„Ljudska prava“ su isto što i prava življenja, prava živućeg bića, kako bi ono ostalo opustošenim pojedincem željnim uživanja. Mrtva tijela. Pateća tijela. Humanistička zaštita svih životinja, uključujući i ljude: takvo je pravilo savremenog materijalizma.*

Postavimo ovako pitanje:

Koja je danas dominantna ideologija? Ili, ako želite: koje je, u našim zemljama, prirodno vjerovanje? Postoji slobodno tržište, tehnologija, novac, posao, blog, reizbori, slobodna seksualnost i tako dalje. No, mislim da se sve to može podvesti pod jednu rečenicu:

Postoje samo tijela i jezici.

Ova rečenica je aksiom savremenog uvjerenja, a ja predlažem da ga nazovemo demokratskim materijalizmom. Zašto?

Prvo, demokratski materijalizam. U savremenom svijetu pojedinac priznaje objektivno postojanje tijela samog, u prvom redu svog vlastitog tijela. U pragmatizmu žudnji, u očiglednosti dominacije trgovine i biznisa, u formalnom zakonu prodaje i kupovine, pojedinac je uvjeren u dogmu naše završenosti – ali i oblikovan njome – u dogmu naše izloženosti užitku, patnji i smrti.

Govorim ovdje, u umjetničkom centru. Mogao bih simptome svega pobrojanog pronaći u bilo kojoj umjetničkoj tvorevini. Velika većina umjetnika (koreografa, slikara, video-umjetnika) trudi se danas izložiti tajne tijela, žudljivog i mašinskog života tijela. Globalni je to trend umjetnosti koje nam predlažu umjetnost tijela (Body Art). Intimnost, golotinja, nasilje, bolest, zapuštenost… kroz sve ove značajke tijela umjetnici naš završeni život prilagođavaju fantaziji, snu i pamćenju. Svi oni nadređuju vidljivu, srčanu povezanost tijelā velikoj i indiferentnoj buci svemira.

Nasumičan primjer: pismo Tonija Negrija Raúlu Sanchezu[1], od 15. decembra 1995., gdje možemo pročitati sljedeće:

Danas tijelo nije samo subjekt koji proizvodi i koji nam – jer proizvodi umjetnosti – prikazuje paradigmu proizvodnje uopšte, moć života; tijelo je postalo mašina u koju se upisuju proizvodnja i umjetnost. To je ono što mi postmodernī znamo.

„Postmoderan“ – jedan je od mogućih nazivnika savremenog demokratskog materijalizma. Negri je u pravu glede onoga što postmodernī „znaju“: tijelo je jedina konkretna instanca za opustošene pojedince željne uživanja. Ljudsko biće je, u režimu „moći tijela“, otužna životinja, koja mora biti uvjerena da zakon tijela utvrđuje tajnu njene nade.

Kako bi ovjerila jednadžbu egzistencija – pojedinac – tijelo, savremena doxa mora hrabro apsorbirati ljudskost u pozitivnu sliku životinjskosti. „Ljudska prava“ su isto što i prava življenja, prava živućeg bića, kako bi ono ostalo opustošenim pojedincem željnim uživanja. Mrtva tijela. Pateća tijela. Humanistička zaštita svih životinja, uključujući i ljude: takvo je pravilo savremenog materijalizma. Njegovo naučno ime je „bioetika“. Filozofsko i političko ime dolazi od Foucaultove „biopolitike“.

Ovaj je materijalizam tako materijalizam života. Bio-materijalizam.

Štaviše, on je, suštinski, demokratski materijalizam. Tomu je tako jer savremena ideologija, priznavajući pluralnost jezikā, pretpostavlja i njihovu pravnu ravnopravnost. Apsorpcija ljudskosti u životinjskost kulminira u identifikaciji ljudske životinje sa raznovrsnošću njenih podvrsta i u demokratskim pravima izvedenim iz ove raznovrsnosti. Ovaj put, političko ime daje Deleuze: „minoritarizam“.

