Nepotrebno hrvanje s onim što je očito

“Zlo je potpuno prirodno. Zašto postoji dobro? To je stvarno čudo.” / Baudrillard

Posljednji, dvanaesti, Heraklov zadatak, koji pred njega postavlja kukavni Euristej i koji bi trebao biti kruna junakove umješnosti i hrabrosti jeste, kao što znamo, zapovijed da donese tri zlatne jabuke iz vrtova Hesperida, kćeri moćnog titana Atlasa, koji je zbog pobune protiv bogova osuđen da na ramenima drži nebeski svod. Ovdje izostavljam iskidanu potragu za vrtom Hesperida, kao i potpun prikaz pustolovine ukazujući na zanimljiv opis borbe u ovoj epizodi. Naime, nakon pribavljanja informacija o položaju vrta Herkul odlazi u drevnu Libiju, u zemlju u kojoj obitava div Antej, sin same boginje zemlje Geje. Antej ga, po svom običaju, izaziva na dvoboj, te tokom teške i neizvjesne borbe Herkul uviđa koja je tajna divove trenutne nepobjedivosti: kada god bi Antej osjetio da malaksava, priljubio bi se uz svoju majku zemlju i skupio snage za novu borbu. Shvatiši to, Herkul ga je otrgnuo od zemlje i podigao uvis. U tom položaju div je posve bespomoćan i Herkul mu bez mnogo muke hladno oduzima život. Takav borbeni zahvat, postupak odvajanja od zemlje je bio jedini i osnovni preduslov trijumfa.

Zašto aludiranje na ovu bajkovitu sekvencu?

Nepisano, tako često izgovarano pravilo, kolokvijalno kazuje: „ne hrvi se sa svinjom“, kao prvo: onečistiti ćeš se njenom blatnom, fekalnom pokrivkom, kao drugo: i kada je neupitnom sigurnošću oboriš u kalež, njenom žalosnom, neoplemenjenom karakteru i takav ishod godi. Čak i tada je, iako poražena, ozarenog naličja ponovo blažena u svom prezrenom prirodnom ambijentu, kraljica svog prigrljenog skloništa, sazdanog od razmućenog nekarakternog materijala minulog uludo utrošenog vremena, dosljedno mariniranog sa ostacima provarenih mučnih objeda mržnje, zavisti i straha. Ostacima objeda, koji će kao što znamo, po specifičnim (svinjskim) prehrambenim navikama, biti njen ponovni sastojak na jednoličnom meniju.

Zasigurno je, shodno tome, korisnije se upustiti u pronalaženje približno djelotvorne geneze nastanka ili metamorfoze, evolucije u obrnutom smjeru koja konstituiše, (proizvodi), takve „suparnike“, crne aveti neostvarivog sagovorništva.

Kod Platonove čuvene alegorije o pećini jedan segment referira na to, da kada bi okovanim stanovnicima i u najboljoj namjeri razvezali okove, i oni postali svjesni te neočekivane slobode te se konačno uputili ka otvoru svjetlosti iz do tada skučene, pećinske vizure stvarnosti, postojala bi izvjesna mogućnost zaslijepljenosti svjetlošću istinskog, stvarnog svijeta izvan. Potreban je, dakle, određeni vremenski period privikavanja vida na novonastale okolnosti. I iz oskudnog iskustva se može reći da Platon ne ukazuje izravno na jednu još pogubniju posljedicu tog naglog darovanog ili rjeđe, vlastitim naporom postignutog izlaska u slobodu za oči navikle na mrak, a to je mogućnost, ne trenutne zasljepljenosti, već potpunog gubitka „čula vida“, neupitnog sljepila ili potpunog zamračenja nadobudne svijesti. Druga, pogubna oštrica prividnog trijumfa. Izgubljeni tračak nade za „oslobođenog“, pred njegov konačni sunovrat u mračno carstvo. Ako tome pridodamo karakterne osobine individue čiji je na početku teksta, samoodređujući, već opisani prirodni ambijent fekalna postelja, možemo sebi predočiti da je u plemenitoj platonovskoj namjeri na svijet izvedena nakaza, „slijepa nakaza“, možda čak nedostojna prezira već dostojna nekog usputnog gađenja, kao osjećaja koji posve mjerodavno u svom dosegu definira jedinu pažnju koju takve pojave – osobe zaslužuju.

