući vinjak i pjevušeći? Da li je to nagovještaj nekog budućeg zapleta dostojnog jednog detektivskog romana? Ko su oni: špijuni, tajni agenti ili strani obavještajci? Ništa od toga: nego samo još jedno opšte mjesto naše književnosti o provincijama, kao što bi to bile i kasablije koji u okvire neke nacionalrealističke priče svi u isto vrijeme grizu samo somune. Jergović svojim narativima u prvom dijelu romana daje svoj prilog toj coleur locale prozi, prozi anahronoj po tematici i izrazu, koja obnavlja okoštale narativne formule.

 

  • Za njim Fata zamandali vrata

Povratak tradiciji u Volgi, volgi

 

Nekoliko puta smo već insinuirali da Jergović nasljeđuje tradiciju pripovjedačke Bosne: svojim narativnim iskazom on se doista približava narodnom govoru, reafirmira pričanje, koristi idiom ljudi o kojima priča govori, uvodi folklorne elemente dotičući se prepričavanja viceva, reminiscencije na sevdalinke.[27] Nesumnjivo je da on sačuvava u svom narativnom iskazu, u sintaksičkim obrtima, jezičke vrednote usmenog pripovijedanja – i u tome smislu ćemo navesti nekoliko rečenica:

Duša bi joj bilo znati kamo idem pa se sve nada će joj se jednom kazati.“ (13), „Dobar mi je bio Musadik Karamujić, moj general, pa zato tako često o njemu i mislim.“ (30), „Neći ja, tebe, bolan, ostaviti.“ (43), „ Nemoj plakati, jadan ne bio Dželaludine.“ (44), „Eto, takav je, vele, bio Izo Golubić i, pravo govoreći, nije ga bilo šteta.“ (101), „ E, takvo je moje srce, za koje je Feletar kazao kako nije za Carigrada.“ (104), „Eto, tako je od riječi do riječi išla priča dede Osmana.“ (113), „Mijenjač i volan navikli se na istu ruku, šta li.“ (154).

 

Gomila izanđalih poštapalica i riječci; sijaset uzvika koji će se prosječnom čitaocu učiniti poznatim i bliskim; jeftini sintaksički obrti kao ekspresije pseudomelankolične pozerske bolećivosti tako karakteristične za našu narodnu književnost – riječju, benavi i bezbojni članovi jednog potrošenog, zastarjelog, okoštalog stila kojim se pisac obilno koristi, jer je tako sveprisutan u literaturi i govoru da ga se čak i usmeno da rekonstruirati kada to zatreba. Krenuvši tim lakšim putem, Jergović učinio je sve likove istim (podjednako napornim i blijedim) poravnavši njihove govore, izgradivši u tren oka od te anahrone koještarijade uravnilovljeni narativni iskaz, koji je djelovao tako prirodno i simpatično jer pripovjedač bijaše naš čovjek, narodski čovjek, jedan od nas. Stil je to dosadan i blijed, smiješan po svojoj skočnosti u narodnom ritmu, lakom na poskočice: šta li, eto takav je, eto, stil je to plačljiv i ubog, komično larmoajantan u uzdasima bespotrebnih poštapalica i narodnih fraza: dobar mi je bio, jadan ne bio, takvo je moje srce – stil koji duboko štuje sve narodne neinventive i prostote, stil koji se klanja pred autoritetom narodnog pripovjedača, videći u njegovim uzdasima i vedrini najrafiniranije osjećajne kapriole, a u njegovim šeretskim obrtima najviša i najvrijednija stilska dostignuća. Jergovićev stil je na momente tako skočan i melodiozan da u vrtlogu zanosa plijeni svojim ritmom i rimom: „Lako je tebi, ti si stari momak, ti si usidjelac, smijao se Uzelac, a zna da nisam usidjelac.“ (48). Dakle:

                                                        Lako je tebi, ti si stari momak, ti si usidjelac,

                                                             smijao se Uzelac,

                                                             a zna da nisam usidjelac.

                                                        (Pisao je Miljac,

                                                                             budući nobelovac.)

 

Ono što je još problematičnije u Jergovićevom stilu – ono što je još enervantnije – jeste datost da se ustaljenošću i prirodnošću fraza iz usmenog registra – formiraju olako, u sekundi, presudna mjesta u sižeu jednog romana, vještačkim spajanjem različitih narativnih cjelina:

„Vidiš što ti je čudo, reče Osman.

Jest, vala, baš je čudo, odgovorih mu.

Nema takvih čuda u ljudi kao što ima u ovaca.

Dobro si rekao. Nema.

A kako bi bilo. Prozlio se svijet.

I to si u pravu.

Ili je vazda bio zao.

Može biti.

I vazda je bilo ovakvih kao što smo nas dvojica – da jedan kaže kako su ljudi naopaki, a drugi da potvrđuje.

I to može biti.

A onda bez uvoda i objašnjenja nastavi s pričom o Osmanu Jusufspahiću…“ (138)

Mudruju tako Osman Fatumić i Dželal Plevljak: mudruju, vala, iskonski, o čudu što ih ima u ovaca, da ih ni u ljudi takvih nema, dobro govore o tome kako se prozlio najednom svijet, ili je možda vazda bio zao, i o tome kako je bezbeli vazda bilo ljudi kao što su njih dvojica, da jedan kaže kako su ljudi naopaki a da drugi potvrdi, i to može biti – pogotovo kad se piše ovakvim majstorskim skidanjem atmosfere jednog umnog razgovora – i dok oni tako mudruju, slažući se u opšteljudskim sudovima, jedan nešto kaže a drugi potvrdi, dok tiktaka sat i prolazi vrijeme odmičući kasablijski, dok prevaljuju preko usta te konstatacije kao da su nekad čitali Andrića pa ga sada malo samouvjereno prežvakavaju iz dosade, dotle Jergović revno, kratkim rečenicama, kao singer-ica, u tren oka, da mi to nismo ni primijetili, tim njihovim bezazlenim i melanholičnim razgovorom, popunjava važan prostor u sižeu između dva široka iskaza Osmana Fatumića, odmarajući čitatelja od njegova dosadnog pripovijedanja, transponovanog Dželalom Plevljakom, pripovjedačem, civilnim licem trideset i pet godina zaposlenim u vojsci – nudeći nam u tom intermezzu pregršt narodnih mudrolija i kvaziandrićevskih sentenci, prije nego nam Osman Fatumić, bez ikakvog uvoda i objašnjenja, tako da je gotovo ovog puta iznenadio i samog autora, počne, kakva li čuda, ponovno pripovijedati, o čemu li će sad, blagi Bože – ah, da, ovog puta će o jednom drugom Osmanu, Osmanu No. 2, Osmanu Jusufspahiću.

U dobroušuškanom ambijentu pričanja priča, u stilskoj ravni koja se pruža stotinama godina u usmenoj poetici, u spisateljskoj radionici pripovjedačke Bosne osnovanoj prije skoro stotinu godina, neviđen i nov, iskovan je i sam naslov Jergovićeva romana: Volga, Volga; kako je to bilo? – naravno, i za to postoji zgodna pričica: na četrnaestoj stranici Jergović piše kako je general Karamujić kupio volgu M24, godina proizvodnje 1971, moćan ruski auto koji puno troši (čega li, novaca?), a koji će kasnije prodati Dželalu Plevljaku za male pare; general Karamujić lijepo je pjevao, kakve li slučajnosti, naročito ruske pjesme, pa bi zapjevao i pjesmu Volga, volga; e kad se već sve tako sretno poklopilo, kada već postoje takva nevjerovatna podudaranja, grijeh bi bio ne napisati jedan roman naslova Volga, volga, zar ne – kao treći dio ciklusa o ljudima i automobilima. I iz takve potrebe je samo i mogao nastati jedan ovakav roman.