Društva i kulture, boje i pigmenti, religije i religijske zapovjedi, navike i običaji, disparatne seksualnosti, javne intimnosti i javnost intimnog: sve i svako zaslužuje biti zakonom priznat i zaštićen. Ali, demokratski materijalizam dopušta globalnu kolebljivu tačku zbog svoje tolerantnosti. Jezik koji ne priznaje univerzalnu pravnu i normativnu ravnopravnost ne zaslužuje blagodeti ove ravnopravnosti. Jezik koji hoće sve regulirati drugima, vladati tijelima – biće prozvan diktatorskim i totalitarnim. Onda se više ne radi o toleranciji nego o „pravu na intervenciju“: legalnu, međunarodnu, i, ako je potrebno, vojnu. Ofanzivne akcije služe sređivanju univerzalističkih zahtijeva isto koliko i sređivanju jezičkog sektaštva.

Tijela će morati platiti za svoja preobilja jezika.

Tako nasilno Dva[2] (rat protiv terorizma, demokratija protiv diktature – po svaku cijenu!) podržava pravnu promociju mnogostrukosti. U konačnici, rat, i rat sam, dopušta poravnavanje jezika.

Rat je materijalistička suština demokratije. To je ono što već gledamo, i što ćemo gledati, u ovom svitajućem stoljeću, ukoliko ne presiječemo učinke maksime: „Postoje samo tijela i jezici“. Nema demokratije za neprijatelje demokratije.

Moj je cilj kompletna filozofska kritika demokratskog materijalizma. Ali pod kojim imenom? Nakon mnogo oklijevanja, odlučio sam svoj poduhvat nazvati materijalističkom dijalektikom.

Složimo se da pod „demokratskim“ mislimo na disoluciju simboličke i pravne mnogostrukosti u realnu dvojnost. Na primjer, hladni rat slobodnih nacija protiv komunizma, ili poluhladni rat demokratija protiv terorizma. Kao i aktivni dualizam sažet u aksiomu: „samo tijela i jezici“.

Složimo se da se pod „dijalektičkim“, slijedeći Hegela, podrazumijeva da je suština svake razlike u trećem članu koji markira jaz između druga dva. Legitimno je onda demokratskom materijalizmu suprotstaviti materijalističku dijalektiku, ukoliko pod „materijalističkom dijalektikom“ podrazumijevamo sljedeću tvrdnju, u kojoj Tri nadopunjuje realnost Dvoga:

Postoje samo tijela i jezici, osim što postoje i istine.

Obratit ćemo pažnju na sintaksu koja razdjeljuje aksiom materijalističke dijalektike i aksiom demokratskog materijalizma. Posebice na ovo „osim što“. Ova sintaksa pokazuje da posrijedi nije ni sastavljanje (istine kao nadopune tijelā i jezikā) ni sinteza (istine kao samo-otkrivenja tijelā obuhvaćenih jezicima). Istine postoje kao izuzeci od onog što postoji. Priznajmo zato da je „ono što postoji“ – što čini strukturu svjetova – istinski mješavina tijelā i jezikā. Ali ne postoji samo ono što postoji. A „istine“ su (filozofski) naziv za ono što dolazi interpolirati se u kontinuitet „onoga što postoji“.

Materijalistička dijalektika je, u određenom smislu, identična demokratskom materijalizmu. Povrh svega, oboje su, doista, materijalizmi. Da, postoje samo tijela i jezici. Ne postoji ništa što je odvojiva „duša“, „život“, „duhovni princip“, itd. Ali, u drugom smislu, materijalistička se dijalektika u potpunosti razlikuje od demokratskog materijalizma.

Kod Descartesa vidimo naznaku istog poretka u onome što podrazumijeva ontološki status istinā. Descartes „supstancijom“ naziva opšti oblik bitka kao realno egzistirajućeg. Ono što postoji je supstancija. Svaka „stvar“ je supstancija. Ona je figura i pokret u proširenoj supstanciji. Ona je ideja, u supstanciji misli. Otud banalno poistovjećivanje Descartesove doktrine sa dualizmom: supstancijalno „postoje“ podijeljeno je na misao i ekstenziju, što, kod ljudskog bića, znači dušu i tijelo.