Sada uviđamo konture uzaludnosti i same pomisli na bilo kakav kontakt, kamoli polemiku, sa tako razotkrivenim karakterom nepreživara, čija je svijest u potpunosti obnevidjela za uviđanje fatalne razlike između “dobro” i “loše”, izgubivši i sklonost nezamjenjivog određivanja svog vlastitog stajališta spram tih mjerila. Jedinih mjerila čije neumorno djelanje uključuje mogućnost uspostavljanja vlastitog mehanizma, sustava vrijednovanja, čija je svrha da povremeno ili stalno koriguje svako odstupanje na mnogobrojne stranputice koje vode u ambis nazadne evolucije rezonovanja. To je jedan od razloga zašto je oslijepljenima nemoguće približiti činjenice, i zato je to „hrvanje “ u biti uzaludno i bespotrebno trošenje vremena, i u ovakvim slučajevima besmisleno ukazivanje na „ono što je tako očito“.

Ovdje se može (zlo)upotrijebiti, izvučen iz konteksta fragment iz izreka biblijskog Solomona (koji ne odbacuje taj naš usud da uopće i dolazimo u prihvatanje uloge sugovornika, niti mogućnost potpunog anuliranja preuzetih društvenih dužnosti): “Može li ko nositi oganj u njedrima a da mu se odjeća ne upali”?

Naravno da postoji rafiniranost u modalitetima tog izazova i mada zbog čestog opetovanja, može zvučati banalno, ipak se, prije svega, moramo pozivati na određeno etičko utemeljenje, čak i kroz ironiju, čija je opet najveća slabost što se mora oslanjati i na inteligenciju onoga kome je upućena. (Postoji priča da je Isus prošavši pored skupine ljudi iz svoga naroda koji su mu se obraćali ružnim i pogrdnim riječima, uzvratio lijepim govorom. Upitali su ga neki: ” Vrijeđaju te, a ti im uzvraćaš lijepim ?!” Odgovorio je: “Svako dijeli od onoga što ima!” ).

Moraju postojati i moraju biti njegovani oni elementi koji upotpunjuju određenje vještine uzdizanja ili otklona, vještine koja može dati oslonac sagledavanju koje porađa vrijedno saznanje, jer je posebno fascinatna jedna neodvojiva osobina, karakterna osobina “slijepih”, koja se često previđa, i koja je vidljiva tek kada se kao sudionik uspijemo uzdići iznad trivijalnosti kojom često isijava naš tautološki čin ukazivanja na očito. To je kod „sagovornika” postojanje i njegovanje mazohističke samodestrukcije kod više nego prisutne nepokolebljive odanosti vlastitim zabludama ili, drugim riječima: bezglavo istrajavanje na poniženju samoga sebe. Fascinantnoj upornosti da stalnim opetovanjem privrženosti vlastitoj samo-opijenosti, tako predano rade na (naravno, nikada priznatoj) vlastitoj degradaciji i u vlastitim očima kao i u očima bilo kojeg, čak i posve neutralnog posmatrača. Otkuda toliko predanosti u valjanju u blatu, u kontinuiranom ponižavanju sebe (to što čini donekle tužnim onoga koji iole ima osobinu saosjećanja, empatije pred tim tragičnim/tužnim isijavanjem neke vrste supstrata neutaživog očaja). Ćopićevo „Vuk je zelen“ koje izgovaraju kao mantru, ovdje se nažalost, ne može pripisati ćudljivoj naravi plemenite starine, i ne može imati nostalgični prizvuk minulog.

