Uvijek mi se činilo da je prijateljstvo sa velikim piscima loše za one mlade. Bolje je kritički se odnositi prema etabliranim, starijim kolegama, pa i pogriješiti u ocjeni njihovog djela, nego za ostatkom društva ponavljati uvriježene ocjene, formalizirane kroz priznanja. Uz ostale i ocjenu – da je neko veliki pisac.
Nabokov je osporavao vrijednost čak jednom Dostojevskom, a Pekić je govorio da je Andrić „prosečan turski pisac“. Možda je široj javnosti to teško razumjeti, ali piscima nije. Ili barem ne bi trebalo biti.
Andrić i Selimović su dali najveći doprinos bh. književnosti. Istovremeno su joj svojim prevelikim utjecajem nanijeli i najveću štetu, ostavljajući stotine epigona i akademskih profesora, koji o njima (i danas) pišu uglavnom dosadne knjige, valjda računajući da će i sami postati bitni, ako budu pisali o „bitnim piscima“.
Navedeno iznosim kao opravdanje što nikad ranije nisam napisao da je Sidran veliki pisac, što on svakako jeste. Naravno, nije ni bitno jesam li napisao ili nisam, jer ko sam ja. Ali meni je bitno da to kažem, jer sam uvijek mislio da Sidran zaista jeste veliki pisac (bilo da govorimo o pjesniku ili scenaristi). Uz Ibrišimovića, naš najveći savremeni pisac.
Na osnovu čega to tvrdim? Imam jedan test. Naime, veliki pisci znaju da su veliki pisci. Ne govore to, ali znaju, imaju to u podsvijesti, pod kožom, u kostima. Stoga imaju dovoljno samopouzdanja da se ne osjećaju ugroženima pred mladima, koji ih krenu osporavati, sve da bi došli do svog glasa i književnog identiteta.
Kada sam, kao student, prije 14 godina, objavio jednu prilično žustru kritiku Ibrišimovićevog Vječnika, do mene je, preko nekih zajedničkih poznanika, došla njegova reakcija. „Neka pišu, dobro je to“, kazao je, poistovjećujući me sa redakcijom ovog časopisa, što je donekle uznemirilo „mog voljenog mene“, a odnekle zbunilo. „Zar je moguće da se ne ljuti?“
Tri godine nakon te epizode, desila se i druga, koja potvrđuje moj test za provjeru veličine nekog pisca. U jednoj polemici u Oslobođenju, Sidran je spomenuo časopis Sic, tačnije jednu satiru Mirnesa Sokolovića, u kojoj su kroz toplog zeca parodijske obrade provedeni neki naši suvremeni pisci. Sidran je, sa uzvičnicima otkrivalačkog oduševljenja, kazao da je on „cio svoj svjesni i nesvjesni književni život pokušavao kazati nešto slično“ tome što je Sokolović napisao.
Odao je priznanje i kritičkom angažmanu časopisa, kazavši: „Programsko geslo svog časopisa o po-etičkom istraživanju i djelovanju, mladi ljudi iz redakcije provode dosljedno, svejedno u kojoj formi i u kojem književnom žanru iskazivali svoju po-etičku misao i stav.“
Bila je privilegija dobiti takvu ocjenu od jednog Sidrana. I tada sam, jednako kao i danas, bio sretan dok sam čitao te njegove rečenice. Međutim, te 2013. sam se uplašio, jer sam znao da će Sidranovi polemički protivnici optužiti Sic da je u službi velikog pisca, te sam brže-bolje reagovao.
U reakciji sam napisao da je pogrešno što Sidranu časopis Sic dođe kao „intelektualna toljaga kojom može tući svoje protivnike do mile volje“, te sam ga podsjetio da smo i u Sicu i njega samog kritikovali, između ostalog što je govorio na skupovima Radončićeve stranke i otišao na Mećavnik, Emiru Kusturici na noge. Mladalački sam naglasio da „ne može biti izjednačavanja Sidrana i Sica“, te dodao da Sidran, kao i svako, ima pravo da se slaže sa našim tekstovima, uključujući i one kritičke o njemu, itd.
Sidran je, naravno, znao da smo pisali i „protiv njega“ (kako bi rekli naši pisci), ali nije se ljutio. Mislim da je upravo zato i naglasio da smo dosljedni (jer kritikujemo i njega, a ne samo njegove suparnike). „Dosljedni“ bi se ovdje moglo čitati i kao sinonim za mladi, jer smo se tada obračunavali sa svima, bez izuzetka, ne razmišljajući o posljedicama. U svakom slučaju, Sidran se nije ljutio, čak ni nakon što sam u Oslobođenju skrenuo pažnju na njegov tadašnji politički grijeh (saradnju sa SBB-om).
Uzalud sam pisao. Nisam spriječio nepodnošljivo predvidljivu ocjenu jednog od Sidranovih suparnika u toj polemici (neću ga imenovati ovom prilikom, nije pristojno). Taj je, naime, napisao da se neubjedljivo pokušavamo ograditi od Sidrana, te smo kao „beogradski taksisti, koji ti odmah kažu: ‘Da ti kažem, slušam nešto ove Radikale, nisam glas'o za njih, al’ sve što kažu – imaju pravo.'“ Ovo poređenje mi se ne čini manje glupim, ni nakon što je prošlo 11 godina.
