Sjećam se jedne večeri u Splitu podno Marjana, u ulici pokraj Marmontove, hostel Golly & Bossy. Bila je večer poezije. Jedan od sudionika upitao je Marka Pogačara koji su motivi loši u poeziji. Marko je odgovorio lakonski: banalno obrađen banalni motiv. Ta misao mi se urezala duboko u logos. Stoga, da ne bih banalno započeo temu o suvremenoj hrvatskoj poeziji, sem Splita uzgred spomenuh autohtono brdo Marjan, karakterističnu Marmontovu ulicu te konceptualan hostel Golly & Bossy.
Jato rascvalih slijepih krava. Tu nema ničeg banalnog. Ta Pogačareva slika je kao amulet protiv banalnosti koji mi je također ostavio traga u logosu.
Amulet protiv banalnosti, zasigurno sveti gral svačijeg pa tako i hrvatskog pjesništva. Čitam kritiku Harisa Imamovića (BIH) na poeziju Milene Marković (SRB). Čovjek je gadi, većinom s pravom. Tad joj pohvali zanimljiv detalj: ‘Pjesnikinja kaže, na primjer, na jednom mjestu kako nekog mladića otac tuče zamrznutim svinjskim butom. I to je efektan detalj. Ali ne mogavši odoljeti, pjesnikinja upropasti i taj stih objašnjavajući čitaocu (da otac tuče svog sina tako) ”pošto je mesar”.’
Veliki haikuist, mislim da je Basho, a možda je i Issa, napisao je otprilike:
čovjek što bere
repu – repom u ruci
pokazuje put
Vidite, Imamović bi tom logikom (ne ulazim u kvalitetu Markovićkinog stiha) rekao Bashou – zašto moramo znati da on bere repu? Stavi „Čovjek repom u ruci pokazuje put“, to je začudnije. A hrvatski pjesnik bi mu na to odgovorio: „U predgrađu Pekinga, mislima u/ Sinegdohi New Yorka/ naletjeh na 80-godišnjeg Kineza/ Ghuangzhouanina. Na slabom mandarinskom priupitah/ ga za put./ On reče hakka!/ hakka!/ te mi put pokaže kineskom repom.“
Ergela žutomodrih krilatih kobila. Jagićkin amulet protiv banalnosti.
Suvremena hrvatska poezija, združena u borbi protiv banalnosti, djeluje složno na većini polja. Ugrubo, moglo bi ju se podijeliti na dva velika pravca – informirana poezija i kućanička poezija. Potonjim pravcem se nisam mislio baviti, ali s obzirom da živimo u uvrijeđenom vremenu, moram ga ipak malo razjasniti: iako pjesnikinje čine većinu ovoga pravca, ipak među njima nailazimo i na pjesnike. Dakle, spol ne određuje taj pravac. Što ga onda određuje? Kuća i višak vremena? Branislav Oblučar piše često o mačkama, a one jesu kućni ljubimci, dakle, on bi mogao pripadati kućaničkome pravcu. Naravno, kuća i višak vremena su nedovoljni da okarakteriziraju neki pravac u poeziji. Ali to jesu dva motiva za daljnju potragu. Ako je kuća motiv, što nalazimo u njoj, koje slike? Kuhinju, krevet, knjige, zahod, televizor, neke sitne figurice koje kućanice vole postavljati da ožive prostor, ogledala… Da, to sam ja! U ogledalu! One se vole ogledati. Zrcaliti u svojoj poeziji. Najveća boljka, a ujedno i karakteristika kućaničke poezije jest izoliranost od svijeta van kuće, a sukladno tome i nemogućnost usporedbe s ičim izvanjskim, a samim time i nemogućnost apstrahiranja vlastitih problema i promišljanja, što ih ujedno čini i trivijalnima u očima čitatelja. Mada je ovo nedostatno objašnjenje kućaničkog pravca, moram učiniti Sophiein izbor da mi ne bi propale obje analize, te se koncentrirati na informirani pravac koji je ipak uvaženiji u društvu. Iskreno mi je žao što nitko nije kupio moje strpljenje i vrijeme za obje analize, a ljubavi i entuzijazma imam dovoljno za jednu. Kao ispriku prihvatite ova tri početka, kao tipične primjere kućaničke poezije:
”Poziv na ručak” (Dorta Jagić):
dođi danas na ručak (…)
”Krevet od džema” (Darija Žilić):
Kako voljeti sebe kad pojela
sam danas previše kolača (…)
”I baš kad se učini da je sve u redu” (Drago Glamuzina):
opet si nervozna.
vičeš zato što nisam oprao posuđe (…)
Inače, iako su na prvi pogled kućanički i informirani pravac dva suprotna stremljenja unutar poezije, njih veže most sagrađen od toponima kojima se obilno koriste predstavnici oba pravca, a ispod tog mosta teče moje pitanje na koje ćemo pokušati odgovoriti dalje u tekstu: A?
A sada slijedi analiza pjesme Marka Pogačara, najtočnijeg predstavnika informiranog pravca. Odabir pjesme je slučajan kao i ona sama.
