Sa stanovišta nekog iskonskog pesimizma koji je tako zavodljiv, pozitivna strana zapitanosti u okviru monologa, kao njegovane vještine pred iskorak s molske ivice, jeste zapitanost o vremenskoj stihijskoj destrukciji, kao nepovratnoj potrošnji dragocjenih mogućnosti u zatvorskim danima jedinke svjesne sebe.
Piše: Almir Kolar Kijevski
Prometejska vatra u rukama nedostojnih
„Na mršava pleća uzeli smo javna pitanja
borbu protiv tiranije laži zapise patnji
ali protivnike smo – priznaćeš – imali ništavno male
i je li onda vrijedno snižavati sveti jezik
do buncanja s tribine do crne pjene novina“
( Z.Herbert, Pismo Rišardu Krinjickom)
Pri onom prvom koraku, pri pokušaju da se, nadneseni nad djelimično pojmljenim ključem enigme vlastite svrhovitosti, koji smo ipak svjesno prihvatili kao neminovnost koja određuje naš prvotni subjektivni kamen-temeljac, upustimo u daljnja suočeljavanja, nameće se konstatacija o dva izvjesna naličja društvenih procesa i promjenjive svijesti zajednice koja ih konstituiše. Procesa čiji smo dio i koji su, istovremeno, reciprocitetno, dio nas. Dvije strane sablasne medalje: na jednoj strani postoji oznaka koja nam referira na izvjesni period buđenja koje traje, iščekivanja obećanog mesije, čarobnih riječi koje tek trebaju donijeti blaženstvo, – vrijeme prisutne usnulosti, a sa druge opet strane oznaka koja referira na period budnosti, odbacivanja zablude snivanja, tog eliksira armije očajnih. Prvi period, ili jedna strana medalje, izvjesno je ima obilježje konstantnog stagniranja, proticanja vremena u kojem je najuobičajenija, pomalo banalna fraza svakodnevnice gdje ništa se ne dešava, i gdje je nakon svake dekade sve isto s pomalo iritirajućom, progresivnom tendencijom da tako i ostane. Vrijeme vlastite sablasne tranzicije, slow motions, mučna predigra koja u okviru takvog ozračju gubi slast i postaje kiseli osmijeh bezvoljnika. O drugom periodu se ne može reći, barem za sada, ništa što bi proisticalo iz izravnog iskustva. Naravno zbog potenciranja samome sebi te nadmene tvrdnje da smo još uvijek u prvom periodu bez naznake o doglednom okončanju istog, jer aktuelnost, a to moramo priznati, vrijedno potvrđuje drsku „nadmenost“. O drugom periodu bi možda mogli govoriti pomoću slutnje, ali to je u ovom intuitivnom blitzkrieg-u, manje efikasno jer slutnja je samo jedan od uzroka nespine, iz koje tek izviru poezija i muzika.
Sa stanovišta nekog iskonskog pesimizma koji je tako zavodljiv, pozitivna strana zapitanosti u okviru monologa, kao njegovane vještine pred iskorak s molske ivice, jeste zapitanost o vremenskoj stihijskoj destrukciji, kao nepovratnoj potrošnji dragocjenih mogućnosti u zatvorskim danima jedinke svjesne sebe.
Naravno, vodeći se stavom da vrijednost možemo definisati, predstaviti sebi ili se sa sigurnošću uputiti ka istoj, tek kada proniknemo u sustav bezvrijednog; da svjetlost svoju opstojnost i čistotu (paradoksalno ali istinito) duguje opstojnosti tmine, da hijerarhiju vlastitih samoodređujućih značajnih znamenja koja nam čine život smislenim i blaženim mikrokosmosom u potpunosti formiramo tek kada se upustimo i uspješno izvršimo destrukciju devijantnosti koje tako često susrećemo u periodičnim (stalnim i posve neophodnim), izletima preko oštre granice klišeizirane, banalne evolucije svijesti tranzicijskog društva. Tako često previđani dualizam na koji nas upućuje pomenuti medaljon zasigurno nije jednostavna matematična nepoznanica koja bi se mogla u par racionalnih koraka svesti na proste činioce i tako predočena potisnuti zvukom koji bi nas uveo u drugi period, period istinske budnosti naše svijesti, ali barem je potreba da se u okviru vlastitih napora iznađu smjernice koje su na tom tragu. Kod takve inercije htijenja, adekvatno se kao empirijski model mogu posmatrati sve one polemike koje teže iznalaženju uzroka stagniranja u lutanju tako postojanim labirintom na putu ka univerzalnom. Nekada je ključni problem za afirmaciju istine (samome sebi, prvenstveno) taj što je ta istina tako očita, no u kovitlacu svih onih aspekata koji upotpunjavaju šaroliki, skladni, i manje skladni mozaik, stvarnosti i promišljanja o istoj, često zapadamo u ćorsokak sopstvenog uma.