Napisao sam još jednu, suvišnu reakciju u Oslobođenju. Ponovio sam da „mi“, uprkos što se slažemo u nekim pitanjima, nismo Sidranovi istomišljenici, te ponudio dodatne argumente za tu tvrdnju. Kako rekoh, suvišno.
U godinama koje su uslijedile, uprkos tome što nas je pohvalio, nastavili smo se kritički odnositi prema Sidranu i njegovom djelu. Ja sam čak u nekim satirama prelazio granice dobrog ukusa (i danas bih birao riječi), ali Sidran ni tada nije ljutito uzvraćao kao drugi stariji pisci. Nije se plašio naše mladalačke kritike i satire, jer je, kako rekoh, imao u podsvijesti, u kostima to da je veliki pisac i znao je da mu ne možemo nauditi. Imao je obilje samopouzdanja. Za razliku od većine drugih, naročito naših profesora ili pisaca-stipendista EU, koji su vrlo ranjivo i panično reagovali, jer su u dubini duše znali da njihovo djelo zaista ne vrijedi.
Mnogo godina kasnije, nakon svih tih polemika, konačno sam se upoznao sa Sidranom. Bilo je to u aprilu 2022. Radio sam tada kao savjetnik u kabinetu člana Predsjedništva. Javio sam mu se i kazao da mu želim pokloniti svoj roman Vedran i vatrogasci, pojasnivši da u romanu ima govora i o njemu. Našli smo se u knjižari Connectum na Baščaršiji. Razgovarali smo nekih 15 minuta, ne mogu se više sjetiti o čemu. Govorio je sporo, ne sporo sidranovski, već kao starac kojeg je nešto ranije izmučio COVID.
Mislio sam da je najvjerovatnije da neće pročitati knjigu, ali mi je bilo važno da mu je poklonim, upravo zbog toga što je u njoj o njemu rečeno.
Mnogi su isticali njegovu političku nedosljednost. Od čuvene, odnosno prilično nepoznate, pjesme o Titu i vrapcima, „ptičjim proleterima“; preko političkog angažmana u Savezu reformista uoči rata, kasnije u SDA, zatim otvorenoj podršci SDP-u, Radončiću i kome sve ne.
Možda je pripadanje svima bio njegov način da ne pripadne (do kraja) nikome. Možda je „prevrtljivost“ zapravo bila odraz njegovog složenog identiteta: bio je bošnjački konzervativac, ali i ljevičar privržen Jugoslaviji; družio se sa umjetnicima i kriminalcima, predsjednicima i proleterima, vojnicima i pacifistima; gledao je iz dominantne, ali i iz manjinske perspektive.
U knjizi ratnih putopisa Zdravo, Bosno, stižem iz Sarajeva, piše o tome kako mu se Ramiz Delalić Ćelo s ogorčenjem žalio kako su mu u brigadu poslali nekog moralistu iz bivše JNA, pa mu je taj zamerio dvije stvari: prvo, što drži u komandi vjerske i stranačke (SDA) zastave i simbole; drugo, što ide u džamiju.
„Šta ti o tom misliš, književniče?“, pitao je Ćelo.
„Za ono prvo“, kazao je Sidran, „trebao si ga poslušati, za ono drugo – nokautirati.“
U navedenoj knjizi sa simpatijom govori o drugom Ćeli (kao ideološkoj suprotnosti prvom), a čak ističe da je „Caco imao pravo pitajući: ‘Znaju li oni da je rat?’, ljutit što toliko civila ‘zauzimaju bolničke krevete’ i ‘troše lijekove’ koji nedostaju njegovim borcima.“
Da bi slika bila potpuna, vrijedi dodati i nešto o čemu se malo zna. To je ono o čemu se govori u Vedranu i vatrogascima, a što sam Sidran nikada nije isticao.
U ljeto 1993. vojna policija Cacine brigade je na kopanje rovova odvela slikara Slobodana Bobu Perišića, glumca Zorana Bečića, čelistu Vedrana Smailovića, izvjesnog Nikolića, inspicijenta u Narodnom pozorištu, i dr. Kako glavni junak romana primjećuje: „Svi sa pogrešnim imenima.“
Sidran je tada, veli, stisnuo muda („a u to vrijeme glava leti“) i na naslovnici Oslobođenja objavio tekst Oslobodite Smailovića iz Cacinog privatnog logora. Navedenu epizodu glavni junak zaključuje time da su, zahvaljujući upornom Sidranovom insistiranju kod vlasti, neki od odvedenih ubrzo pušteni, te su spasili živu glavu.
Sinoć je preminuo Sidran (neka počiva u miru), a jutros je iznenada u Sarajevu pao snijeg, kao u onoj njegovoj pjesmi u kojoj, dok gradom hara kuga, govori Bašeskija, „što druge želje nema već tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas“.
