Pretovarena stotinama lektirskih stranica, godinama, stranicama viđenim kroz zamagljene profesorske naočari, građaninova pažnja za književnost, kada je on već sopstvenik lične karte, kada je on postao čovjekom, biva ogrbavila ili je višestruko slomljene kičme. Ta njegova pažnja, književna svijest njegova i znatiželja, ukoliko nije krepala na maturskom ispitu iz književnosti, već je poslije srednje škole samrtnica, žutih podlaktica i crnog pogleda, boje smrti. Ona, ta mlada pažnja, starica je koja boluje od kancera, ona je žena neizlječivo oboljela od smrti. I onda ona umire, onda ona odlazi u potragu za mjesečevom sjenkom, onkraj oblaka ili u kanalizaciju među ostala govna, kako vam volja. To najčešće. Postoje, međutim, oni koji poneku tu pažnju, čitave grupe tih predsmrtnica, oživljavaju, draže elektrošokom i drže na aparatima, ne daju im da umiru, iako su već mrtve. I tako sve dok opet ne preminu, i dok ih opet ne ožive strujom. Ad absurdum? Pitati koliko je vrijedan taj trud, da se s njom, pažnjom, tako radi i ima li to bilo kakvog smisla je nimalo nenaivno, jer je jasno da su konzilijumu potrebni živi pacijenti, jasno da bi sanatorijum, u koji dolaze takvi bolesnici – još koji minut pa mrtvi – vrlo brzo izgubio smisao da tako ne postupa, da ih naprečac pušta da umru. Književnoteorijski sanatorijum u okvirima građanske ekonomije. Plemenito spojeno s korisnim, dakako.

Ti književnoteorijski santorijumi su ipak nemoćni da sačuvaju u životu pažnju za književnost u mjeri u kojoj bi htjeli, u kojoj bi voljeli, te je pažnja mnogog građanina već odavno mrtva za književnost. Najčešći je građanin shvatio zakone života, spoznao je stvari koje imaju vrijednost za njega, tj. za građansko društvo, tj. za njega, i samo tankoćutni bezjaci, da ih imenujem tako, blago, koji imaju smisla za život nimalo, kao da ih je smislio patetično raspoložen osrednji pjesnik, mogu protestvovati protiv građaninove lucidnosti, pragmatične. U ime nekakvih nebesnih ideala, mogu oni vikati Velike Riječi koje nemaju veze sa životom i stvarima, protestvovati protiv stvarnosti u ime Stvarnosti koja postoji u Umjetnosti, tj. paučine koja ne postoji na zidovima koji ne postoje aditona koji ne postoji. Ovo opovrgavanje misli antigrađanskih idealista zasnovanih na nepostojećim stvarima obremenjeno nije bilo kakvom ironijom, već želim reći da su te velikoriječi, taj moral bubuljičavog gimnazijalca, ideja koju mu je ispripovijedao njegov patetični i još koliko nepametni profesor književnosti, samo Himalaja vazduha koja stane u dječiju šaku, jer ne stane. Tako shvaćena, patetičnoduhovnički, kao religija, nametljiva neupitanost i kao Ljepota, kao Moral, književnost možda i može imati nekakve ozbiljnosti, ali vjerovatno samo za neku divlju kozu na Hindukušu kad, sita, ona filozofski gleda, začuđeno, u nedogled i razmišlja o Ozbiljnosti. Hoću reći takav, gimnazijskoprofesorski, smisao književnosti nije nimalo smislen, već je smiješan i možda bi malo ti književnocrkveni oci i njihova djeca uozbiljili taj svoj pogled na svijet kad bi postupili kao Origen koji je, riječima prezrevši tijelo, izvršio samokastraciju. Dakle, ozbiljno kad bi shvatili svoje velike riječi. Ali to je samo Origen: budala. To su samo Kirilov i Kraft, idioti. Nisam ironičan.

Mnogo je inspirativnije posmatrati građanina u kojemu je umrla pažnja za književnost i šta on misli o književnosti. ”O kojoj književnosti šta mislim? Miljenko Jergović, je li? Pa, on je dobro iskor…” – ”O, ne, pitao sam o književnosti, ne o prozi Jergovića.” – ”Aha, pa na koga onda mislite? Na Bodlera i Remboa?” – ”Recimo.” – ”Dobro, jasno, Vi i poezija. Dobro, čitao sam i to. Nekad. Pijani brod. Apsolutno! Oni su umirali mladi, mladiću? Ne? Slabo se sad sjećam… Ali dobro. Reći ću Vam jednako. I oni su očigledno imali dara, kao i Miljenko. Jasno! Samo su trebali… Treba biti malo mudriji s promocijom tog svog djela. Eto, na primjer, oni su… – Đaci ih uče u čitankama, mladiću, to je poučno. Jasno! – U čitankama sam i ja… To znači da su oni poznati. Dobro, je li. Možda oni nisu mogli odmah… Ne može istog dana. Savršeno, jasno. Ali treba čekati! Ako su poučni đacima, mogli su se progurati, kasnije. I danas ih štampaju uveliko. Galimar, je li? Ima i kod nas. Znači potražnja. Lektira! – Može se i tako zarađivati. Ima hiljade tih osmih a-be-ce razreda. Samo treba karaktera, nije dovoljna samo ideja. Treba imati oko! Pogledajte Jergovića, ja ne znam što Vi govorite tako, ima i kod njega pouka o životu, ali on je karakter. Vidim, čitam neki dan, dobio je 30 hiljada od stranaca, je li? On, mladiću, vozi auto kakvog nema ni novinar, ni g. Sanader. Nije ni ta književnost navina.” Književnost, dakle, može imati smisla i danas. Samo kad hoće. Njezin današnji smisao je otkrio i na primjeru pokazao Miljenko Jergović. Njezin smisao je, danas, takoreći u jeepu. S dvije bregaste poluosovine, lamelom koja se ne troši, s neuništivim stublinama u bloku motora i najnovijim oscilirajućim ramenima. Smisao književnosti je u gvožđu zamajca u alnaseru. Dichtung izgleda svoje nadahnuće, danas, crpi iz dihtunga na boš-pumpi.

Misliti o književnosti, danas, i pisati o njoj, ovdje, znači prije svega razmatrati je u kontekstu građanskih pojmova, jer ti pojmovi, različito od nekih drugih, oni su sveprisutni, oni su naš idejni vazduh, oni su naše idejno nesvjesno. I zato pitati o smislu književnosti danas, znači prvo upitati o smislu smisla u tom našem idejnom vazduhu, pokušati osvijestiti tu nesvijest na temelju koje je mišljeno o njoj.

