Svjedočio sam panelu Nove estetike na South by Southwest 2012. godine. Bio je to značajan događaj i pozitivna stvar za vidjeti.

Ako ne znate ništa o Novoj estetici, ili ako nemate pojma šta je “SXSW”, trebali biste nešto uraditi po tom pitanju odmah[1]. Prostudirajte ovo: http://booktwo.org/notebook/sxaesthetic/

Joanne McNeil, iz Rhizome magazina, bila je upravu kada je rekla na SXSW-u da se stvari kao Nova estetika često dogode. One se zaista dogode, ali ih ne vidimo mnogo danas. Nova estetika je samo jedna stvar u vrsti kojoj pripada: ona je kao rana fotografija za francuske impresioniste ili kao nijemi film za ruske konstruktiviste ili kao apstraktna dinamika za italijanske futuriste.

Nova estetika je obrada slika za britanske dizajnere medija. To je otprilike sve što ona jeste i iako trenutno pripada malom broju kreativaca, imamo dobre razloge da nju i njene prospekte uzmemo zaozbiljno.

Ovo je jedan od onih trenutaka kada umjetnički svijet prilazi vizualnoj tehnologiji i pravi od svega toga metafiziku. Ovo je pokušaj nametanja javnosti novog načina percepcije realnosti. Ovakve stvari se dogode. Obično im treba mnogo vremena da procvjetaju. Nekad su velike i bučne kao kubizam, nekad neprimijećeno iščeznu kao pustinjska ruža. Ali se uvijek dese iz dobrih i umješnih razloga. Naše doba posjeduje te dobre i umješne razloge.

Nova estetika se bavi “erupcijom digitalnog u fizičko”. Ta erupcija je bila neizbježna. Obilježila je čitavu generaciju. Trebala bi biti više akulturirana nego što jeste. Postoje načini da se hrskavo, lavom pokriveno tlo učini umjetnički fertilnim i produktivnim. Bujni, humanistički, egzotični usjevi će narasti iz tog našeg zadimljenog, pepeljastog tehno-krša, jednog dana. Živim svoj život vjerujući u to. Zalažem se za to u potpunosti. Stimulirajuće je vidjeti pokušaje toga, pogotovo u malom auditorijumu prije nego se razbukta.

Također, sviđa mi se ta linija trenda. Vidio sam pokušaje na toj liniji prije, ali ova pokazuje mišiće. Nova estetika prelazi iz svoje faze pronalaska u jevanđeljsku fazu. Ako se pionirsko selo vizualnih kreativaca uspostavi i ako počnu izvoziti potresna, moderna slikovita izlaganja, kao eksplozije u tvornici krupnog šljunka u stilu Duchamp… E pa onda ćemo ponovo živjeti u vremenima heroja!

Divio sam se ponašanju tog panela. Svi koji su učestvovali (za zapisnik: James Bridle, Joanne McNeil, Ben Terrett, Aaron Straup Cope, i Russell Davies) su imali jasnu ideju o značenju tog koncepta i razloga zbog kojih im je bio važan. Bili su u potpunosti upoznati sa istim i sve je zvučalo ostvarivo.

James Bridle je bio gospodar tog salona. James Bridle do sada nikad nije sebe bretonski prozvao papom Nove estetike, ali u praksi niko ne upućuje važna pitanja nekome drugom nego njemu. Dakle, Bridle je tu guru. U redu. Biti umjetnički guru nikad nije pitanje izbornog ureda. Drago mi je bilo vidjeti kako neko volontira u ovoj radnoj akciji. On je vodio panel i uradio je dobar posao. Ta rola je odgovarala njegovim obimnim talentima. Trebao bi se više baviti sličnim radnjama.

No on ima društvo. Nova estetika ima podršku “scenija”[2] Londonskog silicijumskog kružoka. Ti ljudi su profesionalni kreativci Bridleove generacije, sa svojim umreženim pipcima duboko u interakcijskom dizajnu, književnosti, modi i arhitekturi. Imaju neke čudne ideje ali sigurno nisu svi ludi. Fokusirani su i energični i neki od njih postaju poznati jako brzo. Sa Novom estetikom, oni izmišljaju nešto što više-manje izgleda kao Weltanschauung.