No da i čitaoci ne bi ostali uskraćeni za reminiscencije iz naše tradicije – ali i da bi se širila vjera interkulturnog dijaloga – Jergović će u tekstu uplesti i jednu zgodnu evokaciju naše sevdalinke: „ Dok ih je zaključavala osjetio sam se kao Mujo u onoj pjesmi: aj, za njom Mujo zamandali vrata. Samo što ih sad nije zamandalio Mujo, nego ih je zamandalila Fata.“ (124) Dakle, Dželal Plevljak se u ime evokacije sevdalinke imao osjetiti kao Mujo u onoj pjesmi; on se osjetio baš tako, do u dlaku, kao Mujo u onoj pjesmi: aj, za njom Mujo zamandali vrata, samo što ih sad nije zamandalio Mujo nego Fata; u ime ove evokacije sevdalinke, glavni lik će se u jednom poređenju morati osjetiti ovako ili onako, prostor manipuliranja je tako širok: da on može biti ovdje ili ondje, sasvim je svejedno – jer je iznad svega važan pomen popularne i poznate pjesme.

Prošastoljubitelj Jergović čuva u romanesknom tekstu gomilu poznatih i dragih poštapalice; on pripovijeda bliskim prezentom neposredno, kao da mi učestvujemo u prikazivanom svijetu; taj pisac varira fraze čija melodioznost godi našem uhu; u njegovom tekstu upleteni su vicevi, legende, serije i pjesme koje mi znamo:

„Treći put se smijala dok su na televiziji gledali seriju Kamiondžije. Eksplodirala je guma na kamionu, a Čkalja je razrogačenih očiju pogledao Pavla Vuisića.“ (251) „Bilo je to u ranu jesen, kada bi se pred zimu, kao i svake godine po Bosni počinjalo govoriti o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, prepričavali su se vicevi o Vučku, i o nekom američkom glumcu, je li to bio Krik Douglas?, kojem su u nekoj gostionici na Baščaršiji večeru naplatili skuplje nego što bi koštala cijela gostionica, skupa sa inventarom i konobarima“ (75)

Šta nam to još govori ova posljednja rečenica – osim što odaje mizeriju jednog gradskog mita? – Ta rečenica najprije saopštava da je nešto bilo u ranu jesen, kada bi se pred zimu, kao i svake godine po Bosni počinjalo govoriti o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, prepričavali su se vicevi o Vučku, i o nekom američkom glumcu, je li to bio Krik Douglas? Može li se ovdje unijeti reda? Idemo ponovo; znači, u tu ranu-ranu jesen pred samu zimu, kao i svake godine po Bosni počinjalo se govoriti o Olimpijadi, Vučku i Kirku Douglasu; po Bosni se, znači, počinjalo tako govoriti kao i svake godine (lijepo piše): to znači – da se tako po Bosni govorilo i 1910, i 1878, i 1463. godine. Vjerovatno je pisac htio reći da se po Bosni svake godine govori tako pred zimu o nekim stvarima: ali mu jednostavno nije pošlo za rukom napisati ono što je htio; napisao je da se o stavkama iz 1984. po Bosni počinje govorite svake godine: a kako nas ovdje interesuje ono šta je napisao, a ne šta je htio napisati: možemo konstatovati da prema Jergovićevu romanu memorija bosanskog mikrokosmosa o ključnim stvarima seže stoljećima unazad i jezdi vijekovima naprijed prema budućnosti.

Miljenko Jergović je vodeći rečenice na sumnjivopismen način doveo raspričanu i priglupu vilu pripovjedačke Bosne na naš savremeni poetički bal, skinuvši prašinu s jednog stila koji se u obzorima savremene epohe bjelodano ukazao necjelishodnim već nakon Prvog svjetskog rata, o čemu je pisao Walter Benjamin;[28] ratno razaranje kategorije iskustva, mašinerija grafičke ere koja čitaoca šalje u osamu, poplava informacija u novinskim registrima – izmetnuli su pripovjedačku mudrost i umjesnost usmenog pripovjedača u posvemašnju glupost i nijemost, pred nepreglednim zidinama čudovišnog svijeta koji on svojim modusima više ne može spoznati. Oglušujući se na intelektualističke stilizacije jednog Andrića i Selimovića, Jergović će u romanu oživjeti blisko narodsko pripovijedanje na rubu skaza – koje će se pokazati nedjelotvornim u dohvatanju sudova u savremenom dobu. Kako je napisao Danilo Kiš godine 1973. – „Danas još samo srednjoškolci veruju, pod uticajem loših profesora, da je ‘dobar stil’ onaj koji se najviši bliži ‘običnom govoru'“.[29]

Na kraju: zašto se ne bi dao vrednovati takav nekorisni izostanak stilizacije? Zašto bi se legitimizirao jedan skok unazad u tradiciju bez ikakvog validnog razloga? Zašto se ne bi mogao vrednovati različito, kao preimućniji i pretežniji i dostojniji divljenja jedan višedecenijski rad Selimovićev o kojem sam svjedoči u svojim esejima, jedan mukotrpni posao na stilizaciji običnog govora, od kojeg će u transponovanoj formi ostao tek ritam, na njegovom prevođenju i prilagođavanju jednom širem sintaksičkom i idejnom sistemu, na upodobljavanju i produbljivanju i prenaglašavanju tih univerzalnih osjećanja u sistemu dobro skovanih tropa, kojim se razvija i postiže čitava dramatika raznolikih emocija u širokom spektru valera, kojim se jedan jezik i jedna tradicija osposobljavaju za izricanje novih ideja? Takav trud i takvo majstorstvo omalovaženi su pred kritičkim iskazima prema kojim je današnja mjera pripovjedačkog apsoluta Jergovićevo blebetanje: njegovo gotovo puko prenošenje običnog govora, kljastog u tropima, punog nedotjeranog žargona i klišeja – serviranih u polupismenim rečenicama kojima se izmetnuo smisao. Kao da su ih pisala djeca.

Možda takav Jergovićev stil nekome može ulijevati optimizam i nadu: konačno u romanu imamo našeg čovjeka koji nam pripovijeda o osjećanjima koji nas se tiče i za koja smo zainteresovani; konačno imamo književnost koju možemo razumjeti i koju osjećamo; ali ne treba zaboraviti da pisati kao Jergović znači pisati lako i loše a biti popularan; veličati njegov stil znači nanositi duboku uvredu spisateljskom zanatu i teškom radu vrijednog pisca. Jer, Volgu, volgu mogu razumjeti i dočitati mnogi, gotovo svi; Selimovićevog Derviša samo rijetki. Ako su nam pak kriteriji čitanost i razumljivost, a ne veličajnost ideja i majstorstvo stila, onda s aktualnim sistemom vrijednosti nemamo problema; onda možemo biti mirni.

Najsamiji istraživač na zemlji

Romaneskni sankilot

 

Taman što smo konstatovali okvire jednog stila razmotrivši prvi dio romana – taman što smo ukazali na jednu dominantu – Jergović nas suočava sa neugodnim iznenenađenjem: u drugom romanesknom dijelu pod naslovom Najsamiji čovjek na zemlji on mijenja radikalno registar: više to nije Dželalovo narodsko pripovijedanje – to je sada dokumentaristički registar jednog novinara istraživača. Tom nevjerovatnom (revolucionarnom) majstorijom, koristeći jedan registar prisutan u našoj literaturi od Kiša naovamo, Jergović će porušiti sve sudove koje smo tako ishitreno bili donijeli o njegovom romanu: a već smo se bili počeli radovati smatrajući posao obavljenim.

