Kad sam počinjao pisati, živio sam još uvijek na roditeljskoj grbači. Bio sam tada posjednik prezira prema mogućnosti da neko moje pisanje ocjenjuje po tome jesam li dobio honorar i koliki je on. Osjećao sam se spremnim svakom takvom – pa makar to bila i moja rođena mati – odmah najoštrije odgovoriti kako je glupavo prosuđivati pisanje na osnovu toga ima li pisac novčane koristi od svojih djela ili ne. Važnija je – željno sam čekao da odgovorim tom nekom – etička odgovornost, riječju – ljudskost, koju pisac svojim činom pisanja iskazuje; ili ne iskazuje.

Nisam, međutim, znao bilo šta suvislo da kažem kad me je mati, jednom prilikom, dok sam kuckao neki tekst na laptopu, poetski pregnatno upitala:

– Jel to pišeš za pare il neke gluposti?

Da, htio sam joj reći, dobiću neke pare. Ali… To nije… Jer i kad ne bih dobio pare za ovaj tekst, to ne mora značiti da je… To nije glupost. – I dok sam pokušavao da sve to sažmem u jednostavnu misao, koja bi imala makar malo od estetske efektnosti njezinog pitanja, u razgovor se upleo otac, s očiglednom namjerom da me spasi od neugode, koju mi je pričinjavao majčin maniheizam:

– Šta maltretiraš dijete – kazao je – pusti ga nek na miru radi… Sigurno piše neke gluposti za pare.

Srećom, pa sam tad bio previše ogrezao u stav da je moralno sebeljublje najplemenitiji motiv za pisanje, pa sam osjetio potrebu da ne odgovaram roditeljima, koje sam – treba li reći? – smatrao nosiocima odveć primitivnog duha. Kažem: srećom nisam odgovorio, jer da sam se, kojim slučajem, upustio u polemiku i počeo lupati ko maksum po diviziji, ne bih imao nikakve šanse da izađem neporažen. Moj otac, automehaničar i nastavnik u OŠ ”Enver Čolaković” ima više književnog, tj. polemičkog, talenta nego što ja trenutno imam, a kamoli tada, dok majka, sa svoja četiri razreda osnovne škole u Gluhoj Bukovici, ima više polemičko-poetskog talenta nego otac i ja skupa.

Ne dovodeći u pitanje majčinu etičku intervenciju prema ovom (tadašnjem) studentu leziljeboviću, jednako kao ni očevu estetičko-ciničnu opasku na račun angažovanog pisanja općenito, želim ponoviti da ja tada stvarno nisam bio motivisan honorarima.

Kad sam počinjao pisati, bio sam isključivo vođen željom da u svojim i tuđim očima izgledam pametniji i moralniji nego što jesam. Nisu mi bile važne pare. Važno mi je bilo da budem važan. Napisavši svoje prve tekstove, žudio sam samo za time da me ljude hvale.

Jedan mi je stariji pisac kazao kako je, pročitavši moju kritiku Ibrišimovićevog ”Vječnika”, bio toliko entuzijastičan da je morao ustati i hodati po sobi, ukrug. I čak mu ni to nije bilo dovoljno, te je, kako kaže, morao – bivši toliko euforičan – otići do marketa kupiti smoki.

Jedan mi je drug počeo oponašati stil – mislio sam. (Sve dok nisam shvatio da obojica, u pojedinim trenucima, oponašamo Krležu i Marka Ristića, čijim polemički intoniranim esejima smo svi bili fascinirani u to vrijeme.)

Jedna djevojka, koja mi se sviđala tada, kazala je kako je mnogo naučila iz jednog mog teksta o ljubavi, što joj je dalo volje da ostane s momkom s kojim je, prije nego je pročitala moj tekst, namjeravala raskinuti.

Dolazile su pohvale. Peta, šesta, deseta, osmanesta, dvadeset i druga… Ali nikad mi nije bilo dosta. Ta glad je bila neutaživa. Imao sam osjećaj da što me više ljudi hvale da mi sve više pohvala treba. I tako sam se mučio, sve dok – moj ja – nisam došao do genijalne misli, koja me smirila. Među živima, mislio sam, mora da ne postoji niko toliko važan, čija bi pohvala zasitila moju sujetu. Eh – maštao sam – da je živ Krleža, ili Crnjanski… Ili makar Kiš.