Analiza toponima pjesme 66
66
Na bazenu u Nici izgledao sam
kao govno u punču.
razbijena koljena
ostavljaju tragove preko pločica
boje albino kave i
jedemo kokice
na račun prolivene krvi. šerif
puca u svadbu kukuruza
i Nica se okreće
kao u kugli od snijega sedamdesetih
pod murano staklom iz
Gvatemale i
ostavljam poslovične tragove
po pijesku kao
teret crvene pustinje, balerine
Boljšoj teatra nestaju u mojoj noći.
tvoja lepeza prevrće tankere
kinesko meso poljubaca
na duge pruge,
ni prvi ni zadnji mislio sam
šakali su kolateralna šteta
na pruzi za Jeruzalem.
Tornado motiva zbacio me po svršetku na mjesto čitatelja, mira i tišine, gdje motive pokušavam sagledati; pokušavam se poeziji predati, ušićariti nešto za vlastiti doživljaj. U pjesmi 66 redom se spominju Nica (uz bazen, moguće da čitatelju olakša mentalno sljubljivanje s nicivosti Nice), Gvatemala (“i Nica se okreće kao u kugli od snijega sedamdesetih pod murano staklom iz Gvatemale”) i Jeruzalem (“šakali su kolateralna šteta na pruzi za Jeruzalem”).
Zato ću morati regresirati u stanje apsolutne mozgovne obamrlosti; je li trik u konsonanci? Disonanci? Je li ključ doživljaja naprosto u patchworku nasumičnih riječi koje jedna na drugu naskaču? Poništava li ta i takva poezija razlog nastanka jezika, časti li ga uzdizanjem u apstrakciju toliko zaumnu da se, pri susretu pjesme 66 i čitatelja, prestiž ključa ima naći u sudaru rezultata dva Rorschach testa?
Jesu li ograničenja jezika tu spala ko lanac s galijota, oslobodivši motive odgovornosti, pa se sada svo njihovo bogatstvo slilo u buljuku i nama se pred očima divljački praćaka ko sijaset stiješnjenih riba u kočarici? (Usprkos banalnim metaforama, dajte ovom tekstu priliku). Misli su i čula čitatelja pripuštena u beskrajni supermarket s beskrajno mnogo artikala bez ikakvog reda ili veze poredanih na policama. Hrvatski je pjesnik plemenit; nad pjesmom 66 možete uzdisati ko nad katalogom Johna Petermana; himalayan walking shoes, albino kava, authentic French farmer’s shirt, kugla od snijega sedamdesetih pod murano staklom iz Gvatemale, teret crvene pustinje, kinesko meso poljubaca…
Vjerujem da postoje obožavatelji takve poezije; zamišljam plahe, neiživljene djevojke i mladiće, obrazovane za pamet, koji ćute bogatstvo života, nad čijom se uskomešanom sivom tvari svaki epitet ukaže razoran ko munja i istu potom prožme trncima groma kao u najavi tog životnog bogatstva, misteriozne životne mističnosti, arome dalekih prostranstava kojima to nježno biće silno želi hoditi u nadi da će njegovom vlastitom skromnom identitetu ishodište, snagom svih svojih tisućljeća, udahnuti karizmu, podariti žanr…
Nica svu ukupnost svoje slikovitosti ne može zalijepiti za pjesmu; pjesma to mora učiniti Nici. No očito joj nema što dati (sem kataloga), pa se njome služi tek da se podupre, da se prošverca u dojam kao tinejdžerka u noćni klub vizavi poznanstva s gazdom. Odatle parazitiranje na toponimima, okruženim rječničkim raznovrsjem, ubogim toponimima fiksiranim u kolektivnoj memoriji; oni, samorazumljivi, imaju biti sidra brodu od zraka.
Patchwork je pjesme 66 zavodljiv ko hipsterski instagram album; unesimo u njega orijentire da se lakše prožmemo pjesmom. Iako sam bio u Nici, moje su asocijacije beznačajne; privilegira li to pjesnik ozbiljne, introspektivne putnike? Sirotan iz domicila puca: Nica: bikini, sedamdesete, reklama za rafaello; Gvatemala: Maje, šareni smeđi ljudi, Meksiko (uzbudljiva toponimska nadogradnja!); Jeruzalem: Isus, Židovi, Izrael, Palestina, islam, pijesak, zlatna kupola (zašto za kraj ostavlja asocijacijama najbogatije? Na divan način ostavlja pjesmu u našim glavama da traje…)
Dakle, piše li isključivo za obrazovane, s obzirom da se i najprivatnija iskustva Nice, Gvatemale i Jeruzalema mogu svesti na individualizirane burgere a la samoća uz vatru, autobusna stanica, skakavcem rastrgani halteri, pijesak koji žulja, kreket žaba, mjesec, zli Pablo itd. (uz prstohvat riječi a la sinkreticizam koje u tom kukavičkom jatu motiva samim sobom tinejdžerski fasciniranih strše ko zalog pjesničke ozbiljnosti).