Nailazimo sada na kišovsko-borgesovske formule: novi pripovjedač veli za jednog lika: „Vidimo ga na slikama…“ (165), on citira tekstove i dokumente: „…kao u Ilustrovanoj Politici od ožujka do kraja studenog 1989.“ (155), „Sljedeći sačuvani dokument s njegovim imenom je vojna knjižica, izdana 21. siječnja 1952 u Vojnom odsjeku Zenica…“ (182), radnju vodi oprobanim kišovskim postupkom: „Gledamo ga, dakle, sa ženom i malim dječakom, kako šeću Kalemegdanom.“ (165). Kritika usljed ovakvog pomaka u registrima pronalazi potvrdu inovativnosti Jergovićeve proze; prvi dokaz za tu revolucionarnost jeste narativna datost da život Dželala Pljevljaka nije predstavljen linearno, već u nizu izmiješanih analepsi i prolepsi koje prekidaju kontinuitet; drugi dokaz u prilog inovativnosti – a to je i središnji inovativni element – jeste činjenica da pripovijedni glas kojim se predočuje žitije Plevljakovo nije jedinstven.[30]

Revolucinarnost manifestovana u nelinearnosti radnje i nejedinstvenosti pripovjedačkog glasa. Revolucionarnost teksta u izmjeni dva registra, jednog ispisanog u duhu narodskog pripovijedanja na tradicijama pripovjedačke Bosne – i drugog kvazikišovskog dokumentarističkog modela? Revolucionarnost zasnovana, dakle, prvo na nelinearnosti radnje: što je legitimna karakteristika gotovo svih književnih (jugoslovenskih i postjugoslovenskih) tekstova od modernizma naovamo. Drugo, revolucionarnost zasnovana na nejedinstvu glasa, promjeni dva registra: jednog totalno potrošenog u pripovjedačkom maniru i drugog prokušanog i dobrano oprobanog kišovskog modela. No:  pitanje je da li je taj dokumentaristički registar proveden tehnički tačno i sugestivno.

Dakle, šta je posrijedi?; iako je načelno promijenio glas u drugom dijelu romana, iako je pripovjedač drugačiji, prikladniji grafičkoj eri – njegov glas u drugom dijelu romana samo prividno ima konzistentnost krijući se iza nekoliko početnih kišovskih formula. I onda taj neimenovani novinar, u sklopu istraživanja o Plevljaku, ponovo počinje pripovijedati u narodnom pripovjedačkom registru: anahrona stilska mašina koja transponuje tekst nije ostala bez posla ni u ovom drugom dijelu romana; dapače, revno je zvoncala izluđujući svakog ko je iole osjetljivijeg sluha. Pogledajmo sljedeći odlomak:

„Sve je išlo po ljudskom i Božjem tabijatu i redu – kako su to govorile stare žene, i činilo se da više ništa loše ne može da se dogodi. Ako se čovjek dovoljno rano digne, ako je paprike kupio kod Makedonaca, a ne kod preprodavača koji se prave da su iz Makedonije pa imitiraju makedonski jezik…; ako je još i dobra godina pa se izduže poput damskih cipela, onako crvenozelene i tamne, svaka ljutne kada je gricneš, a sve, onako na gomili, već mirišu na ajvar; ako je dobar štednjak, Gorenje ili Čačak, pa ako je bilo sreće da dopadne i dobra pećnica o kojoj onda priča cijeli komšiluk…; ako se paprike dobro očiste da u njima ne ostane sjemena, jer nije dobar ajvar u kojem ima sjemenja – lako se kvari i grkne; ako se patlidžani kakvi trebaju biti, a najbolji su u Opuzenke Mire…; ako se paprike samelju čim se ispeku i ne čeka se sutradan…; ako se u smjesu doda pet-šest feferona za ljuti, a dva su za slatki ajvar, pa ako su još feferoni s juga Srbije, od Gliše Pandurevića, Piroćanca koji dolazi na Markale samo dvaput mjesečno, kada ide u obilazak sina Simeona, koji radi kao doktor na ginekologiji, pa donosi da proda nekoliko vijenaca feferona, svinjsku pečenicu u i slani sir – tek da namiri put;… ajvar će biti pravi i pričati će se o njemu i kada više ne bude onih koji su ga ispekli.“ (257-258-259)

Ovo nam je prilika da vidimo kako jedan autor ogleda i istraživanja – tako drugi Jergovićev pripovjedač titulira sebe na stranici 199. – piše u okviru jednog ozbiljnog istraživanja štampe o Dželalu Plevljaku, u jednom dokumentarističko-novinarskom istraživanju koje će ponuditi izdavaču; ovo nam je prilika da kod Jergovića, u mnoštvu registara koji njegov romana demonstrira, vidimo kako se pišu ta dokumentaristička istraživanja; – da vidimo, dakle,  kako se u tome istraživanju ne treba pisati rezervirano, nego svejednako na narodnu polzu, tako da se iz tog traktatiranju može štogod i naučiti, neki kulinarski recept naprimjer, što može koristiti u životu; jer, Jergovićev autor ogleda i istraživanja piše živo i neposredno, on prepričava, kao da je prisustvovao svakoj sceni (pa i kiseljenju paprika), piše kao što govori Dželal Plevljak; piše tako sugestivno da možete gricnuti ljutinu paprike koju kisele Jergovićeve likovi – s takvom tačnošću pogađa, zapravo, pripovjedački prezent koji on koristi – takav ugođaj stvarajući; on piše o temama koje Jergovićevog čitatelja raduju i zanimaju: možda je i on kupovao na pijaci kod istih ljudi kao Jergovićevi likovi!

Jergovićev pripovjedač govori sa blesavim sveznanjem: on je bio tamo gdje je bilo potrebno za rekonstrukciju priče: on je sveprisutan: on zna šta je posljednje rekla Dželalova žena prije nego se ubila: „…a u jednome trenutku Mersiha je samo rekla da joj nije dobro, da je izgleda ‘dobila’ i da ide malo reći.“ (259) Kao neumješani pripovjedač, kao hladnokrvni rekonstruktor zbivanja, on dakle zna sve što su likovi govorili i on zna da je Mersiha zadnje rekla da je izgleda ‘dobila’ i stoga je bio red, ako je već ‘dobila’, da u jednom istraživanju, kao jedan autor ogleda, upravo tako i napiše: da je Mersiha pred smrt ‘dobila’ (možda inspiraciju za samoubistvo). Iako tvrdi da zbivanja rekonstruiše iz štampe, iz onoga što je tobože pisano o tome slučaju, iz onoga što su mu svjedoci izjavljivali o svemu tome – Jergovićev pripovjedač zna naprimjer da je Mersiha dobila (ovog puta) psorijazu nakon nestanka kćerke (249), zna da je tog vikenda Mersiha zanijela (221), zna da je Bedrija (rodica) ušla u sobu s tepsijom krompiruše i pitala gdje je Dželal (250), zna da je te večeri Bedrija predložila da kisele paprike (251), zna da se Bedrija trudila da upamti svaku riječ u svađi Ivanke s kćerima (254), itd. Itsl.