Razumije se, budalasta je ta misao bila, ali mjerimo li je po stanovištu funkcionalnosti mora joj se odati priznanje, budući da je dognavši do kraja samoljublje ovog subjekta uspjela i da ga priguši. Ali kako je stvarnost uvijek luđa od najluđih misli, tako i ja nisam mogao ostati spokojan u svojoj budalaštini. Desilo se, naime, da su zakoni materije u toj mjeri izgubili na relevantnosti te su glasovi navedenih mrtvih pisaca uspjeli doći do mene i odveli me u pakao strasti koji mi je toliko bio prisjeo da sam ga godinama držao potisnutog u podsvijesti.

Ali da ne žurim. (Jer suština priče nije u poenti, moralnoj pouci ili psihološkoj tezi, već u samoj priči. Drugim riječima, priča ne bi trebala da ima suštinu koja može egzistirati van nje.)

Moj drug Keno Efendić, koji je i sam nekad pisao i bio u redakciji SIC-a, upoznao se, u to vrijeme prvih naših brojeva, s Čedom Kisićem. Taj gospodin Kisić – pokoj mu duši – bio je ugledni kulturni radnik u Jugoslaviji što mu je omogućilo da upozna velike naše pisce poput Krleže, Marka Ristića, Andrića, itd. I Efendić je tom već tada starom čovjeku nosio brojeve SIC-a, a ovaj je sve to čitao s ogromnom pažnjom, prenosio nam je Efendić.

Između ostalog, kazao je i kako me Kisić pohvalio.

Ja ništa od navedenog u tom trenutku nisam znao, a Efendić mi unaprijed nije objasnio ko je Kisić, očigledno precijenivši moju naobrazbu. Ne sjećam se šta sam tačno odgovorio Efendiću, ali se sjećam kako sam, oslobođen saznanja o značaju mog hvalioca, odgovorio kao pravi ”dvopapkar i troglodit” (kako sam volio tada krležijanski govoriti), sugerišući da me i ne interesuje što me ”taj tamo neki” Kisić, Čedo, hvali. Jedan od stotinu, mislio sam.

Navedeno odsustvo entuzijastične reakcije uvrijedilo je Efendića, koji je gajio prilične prijateljske simpatije spram starog Kisića, te mi je sa određenom ljutnjom počeo objašnjavati ko je Čedo Kisić. I videći kako na pomen Krležinog, Ristićevog i Crnjanskijevog imena počinje u mojim očima da se razbuktava vatra, Efendić zaboravlja moju aroganciju, i poklanja mi – kao što se djetetu poklanja autić – sljedeću informaciju: Čedo je kazao kako je siguran da bi Krleža štampao moje tekstove u svojim časopisima.

Čuvši to, pretvorio sam se u eksplodirajući Popokatapetl. Nisam htio da skačem, vrištim, idem po Ferhadiji i zaustavljam ljude i govorim im šta je Keno Efendić, tj. Čedo Kisić, tj. Krleža, kazao o mom pisanju. Nisam ja to htio, već je nešto u meni htjelo sve to.

– Čuj, Krleža bi me objavio u Republici i Danasu, Pečatu… Taj Čedo mora da je ozbiljan čovjek – mislio sam, ako se to smije nazvati mišljenjem.

Kakogod, ta Kisićeva pohvala bila je već ”prava stvar” i dobio sam ogroman motiv da obdjelavam svoj spisateljski posao. Tako sam, imajući Krležu među fanovima, vrijedno radio za idući broj SIC-a, nadajući se da ću pridobiti i Andrića, Crnjanskog, Skendera, Mešu… Kao što se vidi, bio sam skroman, jer nisam ni pomišljao na Kamija, Borhesa, Sartra, Markeza…

Sjedeći sa Efendićem, nakon objavljivanja broja, željno sam iščekivao da neko od navedene mrtve gospode iskoristi Efendića kao transvremenski medij i obznani mi šta misli o svemu tome što pišem. Ali nisam smio dopustiti sebi slobodu da upitam to što me interesovalo, misleći tada još uvijek da je najveća sramota za pisca da prizna kako ne piše – kao Danilo Kiš – isključivo iz najplemenitijih pobuda.

Srećom – a neki će to nazvati i nesrećom – Efendić je uspio vidjeti kako mi sve grimase i geste sugerišu jedan jedini upitnik, te mi je kazao –

Kako je Čedo poštom poslao neke moje tekstove Radomiru Konstantinoviću.

Infarkt.

Smrt. Klinička. Aparati. Elektrošok. Oživljavanje. Masaža srca. Dobro je, vraća se puls. Živ sam. Auuuuh. Dobro je. Štipam se neprimjetno po ruci: je li ovo stvarnost? Allah je najveći, Svetlana.

Jesam, zapitao sam se zašto je Efendić odugovlačio s tim priopćenjem. I bilo mi je jasno: nije mu bilo jednostavno prevaliti to preko jezika, svako bi volio da takvo što čuje o sebi, i jako je teško kad to mora reći nekom drugome, da ”išće muštuluk”, umjesto da taj drugi kaže njemu…

Tako sam psihologizirao.