Pošto nisam Britanac, uvijek uživam kad se Britanci crvene. Ja ne vjerujem da grupa oko Nove estetike, koji su britanski povučeni i pristojni, žele biti brendovani kao važna avangardna grupa. Sigurno im je teško što ih se hvali da su važni nama strancima. Ipak, to sve ima nekog smisla.

Gdje drugo bi se nešto ovako pojavilo nego u Londonu? London više nije živahan i budalast kao u vrijeme mini suknjica Mary Quant, ali ipak je London. Postoje čak i tehnički aspekti Londona – kao nemilosrdni nadzor preko mašina – koje nijedna druga regija ne može sustići.

Ako želite kreativni pokret čiji je logotip Predator sa sjajnim, šarenim balonima u pozadini, onda je London prirodna baza za to.

Sada kada sam sve to rekao, moram pokušati nešto mnogo teže. Moram objasniti Novu estetiku začuđenom mnoštvu. Čini se da svako ko pokuša nešto slično nada se i osjeća da je Nova estetika privatno rješenje za njihove kreativne probleme. E pa ja tako ne mislim. Kao kreativac koji uglavnom piše mnogo riječi jednu za drugom, mislim da imam nekih drugih kreativnih problema. Ipak mislim da Nova estetika nudi rješenja za neke savremene probleme Londona. To bi bila velika stvar sama od sebe.

“Nova estetika” je autohtoni proizvod savremene kulture mreža. Iz Londona je ali je rođena kao digitalna, na Internetu. Nova estetika je “teoretski objekat” i “razmjenjiv koncept”.

Nova estetika posjeduje “inteligenciju kolektiva”. Difuzna je, sastavljena od mnogo malih dijelova labavo spojenih. Rizomatska je, što bi vam rekli ljudi iz magazina Rhizome. Open source je i trijumf amatera. Ona je kao svoj logotip, grupa balona zavezana za nekakav veliki, tamni i letalni teret.

Postoje neke dobre stvari u vezi ove savremene situacije, a postoje i neke ne tako dobre.

Umjetnički pokreti su prije bili stolovi u kafićima na Lijevoj obali gdje su nezadovoljni kreativci vodili sporove oko naslova u novinama. “Teoretski objekti” sa interneta su skvamozni entiteti gdje se ljudi gomilaju oko nestabilnih, napuhanih baza podataka. Otprilike znamo kako su se analogni umjetnički pokreti nekad ponašali. Još uvijek ne znamo dovoljno o kolektivno-inteligentnim teoretsko-objektnim “razmjenjivim konceptima”, da li uopšte vrijede ili nečemu mogu doprinijeti. Možda će od njih nastati neka briljantna sinergija. Možda će se primitivno urušiti. Možda imaju vodencvjetokrilaški rok trajanja kao njihov hardverski temelj. Možda će postati stvari mnogo teže objašnjive nego danas.

Prvo, neki “dobri” aspekti Nove estetike.

Prije svega, Nova estetika govori istinu. Danas zaista postoje vizualne forme koje su savremene i unikatne za ovo doba. Okruženi smo sistemima, uređajima i mašinama koje generišu hrpu sirovih grafičkih noviteta. Mi smo ih napravili, mi smo ih isprogramirali, mi smo ih pustili sa lanca iz raznih razloga, ali oni odista rade neke neočekivane i provokativne stvari.

Bridleova kolekcija takvog materijala je ogromna. Dokaze je nemoguće srušiti. Bilo ko sa tračkom percepcije ako prelista ovo: http://new-aesthetic.tumblr.com

mora prepoznati savremenu realnost. Šta mislimo o tome ili radimo je druga stvar. Nije upitno da postoji.