Jergovićev pripovjedač u kišovsko-borgesovskom maniru na početku nas uvjerava da je on autor ogleda i istraživanja; ali – po njegovom govoru i manirima – mi vidimo da se on ne razlikuje od Dželala Pljevljaka, civilnog lica zaposlenog u vojsci trideset i pet godina; mi vidimo da i on jedan narodski čovjek koji se eto morao prihvatiti pera po Jergovićevoj želji, iako najviše voli da priča, da bi nam u registru novinarsko-istraživačkom blagoizvolio saopštiti neke stvari, obrnuvši narativnu situaciju za tristošezdeset stepeni; mi smo raspoznali njegovu vajkadašnju raspričanost i sklonost rekonstrukciji raznih vidova narodnog života – on može doći samo iz Jergovićeva stila koji anahrono evocira pripovjedačku Bosnu; u toj detekciji nam lako mogu pomoći i sljedeće rečenice:

Bog zna kako su do Krnjače stizale vijesti…“ (160), „Stizale su tako Pljevljaku vijesti…“ (160), „Neki Savo Nesvanulica, bogobojazni hrišćanin…“ (161), „Ragiba su zvali Ragib Pult…“ (169), „Šesto jutro ga je ljubila i plakala.“ (190), „Živjeli su sretno i zadovoljno u toj kući…“ (194), „Bilo je to krajem listopada ili početkom studenog…“ (210), „Tog vikenda u Kaliju Mersiha je zanijela.“ (221), „I sljedećeg je petka Pljevljak dobio slobodan dan“ (300), „Tog dana je, nakon pet sati igre, kao što je i red, pobijedio najmlađi, Rudolf Zovko.“

Iako je revolucionarnom gestom promijenio registar i pripovjedača, Jergović nije zaboravio red i tabijat u pripovijedanju: njegov istraživač i dalje piše: kao što je red u našoj estetskoj čaršiji, o šestim jutrima, o tim vikendima i tim danima, o sljedećim petcima, kad je bilo to i to, o nekim ljudima koje su zvali tako i tako, o tome kako se možete živjeti sretno i zadovoljno, što sam Bog najbolje zna. Jergović manire i jezičke vrednote usmenog pripovjedača, dakle, oprisutnjuje i u registru dokumentarističkom, na posljednjem mjestu gdje bi se trebalo tako pisati: taj pripovjedački nerv tako živo kuca da nam se otkriva neuništivim i neiskorjenjivim; ali ne treba zaboraviti da je to ipak nerv banalnosti i olakotnosti književne. U Volgi, volgi se čini kao da Jergović i ne zna drugačije pisati: čim neko pomene književnost – on uzima pero i počinje pisati u stilu pripovjedačke Bosne i narodne književnosti, unatoč necjelishodnim okvirima i raznorodnim tematikama. Ono što je, dakle, kritika proglasila revolucionarnom gestom – predstavlja podvalu najočiglednije prirode: registar i pripovjedač su se promijenili samo nominalno – iskazi Dželala Pljevljaka i neimenovanog novinara u ključnim stvarima se gotovo nikako i ne razlikuju. I dalje čujemo potmuli rad one narodne mašine koja otkucava gnomski iskaz u ritmu frazerskih poskočica i inicijalnih formula usmenih žanrova, s pripovjedačkim prezentom kao temeljnim članom; živi glasovi i autentični ljudi ispadaju u tekstu kao plakati, kao rukotvorine. Jergović kao da se u jednom trenutku totalno zaboravlja: on više ne zna ni ko je njegov pripovjedač niti kakav je to oblik narativnog iskaza: kao da je zaboravio kako se pripovjedač prethodno deklarirao – nastavlja pisati samo onako kako mu je najlakše dirljivo ponesen pričanjem.

Jamačno je da ovaj stilski mutant, taj čudovišni amalgam – pripovjedačka Bosna u dokumentarističkom registru – našoj (akademskoj) teoriji može poslužiti kao predmet za teoretičku promidžbu nekog novog tipa hibridizacije registara, i takvo natražnjaštvo ostavljamo njima; – pripovijedati u narodnoj maniri u nečemu što ste nominalno odredili dokumentarističkim, učiniti sveznajućim pripovjedača kojeg ste na početku odredili kao istraživača, najizravnije može značiti samo jedno: romanesknu neukost ili užasavajući švindleraj na koji nasjeda kratkovidna ignorantska kritika željna literarnih zvijezda!

Citirano od riječi do riječi, još jednom, da dobro utvrdimo: „Makar se činilo da Jergović nije spisatelj sklon eksperimentima, nikada ne treba prestati ponavljati da tomu nije tako. Njegova je proza u svakome novome tekstu inovativna, nekad je ta inovativnost manje, nekad više uspješna, no Volga, Volga je, na diskretan i jedva vidljiv način, revolucionaran tekst u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti.“[31]

Dakle, nama se samo pričinilo da Jergović ovdje nije eksperimentirao, redajući dva registra: kišovski i narodonosni; i stoga ne smijemo prestati ponavljati da je Jergović spisatelj ipak sklon eksperimentima (ako to budemo ponavljali, to će postati i istina): on je, ustvari, znate, hrabro eksperimentirao uvodeći dva stila prisutna u tradiciji desetljećima. I stoga je njegova proza u svakom novom tekstu inovativna – nekad je to više uspješno, nekad manje uspješno: kao onda naprimjer kad podvaljuje hinjeći raskoš dva istorodna stila. No, inovativnost je inovativnost: pa je inovativna i Volga, volga, istina na jedan vidljiv i diskretan način: treba se znači dobro zagledati da bi se to zapazilo (jer je to ipak jedva vidljivo), ali Volga, volga je revolucionaran tekst – pravi poetički sankilot u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti.

Diletantska greška u Jergovićevu pripovijedanju – blagodareći kojoj će jedan dokumentaristički registar biti popunjavan raspričanošću pripovjedačevom – jeste prije svega enervantnokričeća i blijedonaporna – to ćemo pokazati navodeći primjere; osim toga, sljedeće dvije rečenice koje ćemo citirati: prvu iz pripovjedačkog iskaza Dželala Pljevljaka a drugu iz dijela romana u kojem pripovijeda neimenovani novinar – pokazaće istovjetnu pripovjedačku tendenciju u dva registra koja se kod Jergovića samo prividno razlikuju.

„Takav je naš bosanski svijet: rado će, za svaki slučaj, raditi dva posla koja se međusobno potiru. Jednom rukom pale vatru, drugom je, za svaki slučaj, zalijevaju vodom, pa se tako griju. I ja sam takav, pa znam.“ (71), „ Rijetko se događa da nečije napredovanje u službi prođe bez zlobnih primjedbi okoline, ružnih riječi i netrpeljivosti onih koji su ostali negdje dole.“ (171)

Čemu služi ova sklonost Jergovićevih pripovjedača da mudruju u kvaziandrićevskim univerzalizacijama? Je li nam to oni ne žele biti samo pomoći pružajući recepte, nego nas hoće dodatno uputiti učeći nas o životu? Šta bismo mi sad trebali: prepisati u bilježnicu potonje maksime primajući ih zanavijek k znanju? Da li nam se ovim Jergovićeva književnost otkriva kao sugestivna u rafiniranju mentaliteta bosanskog čovjeka, zbog čega bi ovaj roman po kratkom postupku trebalo uvrstiti u lektire?

Ne ostaje nam ništa drugo nego upisati ovakve kvaziandrićevske univerzalizacijske sentence na spisak atributa pripovjedačkog apsoluta.