Je li orijentir ključa u odabiru upravo tih konkretnih toponima tim konkretnim redom? Iz čega slijedi: Nica! Lučki (!) grad, između Cannesa i Monaka (možebit: mjesto između filmske i kockarske meke, dualitet u sukobu umjetnikovog magičnog i hazarderskog u momentu prisiljenosti na ekskluzivu bazena kao statusnog simbola, u kojeg se ekstrapolirana ticala kreativnosti umjetniku svete procjenom statusa njega samog?). Mediteransko mjesto s mnogo turističkih vila (komparacija dva mediterana s klimaksom u preziru dalmatinske fjake?). Šerif je pucao u svadbu kukuruza? Jesu li kokice svadba kukuruza? Gvatemala! Prvo naselje na ovom području osnovao je narod Maja prije više od 2 000 godina; ruševine toga naselja (Kaminaljulju) i danas se nalaze u centru grada (kugla od snijega sedamdesetih pod murano staklom iz Gvatemale; venecijanski murano pravljen smeđim gvatemalačkim rukama; pjesnikovo pomirenje s cirkuliranjem raskoši u povijesti? Stid zbog osjećanja malenkosti uz odraz veličanstva? Marljivost radnika koji, dok Kaminaljulju izranja iz sna, krivotvore toponimski original; pjesnik nikako da se opusti u Nici, od stresa je razbio koljeno i sada, iako mu je netko kupio kokice da se smiri, ne hoda poput balerine kakvu tlo Nice zaslužuje, već šepa i dalje bremenit udivljenjem. ‘Tvoja lepeza prevrće tankere‘; misli li to njegova snažna simpatija da je on stršeć u Nici, da se ne zna nositi s inozemstvom? Sve je to uvod u Jeruzalem: misli li pjesnik da, šepesav i mokar iz bazena, izgleda kao šakal, a da je ta njegova simpatija Jeruzalem; bore li se za nju još dvojica? Na tragu sam dešifriranja fantastičnih toponimskih smjerokaza! No što je s neobrazovanima? Njima prilika za ovakvo analitičko drketanje nije dana!
I je li to ta i takva poezija, slobodna i slobodarska, koja služi da podrži analitičku inflaciju i time opravda revnosne diplome, koja (vrlo uvremenjiva) svakom s ikakvom asocijacijom na pjesmu 66, te s čeličnom voljom da pustoši maštom, daje kredibilitet da se dojmovno iživljava asocijacijama puneći te vrckave šupljine? I je li moguće da je autorski identitet, u vremenu u kojem je termin ‘identitet‘ postao mahnita mašina koja u sebe halapljivo usisava sve i jedan mogući oblik izraza, tom vremenu popustio, sebe tako shvativši da se svaka deindividualizirana slika ili misao onom autorskom u njemu učinila pjesnički bezvrijednom?
Gorde li slobode! Nekada, sloboda je pisala krv, bol, kruh i sam goli život. Danas, sloboda je sudoku princip, impresija u kombinatorici začudnosti, čuđenje nad ljubavlju, mržnjom; fascinacija sažetkom svijeta. No i takvoj, velik bi joj pjesnik znao dati misao i sliku. Tko je to, velik pjesnik? Njihova se jeka prolama kroz povijest. Već gotovo potpuno nestala, jeka mrtvih velikana; također i jedva čujna jeka velike slobode.
Danijel Dragojević i sloboda
Dragojević se smatra možda i jedinim živućim bardom hrvatskog pjesništva, svakako pjesnik kojemu mlađi kolege pristupaju s dubokim poštovanjem. Da vidimo što on ima reći o slobodi:
SLOBODA
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Na prvu ruku primjećujemo da njegova sloboda ne piše krv, bol i kruh, već samu golu jabuku, i to inozemnu. Misao ove pjesme je svakako korijen inspiracije suvremene hrvatske poezije. Naime, pjesnik piše o slobodi kao oslobođenju od odgovornosti, časteći svoju ideju prilozima vjerojatno i možda, ostavljajući tako prostora samome sebi da se oslobodi vlastite slobode.
Kao 15-godišnjak pomislio sam da su Čehinje najljepše i najbolje žene na svijetu. Ali i tada sam znao da je to stoga što ona od mene ništa ne traži, što joj ništa nisam obećao, nisam joj ni muž ni momak, mogao sam joj slagati svoju dob, udaljen od vlastitog jezika i škole. Dakle, ako je to jednom prosječnom, napaljenom 15-godišnjaku jasno, zašto Dragojeviću razlog ukusnije jabuke nije potpuno jasan, već ga samo pretpostavlja (Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži). Možda to pretpostavljanje ostavlja prostor mistificiranju nečeg tako trivijalnog kao što je izostanak odgovornosti te ohrabren mističnom nejasnošću vlastite motivacije, pjesnik uspijeva usputnom osjećaju ugode prišiti pojam sloboda.
Sloboda nije u odsustvu dužnosti, nego u odabiru. Suvremena hrvatska poezija je nedužna, turistička. Egipćane oplahuje dašak luksuza predaka, Londončanine pokradeni luksuz Egipta, Lasvegažane egipatske replike, a nedužni hrvatski pjesnik pokušava sav taj luksuz servirati Hrvatu, kao pokisli pas usamljenom šetaču.