Pogledajte te slike objektivno. Teško da bi nešto od toga imalo ikakvog smisla nekome iz 1982. ili čak 1992. godine. Ljudi iz tih godina ne bi znali šta vide na tim slikama Nove estetike. Ona je novost i ona je istina.

Dalje, Nova estetika je kulturalno agnostična. Bilo ko sa internet koncekcijom bi trebao da može vidjeti transpiraciju Nove estetike u realnom vremenu. Britanska je u porijeklu (tačnije, dio je i parcela regije Londona koja buja kreativnim ateljeima “kućama tehnologije”). Ipak, postoji svugdje gdje postoji satelitski nadzor, mapiranje, slike sa pametnih telefona, bežični internet i Photoshop.

Nova estetika je razumljiva. Lakše je prepoznati nego, recimo, “nadrealizam” krznom prekrivene šolje za čaj. Vaša mama bi je mogla razumjeti. Zabavna je. Pop. Transgresivna i punk. U dijelovima je slatka.

Također ima dubinu. Ako hoćete pričati o tajanstvenim stvarima tipa interakcijski dizajn, računska estetika, prikriveni nadzor, vojna tehnologija, onda za to ima sasvim dovoljno mjesta u Novoj estetici. Nova estetika sa sobom nosi opak i zapetljan zrak pinčonijanske erudicije.

Savremena je. Vremenska je, a ne vanvremenska. Vanvremenost sa sobom nosi cerebralne, zahtjevne dizajn-fikcije koje pobijaju vrijeme. Vanvremenost je za Zen sivo-eminantne historijsko-futurističke tipove. Nova estetika je neposredna, zrnasta i na osnovu dokaza. Njena srž je katalog vidljivih propusta/smetnji, za ovdje i sada.

Zahtijeva pažnju. Ako hoćete uhvatiti korak sa Novom estetikom onda morate postati svjesni savremenih tehničkih fenomena koji napreduju visokom brzinom. Nova estetika je inherentno pomodna, jer je svirepo zakačena za pomodne, prolazne objekte i servise sa kratkim rokom trajanja. Ne postoji steampunk Nova estetika a ni Nova estetika daleke budućnosti. Nova Estetika nema post, neo ili retro prefiks. Oni ne idu tamo jer to nije ono što žele.

Nova estetika je konstruktivna. Većina ikona Nove estetike nosi podtekst koji nalaže uzbuđenje i pravljenje nečega sličnog. Nova estetika ne izgleda, ne ponaša se, niti se osjeća na postmodernu. Nije dekonstruktivistički analitična prema buržoaskom poretku koji je mrtav već neko vrijeme. Napravljena je od strane i za kreativce.

Generacijska je. Većina ljudi na mreži su premladi da imaju iskustvo učešća u postmodernitetu. Modernistički projekat dvadesetog stoljeća je za njih grčko-rimska antika. Oni hoće da se nešto njihovo desi, da se napravi i bude viđeno na njihovim mrežama. Ako to nešto ima malo ili ništa zajedničkog sa analognim naslijeđem, onda za njih bolje.

Tako. Ove stvari mi se čine uredu. One nisu moje, ali mogu vidjeti da imaju nekog smisla. Obećavaju. Imaju dubinu i širinu. Od značaja su. Imat će trajne posljedice.

Trebat će vremena da Nova estetika postane važna, ako uopšte nešto od nje bude, ali to je sasvim uredu. Tinejdžeri ove decenije već imaju određen karakter, ta krizna osuđena gotička favela vanvremenosti. Nova estetika nije to niti tome pripada. Ona je svježa i drugačija. Ona je avangarda, a obično društvu trebaju godine da ožive avangradu. U 2012. godini uvodni postovi na blogovima; 2022. godine samostalne izložbe i brošure.

Tako nešto možemo očekivati. A sada o nekim više zabrinjavajućim aspektima.

Prvo, Nova estetika je kitnjasta hrpa sastavljena na mreži. Sastavljena je od digitalizovanog mikada počišćenog generacijskim senzibilitetom. Proizvodi “kolektivne inteligencije” rijetko imaju nekog smisla.