Konačno se otkriva da je u očima estetike idealno pripovijedanje ono koje imitira govorne vrednote usmenog pričanja: otud je kritika i oduševljena smiješnim pletenjem neubjedljivih biografija koje se u drugom dijelu romana neumorno redaju. Narodnjik Jergović te slučajeve najprije ispripovijeda, na nekoliko stranica, tek skicirajući lika, u maniru svog novinara-pripovjedača; potom ih nasilno isprepliće s biografijom Dželala Pljevljaka, kako bi održao nit glavne fabule imaginirajući najrazličitije situacije. Sjetimo se ponovo da je pripovjedač i tih pletenija-biografija ustvari istraživač: ali on svejedno zna da je Ragib Pult mislio otići da vidi bricu Abinuna u bolnici Pothrastovi (172); on zna da su oficiri svi odreda (svi – odreda!) znali ko im je došao kad se pojavio Adolf Reš i uhvatila ih je panika (211), on zna da nitko u garnizonu nije znao šta je objavio izraelski list Jerusalem Post (212).

Jergović je u ovom romanu zaista uspjelo odabrao pripovjedače, sukladno registru teksta koji je kadar ispisati: jednog narodskog govornika i jednog ažurnog novinara-piskarala, svevidećeg čovjeka koji zna gdje je ko šta pomislio i šta se priča među ljudima na prostoru cijele Jugoslavije, čovjeka koji na neobjašnjiv način im uvid uvide u hiljade i hiljade priča i opričavanja.

Vidjeli smo da je u receptu za ajvar pomenut izvjesni Piroćanac, čiča Gliša Pandurević, koji dvaput mjesečno dolazi na Markale prodavati fefereone, otac Simeona koji je doktor na ginekologiji; – čiča Gliša je ostao jedan od rijetkih likova čiju nam biografiju Jergović nije ispripovijedao malo temeljitije, makar na šest stranica, poantirajući naprimjer sitnicom da je čiča Gliša prodao Dželalovoj ženi posljednje feferone prije nego je ‘dobila’ – pardon, prije nego se ubila. A čiča Gliša se svojim dolascima – treba samo još smisliti tip automobila kojim je dolazio u Sarajevo, svaka dva mjeseca – činio baš kao savršen lik za Jergovićev roman: jedan potez olovkom, drugi, treći, četvrti, peti – plus jedan krug na vrhu: i eto ga, gotov – čiča Gliša Pandurević, iz Pirota, književni lik.[32]

Jergović svoje likove neubjedljivo crta, munjevito – a naša kritika, čudno spremna, jer to je književnost kakvu ona zapravo i traži i želi, što god da on napiše, ubjedljiv odgovor servira: Jergović posjeduje jedinstvenu sposobnost da sve čega se dotakne pretvara u priču.[33] I to je tako. I tu se ne može više ništa ni dodati ni oduzeti.

Posustani, sine Avramov

Jergovićeva dobrota bivanja

 

Treći dio romana Jergović počinje brizantno i inventivno:

„Ime mi je Dželal Plevljak. Radio sam kao civilno lice na službi u armiji, a danas bih, da nisam ovo što jesam, bio penzioner, vozio golfa, boje trule višnje, godina proizvodnje 1987. ili 1988., sagradio kuću na Sandžaku i ispred kuće posadio šljivik, koji bi do danas već dobro rađao.“ (341)

 

Ritmična fraza u posljednjem dijelu Jergovićeva romana predstavlja stalni refren koji se na sedamnaest stranica pojavljuje čak četiri puta, okupljajući oko sebe posljednju jeremijadu Dželala Plevljaka; istovremeno, po svojoj monologičnosti – i nepatvorenoj iskrenosti lika predstavlja možda najpouzdaniji iskaz u romanu: dok je Dželal Plevljak u prvom dijelu romana u svojoj dječijoj naivnosti bio obmanut glede identiteta Osmana Fatumića i Haris-efendije, ovdje se svijet čini jasnim i razjašnjenim – Pljevljak se ovdje objektivizira s punim oreolom tragizma pripovijedajući o svojim posljednim momentima u životu. Dočekao je godinu 1992. u zatvoru u Foči: njegov prijatelj iz ćelije Avram Prodanović sada je postao njegov čuvar i sprema se pogubiti ga. U zatvor je dospio 1988. nakon što je priznao krivicu zeta Osmana Fatumića, koji je pijan automobilom ubio jednu porodicu. Krivicu je prihvatio zato što je Fatumićev zet imao ženu i djecu. A Dželal Plevljak nije imao ženu i djecu: kćerka mu je pod nerazjašnjenim okolnostima nestala, žena mu se nakon toga ubila. Otada je on postao najsamiji čovjek na zemlji.

U svome iskazu Pljevljak prikazuje sebe kao čovjeka ucviljenog koji se miri sa svime i sve prihvata; – mi u prvom dijelu ne saznajemo izravno glavni razlog njegove tuge, tu su samo nagovještaji. Tek nam novinar-istraživač pripovijeda slučaj i nestanak njegove kćerke u drugom dijelu romana. Tako da povodom ovog romana ne možemo govoriti niti o kakvom psihološkom propitivanju lika – niti o kakvom psihologiziranju: da se željela propitivati psiha ucviljenog čovjeka – onda bi to bila dominanta u narativnom iskazu; mi bismo od početka znali šta se to dogodilo glavnom liku.

Pa šta je onda ovaj roman? U kratkom piščevom zapisu piše da je to u pitanju: dokumentaristička fantazija. Vidjeli smo da registar nema nikakve veze s dokumentarističkim: ponovno je tu pričanje narodnim leksikom i sintaksom, pletenje priča u Šeherzadinom stilu. Da li možda Jergović računa sa značajnošću i reprezentativnošću Dželalovog lika? Da li se s tim kvalifikativom fantazije (pri tom dokumentarističkom) želi sugerirati da ovaj roman u modusima transponiranim i fantastično prenaglašenim naslućuje karakter jednog vremena: neurozu društva pred raspadom?

Istorijske podatke Jergović uglavnom unosi feljtonistički, novinarski, u vidu pregleda – kao da piše scenarij za jedan kadar dokumentarnog filma o životu u Jugoslaviji, ili možda sekvencu popularnog štiva o tome, pobrojavanjem opštih mjesta, što su sve postupci dostojni njegovih pripovjedača: „ Još uvijek je bila 1963. godina, ustavotvorci su sastavljali temeljni dokument države…“ (202), „U vrijeme obnove i izgradnje, kada je većina svijeta ostala bez Boga, ljudima su trebala svakakva čuda.“ (191), „Početkom sedamdesetih u velikim jugoslovenskim gradovima otvarane su prve samoposluge. Negdje su se zvale maksi marketi, za razliku od malih dućana i bakalnica koje su najednom postale mini marketi, a negdje bi ih još pompoznije nazvali dragstor.“ (170), „U to vrijeme Jugoslavijom su lunjale stotine hiljada ljudi koji su tragali za braćom, sinovima i kćerima…“ (183),„…uostalom, tih su godina objede na račun Tita i Jugoslavije, temeljene na istinitim činjenicama, poluinformacijama ali i najvjerovatnijim izmišljotinjama, bile svakodnevne u tisku kapitalističkog bloka.“ (213) Predstave koje takvim postupkom Jergović gradi o istoriji, Saša Ćirić je vrlo koncizno i brzo pobrojao u kritici: istorija počiva na izmišljenim pričama i iskrenim ispovestima čiji je oblik istovetan; istorija je priča koliko i literatura, literatura je istorija koliko i priča; delegitimisanje priče kao reprezentacije istorijske istine; svođenje velike naracije na fikciju.[34]

Ti sudovi o istoriji s kojima nas Jergović suočava, te slike prema kojima je istorija samo jedna priča, jedna grozomorna laž, taj blistavi projekt delegitimizacije istorijske istine, ta dekonstrukcija velike naracije – predstavljaju ustvari obične idejne žvakotine koje literatura i književna teorija i studenti književnosti variraju već desetljećima po našim katedrama. Taj krajnji domet Jergovićeva romana predstavlja jadnu mjeru od koje su ozbiljni romansijeri samo kretali u ispitivanje čovjekova položaja u istorijskim koordinatama. Zar nam je trebao još jedan roman koji će nam uspostaviti tu dijagnozu? Zar nije dovoljno doktorskih disertacija napisano tome u prilog? Zar nas današnja književnost stalno mora ovako uvjeravati u sopstvenu rahlost i na nivou ideja? U svoju fatalnu i bolećivu krakovidnost i zarobljenost?