U traganju za odgovorom, pažljivije secirajući, dolazimo do zaključka da postoji određena gradacija u reakcijama te dualne prirode slijepog ne-karaktera, i svodi se na to da svakim sljedećim sunovratom u blatnu postojbinu dolazi do sve dužeg zadržavanja u njenoj kaležnoj utjehi, do vrhunca, gdje izmučena stalnim (podsvjesno sebi priznatim) porazima ostaje zastalno uronjena u njeno nepresušno pojilo za žedni ego. Ego jednom poraženog Kiklopa. Mada je generaliziranje, ne samo nezahvalan posao već i simptomatično poguban naum, ipak se nameće potreba za definiranjem okvirnih naznaka osobina koje konstituišu takve ličnosti. Kroz povijest se takav zadatak sa manje ili više uspjeha prikazivao kod većine eminentnih mislilaca svog vremena. Kroz literaturu, kroz sugestivnu fikciju, kao i kroz hladno znanstveno nizanje nepatvorenih činjenica. “Tko prezire sama sebe, više se ne stidi,” navodi Robert Spaemann,”nego živi prema geslu: kada je već jednom uništen dobar glas, dalje se živi bez ustručavanja.”

Dovoljno je ponaosob zamisliti se nad prirodom slobode neustručavanja, koja je produkt uništenja dobrog glasa, pa da se postane svjestan užasa koji tinja kod takvih u samoj svijesti, (unutrašnjih patnji, kako bi rekao Šopenhauer) jer ovdje se nameće zaključak da se ne radi o nesvjesnoj zabludi kod istrajavanja u poniženju samoga sebe. Štaviše, svjesno je i k tomu možda i zaslužuje više gađenje od prezira.

Drugačije iskazano, nepotrebno hrvanje se uistinu svodi na uzaludno prinošenje (u dobroj namjeri) zrcala sugovornikovom licu i naličju, (ništa više), no kakav to odraz u zrcalu može očekivati jedna obnevidjela svijest? Šta takav slijepac zamjećuje pred glatkom površinom koja treba da ga ponuka na prvi korak samopreispitivanja? Ništa. Potpuni mrak; idealnu rogobatnost samoga sebe u jednoj boji, (nijansa boje je zavisna od modifikacija neupotrebljivog aparata obnevidjelog poimanja stvarnosti); a ono što je jednobojno, znamo, uvijek je istovjetno sa tminom. To je npr. ona suženost u samoodređenju, ona uska samodefinisanost kao u slučaju Sartrovog rođaka Žila, na kojega u drugom kontekstu ukazuje Kiš, čiji je cijeli svijet sazdan na odbojnosti prema engleskom čaju. ( Ili odbojnosti prema nama ) “Individua bez individualnosti”

Sljedeća stvar koja se primjećuje jeste svojevrsna neartikulisanost u navali najprizemnijih, često pefidno modifikovanih kompozicija laveža kao odgovora ovako prokazanog karaktera našeg „su – govornika“. Zvijeri istjeranoj na čistac ostaje da bude zvijer, no sada razotkrivena i bezobzirna. Vezano, također, za pomenuti nedostatak individualnosti, vrijedi (u skoro svim slučajevima) da je zvijer uvijek u čoporu, bratstvu ili sestrinstvu; uvijek dio kolektiviteta. Osnovna, najmanja odrednica su dvije jedinke, od kojih je jedna inspirator a druga „izvođač“ radova, jedna „autor“, druga „daktilograf“, predani zapisničar autorovih opisa bijede njegova vlastitog duha. Jedna je „povrijeđena i ranjena, tako drsko potopljena u blato“, druga je „sapatnik“, „utješitelj“, „podrška“. Jedna je istrošeni statista, druga – njegov agent – glasnogovornik, i obratno. Počev od „najmanje odrednice“ kao neophodne osnovne ćelije malignog tkiva, „čopor“, u tom kontekstu, ima samo jednu svrhu: rapidnu produkciju članstva. Nije bitan način, tačnije, metodologija beščašća je uvijek raznovrsnija. Važna je brojnost. Cifre. Laž zahtijeva uzgoj i njegu. Potpunu predanost. Što duža lista potencijalnih istomišljenika kao podsvjesna, uvijek nedovoljna, erekcija iluzorne samo-utjehe. (Tuga, tuga jesenja…). Tu sada nailazimo na određene naznake bjesnila, slijepog bjesnila, koje skoro da graniči sa patološkom odrednicom neke vrste duševnog rastrojstva.