Veliki posao je bio pronalazak i upriličenje kolekcije kurioziteta Nove estetike ali gomila oku primamljivih kurioziteta ne čini privlačan pogled na svijet. Pogledajte na sve što se tu nalazi: Vizualizacija informacija. Satelitske slike. Parametarska arhitektura. Kamere za nadzor. Digitalna obrada slika. Kaša video klipova. Artifakti kvarova i smetnji. Vokselizirani 3D pixeli u prostorima. Augmenti. Duhovi na renderima. I, zadnje, nostalgične retro 8-bitne grafike iz 1980-ih.

Ovo su vizualne forme koje su Bridleovi saradnici okačili o njegov vrat. Ima ih mnogo, svi su cool, i većina je poprilično interesantna, neke su smislene ali nisu uhodane, ne čine cjelinu.

Te mačke još uvijek ne pripadaju stadu; te puzle još nisu sastavljene. Čovjek ih može pokušati sastaviti, na neki nejasan ekumenski način, govoreći, “Ovako realnost izgleda u očima naših savremenih drugova, mašina.” Ali to nije ubjedljivo. Shvatam da je to efektivna, poetska formulacija, i to me dira, ali je problematično. Kada napustite dobar osjećaj zajedničkog otkrivanja novih stvari i počnete biti rigorozni i izbirljivi oko onoga što vidite, doživljavate, Nova estetika jednostavno prelijeva čašu.

Trebali smo sad malo kritički cjepidlačiti, zar ne? Zaslijepljujuća kamuflaža[3] nema nikakve veze sa “mašinskom vizijom”. Mašine, same od sebe, ne mogu biti u “zasljepljujućem” stanju uma. Ta kamuflaža se tiče samo ljudskog vida.

Artifakti smetnji i kvarova isto tako nisu “mašinska vizija”. To su kvarovi u mašinskoj obradi i kvarovi mašinskih displeja napravljeni za ljudsku viziju.

Satelitske slike nisu novost već su stare koliko je i svemirsko doba staro. Lokalitet jeste nova stvar ali pogled iz zraka je zastupao Marinetti kao “aero-futurizam” davno nekad 1930ih. Aero-futurizam je brzo propao jer su slike iz vazduha vizualno dosadne. Da nisu dosadne, sada bismo svi buljili sa strahopoštovanjem sa prozora naših velikih dosadnih mlaznjaka ali čak ni ljudi Nove estetike se ne mogu natjerati na takvo što.

“Duhovi sa rendera” nisu baš sablasni. Teško da će isprovocirati bilo koga ko je nekad vidio clip-art da se gotički naježi.

Konačno, retro grafike osamdesetih su sentimentalno paperje odraslih ljudi koji su sazrijevali ispred konzola za igrice 1980ih. Osmo-bitne grafike se mogu lahko rezati u stiroporu. Nije teško početi praviti osmo-bitne skulpture da biste mogli uzrokovati “raskide u digitalnom i fizičkom sučelju”. Ipak, osmo-bitne skulpture su slatki, nostalgični raskid.

Dakle, ovo su neki estetski problemi u kritičkom stilu iako je staromodno na taj način govoriti o arhivi sastavljenoj sa interneta. Dogovaranje da je Tumblr samo prepun cool slika je kao prigovaranje da stabla srušena u tok rijeke nisu uredno sastavljena kao brana.

Ali brana ostvaruje namjeru dok stabla ne. Jer brane imaju namjenu. Oku dopadljive hrpe baš i nemaju neku namjenu. Niko ne piše historiju umjetnosti velikih komiteta.

Problem koji ovdje opisujem je sličan poznatom problemu “umjetnosti u doba mehaničke reprodukcije” Waltera Benjamina. Kao što svi znamo danas, kada su se te mašine pojavile, aura je nestala, nekako.