Ali ne zadugo. Od silne euforije, počeo sam skakutati, pomalo, na stolici. Uhvatio sam se objema rukama za drške i stisnuo zube. ”Treba ostati miran. Stoicizam. Seneka. Pečorin”, mislio sam; i kazao:

– Koje tekstove je poslo?

– Ne znam. Vjerovatno sve – kazao je Efendić.

A to je značilo da je poslao sva tri teksta od kojih su se tada sastojala moja sabrana djela.

– Dobro.

Postavilo se metafizičko pitanje: Da li širiti tu jako ugodnu novost ili ne? Naravno, jako je teško – zna to i čitalac – hvaliti sebe samog. Ali bilo je još teže ne hvaliti se. Znaju to savremeni mladi pisci, moji vršnjaci, koji su imali tu čast da ih čita Rade Konstantinović.

Danima sam širio vijest.

Jedva sam čekao da se pohvalim pred ocem.

On je svojevremeno počeo pisati roman, ali je zastao na prvih nekolio rečenica. Kad me je vodio da upišem književnost u Sarajevu, pitao sam ga, ne bez patosa, kako su glasile te rečeni; kazao je:

– Idemo. Kuda ćemo? Ne znamo. Nismo nigdje da bismo mogli krenuti.

Ne znajući ni kada je otac počeo pisati svoj roman, a kamoli za utjecaj literature apsurda na studente književnosti u vrijeme kad je on studirao književnost, taj mi mi je uvod zvučao kao da je htio pisati roman o svom doživljaju ‘92. godine u Skender-Vakufu (danas Kneževo, Republika Srpska), i naše tada sve izvjesnije izbjegličke sudbine.

Nisam mislio da je to književnost. Kasnije, kad sam počeo čitati književna djela, na drugoj godini fakulteta, shvatio sam da sam odmah bio u pravu, da to stvarno nije bila nikakva književnost. Srećom i on je shvatio poslije prve tri rečenice da nije počeo pisati roman, već da mu se previše svidjela neka Beketova proza pa je odmah htio da bude Radomir Konstantinović.

Volio je Konstantinovića. I znajući to, jedva sam čekao da mu kažem jako ugodnu novost. Novost je, međutim, postala neugodna za mene, kad mi je otac odgovorio:

– Možda ti je to Konstantinović slao poštom Beketu.

Nije mi preostalo ništa drugo nego da branim vlastitu sujetu – pred naletom činjenica – psihološkim pretpostavkama, koje sam, pod utjecajem emocionalnog kontranapada, uzimao kao izvjesnosti: ocu je, mislio sam, sigurno krivo što nije imao tu povlasticu da ga Konstantinović čita, pa ne želi da vjeruje kako sam ga ja u tom smislu pobijedio.

Kasnije ću shvatiti da je očev odgovor bio izraz roditeljske ljubavi. S jedne strane, bilo mu je žao što sam žrtva iluzije, i htio je da mi je makar sugestijom ukaže na iluzornost moje sreće, dok mu je s druge strane bilo žao lišavati me te iluzije, koja mi je pričinjavala sreću, pa je, znajući da neću prihvatiti tu njegovu ciničnu opasku kao istinu, htio da nastavim uživati u utaženoj sujeti, ali je htio i da – kasnije – kad/ako se saberem, ne pomislim kako mi ”nije rekao” s ciljem da me, kao najveću budalu, ostavi ušukanog u iluziji.

Razumije se, Efendić me zezao. Zbog čega? Vjerovatno zbog toga što sam dva puta u kratkom vremenu uvrijedio starca Kisića, njegovog prijatelja. Prvi put kad sam sugerisao da mi Kisićeva pohvala ništa ne predstavlja. Drugi put, kad sam pokazao da mi je Kisićeva pohvala najdraža od svih, ali taj drugi put sam reducirao Kisića na nivo Krležinog – kasnije i Konstantinovićevog poznanika – što je opet značilo da mi Kisićeva misao ne predstavlja ništa. Možda je Efendić imao i didaktičke namjere prema meni, ali vjerovatnijim mi se čini da je iz prijateljskog saosjećanja prema prijatelju kojem sam ja, na jako ružan način, negirao subjektivitet – odlučio da me nasamari.

Efendić me zezao, ali nije to suština priče.

Odlično u svemu tome je što sam jako kasno saznao da me zeza, pa sam širio priču i omogućavao mnogim drugima da mi se smiju u sebi. Jer, jedna bi stvar bila da me je samo on, Efendić, neko vrijeme zezao, i smijao mi se u sebi, dok je sasvim druga stvar što su me svi oko mene sokratovski nasamarili, preciznije – što su me, na osnovu glasine koju sam širio, zezali.