Ali, zastanimo za trenutak: zaboravili smo da u središtu te istorijske agonalnosti u Jergovićevoj dokumentarističkoj fantaziji stoji Dželal Plevljak, dobri čovjek iz Baškine Vode; on se u posljednim rečenicama ispostavlja u apsolutnoj dobroti bivanja – i tome relativizacije nema. Poslušajmo posljednje rečenice:

Stojim, a noge ne osjećam, gledam u prozor, slušam Drinu kako huči, pucnjavu u daljini, rat u kojemu će mnogi izginuti, i žao mi je onih koji su imali za šta i za koga da žive. Sretan sam čovjek jer se i sad Bogu molim, i jer mi je za leđima onaj kojeg dobro znam, Avram Prodanović, prijatelj.“ (358)

Stoji tako Dželal Plevljak u praskozorje jednog krvavog rata, nekoliko trenutaka prije nego će mu biti pucano u glavu, sluša pucnjavu u daljini i žao mu je onih koji će izginuti – i Jergović nas svojim stamenim, ujednačenim, pitkim, slikovitim, plastičnim stilom ponovo izvještava o tome svemu, tako blisko da se nama čini da i mi tako stojimo s Pljevljakom i žalimo taj strašni svijet napolju – i dok sluša tako Drinu kako huči, on se osjeća sretnim, i u toj njegovoj sreći čak i ubica mu se čini prijateljem; mi najprije ne vjerujemo svojim očima, unatoč riječima glavnog lika koji govori monologično, sumnjajući da ipak postoji neki otklon u tom zatvorenom krugu dobra: da je paradoks predočenog svijeta ipak prejak – da je svijet u kojem prijatelj prijatelju stoji s oružjem nad glavom ipak tako groteskan – e da bi mogao biti prikazan tako cjelovito; da je takva lakirovka nedostojna vodećeg pisca srednje generacije; da se ne može olako lik objektivizirati kao nevjerovatno dobar, jer stoji usred Dvadesetog vijeka, a pisac ga gleda iz dvadeset i prvog stoljeća, sa distancom brojnih dosadašnjih uobličenja i variranja tog i takvog iskustva; ali ne, opoziva nema – krug dobra nesmiljeno svijetli, savršeno cjelovit, u konačnici bez i jednog traga (ironičkog) naprsnuća: napaćeni Jergovićev stvor Dželal na kraju biva žrtvovan nakon svih patnji koje je prihvatio, i odlazi smiren, uvjeren u dobrotu svoju koju izravno sugerira i čitateljima: i ko bi tu mogao šta prigovoriti – ko je taj majčin sin i podlac – da ga vidimo – koji bi mogao popljuvati i oskrvnuti takav dirljivi ideal? I mi shvatamo da je to tako, da je to u pitanju takav lik i takav roman, da to tako mora biti – da je to valjda u pitanju naša savremena revolucionarna literatura koja se nameće inovativnošću.

Sudbina i cijeli život se Dželalu u tim posljednim trenucima ne otkriva kao besmislena: kao pravi prorok, on predviđa da će taj rat što slijedi odnijeti mnoge živote – i on unaprijed žali one koje su imali za nekoga živjeti, kao što je onomad žalio kad se odlučio žrtvovati za Fatumićevog zeta. Šta bi se dogodilo da mu se sve čini besmislenim? – Odgovor je da bi se cijeli roman raspao u paramparčad; – ova optimistička petparačka ideja jeste ono što ga zapravo i objedinjuje. Dok Ahmed Nurudin očajnički u posljednjim momentima prije pogubljenja razbija glavu pred posljednim pitanjima, jer mu se i život i smrt otkrivaju kao besmisao, jer čudovišni svijet izmeće u suprotnost svaku njegovu intenciju – dotle Dželal Plevljak odlazi kao sretan gledajući svog ubicu kao prijatelja: ostvaren kao čovjek, smislenih intencija, u konačnici; i tu se defetist Selimović, u svojoj modernističkoj kratkovidnosti, zapliće u proturječje s našim postmodernističkim senimentalistom Jergovićem, koji cjelomudreno objektivizira svog lika u svjetlu nevjerovatnog dobra: ali ko je uopšte taj Selimović da bi proturječio dokumentarističkofantazijskom romanu Miljenka Jergovića, našeg najozbiljnijeg kandidata za Nobelovu nagradu?

Ljudi su lipsavali, ljudi su spaljivani, ljudi su rasijecani, ljudi su klali u jednoj epohi ljudožderstva o kojoj je Jergović odlučio napisati roman; u obzorima te epohe milijuni ljudi prevedeni su u prah, u čađ i pepeo; u umjetnosti su se ukazali dvije nove nulte tačke odbrojavanja u vremenu: Auschwitz i Kolima – nakon kojih se literatura sva okupirala zlom kao temeljnim simbolom jednog svijeta i vremena: divljenje zlu dijalektički je postalo u umjetnosti mjera moralnosti u odnosu na orgiju humanizma (i umjetnost se tog osjećanja desetljećima već ne može osloboditi, poput kamena koji joj je svezan oko vrata) – i u tim i takvim obzorima, izražavajući neurozu takvog jednog društva pred raspadom,[35] uobličujući upravo dvadesetovjekovnu istorijsku građu, literata Jergović prefinjeno i narodski tka jednu finu pričicu o mnogim ljudima, nama na radost, narodu na hasnu, jednu zaista tužnu priču o odricanju i samožrtvovanju, ali priču nadasve istinitu i mogućnu u jednom vremenu: otvorite u to ime istinitosti ove priče, molim vas lijepo, otvorite jednom dnevne novine na crnohroničkoj stranici, pročitajte sličnu vijest o neopreznostima naših vozača, pročitajte koliku kalvariju čovjek može napraviti svojim nehatom, i sve će vam se ojasnoviditi – čarolija uvjerljive priče može početi: počnite imaginirati slučaj Dželala Pljevljaka, civilnog lica trideset i pet godina zaposlenog u armiji, dobrog čovjeka iz Baškine vode, meleka na zemlji, nevjerovatnog požrtvovanika, najsamijeg čovjeka na zemlji, uzornog čovjeka, junaka našeg doba, koji je imao takvu sudbinu da mu se eto to i to strašno dogodilo, tako Jergović piše, kćerka mu je nestala, žena mu se ubila, prijatelja imao nije, i ljudi koji su mu značili nisu bili ono što je on mislio, za jednog od njih se i žrtvovao, priznao njegovu krivicu, u zatvoru završio, a onda rat počeo – a ono s njim u ćeliji naopak prijatelj bio, koji mu je kasnije čuvar postao, pa se prozlio i šta će ti biti: pogubiti ga odlučio; ali unatoč svemu Dželal ustrajan ostao, dobro činiti nastavio, ubicu prijateljem gledao, pa sretan na onaj svijet otišao.