James Bridle ovo očigledno razumije, ili inače ne bi pisao manifeste o redizajniranju elektronskih knjiga kako bi imale malo više Walter Benjamin aure. Ali Bridle se susreće sa novim ali povezanim problemom, koji je prirodan našem dobu. On salijeće kritičare poput Waltera Benjamina umjesto nesretne umjetnike Waltera Benjamina.

James Bridle je Walter Benjamin kritičar u “vremenu digitalne akumulacije”. Bridle obavlja prerušenu cut-and-paste kampanju nekako liči na tradicionalnu kritiku, ali je ustvari blogging i tumblring. Njegov tumblr Nove estetike podsjeća na obazrivu kritiku kakvu je masovna proizvodnja upriličila rukotvorinama.

No, ovo nije neki osobni neuspjeh Jamesa Bridlea. Mr. Bridle nije izmislio društvene medije na način na koji ni industrijska automatizacija umjetnosti iz ateljea nije krivica Herr Benjamina.

Međutim, ovo je hitan problem Nove estetike, možda i srž problema. Bandwith je dostupan, slike su tu, i roboti i digitalni uređaji imaju više nego dovoljno pogleda unutra. Gdje su ljudi nestali? Gdje je aura, gdje je kredibilinost? Zar roboti i kamere trebaju da imaju našu kredibilnost umjesto samih nas? Ne.

Nećemo jednostavno moći ignorisati ovu prazninu duha tako što bi se “sprijateljili sa mašinama”. Zato što one nisu naši prijatelji. One nikad nisu naši prijatelji, čak i kad su nam tako intimno u džepovima i torbama blizu svakog dana. One vrlo vjerovatno mogu biti naši algoritamski investitori, ali sigurno nisu naši kritičari umjetnosti, jer u tome su toliko loši da su gori nego u vođenju ekonomije.

Da je mašinska vizija naš drug, onda ne bismo trebali Jamesa Bridlea da nam to kaže. Imali bismo Bridlebota, vizualni pretraživač Interneta koji bi mogao generisati koliko god estetike želimo.

To se neće desiti. Zašto? Zato što je nemoguće. Nemoguće je koliko je umjetna inteligencija nemoguća, koja je propali istraživački projekat dvadesetog stolječa, sada reducirana na koncept iz naučne fantastike. Zbog toga “Nova estetika” nema veze sa “robotskom vizijom” preko “digitalnih uređaja”, čak i kada govori da ima, kao retorički gest koji joj dodjeljuje malo aure.

Nova estetika nije hromirani android koji blista naučnofantastičnom aurom robotske vizije. Nova estetika je prije stara, tradicionalna priča o regionalnom, generacijskoj skupini kreativnih ljudi koji vide neke stvari koje drugi, stariji, gluplji ljudi još uvijek ne razumiju. To je tipični avangardni umjetnički pokret koji je izrastao iz umreženog društva. O tome se radi.

Svi bismo trebali da mislimo kako je avangarda nemoguća u postmodernoj, pa tako danas i ne pričamo mnogo o njoj; sam pojam “avangarda” se čini ustajao i čudan u ovom vremenu, veoma staromodna budućnost. Međutim, vrijeme prođe, i takve stvari se svejedno dese, jer se generacije mijenjaju i tehnologije se mijenjaju. Promjene u osoblju i sredstvima proizvodnje će kapitulirati formulacije ostarjele filozofije. Ovakve avangarde se jednostano moraju dešavati i ne postoji nijedan iskren način da se nasamari taj problem tako što bi se smjestio u neke romantizirane robote sa vizijom. Ta ideja robota jednostavno ne pije vodu. Tu se nalazi Uncanny Valley[4].

Svako sa uputstvima može danas napraviti robota. Niko ne pravi Turingove mašine koje provode vrijeme u super interesantnom ateljeu u Londonu i pričaju i ponašaju se kao Alan Turing, samo malo više umjetnički. Ako mi ne vjerujete, probajte sami. Napravite to. Pametnijim, bolje finansiranim ljudima od vas to nije uspjelo u zadnjih 60 godina. To je mamac i zamka.