Na koji sada način možemo promišljati kada sebi predočimo to pogubno, fragmentarno potenciranje zavodljive misaone igre u magičnom krugu spekulacije? Možda samo prostim predočavanjem činjenica sa minimalističkim intervenisanjem u pojašnjenjima, čisto zbog jasnije prijemčivosti onoga kome se obraćamo. Na tom tragu još jedan segment u promišljanju takođe reprezentativno, daje sugestivan uvid u aktuelnost u kojoj ironijski: „sve se dešava po prvi put ali na vječan način“. Radi se o jednom etičkom obzorju koji nam predočava Makentajer – vrlinama u herojskom društvu; povijesnom prikazu vremena i društva kojeg pronalazimo u drevnoj mitologiji, u tako epskoj upriličenoj stvarnosti.
Bez ikakve intervencije, izuzimanja iz konteksta za neku nadogradnju vlastite vizije, ovaj nam opet prikaz može poslužiti kao pojašnjenje jednog od atributa svijesti koju generira onaj prvi period – vrijeme usnulosti. Može poslužiti samo u onom vlastitom pozicioniranju gdje je to „ovdje“ i kakvo je to „sada“.
O homerovskom društvu, o društu mita i mitomanije, M.I. Finli kaže:“ Osnovne vrijednosti društva su bile date, pedodređene, a takvo je bilo i čovjekovo mjesto u društvu, kao i njegove privilegije i dužnosti koje su sljedile iz njegovog statusa“. To što Finli kaže za homerovsko društvo, sasvim podjednako važi za sve oblike herojskih društava i u drugim kulturama. Svaki pojedinac ima datu ulogu i status unutar dobro definisanog i veoma precizno određenog sistema uloga i statusa. Ključne strukture su srodstvo i domaćinstvo, no nije riječ o tome da je svaki status neupitno propisan skup dužnosti i privilegija. Tu također postoji jasno razumijevanje postupaka neophodnih da bi se one izvršile i postupaka koji ne izvršavaju ono što se od njih zahtijeva. Jer ono što se traži kao krajnji proizvod društvenog statusa su postupci. Čovjek, pojedinac u herojskom društvu je ono što čini. Herman Frankel je pišući o homerovskom čovjeku izrekao sljedeću defeniciju: Čovjek i njegovi postupci postaju identični i on se u potpunosti i adekvatno može razumjeti samo kroz njih; on nema skrivene dubine. Kada ovaj stav pogledamo kroz aktuelnu prizmu možemo doći do zaključka: u aktuelnom društveno sociološkom okviru čovjek (pojedinac) i njegovo amblematsko određenje pripadnosti određenom taboru (naciji, političkoj organizaciji, esnafsko-umjetničkom – medijskom, samoproklamovanom disidentskom ili slobodnomislećem taboru, spolnom, seksualnom, tradicionalnom i sl.) postaju identični i on se u potpunosti tek kao takav može razumjeti. U ovom, mitološkom poimanju „čovjek“ nije ono što čini već je ono čemu pripada. Prema tome se tačno zna šta da se očekuje i tome shodno se do nevjerovatno preciznih detalja može „predvidjeti“ svaka buduća reakcija, sklonost, stav, tako konstituisane jedinke.