Građansko društvo je skup roba. To je rečenica napisana davno, ali još uvijek vrijedi, još kako i koliko, više nego hiljaduosamsto plus neke. Danas nije samo društvo skup roba, već je cijeli kosmos, ako ne skup roba, onda skup sirovina, potencijalnih roba. To je ta građanska metafizika, dotle je ona došla danas: stvarnost je roba, ili sirovina. To je metafizika i kao i svaka druga ona je nasilnička. Ona je, međutim, dominanta i zato je danas više nasilna od drugih metafizika. Ona prezirom negira sve ono što nije roba, što nije sirovina, što nije uklopljeno u odnos: proizvonja robe – prodaja robe – kupovina. Njezin prezir, dakle, nije nimalo zatvoren u sebe, bezopasan, verbalni. Za tu metafiziku sve u kosmosu ima smisla, ili ako trenutačno nema, onda ga sigurno može imati; imati smisla za proizvodnju i prodaju. Sve što nema smisla koji ima roba, ono i nema nikakvog smisla. ”Progovori kakve veze imaš s robama, da te vidim.” – ”Imam veze s robama, dakle, postojim.” – ”Vjerujem da nema drugog boga osim robe.” Itd. Itsl. Roba je supstancija. Roba je apsolutni duh. Roba je ideja na kojoj počiva stvarnost. Vatra, voda, zemlja i eter. Vrelo smisla. Roba je jedini bog u ovom kosmosu. Onda treba zamisliti jednog Zahara Pavloviča koji djelja neke stvari – nemoguće im je dati ime iz razloga koji slijedi – koje nisu nikakva roba, nikome ne koriste. Apage satanas! Zahar, tj. budaletina. Jer triješće je apsolut korisnosti ukoliko se postavi spram tih Zaharovih rukotvorenija. Neću reći da građanin nema u svojoj mašti jednu takvu predstavu, jednog takvog Zahara, ali on je analogan predstavi koju musliman ima o Iblisu, nešto mutno, nešto što ugoni strah u nokte, nešto što se pobunilo protiv protiv principa svega, protiv boga, tj. protiv 6 milijadi njegovih vjernika. Biti danas Zaharom znači biti bogohuliteljom pred Inočentijem Trećim, a ne biti germanskim carem. Ali opet ni Zahar ne može, i da hoće, biti besmislen, sasvim, jer ne odlučuje on. On ima smisla, kao takav, kao maštarija – kao realitet će biti vrlo lako i još brže negiran – kao đavo koji će, katkada, i to je njegov smisao unutar građanskog morala, biti impuls, strašan za građanina da bude još korisniji. I on će, opet, na kraju biti koristan za proizvodnju. ”Evo, djeco božija, pogledajte, kako ne treba.” – ”Nemoguće je, djeco, nadmudriti boga.” – Zahar Pavlovič koji dijelja ništa za nikoga, djelja za građansko društvo i njegovo neprestano rađanje samoga sebe. Ipak. U neku ruku.

Tako je danas naš, nas građana, najveći mirnodopski strah onaj da imalo ličimo na Zahara Pavloviča. Da nas neko vidi takvima. Taj strah običnih građana je apsolutni strah. Ali građanski pjesnici osjećaju još veći strah od tog apsolutnog straha, pred mogućnošću da liče na Zahara Pavloviča, jer su oni imaju još uvijek nečeg đavolskog u imenu, pa se moraju neprestano pravdati i dokazivati svoju pokornost pred bogom. Pjesnici 21. stoljeća su Jevreji Srednjeg vijeka. Oni su, neki, čak rođeni pokršteni, i mada imaju i nova, svoja građanska imena (novinari, asistenti na fakultetima, kreativci u reklamnim agencijama itsl.), njihov je zadatak da pokrste čitavu jevrejsku religiju, njihov je zadatak da samu poeziju prilagode građanskim pojmovima, da natjeraju tog đavla besmisla da se pokunji pred bogom smisla. Hermetična je, na primjer, poezija današnji Juda.

Oni nisu iznevjerili taj kategorički imperativ, oni su pomogli tom bogu, robi – nakon što se pojavio taj Zahar Pavlovič u historiji književnosti – da se ponovo samosjeti kao svemoguća, i u oblasti ideja da je vladar. Građanski su pjesnici, skupa sa svim ostalim književnicima i književnim teoretičarima, desetinama godina kao revna inkvizicija progonili tog đavola autonomije književnosti, esteticizma, umjetnosti radi umjetnosti… Biće zanimljivo kad budući književni historičar bude pregledavao književne teorije koje su pisali kod nas u proteklih deset-petnaest godina; naći će, mislim, najraznolikijih koještarija čiji će jedini mogući zajednički imenitelj biti negacija autonomije književnosti. Naći će taj historičar književnosti kako se, poslije iskustva Dvadesetog vijeka, poslije Aušvica i Hirošime, Srebrenice i Kolime, hiljada drugih zločina, desetina genocida i hiljada masakra, književnost našla pred etičkom odgovornošću, pred dilemom: ili da prestane postojati, ili da postoji svjedočeći o toj, crnoj, stvarnost i buneći se protiv nje. Tako je, piše u književnim teorijama, književnost iz dvorca od slonove kosti spustila sebe u stvarnost koju gaze podivljali nacionalistički slonovi, u rat i mir, u mirnodopski rat ideologija, i tu je onda ona mogla biti ili na strani zločina ili u protivstavu. Tako je, vremenom, proglašena smrt transcedentnih estetičkih pojmova – also sprach gg. prof. Anwar Ka und Dawor Be, na primjer – i jedino mjerilo vrednovanja književnosti postala je njezina etička funkcionalnost, njezino zauzimanje strane. Na primjer, naša književnost, tj. savremena, naša književna teorija, naša poezija i proza savremena, one su odabrale rat kao ključnu tačku. Postoje, objasniće vam profesori, naši, savremeni, pisci koji su huškali na rat i pisci koji su govorili protiv rata. To je glavno. Postoje nacionalistički pisci, ideolozi, i postoji oni koji pišu protiv nacionalističkih ideologija. To je ključno mjesto. Postoje oni koji su protiv novog rata i ono koji bi se ćerali još. Pisati danas dobro znači pisati contra ili pro nacionalističke ideologije, isijati književnost kroz liberalno rešeto. Je li, doista? – Sva složenost metodologije naših savremenih kritičara tako bi se mogla, na koncu, sažeti u formulu: $ + # = 0 književnosti.

Književna teorija koja insitira na navedenom maniheizmu pretpostavlja, očevidno, da je velika mogućnost novog rata i u tom smislu, ona nalazi svoje opravdanje u okupljanju svih antinacionalističkih snaga u borbi protiv epskih naših nacionalističkih ideologija, tj. ona nalazi opravdanje svojeg postojanja u sprječavanju novoga rata. To je možda paranoično, možda i nije. Ja ne znam da li će biti rata. Ali znam da bi naivno bilo vjerovati da će ga spriječiti bilo kakvo pisanje o književnosti. Pisanje bilo kakve književnosti. To je precjenjivanje medija književnosti i književne kritike u ovom kontekstu, današnjem. Toga su, izgleda, postali svjesni i antinacionalisti, pa su se oni posljednjih godina posvetili jednom skretanju: oni više toliko i ne pišu književnu kritiku kao takvu, već uvijek u kontekstu obrazovanja. Književnost je, reći će vam današnji kritičar, važna jer zauzima važno mjesto u procesu obrazovanja, kao medij ideologizranja đaka. To je već mišljenje njezine funkcije s obzirom na mirno doba. Književnost je, dakle, veoma važan društveni jezik. IDA. Ona ima smisla za ovo društvo, jer proizvodi svijesti ljudi. Ideološki državni aparat. I tako to.

Time, međutim, dolazi do miješanja pojmova.