Dobro, postoje određene inovacije: botovi, infomorfizmi, algoritmi, autonomne Jenki krvoločne letjelice, i slično – ali estetika nije polje gdje će oni sjati. Oni to mogu onoliko koliko dron može snijeti jaja.

James Bridle je mnogo puta rekao kako je “Nova estetika” problematičan izraz, da je “smeće”. Ali smeće je ono što je vidljivo kada se neko pokušava kriti u visokom rastinju umjesto da muški počisti pod. Pravi problem Nove estetika jeste da ona zaista jeste nova estetika. Ona mora postati takva, čak iako ne želi.

“Estetika” je mnogo više od bilo čega što se nalijepi na majicu ove sezone. Estetika je po prirodi metafizička.

Estetika, po definiciji, se bavi istraživanjem kako lijepo percipiraju i vrednuju ljudska čula. Estetika je tako stvar metafizike. Percepcija, ljepota, sud i vrijednost su sve stvari metafizike.

Naša ljudska, estetska reakcija slikovitom izlaganju mašina je naš ljudski problem. Mi smo za to odgovorni. Mi možemo isprogramirati robote i digitalne uređaje da generišu slike i da ih stavljaju nama pred oči. Ali ne možemo tražiti da nam kažu kako da na njih reagujemo.

Stalo mi je da vam dokažem kako ne pravim neki dosadni vitalistički sud o tome kako su naše ljudske reakcije mistične, uzvišene, nematerijalne, bezvremenske ili apsolutne u svojoj istini. Ja samo govorim, činjenično, da naše mašine ne posjeduju takve reakcije. Oslanjati se na njih zato je varljivo.

Kriti estetske probleme iza bajke o mašinama je kao kriti političke probleme Interneta govoreći kako je on noosfera. To se može tako uraditi. Definitivno je kul reći: Teilhard de Chardin je rekao ovo, Perry Barlow je rekao ono. Teolog, pjesnik i kompozitor, kul ljudi, volim ih takve, mnogo ih je takvih. Kritički govoreći, sve je to smeće. Nova estetika je sva gnjecava u svom sosu noosfere. Ne može postići ono što mora postići ako se ne isčupa iz tog starog smeća. Preko smeća, okolo, kroz smeće, šta god je potrebno.

Nova estetika je istinski estetski pokret sa slabom metafizikom. Oblijepljena vještačkim liricizmom.

Zakovaću taj ekser još i dublje, za svaki slučaj ako još uvijek ne shvatate. Jer ovo je problematika starije generacije i raskida sa “mislećim mašinama”. Kada su se kompjuteri probili u analognu realnost, došli su sa nizom poetskih metafora. Kibernetički uređaji su bili  puno više od samo mašina i motora, pa su tako antropomorfizirani i predstavljeni kao “misao”, “memorija”, a danas i kao “vid” i “sluh”. Ovo su mentalni lanci stare estetike, ovo su željezne šipke ugnjetavanja kojeg ne vidimo.

Moderni kreativci koji hoće iskreno da rade će se morati isključiti iz mita fantoma stare generacije i majstorski shvatiti stvarnu prirodu svojih kreativnih alata i platformi. Inače će im faliti shvatanje i zapovjedništvo nad onim što prave i kreiraju i ostat će reducirani na freak-show poziciju većine umjetnosti dvadesetog stoljeća baziranoj na tehnologiji.

Kompjuteri ne prave i ne mogu praviti ispravne estetske sudove. Robotima fali kognicija. Fali im percepcija. Fali im inteligencija. Fali im etika. Jednostavno je ne posjeduju. Nabaciti još softvera i interaktivnosti kako bi se činili življim ne pomaže.

Oni nisu za to krivi. Oni nisu moralna bića i ne posjeduju mogućnost da pogriješe. Naš je problem što se pretvaramo da je drugačije, što se obmanjujemo, jer projeciramo naše kvalitete fenomenima koje smo izgradili, koji su nam interesantni, ali nisu nam nimalo slični. Ne može im dodijeliti naše kvalitete, ma koliko pokušavali.