Međutim, u 48. paragrafu Principa filozofije (Principia philosophiae) vidimo da je supstancijalni dualizam podređen jednoj temeljnijoj distinkciji. To je, precizno, distinkcija između stvârī (ono što jeste ili je supstancija ili misao ili ekstenzija) i istinā:

Sve što potpada pod naše znanje razlučujem u dva roda: prvi se sastoji od svih stvari obdarenih nekom egzistencijom, a drugi od svih istina koje nisu ništa van naše misli.

Kako izvanredan tekst! Uviđa on jedan cijeli jedinstveni ontološki i logički status istinā. Istine su bez egzistencije. Znači li to da one uopšte ne postoje? Ni u kojem slučaju. Istine imaju supstancijalne egzistencije. Tako bi se moralo shvatiti to da one „nisu ništa izvan naše misli“. U 49. paragrafu, Descartes primjećuje da se ovim kriterijem uspostavlja formalna univerzalnost istinā, i sljedstveno tome, njihova logička egzistencija, što je ništa drugo do određena vrsta intenziteta:

Naprimjer, kada mislimo da ne bismo mogli napraviti nešto od ničega, mi ne vjerujemo da je ova tvrdnja neka stvar koja postoji ili vlasništvo neke stvari, ali ju tretiramo kao vječnu istinu koja ima svoje mjesto u našoj misli i koju se naziva opštom tvrdnjom ili maksimom: međutim, kada nam neko kaže da je nemoguće da nešto i jeste i nije u isto vrijeme, da ono što je učinjeno ne može biti neučinjeno, da onaj koji misli ne može prestati biti ili postojati dok misli, kao i mnogo sličnih iskaza, onda su to samo istine, ali ne i stvari.

Descartes nije dualist samo zbog opozicije između „razumskih stvari“, na jednoj, i „tjelesnih stvari“, na drugoj strani, odnosno „tijelā i svojstava koji pripadaju ovim tijelima“. Descartes je dualist na jednom više suštinskom nivou, onom na kojem se stvari (razumske i/ili tjelesne) razlikuju. Može se primijetiti da su, za razliku od stvari, bivajući njihovim dušama, istine direktno univerzalne i potpuno van svake sumnje. Pogledajmo sljedeći odlomak:

Postoji tako veliki broj istina da bi bilo teško pobrojati ih; ali to, ustvari, nije potrebno, jer ne možemo ih ne spoznati jednom kada se ukaže prilika promisliti ih.

Vidljivo je u kojem smislu Descartes promišlja Tri (a ne samo Dva). Njegov vlastiti aksiom bi se, ustvari, mogao ovako iskazati: „Postoje samo (kontingentne) tjelesne stvari i razumske stvari, osim što postoje i (vječne) istine“.

Ideja da se može identificirati posebni bitak istinā jedna je od ključnih postavki moje knjige Bitak i događaj iz 1988. godine[3]. Ustvrdio sam tamo da su istine generičke mnogostrukosti: nijedan jezički predikat ne dopušta da ih se razazna, nijedna ih tvrdnja ne može označiti. Rekao sam zašto je legitimno nazivati „subjektom“ lokalnu egzistenciju procesa koji razvija ove generičke mnogostrukosti (formula je glasila: „subjekt je tačka istine“).

Ovi zaključci temelje mogućnost buduće metafizike sposobne da uokviri akcije, danas, i da samu sebe ojača, sutra, u skladu s onim što će akcije proizvesti. Takva metafizika jedna je komponenta nove materijalističke dijalektike.

Deleuze je također težio stvoriti uslove za savremenu metafiziku. Prisjetimo da je kazao kako se filozof kada čuje riječi „demokratska debata“ okrene i pobjegne. Razlog tome je Deleuzeova intuitivna koncepcija koncepta koja je pretpostavila ispitivanje svojih komponenti pri neograničenoj brzini. Jer, ova neograničena brzina misli efektivno je neuskladiva sa demokratskom debatom. Uopšte gledano, materijalistička dijalektika suprotstavlja realnu beskonačnost istina principu završenosti koji je izvodiv iz maksima demokratije. Na primjer, možemo kazati:

Istina potvrđuje beskonačno pravo svojih posljedica, bez obzira šta im se suprotstavljalo.