Ono o čemu govore ti književni teoretičari više i nije književnost, već čitanka za osmi razred osnovne škole. To što piše taj književni kritičar više i nije književna kritika koliko kulturologija, analiza sistema obrazovanja. On piše za đake i pravi grešku pretpostavljajući da se poezija piše da bi je đaci čitali. – ”Džojs je pisao djevojčicama iz 8. C, tj. studentima Odsjeka za književnosti naroda BiH, tj. studentima anglistike, tj. dječacima iz 8. C. ” Upitnik, uskličnik. – Taj književni teoretičar & književni kritičar tako pretpostavlja, pa onda i sam promoviše samo onu poeziju koja će đacima biti razumljiva i koja će im prenijeti stanovite moralne ideje. – ”Ne vjeruj u Boga, on je babaroga!” To jest: ”Vjeruj u Boga! On nije babaroga.” – On, dakle, promoviše jedan koncept didaktičke književnosti. On promoviše samo dječiju književnost. Onu koja ”podučava pravima vrijednostima”. On, na kraju, pokušava održati koherentnost svojeg pojma književnosti time što će i od knjiga koje tek trebaju nastati tražiti da budu takve, razumljive, poučne. ”Trebaju biti korisne. Moraju moći ući u čitanke.” Objedinjava se, dakle, pojam književnosti za djecu i pojam književnosti za odrasle i to je onda smiješno: zgurati dva metra Majakovskog u bešiku! Tomas Man plješće rukama i pjeva: ”En-ten-tini sava-raka-tini…” Upitnik, uskličnik. – To rade i nacionalistički ”estetičar” i onaj koji se postavlja kao njegovo protivrječje. 10 božijih zapovijedi versus Deklaracija o ljudskim pravima. Možda Ibrišimović nije pisao svog Vječnika planirajući ga kao đačku lektiru, ali on je na kraju napisao književnost za djecu i omladinu, muslimanski katehizis, ”literarno” ilustrirani ilmihal. Veličković je napisao svoju Vremensku petlju planirajući ju kao lektiru, kao književnost za djecu, pa je pogriješio čitalac koji nije dijete i koji je taj roman pročitao ne vidjevši da je to samo jedan idejni bedeker, vodič za studente.. Pogriješili su i njegovi recenzenti misleći o tom romanu kao o književnosti koja nije za djecu i omladinu. Bilo je djetinjasto tako misliti. Mislim da tako Veličković ne misli. Tako još misle samo naši najcjenjeniji književni kritičari, koji su još uvijek ”u duši” djeca pa vole i hvale Jergovićevog ”Andrića za početnike” u 176 tomova. Oni će na kraju htjeti da im se, za njihovu dušu, pišu još samo slikovnice. – Nije više bitno pišu li naši pisci tu didaktiku svjesno ili nesvjesno, već je važno to što se ta ”obrazovna estetika” nametnula kao dominanta, kao mejnstrim naše književnosti. To se traži, to se hvali. To je korisno za ovo društvo. ”Radujte se, draga djeco! Dolazi nam nova školska godina. Olovka i pernica u liku vašeg omiljenog teletabisa po akcijskoj cijeni od samo 2,22 KM + najnoviji roman Muharema Bazdulja, gratis!” *** Radujte se, djeco & književni kritičari, dolazi nam nova književna godina. ***

To što je ovakva jedna estetika, ovakva jedna smrt estetike, zavladala nije produkt samo misaone lijenosti ljudi kojima je ovo društvo omogućilo da formiraju kanone književnosti, i da promovišu osnovne pojmove o njoj, a još više to nije produkt zle namjere naših književnih kritičara i onih koji pišu književnost, već se tu radi, izgleda, o jednoj neminovnosti koju sa sobom nosi povijesni, ideološki i tehnološki razvoj ovoga svijeta. Ono što je dominanta naše književnosti jeste vagon kojega vuče lokomotiva tehnološkog razvoja, kojeg vode tračnice rađene po nacrtu društva roba, i unutar kojeg se tuku dva konduktera, nacionalistički i liberalni, od kojih nijedan ne može odlučivati kuda će taj voz otići, ali želi makar tokom puta biti glavni u tom vagonu. Tu se ništa ne može promijeniti, može se samo misliti o svemu tome. Može se razmišljati o tome kako je vrlo moguće da taj voz iskoči iz tračnica, zbog luđačke jurnjave lokomotive ili zbog luđačke konstrukcije tračnica, ili zbog toga što je neka muha, slučajna prolaznica, uletjela mašinovođi u usta, skrenuvši mu pažnju, ili zbog nekog vjetra, zlobnog, doletjelog od nekud, slučajno. Jedan putnik može razmišljati o tome, ali i ne mora. On može odlučiti da ne zauzme stranu u tom ideološkom ratu konduktera, ali onda će platiti dvostruko. On, dakle, može sjediti tako, bez moći da riješi bilo šta i ćutati. On može reći šta misli o svemu tome, tim policajcima, ali time neće riješiti ništa, to su samo riječi. On također može riješiti sve, jer nije samo verbalna pojavnost. On, dakle, može uteći od te bjesomučne jurnjave gvožđa i riječi, on može iskočiti kroz prozor. Kao Krevel, riješiti sve. Ne treba biti patetičan koji nije spreman na samoubistvo. Treba shvatiti pisce u tome vagonu, motivaciju njihovih odluka.

Pisci i književni kritičari su u jednom takvom vagonu putnici bez karte. Oni su morali zauzeti strani u toj svađi dviju kondukterskih ideologija da bi imali makar kakvu kartu za nastavak puta. Građanin koji nije pisac, uklopljen na neposredan način u proizvodnju, on ima novaca da plati tu kartu u tom vagonu društva, u tom vagonu života, dok pisac koji nije smisao svojih riječi uklopio u totalitet neke od društvenih ideologija, može biti shvaćen samo kao onaj koji proizvodi verbalni besmisao. On bi, pisac, ne zauzevši stranu bio besmislena pojava koja krade taj vazduh i zauzima tuđu fotelju u vozu. Štetočina; žohar. On bi, ako nije angažiran u sukobu društvenih ideologija, bio u opasnosti da bude desocijaliziran, tj. degažiran iz voza društva, tj. voza života. On mora imati smisla ili nema pravo da postoji. To je ta metafizika građanskog društva kojoj pjesnik može prkositi verbalno, ali će svojim tijelom platiti. Ne treba biti patetičan, u ime Književnosti, onaj koji nije spreman iscrpiti svoje tijelo.

Didaktika naših pisaca, nacionalna i ona koja je njezin negativ, one su funkcionalne za ideologije iza kojih stoje povijesne sile, društvene, materijalni interesi, i ona je je kao takva smislena i ima pravo da postoji. Ona je u stanovitom smislu reklama. Njezina korisnost za jednu od vodećih društvenih ideologija znači njezinu korisnost za neku od vodećih društvenih skupina. Ona posredno zagovara interese onih koji vode proizvodnju. Ona postaje njihovom reklamom. Kao takva, kao didaktika, emiter vrijednosti, promotor određene ideologije, ona ima smisla i ona je korisna. I oni koji drže u svojim rukama resurse za to će dati novac. (”Pisac je, dakle, Miškin koji će objasniti djeci, tj. ljudima, da trebaju biti dobri i da prestanu se bacati blatom na ubogu Mari. I djeca će ga, znači, poslušati. Dobro. On ima smisla.”) Pisac koji je koristan nacionalističkim partijama, koji će – u čitankama, u svojim knjigama, u svojim člancima, intervjuima, na televiziji, u novinama – promovisati ideologiju na osnovu koje će ta vlast sebe izborno reproducirati, na osnovu čega će reproducirati svoju moć, ekonomsko-političku, takav pisac ima smisla i ona zaslužuje plaću. Slično tako i pisac koji će raditi protiv tih ideologija ”zatvorenog društva”. Pisac može vjerovati kako mu međunarodni fond daje novac da bi pisao (u ime UN-ove deklaracije o pravima čovjeka ili u ime multikulturalističke tolerancije, u ime Fridriha Engelsa ili u ime LGBTIQ zajednice, u ime Karla Popera ili u ime Žaka Deride) protiv nacionalističkog totalitarizma, ”zato što je to, vidite, plemenito i zato što taj fond, vidite, vode jako plemeniti ljudi koji, vidite, su za teite još koliko plemenite, nimalo plemićke, vrijednosti”, i dobro je za njegovu funkcionalnost da tako vjeruje. Ako vjeruje. To je vjera slična religioznom zanosu. Slična vjeri srednjovjekovnog crkvenog oca koji stvarno vjeruje kako papa Nevini vjeruje u Hrista i kako vojska, na primjer, mletačkog dužda, uistinu ide u Svetu zemlju da bi oslobodila kršćanska svetilišta. To je homerska vjera da se na Troju ide zbog oslobođenja ukradene Menelajeve žene. To je vjera Odiseja, dovitljivca, koji tuče skiptrom Tersita kad ovaj govori da je Helena zapravo trojansko zlato. Da se ide pljačkati. S tom vjerom se, dakle, slaže ne samo najveći mudrac među ljudima, već i kraljevi i bogovi. S tom vjerom se slažu i pisci, i onda oni učestvuju u ideološko-kondukterskoj svađi, i zato imaju pravo na svoju kartu. To je ta vagonska književnost koja ima smisla.