Pretvarati se da je drugačije je kao imati Super Marija kao kuma na vjenčanju. Nebitno koliko vremena proveli sa dobrim starim Super Marijom, on će vas iznevjeriti u toj ulozi. Morate dopustiti Super Mariju da bude super u aspektima u kojima je Mario više-manje super. Takvih je mnogo. I sve ih je više. To su aspekti koji zaslužuju pažnju, a mit o umjetnoj inteligenciji se mora odbaciti.

Nova estetika oživljuje Turingov test u novom Super Mario ruhu robotske vizije, ali joj taj pažnji neodoljivi metafizički zahvat neće proći. Zato se osjeti na smeće i zato stvari koje skuplja izgledaju kao otpadni namještaj, umjesto koherentnog kreativnog programa s ciljem promjene načina na koji ljudi percipiraju stvarnost.

Novoj estetici ne može proći ni prividno minorna greška u tvrdnji da su oni “metaforički” isti – da “duh na renderu”, na primjer, je metaforički, stvar bivanja emotivnim kreativcem među hordama u Istočnom Londonu koji odjednom primjećuje koliko kamera policija posjeduje. Ne. Britanska policija ima tone kamera za nadzor, hrpe. Naprednije kamere svakim danom. Ta policijska mreža neće odjednom postati umjetnički znalac. Estetika kamera za nadzor nije objektivna. Jer estetika nije objektivna.

Znači Nova estetika je samo dizajn-fikcija, pretpostavljena pozicija kreativca. Metaforički se pretvarajući da su nam mašine prijatelji, vidimo što oni “vide” i mislimo što oni “misle”… I dobijemo rezultat tim naporom. Postignemo kreativne rezultate koje inače ne bi, bez tog robotskog prerušavanja.

Ne odbacujem ovaj pristup. Može funkcionisati, koliko toliko. Mark Pauline, jedan od, je postizao ogromne efekte namršteno zureći u svoje robote za performans, i pokušavajući “raditi ono što oni stvarno žele raditi”. Roboti nisu htjeli raditi ono što je Mark mračno zamislio, ali Mark Pauline je bio, i jeste, snažan i utjecajan umjetnik.

Ali to je samo taktika – obmana, podvala. Ja pišem fikciju, tako nemam inherentan problem sa pretvaranjem, ali neiskrena estetika nije dobra za vas. Ova iskrenost je sva razlika između prelijepog portreta vaše žene i prelijepog portreta vaše žene preuređenog kao reklama za deodorans. Isti pikseli na ekranu, pa zašto onda nisu isto lijepi?

Da se estetika može hakirati kao kod, onda bi prelijepa ruža u kljunu prelijepog flaminga pod prelijepim zalaskom sunca bila tri puta lijepa. Nije. Neće nikad biti. Tako svijet ne funkcioniše.

Iskrena Nova estetika je odlučan, opsežan trud da se iskreno pristupi vizualnom sadržaju koji mašine generišu – ne kao freak-show, metafora ili stimulant za imaginaciju – već čisto “onako kako jeste”. Prava stvar, oguljena do istruganog metalnog čipa, ako je već potrebno.

Umjetnici su koristili mehanička sredstva za percepciju već dugo vremena. Čovjek se više ne mora izvinjavati zbog toga onako kako se Baudelaire izvinjavao dagerotipskim kamerama. Ta bitka se završila. Svi su dobili hardver. Ljudi koji ne znaju čitati imaju hardver. Sve što nam je važno ima hardver.

Ne mora se pasti u neki mistični opskurantizam kako bi se razumjelo da je CERN zanimljiv. CERN je izumio World Wide Web. Savremeni umjetnici ne moraju izmisliti metafore da bi se ulogovali na CERN web stranicu. CERN je to sve napravio, mi to sada živimo.

Možete imati sav vizualni sadržaj CERN-a u količini koju želite, ali pitanje je: šta to znači, kakav je osjećaj, šta radite s tim, kako možete kreirati? Je li lijepo, ružno, vrijedno, bezvrijedno, da li je dobro ili loše, kako nas mijenja?