To je u, Bitku i događaju, bio najvažniji zaključak glede ontološke prirode istinā. Možemo to i drukčije kazati: Tačno je da je svijet sastavljen od tijelā i istinā. Ali svaki je svijet kadar u okviru sebe proizvesti svoju vlastitu istinu.

Međutim, ontološki prijelom nije dovoljan. Moramo, također, dokazati da je model pojave istine singularan.

Ono što je 1988. godine knjiga učinila na apstraktnom nivou čistog bitka treba napraviti i na nivou pojavnosti, na nivou postojanja ovdje, na nivou konkretnih svjetova.

Najjasnije savremeno obličje demokratskog materijalizma glasi:

Postoje samo pojedinci i društva.

Ovom iskazu moramo suprotstaviti maksimu materijalističke dijalektike:

Univerzalnost istine poduprta je subjektivnim formama koje ne mogu biti ni individualne ni komunitarne.

Ili:

Budući subjektom istine, ovaj se subjekt izuzima iz svakog društva i razara svaku individuaciju.

Ako pažljivo ispitujemo istinu: naučnu teoriju, umjetničko djelo, poredak emancipatorskih politika ili novi oblik života po zakonu ljubavi, iznalazimo neke elemente koji određuju zašto je istina izuzetak.

Sumirajmo osobine ovih proizvodnji koje simultano počivaju u svakodnevnom svijetu tijelā i jezikā, a koje nisu svodive na zakone ovog svijeta.

„Istina“ je ime koje je filozofija uvijek čuvala za ove proizvodnje. Možemo reći da je njihovo tijelo – tijelo istine, novo istina-tijelo – sačinjeno samo od elemenata svijeta u kojem se to tijelo pojavljuje. Pored toga, istina-tijelo iskazuje tip univerzalnosti koju ovi elementi zasebno nisu sposobni podnijeti. Ovaj tip ima sedam temeljnih obilježja.

Prvo: Proizvedena u mjerljivom, ili izmjerenom, empiričkom vremenu istina je unatoč tomu vječna. Bez obzira na bilo koju drugu vremensku tačku, ili bilo koji drugi pojedinačni svijet, ona ostaje u cijelosti inteligibilna da konstituira izuzetak.

Drugo: Premda inače upisana u pojedinačan jezik, istina je transjezička. Budući opštim oblikom misli kojom joj se pristupa, odvojiva je od svakog pojedinačnog jezika.

Treće: Istina pretpostavlja organski zatvoren sklop materijalnih tragova, tragova koji se ne referiraju na empiričke navike svijeta nego na frontalnu promjenu. Promjenu koja je potaknula (najmanje) jedan objekt ovog svijeta. Mogli bismo, također, reći da trag pretpostavlja da je svaka istina trag događaja.

Četvrto: Ovi su tragovi povezani s operativnom figurom, koju ćemo nazvati novo tijelo. Može se reći da je novo tijelo operativno određenje tragova događaja.

Peto: Istina artikulira i evaluira ono što obuhvata na bazi svojih posljedica a ne na bazi proste datosti.

Šesto: Na bazi artikulacije posljedicā, istina uvodi novu subjektivnu formu.

Sedmo: Istina je i beskonačna i generička. Ona je koliko radikalni izuzetak toliko i izdizanje anonimne egzistencije na nivo Ideje.

Ova obilježja legitimiraju ono „osim što…“, koje, nasuprot dominantnoj sofistici materijalističke demokratije, utemeljuje materijalistički dijalektički prostor savremene metafizike.

Možemo kazati: Materijalistička dijalektika promiče korelacije istinā i subjekata, dok demokratski materijalizam naučava korelaciju životā i pojedinaca.