Taj moluskni petparački slučaj prepisan iz crne hronike, domišljen i razvijen narodnom maštom jednog savremenog romanopisca-analitika, ta potrošena i prežvakana metafizička situacija žrtvovanja i preuzimanja krivice, ta obješenjačka dokona šalabazarija kao tobož uzorak jednog svijeta i vremena, taj svijet isisan iz prsta jednog ispraznog dovitljivca, koji nema nikakve veze s fantazijom (pogotovo ne dokumentarističkom) – koja je po svojoj uvjerljivosti i majstorstvu uvijek jači i tačniji dio stvarnosti; taj svijet ispripovijedan jednim anahronim ubogim (skočnopričalačkim) stilom koji je bio aktuelan prije stotinu godina i jednom uozbiljenom travestijom vrijednog (dokumentarističkog) registra kojim su nekada dosezani vrhunci naše književnosti – treba nama danas i ovdje tobože biti pripovjedački apsolut u spoznajavanju jedne epohe naših raspada i bijeda, epohe koja u umjetnosti već dva desetljeća stoji u tami kao nedohvatna terra incognita. Uvjeren da piše dokumentarističku fantaziju, Jergović samog sebe smatra ozbiljnim romansijerom – a zapravo je napisao brzi feljtonistički prikaz zbivanja jednog perioda; promicanjem tih ulaznih podataka jednog vremena kao najdragocjenijih gotovih simbola, on te drangulije jedne pop-tisak-kulture nije umio razdvojiti od pravih detalja za sliku svijeta jednog doba, ne razlučivši materijal za jednu bedekersku brošuricu od dostojne građe vrijednog romana. Sve što je tome dodavao dinamizirajući i literarizirajući tu feljtonističku građu, u vidu opričavanja i rafiniranja emocija i pričica o ljudima – valja brisati kao neumjesno brbljanje jednog pisca koji piše neinventivno i po narudžbi dana, interesantnog po tome što uporno uobličava jednu epohu koja mu nije ni najmanje jasna. On je uvjeren – i kritika mu u tome pripomaže – da piše živo i autentično o jednom trijumfu ljudskosti nad razmahanim zlom, – a zapravo je potpao pod uticaj najbanalnijih fraza; – uobličenjem biografije jednog čovjeka koji ostvaruje svoje najsuštastvenije moralne intencije, vazdizanjem tog junaka u svjetlu dobra unutar zloćudne dvadesetovjekovne stvarnosti, on je ustvari postao negatorom same zlosretnosti te epohe, u kojoj je sve pod rukom ljudskom izgubilo neposrednost, toliko da i jedan nehotičan klik može izazvati bespovratne i neslućene katastrofe. Sve što se u njegovu romanu zove kondenziranjem bezizlaznosti života, dubinom moralnog čina, žrtvovanjem za boljitak drugoga, sve je to garnirano frazom lažnog metafizika koji isprazno i bijedno sentimentalizira, sentencioznim poantiranjem sitnica i besmislica, njegovim, kao pisca, najuzvišenijim izumom. Opisujući život Dželala Plevljaka, opričavajući živote različitih likova, on će zabaviti (malo)građansku publiku frajlinske osjećajnosti, budalastopreplašeno zadivljenu pred idealom kojim svijetli njegov glavni lik; pričalačkim naklapanjem, raspričanim opričavanjem svega i svačega, frajlinskim sentimentalisanjem, opšteprihvaćenim oreolisanjem, njemu je uspjelo da satvori jedan lukrativan žanr, prije svega feljtonističkog tipa, sa opštezanimljivom, tvdoglavouporno izvedenom, bliskom fabulom, ispričanu lakim i poznatim jezikom, koja je po mjeri sveopšte osjećajnosti i ćudoređa. Naravno, svo to njegovo tkanje priča i smiješno pletenje stila – u razumijevanju jednog vremena, u razlučivanju jedne slike svijeta, pomaže nam poput dopadljive korpice, ispletene od pruća iz tog vremena, pod rukom opštepriznatog mjesnog majstora, uvjerenog da svojim umjetničkim djelom predočava ćud jedne epohe koja se kretala, koja se još uvijek kreće nevidljivom jurnjavom svijeta, koju umjetnost najrazvedenijih formi, pod rukom najvećih umjetnika, može tek naslutiti. Naravno, dakle, da Jergovićev roman nema ništa s velikom literaturom Krleže, Selimovića, Andrića, Kiša ili Pekića: koja nam spoznajom otvara oči predstavljajući nam sliku svijeta oneobičeno; – šta bismo mi u tom smislu mogli raditi s arabesknoispletenim slučajem njegovog Pljevljaka koji se nameće dobrotom svog bivanja u istorijskom paklu; kako je to uvjerljivo i čega je to uzorak, u rečenicama sumnjive konzistencije i slabokrvnih i netačnih tropa; šta nam to Jergović može reći o položaju čovjeka dvadesetog i dvadesetog i prvog vijeka jednim stilom koji je bio anahronizam i krajem 19. stoljeća? Roman Volga, volga može, dakle, jedino zabaviti prosječnog čitatelja potvrđujući njegove nazore – proširujući i utvrđujući potrošenim jezikom njegov rječnik dotadašnje spoznaje svijeta. Predvidljivim shematskim konstruiranjem Jergovićev roman je sigurno i prava poslastica za našu akademsku književnu teoriju; ima se tu sigurno naći šta o jugoslovenskom totalitarizmu, o dekonstrukciji predrasuda o Drugom, o hibridizaciji identiteta, o novoj pripovjedačkoj Bosni, itd.

Gdje smo, kuda jezdimo, kako smo ovdje dospjeli? – Literaturu danas su uvjerili da ona ne treba davati odgovore na ta pitanja. Mudro je naučivši da pred tim pitanjima samo blesavo izvodi svoj salto mortale u anahronizam i gizdelinstvo, ona više ne zna reći ništa novo na način koji prosječnici ne bi mogli razumjeti; literatura ih tako više ne sablažnjava, ona pred nama samo izvodi jednolične kapriole naprijed i nazad, gluha i nijema; i kad progovara – mi čujemo samo strašno mumlanje bića okljašćenog, priučenog nedostojnom jeziku. Omotavši je anahronim i potrošenim stilovima kao pokrovima, ututkavajući je kao mumiju, posjeli su je u najmoderniji mlaznjak stvarnosti koji se neprirodnom brzinom kreće ka budućnosnim maglenim neizvjesnostima; munjevitim odašiljanjem uboge anticipacije-maila njen dolazak je najavljen tamo gromovito. Poluonesviješćena, u neviđenoj i neosjećanoj turbulenciji okružja, ućutkana i gluha, njeno se sjećanje magli kao ekran pokvarenog televizora: ona ne može više kroz prozor vidjeti ruševine jednog svijeta koje prolaze dole; ona više ne osjeća oko sebe one koji su kopali grobove u vazduhu. Kao da njeno pamćenje biva brisano, ona se još jedino sjeća ritma i okružja u vremenu kad se vozila u zaprežnim kolima. Svezana i mukla u stilu, onesviješćena u idejama, ona ne zna odakle je krenula i kamo ide; ta i takva literatura ne može znati ništa o katastrofama prošavšeg i izazovima budućeg vremena; kao takva, ona je literatura koja zaslužuje jedino biti pokopana.


[1] V. Herman Broh. Pesništvo i saznanje. Gradina, Niš, 1976. i P. Medvedev. Formalni metod u nauci o književnosti, Nolit, Beograd, 1976.

[2] Roman Volga, volga nagrađen je Nagradom Jutarnjeg lista za 2009. godinu. (Sedmeročlani žiri u sastavu Viktor Žmegač, Andrea Zlatar, Teofil Pančić, Gordana Crnković, Dario Grgić, Jagna Pogačnik i Branimir Pofuk.)