Književnost, dakle, u građanskom društvu može postojati, ali ako je obremenjena smislom. Tu, međutim, postoji novi problem, problem koji nameću zakoni logičkog mišljenja proisteklog iz onoga što nam (ne vjera, već) čula naša šapuću o stvarnosti. Književnost koja je obremenjena navedenim smislom, književnost koja se angažirala, koja se upustila u borbu društvenih jezika, koja je u tome našla svoju funkcionalnost i svoje opravdanje pred zahtjevima građanske metafizike, neminovno se morala prilagoditi zakonima koje ta metafizika propisuje pred jezikom. Tako je ta nacionalističko-antinacionalistička književnost, postavši didaktikom, pristavši da potpadne pod totalitet ideologija, odlučivši da širi ”određene vrijednosti i ideje, a ne da bude jezičkom igrom”, neminovno, po nužnosti zakona o jedinstvu sadržine i forme, počela govoriti jednim jezikom koji se, utiscima što ih ostavlja na njegove usvajatelje, ne razlikuje od drugih jezika u kojima se te ideologije očituju: svojom željom da propagira ”određene vrijednosti, umjesto da bude nemoralni l'art pour l'art”, poistovijetivši se svojim sadržajima sa sadržajima novinskih članaka, naučnih analiza i sl, književnost se poistovijetila sa onim što joj je drugo i svojim formama. Tim je ujednačavanjem, ona zapravo ukinula svoje postojanje, logički uvjet svog postojanja: da se razlikuje, svojim sadržajima, tj. svojim formama, od onoga što su ostala očitovanja jezika. Utisci koje ostavlja jedna savremena angažirana pjesma su sitni, kratki, njihov autor je, novinarski, bojažljiv pred mogućnošću da ”davi” čitaoca verbalnom omčom koja cilja na složenije utiske. I upravo zato, te pjesme i nisu pjesme. Ti romani i nisu romani. Ta vizija svijeta nije književna, već novinarska. Tako je Miljenko Jergović, tj. Muharem Bazdulj, tj. Mile Stojić, tj. Miljenko Jergović, štampao svoje novinske članke kao zbirku eseja! Miljenko će Jergović i Semezdin će Mehmedinović štampati svoju imejl prepisku kao književnost! Bazdulj piše roman u kojem ilustrira onu dosadnu ideju kolumnističkih multikulturalista o tome ”kako ljubav ne poznaje nacionalne granice”! ne uspijevši nijednog svog junaka individualizirati, već ih samo daje kao ilustracije građanskih pojmova! i onda Davor Beganović piše kako je taj roman zapravo odličan primjer odlične primjene odličnih tehnika postmoderne, tj. odlične, naracije! a kako su moje ”studentske analize” istog ”nesuvisle i dozlaboga trapave”! Ocjena je pet, jasno. Fadila Nura Haver nastoji u svojim djelima ilustrirati, prevesti na narodni jezik, u parabolične anegdote, ono što su u teoretičari pisali o patrocentričnosti naše kulture u Sarajevskim sveskama i Novom Izrazu. Faruk Šehić je objavljivao dijelove svog romana Knjiga o Uni kao kolumne u Danima! a da ujedno nije pojašnjavao, da nije morao objašnjavati, da su to dijelovi romana, a ne kolumne. Enver Kazaz piše kako je pjevač Damir Avdić Graha Diplomatz (gitarist intelektualni) naš najbolji savremeni pjesnik! a Muharem Bazdulj (oponirajući Kazazu) kako je to, ipak, reper Edo Maajka! tj. naš najveći savremenik pjesnik! Ferida Duraković piše kako je Dino Šaran (još jedan gitarist i pjevač) odličan pjesnik! Još samo da profesor Beganović & profesor Kazaz objasne kako teletabisi ”decentriraju modernističku reakcionarnu estetsku utopiju i prenose liberalne vrijednosti” pa su, je li, i oni književnost; ostat će samo skok njihovog čitaoca kroz prozor četranestog sprata kao jedina SUVISLA reakcija.

Književna teorija koja je razdvojila formu od sadržaja, prezrevši formu i apsolutiziravši sadržaj, a sve u pokušaju da se književnost izdaje kao ”ozbiljan društveni jezik” koji će imati utjecaj na ”kreiranje javnog mnijenja” kao i televizija i novine, zapravo je izmiješala pojmove, i sada više ne bi bila u stanju razlikovati kliker u boji od planete Jupiter, a kamoli književno djelo od pjesama Semezdina Mehmedinovića. Zabluda je, naime, građanske metafizike da postoji samo ono što ”ima smisla”, tj. ono što je korisno za proizvodnju, i tako, na primjer, planeta Mars postoji iako građani nisu (još uvijek) uspjeli da je iskoriste nekako. Smiješno je što su naši književni teoretičari i kritičari, pjesnici i prozaisti, slijedeći nalog te građanske metafizike, degradirali značaj ”forme” i ”uvećali” ideološki potencijal književnosti, htijući da ”uozbilje” književnost, jer ne samo da je nisu uozbiljili, već su uveliko poradili i na ukidanju njezine diferencijalnosti, tj. njezinog postojanja. Naime, književnost koja ima građanskog smisla i nije književnost. Građanin ima jednak pojam smisla za književnost jednako kao i za sapun od aloae vere. Mirišljava kupka, opuštanje, ugodnost, blagost; zdravo za tijelo i za duh! Jednako tako, književnost koja za nacionalistu ima smisla nije književnost. Treba vidjeti samo šta nacionalisti očekuju od Andrića da bude, treba vidjeti taj način na koji ga oni tumače, način na koji ga oni ”osmišljavaju”, rasklapaju i nanovo, na svoj način sklapaju, i uklapaju u svoje ideologije, kao pozitiv ili kao negativ, potrebno je, dakle, vidjeti kako naklapaju nacionalisti o Andriću danas i biće jasno da književnost za njihove, jednako kao i za građanske, pojmove, kao takva – ako ne govori u ime Srba protiv Bošnjaka, kao što ne govori – nikako ne može imati smisla. Andrić je složenost, ali je kao složenost besmislen. Potreban je jedan jednostavno-ideološki Andrić, mrzitelj, literarna četničina. On je, naime, smislen. Dvostruko. Jovica Andrić. Zapravo trostruko: Ne samo za Srbe i Bošnjake, već i za one koji tumače Andrića kao da je on ilustracije teza (jednog savremenog slovačkog teoretičara) o interkulturiranju.

Protivrječje između građanskih pojmova o književnosti i pojmova koje o književnosti imaju sami književnici nije nova pojava nimalo; iako je već odavno potisnuta u nesvijest. Građanska francuska revolucija i tržišna ekonomija koju je sa sobom donijela obesmislili su pjesnike u potpunosti. Prenijeti jedno naročito iskustvo, jednim naročitim jezikom, to za buržoaski sistem vrijednosti nije imalo nikakvog smisla, jer nije imalo nikakve koristi za novi ekonomski sistem. Ta roba se sporo proizvodi, još se sporije troši, i još je teže naći dovoljno njezinih potrošača da bi se napravio profit. Tako je od početka novi društveni sistem bio neraspoložen prema pjesnicima, i ne samo da nisu bili dovoljno uvaženi u građanskom sistemu vrijednosti, već su postali predmetom građanskih šala i zazora, postali su primjerom neozbiljnih ljudi. Smrdljivih. Besmisleni Zahar Pavlovič koji besmisleno djelja besmislena drva, to je sudbina modernog pjesnika. Divlji konj. Mjesec poslije uvođenja električne rasvjete.