Ova opozicija je istovjetna i na nivou dvaju koncepcija slobode. Za demokratski materijalizam, istinu je moguće jasno odrediti kao (negativno) pravilo onoga što postojo. Sloboda jeste onda kada nijedan jezik ne zabranjuje pojedinačnim tijela da razviju svoje vlastite kapacitete. Ili: jezici tijelima dopuštaju da aktualiziraju svoje vitalne mogućnosti.

Upravo je zato, u demokratskom materijalizmu, seksualna sloboda paradigma svake slobode. U praksi je ona precizno postavljena u tačku artikulacije žudnji (tijela) i jezičkih, ograničavajućih ili stimulativnih zakonodavstava. Pojedincu se mora priznati njegovo pravo „da živi svoju seksualnost“. Sve druge slobode nužno će uslijediti. I istina je da slijede, ako svaku slobodu razumijevamo iz perspektive modela zasnovanog seksom: ne-zabranjivanje upotrebā tijela što ih pojedinac sprovodi privatno, tijela koje se upisuje u svijet.

U materijalističkoj dijalektici, međutim, gdje je sloboda definirana na potpuno drukčiji način, ova paradigma nije više postojana. Ne radi se, u praksi, o obvezatnosti – zabrane, tolerancije ili odobravanja – koju jezici animiraju virtualnošću tijelā. Radi se o tome da li, i kako, tijelo učestvuje, kroz jezike, u izuzetku istine.

Možemo to i ovako postaviti: biti slobodan nije stvar relacije tijelā i jezikā nego, direktno, stvar utjelovljenja (u istinu).

To znači da sloboda pretpostavlja da se tamo u svijetu pojavljuje novo tijelo, istina-tijelo. Subjektivne forme utjelovljenja omogućile su, putem ovog novog tijela, definiranje nijansi slobode. Sloboda nema nikakve veze sa mogućnošću običnog tijela pod zakonom nekog jezika. Sloboda je: aktivno učešće u posljedičnostima novog tijela, koje je uvijek iza mog vlastitog tijela. Istina-tijelo, koje pripada jednoj od četiri velike figure izuzetka: ljubav, politika, umjetnost i nauka; sloboda, tako, nije kategorija elementarnog života tijelā. Sloboda je kategorija intelektualnog noviteta, ne unutar, nego iza svakodnevnog života.

Kategorija života je fundamentalna u demokratskom materijalizmu i moramo kritikovati današnju, zbunjujuću upotrebu ove riječi: „život“

„Život“ – kao i njegove poveznice („oblici života“, „sastavni život“, „umjetnost života“, i tako dalje“) – glavni je označitelj demokratskog materijalizma. Na nivou običnog mišljenja, „imati uspješan život“ jedini je imperativ razumljiv svima danas. Tomu je tako zato što „život“ obilježava svaku empiričku korelaciju između tijelā i jezikā. A pravilo života je, prirodno također, da je genealogija jezikā adekvatna moćima tijelā.

Shodno tome, ono što demokratski materijalizam naziva „znanjem“, ili čak „filozofijom“, uvijek je mješavina genealogije simboličkih oblika i virtualne (ili žudljive) teorije tijelā. Mješavina je to, kod Foucaulta sistematizirana, koju možemo nazvati jezičkom antropologijom i koja je dominantni oblik znanja pod demokratskim materijalizmom.

Znači li to da se materijalistička dijalektika mora odreći svake upotrebe riječi „život“. Moja namjera je radije postaviti ovu riječ u središte filozofske misli, u obliku sistematskog odgovora na pitanje: „Šta je to živjeti?“

No, kako bismo to učinili, moramo, očito je, ispitati stanovit pritisak izvršen nad definicijom riječi „tijelo“ od strane onog „osim što…“ istinā.

Najznačajnija uloga filozofije danas nesumnjivo je proizvodnja nove definicije tijelā, pojmljenih kao tijela-istine, ili subjektivibilnih tijelā. Ova definicija zabranjuje bilo kakvo okupiranje od strane hegemonije demokratskog materijalizma.