U drevnom mitskom svijetu biti hrabar (u tom homerovskom kontekstu), znači biti neko u koga se, bez imalo sumnje, možemo pouzdati. Otuda je, tako pojmljena hrabrost značajan segment prijateljstva. Prijateljske spone u herojskim društvima su oblikovane po uzoru na srodstvo (braća). Društvo pravovjerne i bezbožničke braće ili sestrinstva. Druga sastavnica prijateljstva u mitskim-herojskim društvima je vjernost. Hrabrost mog prijatelja uvjerava me u njegovu moć da pomogne meni i mom domaćinstvu; vjerost mog prijatelja me uvjerava u njegovu volju. Vjernost moga domaćinstva je osnovna garancija njegovog jedinstva. U herojskim društvima je kod žena koje konstituišu fundamentalne odnose unutar domaćinstva, vjernost ključna vrlina. Andromaha i Hektor, Penelopa i Odisej su prijatelji isto onoliko koliko su to Ahil i Petroklo. „Ono što je ovakav prikaz donekle razjasnio je da je adekvatno pojašnjenje morala u herojskim društvima bilo nemoguće ako bi se on razdvojio od društvenog konteksta takvog svijeta. Ali ovakva struktura umanjuje ključnu poentu: moral i društvena struktura su jedno te isto u mitskim, herojskim društvima. Postoji samo jedan, jednobrazni skup društvenih veza. Moral kao nešto posebno još uvijek ne postoji.“ Postoji, dakle kolektivitet koji neutaživo guta sve pred sobom i tu uviđamo najoštriji kontrast između modernog sopstva i sopstva iz herojskog doba. Sopstvu iz herojskog doba upravo nedostaje ona karakteristika koju, kao što smo već vidjeli, neki moderni filozofi morala, smatraju suštinskom karakteristikom ljudskog sopstva: sposobnost da se odvojimo od bilo kog određenog stanovišta ili tačke gledišta, da se povučemo unazad i da sagledamo i procjenimo to stanovište ili tačku gledišta spolja. U herojskom društvu ne postoji tačka gledišta „spolja“, osim u pogledu stranca. „Čovjek koji bi se upustio u to da se distancira od svog datog položaja u herojskom društvu, upustio bi se u poduhvat da nestane kao čovjek“, navodi Makentajer.
Ne čini li nam se da se aktuelna stvarnost u kojoj obitavamo umnogome naslanja na ovakav koncept odnosa, da živimo u društvu retrogradne mitomanije i da to nekako svjesno previđamo! Drugim riječima: pojedinac koji bi se odvojio od bilo kojeg vida kolektiviteta, nacije, vjerske zajednice, i svih drugih tabora i klanova, upušta se u poduhvat da doživi izopćenje i presudu i prije kraja suđenja, kao tako bliski nam poznanik, gospodin Merso.
Sagledavajući pomenutu epsku upriličenu stvarnost koja je zarobljena u svjesti iz perioda usnulosti, ili obratno, može nam donekle biti jasnije otkuda u svakodnevnoj komunikaciji tolika površnost u promišljanjima, tolika nadmenost, sujeta karikaturalnih duhova na šahovskoj ploči slobodarskog, duhom toliko željene demokratije prožetog, tranzicijskog, močvarnog kraljevstva dijaloga. Kužnog, destruktivnog monologa preobučenog u svjetlucavu odoru uzvišenog kvazi-dijaloga. Obrazovanost, količina apsorbovanih informacija, vrijednost naučenog, analitički upliv u društvene procese, nezaslužena prometejska vatra u rukama nedostojnih, tako očito nesvjesnih da sami sagorijevaju u vlastitom usudu slijepih i hromih lučonoša. Nismo li odviše često svjedoci Njegovog Veličanstva Laveža, kao krunisanog, uzvišenog vladara koji vješto, moramo to priznati, posreduje u vrijedno zasluženom ambijentu društvenog beznađa. Čineći zabavnom crnu pjenu novina. Jedinog načina koji na trenutak, no uvijek lažno, može popuniti prazninu vlastitog odbijanja da se pogleda u oči aveti vlastite izgubljenosti, i da se nakon tog pogleda načini prvi, presudni iskorak. Vrijeme usnulosti se okončava ili se na jedini adekvatan način može okončati naizgled kobnim distanciranjem i uspostavljanjem gledišta „izvan uspostavljene kolotečine“.
Ovakvo dvostruko sagledavanje, o usnulim i budnim, ne nudi ključ, možda tek slutnju o izbavljenju, ali barem pri ovom koraku Sizif treba da postane svjestan da ga kod uspinjanja s teretom očekuje, već viđeni, ponovni sunovrat. Onaj trenutak o kojem Kami govori kao o trenutku kada apsurdni junak postane tragičar. Ako zadrži taj trenutak možda i uspije nazrijeti obrise svoje šanse pri svjesnom upuštanju u opasni poduhvat: da pogleda i drugu stranu medalje i konačno sebe učini budnim.