Našavši se u takvim okolnosti, u tom ponižavajućem statusu, pjesnik je birao: ili da funkcionalizira poeziju ili da bude gord. Gotje je, na primjer, odabrao da negira zahtjev građanske metafizike korisnosti. Isto tako i Bodler. Neki je pak pjesnik odabrao da stihuje priručnike iz nauka koje su korisne građaninu. Biologije, hemije, sociologije. Bodler mu je, s druge strane, sugerisao kako je to majmunski čin, kojim bi se prije kazalo da je poezija mrtva, negoli pokušaj da se ona izliječi od udaraca tržišne revolucije. Šta znači, pita se Gotje, učiniti poeziju korisnom, kako da ona bude korisna u građanskoj kući, ako se zna da je klozet najkorisniji, neizostavni, dio te kuće? Gotje i Bodler, usvojivši Poove teorije o samosvojnosti utisaka koje proizvodi književnost, spram onih novinskih – Umjetnost radi umjetnosti, kao umjetnost radi efekata koje postiže samo umjetnost – zasnovali su, između ostalih, ideju o autonomiji književnost koja se pronijela kao crvena nit književnog modernizma. I tako sve dok nam gg. profesori (na primjer, Beganović & Kazaz) nisu objasnili kako je to desuétude, znate, une théorème immorale i kako je, vidite, vrijedna književnost zapravo Bazdulj Muharem i Graha Diplomatz. Korisna kao što je WC koristan. Puna sadržaja kao što je pun čučavac pun sadržaja. Smislena kao što je kanalizacija smislena.

Ako nisam bio dovoljno jasan, onda ću reći i izravno: plediram na ovom mjestu za besmislenu književnost, za umjetnost radi umjetnosti, za jednu književnost koja će proizvoditi utiske kakve samo književnost može proizvoditi, za jednu poeziju čiji će sadržaji biti različiti od sadržaja kanalizacije. Plediram za jednu liriku koja neće uobličavati ovaj ili onaj moral, tek onako, ne obraćajući pažnju na svoju formu, tj. svoj sadržaj, na njihovu samosvojnost, tj. emitirajući ideje koje su joj preegzistentne, već će razlikovati od svega što ona nije, i od onoga što je ona bila. Znači, ne zazivam buduću, našu, književnost očekujući od nje da oponaša Bodlera ili Poa, da imitira njihove forme, tj. sadržaje, niti smatram da je svaki esteticizam bio plodonosan i da je bio prava književnost. Naprotiv! Držim da je ideja o autonomiji književnosti, u svom historijskom razvoju, pogrešno tumačena i da je zato vodila mnogim zabludama. Zato i smatram da je potrebno pledirati za nju jedino ako je pažljivo postavljena, u stanovitom njezinom obliku, a ne bilo kako, tj. ne vraćajući dignitet svim očitovanjim esteticizma u istoriji književnosti. Mislim da je do apsolutne negacije esteticizma u savremenoj književnoj teoriji, došlo upravo stoga što je pojam ”umjetnost radi umjetnosti” shvaćen, apsolutistički, pogrešno, kao ”umjetnost o umjetnosti”, a ne kao kao – što je moje tumačenje i što je, čini mi se, logički uvjet postojanja umjetnosti, književnosti, tj. njezina diferencijalnost – dakle, a ne kao umjetnost radi (efekata, sadržaja, značenja) umjetnosti. Mislim da je zapravo do smrti književnosti u našoj, savremenoj, književnosti došlo upravo zbog tog pogrešno postavljenog pojma esteticizma od strane književnih (?) teoretičara i samih pisaca književnosti (?), i da je njihov pojam angažmana banalan jer je formiran kao prosti negativ tog banalno pojmljenog esteticizma. Ja ni ovdje ne govorim da je to plod njihove zle namjere, već je to prije plod kulturno-tehnološko-historijskog razvoja. I možda njihove misaone lijenosti, ako već ne invalidnosti, kukavičluka, i svakako neobrazovanosti koje ovo društvo neobično voli, jer joj je takvo poluznanje funkcionalno, jer tako banalno shvaćena ”angažovana književnost” ima smisla, za društvo. Ovo.

(Pišem sad jednim analitičkim jezikom sugerišući da moja negacija ”angažovane” književnosti nije samo pobuna jedne književne generacije protiv druge. Nije ovo samo pobuna koja svoje razloge izvodi iz oblasti mog emocionalnog života, niti ovaj moj tekst mislim kao retoričku negaciju, već bih volio da se to shvati kao logičko osporavanje. Ako je teorija na kojoj počiva naš angažman, u svom antiformalističkom i antiesteticističkom zanosu, ukinula imperativ razlike između književnih i neknjiževnih verbalnih pojavnosti, ako je ta književna teorija zasnovala svoj pojam ”angažmana” kao negativ nedijalektički i banalno shvaćenog pojma ”umjetnosti radi umjetnosti”, onda se više ne bunim samo ja protiv te književne teorije i njezine angažirane književnosti, već to čini, još kako, i sama logika sa svojim zakonima, što će reći bune se sami zakoni stvarnosti. Ne može se govoriti i misliti da postoji stvar A ako se ona, kvalitativno, ne razlikuje od stvari B, kao što se djela naše angažovane književnosti svojim značenjima ne razlikuju, kvalitativno, od značenja neknjiževnih tekstova, a govori se kako je ta ”književnost” ipak književnost. To ”ipak je” nema logičkih temelja.)

Dakako da su u historiji književnosti postojala očitovanja ekstremistički shvaćenog pojma autonomije književnosti, i da je takav esteticizam bio krajnost, da je, težeći apsolutu, taj pojam, takav, samoga sebe obesmislio; da je obesmislio svoju početnu motivaciju. Na primjer, Teofil Gotje. On je, jednako kao i Bodler, osvijestio objektivno protivrječje između književnosti i građanskog društva i njegovih vrijednosti. Teofil je, baš kao i Šarl, itekoliko bijesan na društvo koje je obesmislilo, omalovažilo, ismijalo, pjesnika, tj. njega, Gotjea. On je, međutim, za razliku od Bodlera, osjećajući prevelik bijes, odlučio da protestvuje tako što će svoju poeziju potpuno razvezati od te, buržoske, stvarnosti: neće, dakle, čak više ni pisati o njoj, nikako, o stvarnosti u kojoj živi, nimalo, već će pisati upravo o tome što je ta stvarnost negirala, pisat će o umjetnosti. Pisat će o umjetnosti svjetova koji nisu Francuska iz 1857. godine. ”Više volim”, piše Gotje u predgovoru za Mademoiselle de Maupin, ”kinesku vazu nego mnoge druge vaze koje mi služe, iako su na njoj zmajevi i mandarini.” Ili: ”Vrlo bih se, kao Francuz i kao građanin, odrekao svojih prava da bih vidio originalnu Rafaelovu sliku.” Ili: ”Više volim zvuke violine i baskijskog bubnja nego predsjednikovo zvonce.” To je jedna totalna pobuna protiv građanske stvarnosti, jedno mišljenje posve prožeto afektima, jedan stav koji će postati čitava jedna teorija ”umjetnosti o umjetnosti”, kao krajnji esteticizam, kao apsolutna autonomija umjetnosti, i to je više jedan pjesnički, emocionalni stav, negoli književna teorija koja svoje razloge crpi iz logike, a ne iz ”volim”, ”sviđa mi se”, ”mrzim”. Jasno da je čitav niz pjesnika počeo pisati u tom maniru Gotjea, o vazama, gordim labudovima, divnim damama i drugim predmetima, umjetničkim djelima najčešće, kojih nema u građanskom društvu, i to će postati modom. Taj će stav tek Rembo i Malarme usvojiti na pravi način, tj. ne kao oponašatelji, već će ga dognati do kraja davši mu nove kvalitete. – To je, naglašavam, pjesnički stav, to je teorija koja izraz afekta više negoli intelektualno-logička konstrukcija, to je Gotjeova vizija sopstvene poezije i u tome se ne sažima srž ideje o autonomiji umjetnost, kako su to često znali pomisliti savremeni teorijski promišljatelji (?) književnosti (?). To, dakle, nije teorija, već ”teorija” autonomije umjetnosti. Ta ideja, to nije ideja, već literarno tranponirana emocija koja svoju puninu ostvaruje tek uz svijest o kontekstu u kojem je nastala. Oponašati tu emociju Gotjea, pisati umjetnost o umjetnosti, značilo je i značilo bi danas, ne pisati književnost, već biti epigonom: ta teorija ne može biti univerzalni zahtjev stavljen pred pisce. Gotje je zastario kao vaza iz treće kineske dinastije, i danas to više nije ni egzotika.