Tada, i samo tada, biće moguće predložiti novu definiciju života. Ta definicija biće manje-više ovakva: živjeti znači učestvovati, tačku po tačku, u organizaciji novog tijela, koje podržava izuzetnu kreaciju istine.

Rješenje problema tijela vuče, podsjećam, suštinski problem pojavnosti istine. Zato je ovo rješenje strašan zadatak. Moramo u potpunosti objasniti mogućnost nečeg novog u jednom starom svijetu.

I to samo putem ispitivanja generalnih dispozicija upisivanja mnogostrukosti u svijet, izlaganjem odgovarajuće kategorije svijeta, s nadom da znamo šta je učinkovitost pojavljivanja, i, potom, da znamo singularnost ovih fenomenalnih izuzetaka, koji su, u svom pojavljivanju i razotkrivanju, nove istine.

Možemo se složiti da je pitanje od kojeg zavisi izuzetak – pitanje objektivnosti. Istina, kao subjekt koji formalizira svoje aktivno tijelo u datom svijetu, nije nikakvo čudo. Istina je među objektima svijeta. Ali šta je objekt? Ono što, onda, moramo učiniti jeste pronaći novu definiciju objekta, što je ustvari najkompleksniji i najinovativniji argument. Jer, s ovom novom koncepcijom objektivnosti, moguće je razjasniti paradoksalni status egzistencije istine.

Apsolutno je nemoguće predočiti ideju ovog iznimno teškog projekta, koji me sučeljava sa velikim poduhvatima Kanta i Husserla. Sinteza je to matematičkog formalizma i deskriptivne fenomenologije.

Ali moguće je razumjeti da putanja materijalističke dijalektike organizira kontrast između kompleksnosti materijalizma (logika pojavljivanja ili teorija objektivnosti), na jednoj, i intenziteta dijalektike (živuće utjelovljenje u novu istinu), na drugoj strani. Kontrast je to između onoga što, nakon Hegela, nazivam Velikom Logikom, i odgovora na pitanje „Kako da živimo realno“. Ovaj kontrast je sama filozofija, zapravo.

Ovdje možemo samo naznačiti puku ideju programa ovog filozofskog poduhvata.

Kad se operira velikom logikom, realnom teorijom pojavljivanja i objektivnosti, moguće je onda razložiti pitanje promjene. Posebice pitanje radikalne promjene, ili događaja. Ova nova teorija promjene razlikuje se u potpunosti od teorije promjene kod Nietzschea, Bergsona ili Deleuzea. Velika promjena nije postajanje nego rez, čisti diskontinuitet. I njena najvažnija posljedica je da se mnogostrukost, koja se nije pojavila u svijetu, odjednom pojavljuje s maksimalnim intenzitetom pojavljivanja.

Ali šta bi mogao biti opšti opis potencije istina-tijela?

Može se intuitivno pomisliti da kreativna praksa povezuje subjekt sa artikuliranim figurama iskustva, pa tako postoji i rješenje prethodno neopaženih poteškoća. Jezik koji predlažem za osvjetljenje procesa istine jezik je tačaka u svijetu: formalizacijom novog tijela, subjekt-istine odnosi se prema tački svijeta, a istina se nastavlja tačku po tačku. Naravno, još uvijek moramo razjasniti šta je to tačka, na bazi golih podataka o pojavljivanju, na bazi objekta i promjene. Tačka u svijetu je nešto poput ključne odluke u postojanju; mora se odabrati jedna od mogućnosti. Prva je apsolutno negativna, i razorit će cijeli proces istine, razarajući novo tijelo. Druga je apsolutno afirmativna i primorat će novo tijelo, da razjasn istinu, uznijeti subjekt. Ali ne postoji izvjesnost u tom izboru. To je opklada. Tačka je trenutak u kojem istina mora proći bez garancije.

Imamo sve što je potrebno da odgovorimo na početno pitanje „Šta je tijelo?“ i da pratimo odlučujuću demarkacionu liniju naspram demokratskog materijalizma. Osjetljivi dio ove konstrukcije je što se, nakon artikulacije tijela i događaja, otvara problem istinā organiziranjem tijela, tako čineći tačku po tačku: sve je tako rekapitulirano i razjašnjeno. U ukupnoj ekstenziji egzistencije svjetova – i to ne samo u političkom činu – utjelovljenje u Istinu je pitanje organizacije.