Lahko se spustiti u podzemni ciklotron i praviti Instagram fotografije kurioziteta CERN-a. Vidio sam ih, čudni su i meni, ali nisu čudni ljudima koji su ih napravili. Estetika koja je bazirana na neobičnosti ne posjeduje ambiciju kao estetika. Neobičnost je čisto relativna. Neobičnost nikad nije objektivna.

Prava Nova estetika u CERN-u bi tražila pomoć baš tu u CERN-u, u prilaženju jednom od najvećih problema estetike u historiji estetike. A to je: zašto je neka (ali ne sva) matematika “lijepa”?

“Ljepota” matematike je činjenica kreativnog života. Ljepota softverskog koda je također činjenica kreativnog života. Matematičari i koderi znaju da su te ljepote prave, prave kao nakovanj. A opet je to zaista dubok i opak estetski problem. Moderni estetski pokret koji bi mogao razriješiti to pitanje bi mnogo postigao. Umjesto pukog skupljanja čudnih školjki sa ogromne Newton obale, oni bi mogli reći da su proveli ogroman projekat poboljšanja kvalitete zemlje.

Intelektualno iskrena Nova estetika bi imala šire horizonte od traženja slika smetnji. Pokazivala bi prijateljski odnos prema neumjetničkim kreativcima i njihovom radu. Bila bi pristojnija prema ljudima koji nisu umjetnici, spokojno bi se osjećala oko njih, pomagala bi, bila bi inkluzivna, spremna na kooperaciju. Nije dovoljno samo uspostaviti još koristoljubiviji odnos prema neživim proizvodima njihovog inžinjeringa.

Vidim tračke dnevne svjetlosti u generalnoj situaciji u kulturi. Bio sam sretan zbog panela Nove estetike, jer je pokazao neke stvari koje nisam vidio prije. Bilo je uzbudljivo jer se dotaklo nečega novog, pravog i istinitog.

Umjetnosti i nauke su, očigledno, skoro isto zbunjene oko hardvera. Antički kulturni-prorez C. P. Snowa nema više smisla pet decenija poslije – ne kada nauke i likovne umjetnosti bivaju premlaćivane na isti način od strane neznalica. Ti bijedni učenjaci, napuštaju pohod mašinama opsjednute ekonomije… Dođite kući, umjetnici i naučnici! Sve je oprošteno!

Hardware mijenja svijet temeljnije nego bilo šta što smo mi svjesno sebi učinili. Trebamo se paziti očiglednih stvari, i navići se. Trebamo se među sobom sprijateljiti, pod tom realnosti. Trebamo vidjeti šta ona znači.

Ljudi su pokušali takve stvari prije. Nadrealisti su nekad valorizirali “imaginaciju nesvijesti”. Ali, kao što su situacionisti pokazali, generaciju poslije: imaginacija nesvijesti je osiromašena.

Valorizirati mašinski generisane slike je kao valoriziranje nesvijesnog uma. Kao nadrealističko slikovito izlaganje, ono je kul, provokativno, sugestivno, s one strane svijeta ali isto tako osiromašeno.

To je veliki problem, onako kako ga ja vidim: Nova estetika želi hakovati modernu estetiku, umjesto da misli i radi dovoljno naporno da je stvarno stvori. Tako stoji situacija, barem za sada. Nema razloga da se Nova estetika zaustavi tu gdje je sada, nakon tako obećavajućeg početka. Ja čak mislim da će ispasti na dobro. Neko negdje hoće, kako god.

To je moja teza; zato mislim da je ovo važno. Kada sam napustio sobu gdje se održao panel “Nove estetike” na SXSW-u, ovo me se najviše dotaklo. Izašao sam uvjeren da smo se dotakli nečega jako važnog. Dotakli, ali još uvijek ne dokučili.

Predlažem da se uhvatimo posla.

Preveo Ernad Halilović