Ono što ideja o autonomiji književnosti stavlja pred pisce kao imperativ, onako kako ju je danas shvaćam i za koju plediram, to nije tematski imperativ – ”pisati o umjetnosti!”, ili pisati o travkama i lastama, već je to jedan logički zahtjev: zahtjev razlike. (Ponovit ću to ako treba deset puta; i pedeset.) Književnost se mora razlikovati od onoga što nije književnost; ona svojim sadržajima, tj. formama, tj. sadržajima mora biti autonomna spram formi, tj. sadržaja, tj. formi onoga što nije književnost, bio to feljton ili psihoanaliza Sigmunda Froja, ilmihal ili Memorandum SANU-a, predrasuda o Romima ili grad Rio de Žaneiro. Čimpanza ili ideja historičara ideja Mišela Fukoa. Nilski konj ili rečenica Nure Bazdulj-Hubijar o smislu života. Svoditi sadržaje književnosti na ideje, na pojmove, znači ne čitati je na pravi način, usmrćivati njezina značenja koja moraju kao takva, specifična, postojati, inače sama književnost, logički, ne postoji. (Ponoviću ovo, ako treba, i dvije i jednu hiljadu puta.) Ukoliko je, međutim, takvo svođenje jednog književnog djela na pojmove, na ideje koje su postojale i prije njega, opravdano; ukoliko je to književno djelo ilustracija pojmova i ideja koje postoje neovisno od njega, onda to, logično, i nije književno djelo. Književnost nije ideologija. Književnost koja je idelogija nije književnost. A savremenim književnim teoretičarima, i neizmjeru njihovih sljedbenika među današnjim čitaocima, očigledno je stran logički način mišljenja o stvarima kad su na jedan tako rigidan način identificirali književnost i ideologiju. Ti ljudi imaju svijest čovjeka koji poistovjećuje labuda i noja, jer ”oboje su ptice”. Jeste i sunce je svjetlo na semaforu, a boca vode je tanker nafte.

Književnost jeste jezik, ali književnost nije bilo kakav jezik i svoditi njegove sadržaje na ideje, ideologije, izjednačavati ideologiju i sadržaje književnosti, kvalitativno, znači imati pamet noja ili labuda. Semafora ili konja. Sadržaj književnost nisu moralne ideje, već su sadržaji književnosti nešto različito od moralnih ideja, zakona. Književnost nije emiter moralnih ideja, jer ona nije prenosilac ideja. Književnost koja jest prenosilac moralnih ideja, jasno, nije književnost. Ona ne mora kao cjelina biti takva, moralistička, ali njezini dijelovi koji su takvi, ideološki, su strano tijelo, tumori. Moralistička književnost, književnost oštrih kontrasta, književnost koja jednostavno odvaja dobro od lošeg, književnost koja podučava, književnost tako izravno ”sugeriše”, koja prenosi vrijednosti, koja je ideologija, koja hoće da djeluje, koja hoće da je ”ozbiljan društveni diskurs” i zato je prijemčiva, to je loša književnost – ”angažman kao kič” – i kao takva nije književnost u punom smislu riječi. Ona, moralistička, nije književnost, već contradictio in adjecto. Ona, dakle, takva danas ima smisla.

G. Pisac je važan. Svijet mu je jednostavan. Zauzeo je stranu u ratu društvenih jezika. (I materijalnih interesa.) Osjeća se zadovoljnim jer je ispunio dužnost koju je božanstvo morala stavilo pred njega. Osjeća se dobrim čovjekom. Njegovo pisanje nije estetska onanija, niti su utisci koje ostavljaju njegova djela estetski orgazmi. On, lično, također, ponekad voli pročitati skladno poređane riječi, neobičan srok, oniričnu metaforu, ali, vidite, to nije suština. Dok se ljudi pate, vani, on ne može da bije glavom o zid svoje pjesničke sobe zbog broja slogova u svojem sonetu koji govori o broju slogova. O, ne, izvinite, ali on to jednostavno ne može! On, jednostavno, osjeća moralno gnušanje prema svim tim vjernicima Ljepote i njihovim teorijicama o autonomiji Umjetnosti, o tome kako književnost treba da govori o porculanskim vazama i sintetičkim cvjetićima kineske proizvodnje. On je, gospodo, odgovorio, jer je morao, pred izazovima epohe. Njegovo pisanje ima smisla tek ako pomaže drugima, makar malo, ili ako barem to pokušava. On piše protiv zločinačkih ideja. On čisti ljudske glave od predrasuda. On se time moralno opravdava. On zato osjeća da ima pravo na plaću, on je spunio svoju građansku, moralnu dužnost. Njegova je djelatnost bremenita smislom. Moralnim smislom.

Jeste, gospodine! Kako da ne, kako da ne! Apsolutno! Vaša djelatnost je bremenita smislom! Bravo! Autonomija književnost, formalizam, esteticizam, glupost, nemoral. Potpuno! potpuno se slažem! Treba se angažirati. Tačno! Vi, na primjer, Vi ćete očistite ljudske glave od predrasuda i prenijeti im kroz svoja djela prave vrijednosti. Jeste! Fantastično! Sjajno! Samo zbog predrasuda se ratuje. Socijalne pravde nema zbog moralne dekadencije. Odlično! Bravurozno! Šta kažete? Možda nećete. Šta? Vjerovatno neće, je li? Ali, dobro, nema veze, makar ćete pokušati. Jasno! Makar ćete viknuti u ime svih onih koji pate! Dovoljno. Vi, shodno tome, imate moralno prvo na svoju građansku plaću. Naravno! Vi ste moralni, iako ne patite, Vi niste krivi, ne, Vi niste krivi, Vi ste se očistili svojim angažmanom. Vi tako imate pravo da imate, da se ne patite. Maestralno, gospodine, brilijantno! Verba, non res! Kakav um, kakav um!