Takav je put: Od teorije pojavljivanja i objektivnosti do fizike istina-tijela; ili od logičkog okvira svijeta do esencijalne drame subjekta. Sve to prolazi, opet, kroz veliku logiku i mišljenje promjene, u radikalnom obliku događaja.

Sve to određuje novu budućnost za filozofiju samu. Filozofija mora predočiti mogućnost istinskog života. Kako je kazao Aristotel, naš cilj je riješiti pitanje: Kako možemo živjeti izistinski, odnosno, biti besmrtni. A kad smo utjelovljeni u istinu-tijelo, mi jesmo ustvari besmrtni. Kako bi Spinoza kazao, mi pokušavamo biti vječni. No, sve to uvijek dolazi nakon nekih događaja, događaja u politici, umjetnosti, nauci ili ljubavi. Tako mi, filozofi, radimo noću, nakon što dan realnog postaje danom nove istine.

Prisjećam se prelijepe pjesme Wallacea Stevensa, Čovjek noseći stvar. Piše Stevens: „Moramo trpjeti naše misli cijele noći“. I zaista to jeste sudbina filozofa i filozofije: trpjeti, nakon dana stvaranja, malo svjetlo konceptā, premda je noć. Kaže Stevens dalje: „Dok jarko očiglednō nepomično stoji u hladnoći“. Da, to bi bio finalni korak za filozofiju, apsolutna Ideja, potpuno otkrovenje. Spoj filozofskog koncepta istine sa mnogostrukošću istina samih. Istina s malim „i“ koja postaje Istina s velikim „I“. To je naš san kroz noć. Ujutro ćemo vidjeti kako svjetlost Istine stoji nepomično u hladnoći. Ali to se ne dešava. Naprotiv, kad se nešto dogodi u danu živućih istina, mi moramo ponovno prionuti na mukotrpni posao filozofije: nova logika svijeta, nova teorija istina-tijela, nove tačke… Jer moramo zaštiti krhku novu ideju o tome šta je istina. Zaštiti i samu novu istinu. I tako, kad padne noć, ne spavamo. Jer, ponavljam, „moramo trpjeti naše misli cijele noći“. Filozof u intelektualnoj branši nije ništa drugo do bijedan noćni čuvar.

Prijevod s engleskog: Kenan Efendić

* Predavanje pod nazivom Tijela, jezici. Istine Badiou je održao 9. septembra 2006. godine na Victoria College of Arts, University of Melbourne (Australija). Ovaj tekst, u nešto izmijenjenoj varijanti, uvod je u najnoviju Badiouovu knjigu Logiques des Mondes (Logike svjetova).

[1] Antonio Negri (1993) je italijanski marksistički filozof. Uhapšen je 1978. Zbog navodne povezanosti sa Crvenim brigadama i smaknućem italijanskog premijera Alda Mora, ali nije optužen. Koautor je, zajedno s Michaelom Hardtom, glasovite knjige Imperij. Raúl Sanchez je profesor teorije pisanja na University of Florida. Poznat po knjizi The Function of Theory in Composition Studies. (Op. prev.)

[2] Dva je jedan od značajnijih termina u Badiouovoj filozofiji. Označava potpunu disjunktivnu sintezu suprotnosti, odnosno binarnih opozicija; štaviše, Dva je kod Badioua svojevrsna ontološka ekstenzija prividnih binarnih opozicija. (Op. prev.)

[3] Badiou je najpoznatiji po svom vraćanju istini i mogućnostima istine. Za njega postoje četiri generičke procedure istine: nauka, umjetnost, ljubav i emancipatorna politika. Svaka istina rezultat je događaja. Tako su naprimjer Galilejeva otkrića zakona fizike događaj određene istine o svijetu. Inovativna pjesnička struktura također može biti događaj… (Op. prev.)