[3] Saša Ćirić. Dobri čovek iz Baškine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/vijesti/proza/1807

[4] „U modernoj literaturi, ili barem onom dijelu koji mi ovdje poznajemo, nema pisca koji u trideset sedmoj godini života ima toliki opus: Miljenko Jergović je dosad objavio dvanaest knjiga (pet poezije, dvije kratkih priča, jednu eseja, te po jednu dramu, novelu i roman)…“ (Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.) Potonje je pisano godine 2003. – danas je taj bilans, dakako, još respektabilniji, stvari su se unekoliko promijenile, opus se razrastao: Miljenko Jergović je do 2011. godine objavio šest zbirki poezije, četiri zbirke priča, šest zbirki eseja, članaka i ogleda, dvije novele, sedam romana, jednu pripovijest, jednu knjigu projekata, skica i nacrta i jednu dramu.

 

[5] Muharem Bazdulj. Carver s mirisom sevdaha. Izvor: http://www.bhdani.com/print.asp?kat=txt&broj_id=352&tekst_rb=17

[6] Kvalifikacija Teofila Pančića. Vidjeti: http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2460:miljenko-jergovi-pisac-pripadnik-totalne-manjine&catid=1701:broj-1065&Itemid=2924

[7] Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.

[8] Isto.

[9] Kvalifikacije Miljenka Jergovića. Izvor: http://www.dnevni-list.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=16217:miljenko-jergovi-u-hrvatskoj-protiv-mene-vode-hajku-&catid=7:kultura&Itemid=8

[10] M. Vukelić. Novinska poternica za književnikom. Izvor: http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/226654/Miljenko-Jergovic-Novinska-poternica-za-knjizevnikom

[11] „A svaki je pisac, već po definiciji vlastitoga posla, kao i svaki čitalac, uvijek manjinac. U nacionalnom smislu ja sam, također, pripadnik totalne manjine. U Bosni i Sarajevu, pripadnik sam manjine, jer sam Hrvat. U Zagrebu i Hrvatskoj, pripadnik sam manjine jer sam Bosanac. Tamo gdje sam rođen svaka će mi se većinska baraba narugati, jer nisam isto što i on. Ovdje će mi se, pak, slična takva baraba narugati, opet zato što nisam kao on. Tako to jest, i tako treba biti.“ (Pripadnik totalne manjine, intervju sa Miljenkom Jergovićem. Izvor: http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2460:miljenko-jergovi-pisac-pripadnik-totalne-manjine&catid=1701:broj-1065&Itemid=2924

[12] Muharem Bazdulj. Carver s mirisom sevdaha. Izvor: http://www.bhdani.com/print.asp?kat=txt&broj_id=352&tekst_rb=17

[13] „Novi bosanski Andrić: tako je Paolo Rumiz, oštroumni pisac i kroničar užasna i besmislena rata na Balkanu, rekao za Miljenka Jergovića, začuđujućeg  autora Sarajevskog Marlbora. Oba autora, kao i mnogi drugi, pripovijedaju o šarolikoj balkanskoj mješavini naroda, o vjeroispovijesti i o različitim kulturama, mješavini koja bi mogla i trebala biti primjer zajedničkog života, tolerancije i međusobna obogaćenja – parcijalno je to i bila, pružajući primjer ljudskoga suživota – koja se međutim pretvorila u prostor srama i razaranja.“ (Claudio Magris. S uvijek spakiranom putnom torbom. Izvor: http://www.jergovic.com/ppk/)

 

[14] Bez utehe, intervju sa Miljenkom Jergovićem. Izvor: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=470045.

[15] Isto.

[16] Enver Kazaz. Viskovićevi dvori od falsifikata. Izvor: http://www.e-novine.com/stav/44399-Viskovievi-dvori-falsifikata.html

[17] Pripadnik totalne manjine, intervju sa Miljenkom Jergovićem. Izvor: http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2460:miljenko-jergovi-pisac-pripadnik-totalne-manjine&catid=1701:broj-1065&Itemid=2924

[18] Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.

[19] Saša Ćirić. Dobri čovek iz Baškine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/vijesti/proza/1807

[20] Talijanski uspjeh hrvatskog književnika, intervju sa Miljenkom Jergović, Nacional. No. 376. 29.01.2003.

[21] Saša Ćirić. Opereta za malo sujete i šaku kuna. U: časopisu za po-etička istraživanja i djelovanja Sic, br. 6, Sarajevo, juli-avgust 2010.

[22] „U modernoj literaturi, ili barem onom dijelu koji mi ovdje poznajemo, nema pisca koji u trideset sedmoj godini života ima toliki opus: Miljenko Jergović je dosad objavio dvanaest knjiga (pet poezije, dvije kratkih priča, jednu eseja, te po jednu dramu, novelu i roman), i kao takav je – a “patent” na ovu misao s izričitim zahtjevom ima glavni urednik magazina koji čitate – vrlo ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Čudan je taj švedski komitet. Čini se da su dva glavna uvjeta koja se poštuju pri određivanju dobitnika najznačajnije svjetske književne nagrade veliki opus i socijalna, odnosno politička angažiranost.“ (Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.)

[23] Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.

[24] Davor Beganović. Tragedija Fatuma. Oslobođenje, 27. 8. 2009., str. 30.

[25] Svi dalji navodi su iz: Miljenko Jergović. Volga, Volga. Naklada Ljevak, Zagreb, lipanj 2009. (ur. Nenad Rizvanović)

[26] Saša Ćirić. Dobri čovek iz Baškine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/vijesti/proza/1807

 

[27] Isp. Jovan Kršić. Pripovjedačka Bosna. U: Sabrana djela, knj. I, Svjetlost, Sarajevo, 1979. i Zdenko Lešić.

Pripovjedačka Bosna I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1991.

[28] Walter Benjamin. Pripovjedač. U: Estetički ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1986.

[29] Danilo Kiš. Gorki talog iskustva. BIGZ, Beograd, 1991, str. 35.

[30] Davor Beganović. Tragedija Fatuma. Oslobođenje, 27. 8. 2009., str. 30.

[31] Davor Beganović. Tragedija Fatuma. Oslobođenje, 27. 8. 2009., str. 30.

[32] Ili: „”Tačka, tačka, tačkica i gotova glavica.

Duge uši, tanak vrat, trbuh kao džepni sat.

Noge k'o u miša, i gotov je čiča-Gliša!”

[33] Ivan Lovrenović. Miljenko Jergović (zapis na koricama). U: Rabija i sedam  meleka, Civitas, Sarajevo, 2004.

[34] Saša Ćirić. Dobri čovek iz Baškine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/vijesti/proza/1807

 

[35] Autoreferncijalna opaska Jergovićeva pripovjedača. V. Volga, volga, nav. izdanje, str. 157.


Mirnes Sokolović

Rođen 1986., diplomirao književnost. Objavljivao prozu, satiru, eseje i kritike u Sicu, Beotnu, E-novinama. Objavio roman Rastrojstvo (Edicija Sic, 2013.)

POVEZANI ČLANCI

  1. […] i publicistički tekstovi su skrenuli pažnju na tendenciju glasnog mlaćenja fraza i u Jergovićevim i u Ivankovićevim[1] i u Lovrenovićevim djelima. Srećom došlo je vrijeme da je i o angažmanu […]

  2. […] i publicistički tekstovi su skrenuli pažnju na tendenciju glasnog mlaćenja fraza i u Jergovićevim i u Ivankovićevim[1] i u Lovrenovićevim djelima. Srećom došlo je vrijeme da je i o […]