Važno je, pri preosmišljavanju ideje o autonomiji umjetnosti, pisati o još jednoj nastranosti njezinih nekih zagovornika iz prošlosti za koju su neki književni teoretičari ustvrdili kako direktno proističe iz same te ideje. Riječ je o tome da su neki zagovornici autonomije umjetnosti, nemalo njih, i nemalo njih najpoznatijih, bili ujedno i zagovornici reakcionarnih ideologija. Bodler je idejni sljedbenik Žozefa de Mestra, Paund je podržavao Musolinija, Eliot nije imao samo antisemitskih rečenica, već je čak jedno vrijeme podržavao naciste. Flober najviše od svega prezire buržoaziju, a jednako toliko i komunare, i nerijetko čezne za vremenima markiza i vojvoda, za burbonskim vremenima, Ljudevita XIV i gđe Pompadur. ”Vrlo bih rado”, izjavljuje Gotje, ”pristao da se vrati onaj ljudožder Šarl X, samo ako bi mi donio korpu tokajca iz svog dvorca u Češkoj.” To je sve jasno, to stoji napisano, postoje potpisi ovih pjesnika ispod navedenih rečenica; međutim, mislim da književna teorija koja kaže kako je ova reakcija neminovna, mislim da to nije tačno. Građansko društvo je obesmislivši ove pjesnike potaknulo njihovu sujetu i oni su svoje reakcionarstvo funkcionalizirali u tom smislu. To je bio skeptar, verbalni, kojim se oni htjeli tući liberalnog kaputaša koji ima se smijao po temelju njegovog cilindra i po ušima. Epater le burgeois! A osim toga, vjerovatno je postojala i ta čežnja za vremenom feudalnih (robovlasničkih?) mecena koji nisu samo brinuli, ekonomski, o lijepim umjetnostima, već su promovisali tu djelatnost kao uglednu. – ”Ah, kad su pjesnici bili plemići.” – Smatram da je samo politički diletantizam Ezre Paunda mogao povjerovati da će se nakon industrijske, tehnološke, revolucije moći iskorijeniti građanska metafizika korisnosti, i se moglo uistinu nadati – a ne samo čežnjivo snoviditi – nekom novom feudalizmu koji će pustit moderniste da pišu slobodno, i još da će, zbog tih pjesama, biti smatrani uglednim članovima društva. Povijesno iskustvo je pokazalo da je ta monarhija koju su zazivali ti reakcionarni esteticisti bila nemoguća, maštarija, afektivna ideja, već su se javila društva koja su promovisala vrijednosti različite i protivrječne vrijednostima liberalnograđanskog društva i ta totalitarna društva nisu nimalo bila raspoložena prema autonomnoj književnosti: ideološka smislenost literature, njezina propagandičnost, došla je do svog apsoluta u Trećem Rajhu i ostalim fašističkim režimima ili u deklarativno nekonzervativnom SSSR-u i ostalim članicama Varšavskog pakta, dok su esteticisti mogli otići u emigraciju i da tamo budu slobodno besmisleni, ili je njihova antidržavno-mračnjačka književnost bila zabranjivana; ili su, tijelom, saznali kako je završio Osip Mandeljštam. Politički sistem se možda može mijenjati, ali građanska je metafizika kao posljedica industrijske revolucije, sa svojim pojmom smisla i imperativom korisnosti, nešto proturječno ideji umjetnosti radi umjetnosti. Jasno da je Eliot kasnije objašnjavao svoju viziju monarhije kao nešto sasvim različito od nacizma, ali ta njegova maštarija previđala je tehnološko-povijesni razvoj, od kraja 18. stoljeća i dalje, i bila je plod njegove političke nepametnosti ili u najboljem slučaju njegove afektivna reakcije spram američkog modela. Tu, kod Bodlera, kod Gotjea, kod Eliota, očigledno se radi o emocionalnoj reakciji, o jednolinijski funkcionaliziranoj monarhiji – mašta se o društvu u kojem će imati smisla autonomna književnost i u kojem će njezini pisci, samo zbog književnih vrijednosti njihovog djela, doživjeti priznanje – tu se, takorekuć, radi o jednom častohleplju, o karakterima koji su bili preslabi da se pomire sa činjenicom da je to što oni pišu književnost i da neće doći jedno novo društveno sutra u kojem će biti priznata društvena vrijednost tom njihovom radu. Oni se nisu mogli pomiriti, duševno, sa objektivnim besmislom njihovog rada, i otud su, čini mi se, i pravili ponajviše te majmunske (ili pjesničke, kako vam volja) teorije idealnog društva. Oni su glupavo, naivno, tumačeći fašizam priklanjali se – i to najčešće nisu radili kroz svoje pjesme, jasno: imperativ individualizacije iskaza je protivrječan emitovanju reakcionarnih stereotipa i samo diletant može odvojiti formu od sadržaja, potpuno, i reći da Matija Bećković iako ima ”krmeće ideje” u pjesama, ipak ima ”jak jezik” (?) u poeziji – oni su se, dakle, priklanjali politikama koje su još više prtivrječne književnosti, autonomiji umjetnosti negoli je to građansko demokratsko društvo. Malarme (isp. njegovu biografiju), na primjer, ili Džojs (isp. slučaj pozivanja Džojsa u Irsku akademiju), oni su bili zagovornici autonomije književnosti, i nisu bili promotori ma kakvih ideologija, a opet su bili dovoljno lucidni i snažni karakteri da ne prave političke avanture jednog Ezre Paunda koji je sebi umislio da je srednjovjekovni trubadur i čeznuo je za Medičijima. Imao je, dakle, pamet neke kamenite Madone.

Veza, dakle, autonomije književnosti i totalitarnih društava, reakcionarnih ideologija, može postojati, ali kao subjektivna, dok je objektivni odnos (autonomne) književnosti spram tih ideologija i društava koje one zazivaju odnos kontradikcije.

U tom smislu tvrditi da je autonomija književnosti tek etapa u razvoju jednog književnika koji će završiti kao zagovornik reakcionarne ideologije, to je, blago rečeno, majmunska jedna ideja. Ja ne kažem da neće u budućnosti biti među piscima – čak i među ovima koje ovaj urednik objavi u Sic-u – slabih karaktera ili ”zdravih razuma”, koji će, ne mogavši trpiti nepriznavanje sa svih strana i objektivnu, tj. društvenu, tj. objektivnu, besmislenost njihovog književnog djela, koji će, ne mogavši trpiti glad, prikloniti se nacionalističkoj ili nekoj drugoj ideologiji, i da će onda pisati, ”korisne za narod”, drame o svetom Savi ili romane, didaktične, o turbetu u Turbetu, ali ta neautonomna književnost više neće biti književnost. Ne prorokujem ništa, pokušavam samo misliti logično. ”Izmislio sam novo mišljenje?” – ”Koje?” – ”Logičko!” – Pokušavam izbistriti pojmove do kraja, zato ponavljam neke stvari. Vjerovatno je to suluda rabota, jer će književni teoretičari čije pisanje ima smisla za ovo društvo i kojima je ovo društvo omogućilo da budu ugledniji od mene, oni će ovo moje plediranje za autonomiju književnost protumačiti (ako već ne kao njištanje jednog intelektualnog vranca, tj. konja, onda barem) kao običnu budalaštinu, nemoralni besmisao. – ”Sic sa svojim formalizmom, sa svojim oportunistički raspoloženim urednikom, sa svojom autonomnom književnošću, opasno skreće k desnici!” – ”Bravo, profesore, odlično ste to protumačili. Give me five.” – Ništa ne prorokujem. Samo pokušavam misliti logički, pratiti niz uzroka i posljedica.

Birajući između liberalizma i nacionalizma, želim da biram logiku, da odaberem ništa. – Ne vjerujem u bolje društvo. Niti mislim da je svako društvo isto. Pišući svoj Moralni i socijalni smisao poezije Marko Ristić je pisao kako poezija nema smisla za građansko društvo i vjerovao kako ona ima smisao za društvo, socijalističko, koje će doći. – ”Skoro će doći, skoro će proći, skoro će nestati, stati. Skoro će bednom, skoro će žednom, dovoljno vode dati.” – Ta njegova vjera, i Davičova, i Krležina, i hiljada i miliona njih, iz dvadesetih godina prošloga stoljeća u ovom je takoreći simpatična. Poezija je, mislio je Ristić, radila, čak i nesvjesno, za novo društvo u kojemu će čovjek postati novim, postati će konačno sobom; njegova svijest više neće biti u zaptu (ideološke) fraze, već će u njoj vladati sloboda sintakstičke razuzdanosti poezije. To će društvo omogućiti jednu oslobođenu emocionalnost i utažavanje želje, jednu realizaciju poezije, slobode. Reći ću jednostavno: to se nije desilo. To je novo društvo (SFRJ) imalo više smisla za poeziju, negoli ovo današnje, međutim ono je bilo u jednom industrijskom svijetu, u jednom političkom kontekstu, sa svim svojim unutrašnjim problemima i vanjskim, dijalektičkim i nedijalektičkim, ljudskim i majmunskim, niti su njegovi urednici bili jednostavno očitovanje blagosti koja nema veze sa voljom za nadmoć, itsl, da ne ponavljam; želim reći: poezija – jasno, kad ovdje kažem poezija, mislim na književnost – ona je ostala do dan-danas bez društva, materijalizacije Ristićevog snoviđenja, u kojem bi imala smisla, a da je taj smisao ne ide nauštrb njezine prirode. Danas više ne mogu ni maštati, kao Eliot ili kao Ristić, o nekakvom društvu po (”je veux”) mjeri poezije, jer mi razum ugoni dovoljno straha pred mogućnošću da budem smiješan, čak i pred nepretjerano mudrim ljudima. I pred onima pretjerano nemudrim.