Bio sam žrtva iste one ironije, o kojoj je povodom Crnjanskog Kisić govorio Efendiću, a ovaj meni. Kisić je, naime, bio član neke jugoslavenske delegacije koja je išla u London. (?) I između ostalog, tamo se susreo i s emigrantom Crnjanskim, koji mu je, dvije večeri, hvalio nova djela pisaca u domovini, prije svih djela Andrića i Selimovića. Kisić je, kaže, tek kad se vratio u Jugoslaviju shvatio koliko ih je Crnjanski zapravo pokudio.

A ja, kad sam shvatio da se dičim izmišljenom pričom, osjetio sam ogroman stid; izgubio sam vazduh. Osjetio sam kao da desetine ljudi skaču na mene, kao u onoj dječačko-fudbalerskoj igri kad se svi nagomilaju na na strijelca; s razlikom da ja nisam dao gol, već autogol. Količina stida koju sam osjećao, kad sam shvatio da sam samog sebe nasamario, bila je proporcionalna količini prethodnog samoljublja, što znači da je bila neizmjerna. Vidio sam odjednom lica svih ljudi pred kojima sam se neosnovano i prekomjerno hvalio. Osjećao sam se kao da me je neko golog istjerao na teren prepunog Nou Kampa, svezvaši mi prethodno ruke kako ne bih mogao sakriti svoj adamski stid.

Taj stid me je natjerao da zamrzim i pohvale, i autoritete. I premda, u vremenu koje je uslijedilo, nisam ostao izliječen od spisateljskog samoljublja, taj stid mi je – ili bolje reći, sjećanje na njega mi je pomoglo, natjeravši me da ne pokušavam predstaviti sebe kao pametnijeg i moralnijeg nego što jesam i da na kraju uvijek ispadam gluplji i nemoralniji nego što jesam.

U godinama, koje su došle nakon tog ”slučaja Konstantinović”, napisao sam sijaset tekstova, vođen, između ostalog, i željom da prevaziđem svoje ranije tekstove, kako po pitanju misaone tako i po pitanju stilske inovativnosti. Što, sad vidim, nije bilo toliko teško, jer su moji rani tekstovi bili, blago rečeno – slabi. Ne želim time reći da je – recimo – Ibrišimovićev ”Vječnik” dobro djelo, ili da Muharem Bazdulj ima književnog talenta, ili da Slavoj Žižek zna kuda ide ovaj svijet, već želim kazati kako se na bolji način mogu uobličiti moje tadašnje teze.

Svakako želim reći da se i danas s radošću sjećam Čede Kisića i komplimenata koje mi je dao. Znao je vjerovatno za sve moje spisateljske mane, jednako kao i da nisam oslobođen svakog talenta za pisanje. Kakogod, blagodareći tim lijepim riječima, dobio sam dovoljno samopouzdanja onda kad mi je najviše trebalo.

Prošle su godine, četiri ili pet godina, otad, a ja sam – rekoh – napravio stanovitu distancu spram tekstova koji su bili predmet šale, i bio sam spokojan u tom smislu, sve dok nisam pročitao vijest o smrti Radomira Konstantinovića.

Razmišljajući o njemu, o njegovom djelu i životu, kao što se razmišlja takvim povodima, nisam mogao da ne mislim o sebi i da se ne prisjetim samara koji mi je bio stavljen; i protivno svim izvjesnostima & vjerovatnostima, počeo sam ponovo razmišljati o mogućnosti da su moji prvi tekstovi stvarno došli u njegove ruke i da ih je pročitao.

Ta misao, kao i prije, nije bila misao, ali to sjećanje više nije bio stid, nego strah. Ogroman jedan strah, veći od prethodnog samoljublja, jednako kao i od stida, koje sam osjećao u ”slučaju Konstantinović”.

O, bože, mislio sam, šta ako je Efendić isprva govorio istinu, a onda, na osnovu svega smiješnog što se poslije desilo, kazao da je to otpočetka i bila šala? Šta je ako je čovjek stvarno pročitao te moje tekstove, te prve tekstove koji bi trebali da se u vodu bacaju?

Srećom, nisam bio zadugo obuzet tim osjećanjima; uspio sam se sabrati, ponovo sam razumno osmotrio situaciju, sabrao dva i dva, i proveo spokojno ostatak večeri, zadovoljno zamišljen nad činjenicom da Konstantinović nije čitao moje tekstove i na onaj svijet ponio loš utisak o meni.