Šta uzrokuje tu vrstu bjesnila kod sugovornika, bjesnila sa nevjerovatnom bezdušnošću spram prvenstveno samog sebe i slijepom istrajnošću u tome. Ključno je: takav angažman nema poente, nema nijednu naznaku koja upućuje na poentu, jer nas, kad promislimo o nepisanom pravilu u vezi hrvanja, sav taj sugovornikov trud uistinu ne dotiče. Jalov je, nedjelotvoran, bez ikakvog efekta, nevjerovatno apsurdan – jadan i bijedan, u najmanju ruku. Ili možda ipak postoji „poenta“?

U vezi toga se možemo donekle poslužiti već pomenutim Šopenhauerom i njegovim promišljanjima o okrutnosti u kojima govoreći o bezdušniku, o onome ko odabire otrovni govor i čin zla, navodi da takva osoba posjeduje veoma jaku volju za životom, supstrat hedonizma u svakom pogledu, no iz tog stanja (i kod Šopenhauera poprilično nedefinisanih) „unutrašnjih patnji“, prostiče nekoristoljubiva radost zbog tuđih patnji. „Okrutno zadat bol bližnjem nije sredstvo za postizanje ličnih ciljeva, već lični cilj“. Istrajavanje na stranputici ne nudi ni najmanju slutnju o mogućem izlasku na stazu istinoljubivosti već pribavlja i čini uvijek dostupnim dovoljno opijata laži, samozavaravanja, opijenosti sobom u svakom trenutku, toksikološkog grča unutrašnje praznine, a „unutrašnja patnja“ kod njih uprkos svemu ne prolazi, ne jenjava, već vremenom biva sve veća i prefinjenija. Otrov koji nagriza i potapa u sve većim i poraznijim talasima. Dakle, to okrutno (samo)poricanje ili filigransko istrajavanje na gradnji pihtijastih kvazi-argumenata od dvije supstance: laveža i laži, koji služe u misiji negacije onoga što je očito, nemaju za cilj nikakvo uzdizanje do istine već je taj sami čin – lični cilj i svrha. Kada se ovako razotkriju mehanizmi djelovanja kod takvih, jedino iritantno što može biti je njihova naivna ubijeđenost da lavež koji njeguju uistinu ima ikakvog efekta na nas, osim buđenja sažaljenja, možda i želje, iskrene želje da se ponudi neka stručna, (čak i medicinska) pomoć.

Borhevsovsko da se čovjek poistovjećuje sa okolnostima svog usuda u ovakvim slučajevima ima poprilično ironijski prizvuk ili značenje, jer prosvjetljenje samo-utamničenog sugovornika nije opcija koja ima izgleda da opravda naš optimizam da je možda i moguće, nekada ući u razgovor kao čovjek s čovjekom. Parafrazirajući Baudrillarda: Biti nečovjek, biti ograničen prizemnošću, malograđanštinom, sljepilom, je potpuno prirodno; zašto postoji čovjek, slobodan, čist, racionalan, otvoren? – e to je stvarno čudo.

Koji je onda pogodan modalitet ili tačnije: koliko je malo snage potrebno starijem Alkmeninom sinu, nakon što uvidi neupitnu slabost suparnika, a koliko je sačuvano, dragocjene energije sada vrijedan ulog za daljnje putovanje i izrastanje vlastitog umijeća i približavanja suštini u vještinama koje bezinteresno oplemenjuju.

Ne čini li nas ovakvo rezimiranje ipak pomalo samotnim, pomalo osuđenim na to saznanje da je homo sapiens suviše često tek podatak u genealogiji jednog sunovrata, kojemu svjedočimo. Možemo li nakon ovog promišljanja izreći da je jedini materijal gradnje našeg svijeta, čija je forma splet prožimanja čistih ideja apsoluta, naša nepatvorena samoća. Usamljenost u svojoj punini. No, s druge strane, to nije usud očaja i izgubljenosti kao kod slijepih, već duboko, živo, užareno jezgro samog duha, planete na čijim raspolućenim kontinentima vrvi od šarenila života i nikad u potpunosti dokučenog smisla naše vlastite opstojnosti u prihvaćenoj borbi.