Ja sam mislio da znam sve i pisao rečenice koje su htjele ubijediti da književnost ima itekakvog smisla, jer ona otkriva jedno obilje stvarnosti, u onome što stvarnost jeste i što može da bude, obilje što ga ideologije ukidaju sa svojim pojmovima. Pojmovima koji, jednosmjerno funkcionalizirani, poistovjećuju stvari i zakrivaju stvarnost, uređuju, ukidaju joj, ili barem teže da ukinu, složenost njezinog jedinstva protivrječja, složenost njezinog obilja, koji supsumiraju pod sebe svaku jedinstvenost tako nepažljivo da je zapravo negiraju i svojom nesviješću za egzistencijalni značaj verbalne individualizacije i novoga, život dovode u stanje u kojemu je njegovo unutrašnje vrijeme skoro pa zaustavljeno, osakaćeno u svakom sučaju. Zaustavljaju kretanje. Pisao sam da književnost, iako ne neposredno, ipak može osloboditi, ne u potpunoj, ali u dovoljnoj mjeri, svog pisca i čitaoca od pojmovne omče zdravorazumske metafizike koja lako poistovjećuje stvari duše i onoga na što je ona usmjerena. Metafizika, građanska ili nacionalistička, društveni ideal, ideologija, ideografija, koja previđa jedinstvo protivrječja, koja je apsolutistička, upregnuta logikom nagomilavanja izvjesne moći, zato guši život, ne poneki, već najčešće. Pisao sam da je to od najvećeg značaja, oslobađanje, takvo, jer iako nije u stavu identiteta sa stanjem pribavljenosti svake želje, niti je recept za tu sreću, otkrivanje svijeta koje nudi književnost i njegovo zakrivanje isto tako, koje potiče otvorenost svijesti prema novome, umjesto nadmenosti antropologije i životnog stava, dakle otkrivanje koje je i zakrivanje, u nejednakom smislu; pisao sam, dakle, ubjeđivao da, kao to, kao jedna energija koja će – možda; i to možda mi je bilo dovoljno – probuditi život uspavan od strane okoštalih pojmova, književnost ima itekolikog smisla.

To što sam pisao, to su bile gluposti. (Nisam ironičan. Imalo.) Te su rečenice bile očitovanje potpunog idiotizma ovog mladog pisca, kojeg on sada posmatra kao jednu neminovnost u razvoju vlastitog duha i hoće da porobi tu prošlost u smislu koji u sebi sintetizira pojam iskustva. Tih rečenica me je, priznajem, još uvijek stid, i ponavljam ih samo da bih se osvetio svojoj gluposti javno je osvješćujući. Ponavljam ih, dakle, po posljednji put i odričem se tih rečenica, priznajući građansko objašnjenje smisla autonomne književnosti, tj. književnosti, kao objektivno. Kao tajnu maksimu epohe. ”Književnost nema smisla.” Jeste, to je moja zadnja riječ. To je moj zaključak. Taj građaninov zaključak o književnosti je i moj zaključak. Zahvaljujem, i to je lišeno trunke ironije, tom gospodinu Nekom na majestetičnoj estetičkoj lekciji.

Književnost je mjesečina! Koješta. Književnost nije ni sunce, ni noć, ni mjesečina. Ona možda ima smisla za mjesec i zvijezde. Možda, nisam još uvijek razgovarao s njima. Do tog razgovora sam posve siguran da je književnost lišena smisla danas. Književnost je besmislena!

Govorit ću to, međutim, i bilježiti, odsad, kao uzvik, pisat ću i misliti o tome nelišen stanovite ekstaze, ulazeći u značenja tih riječi kao u podzemlje, kao da sam prvi hrišćani ili da u rukama držim gladijus, kao da ponirem i uspinjem se u bijesnu nježnost života kojom on stvara sebe, već toliki put, a opet kao nikada dotad, jedinstveno i veliko, kao da stvara kosmos, silovito i božanski, jedna veličanstvena energija! Ovo nisu njezini sadržaji, već me veseli što (prava) književnost danas više nema smisla. To je, međutim, moje lično raspoloženje, i ako se katkad, danas-sutra, nađem pred upraviteljima fondova, ja neću imati slobodu da, u toj udobnoj fotelji, pričam o svojim intimnim raspoloženjima po pitanju smisla književnosti danas, patetično, već je jasno da ću morati biti prijetvoran i govoriti o našoj književnosti kao o nečemu što, još te kako, ima smisla za društvo, što još te koliko usmjerava ideološke procese i što, u krajnjim konsekvencama, ima itekakve i itekolike veze sa proizvodnim odnosima.

Naša književnost, danas, mogao bih kazati toj gospodi, iskreno, koristi razvoju unapređenju legislative u državi Pipina Malog. I Alarihu koji je našim stihovima bodrio svoje vojnike prije ulaska u Ecijev grad. Slavićemo Ozirisa, u našim djelima, i to će biti smisleno za dobru žetvu u državi kojom vlada Pepinhat i tražiti da Sunce bude milosrdno prema Onome koji je doveo 11.000 grla stoke iz Nubije i 8.000 robova. A u drugom vremenu ćemo kritikovati pjesme u kojima se slave egipatski bogovi i to će pomoći Hatušilišu da svom političkom utjecaju potčini Karduniaš i Babilonce u njemu; ili ćemo pak, u našim romanima, pledirati za socijalne reforme cara Urukagine od Lagaša. Važno je da nas je Enuma eliša naučila poštovanju pred Samsu-Ilunom, jer je to i Marduku i Enlilu i Ištar ugodno.

U dane Tamuza svirajte na azurnoj fruli,

Udarajte o kolute od kornalina.

Naša književnost ima smisla, vjerujte, jer ona će pomoći Ašoki da ujedini nacionalizmom zadojena indijska plemena u Čoli, Pandiji i Kelaputri i da konačno razvije u tim zemljama irigacionu mrežu. Nemojte sumnjati u nas, ispisat ćemo Ši czin u kojem će se najljepšim trešnjama metafora okititi ideja da pod širokim nebom nema zemlje koja ne bi pripadala Onome koji je osnovao dinastiju, a u doba Čžou ćemo dokazati da Mu nije samo namjesnik boga već i njegovo ovaploćenje na toj zemlji. Riječi će biti djela.

Pred čitaocima ovog časopisa, ja ću, lišen spomenute prijetvornosti i kao Onaj koji uređuje ovaj časopis, dozvoliti sebi da zaključim o moralno-socijalnoj smislenosti naše književnosti i za to mi trebaju tri-četiri rečenice.

Postavljena pred probleme s kojima se suočava naše društvo, bosanskohercegovačko, postratno, tranzicijsko, naša književnost odlučila je, naime, da želi nositi crvenu šnalu, havajski šorc, kožne čizme i jednu svemirsku raketu pod desnim pazuhom, i da je predsjednik jednog eskimskog društva bez cilja i tajnog što djeluje u jednom selu na jugoistoku od Kinšase. Ona je angažirana u rješavanju naših društvenih problema kao ljubičasti kristal koji – čujete li ga? – zviždi melodiju izviđačkih pjesama razbijenom retrovizoru voza koji je jučer negdje otišao. Credo quia absurdum est, gospodo, to je moja konačna rečnica o smislu naše književnosti.