Bila je to večer poezije. Večer angažovane poezije; u Muzeju književnosti! Okrugli sto pjesnika na kojem se raspravljalo o poziciji pjesnika u tranzicijskom našem društvu i čitale su se pjesme. Govorili su: 1. sekretarica PEN-a BIH i pjesnikinja, 2. moderatorica, profesorica na Filozofskom fakultetu i pjesnikinja, 3. direktorica Muzeja književnosti i pjesnikinja i 4. kolumnista, stipendista ministarstava kulture i nevladinih organzacija i pjesnik. Govorili su ideje o angažovanim pjesnicima kao o savjesti svog vremena i ona blablablanja koja pišu u molbama ministarstvu kulture: o važnosti kulture i pisane riječi unutar jednog društva.

            Te ideje su ličile na muzejske eksponate, mumije i pitekantrope. Pjesnici su ličili na kustose. Publika je ličila na đake prvake koji su došli u posjetu muzeju i čudom se čude tim paleolitskim stvarima o kojima govore kustosi. U dječijoj mašti publike te nežive ideje, ti kosturi od ideja, dobivaju meso, postaju dinosaurusi, dobivaju izgled apokalipse. Muzej se pretvara u Jurassic park, a večer angažovane poezije, po ko zna koji put, pretvara se u crtani film.

            Osim Sokolovića i moje uredničke poluveličine na strani literarne pravde (u slobodnom prevodu s francuskog: epigonije nadrealizma) te večeri u Muzeju književnosti bio je i Mašo, student svjetske književnosti. Mašo nije član redakcije, niti je pio te večeri nimalo, ali je izgleda pročitao nekoliko crtica iz života Majakovskog ili nadrealista, pa mu se svidjela naša imitatorsko-provokatorska namjera.

            I dan-danas držim da bi se normalan čovjek morao smijati tim čuvenim elaboratima, a kamoli nimalo normalan. Kada su završili s predavanjem, moderatorica, docentica, pjesnikinja je upitala ima li pitanja iz publike, na što je Mašo odgovorio: ”Molim vas, gdje je ovdje WC?”

            Da li je Mašo to rekao previše tiho? Ili su čuli, ali su ga htjeli pustiti da se upiša u gaće? Ne sjećam se. Sjećam se samo da se, nakon toga, moderatorica pokušala našaliti, rekavši kako na kraju pjesnici moraju pročitati i nekoliko pjesama, da ne bi neko rekao da nisu pošteno zaradili svoje honorare. Ni danas objektivno ne mogu reći da li su te njezine riječi imale skrivenu suštinu, ali znam da sam te večeri – dosljedan svojoj paranoidno-šizofrenoj ličnosti – odmah prozreo tu suštinu: provocirala je neke moje ideje.

            Okrenuo sam se prema Sokoloviću: ”To ona nešto meni?”

            ”Ma, to ona Kazazu”, odgovorio je on, u svom prepoznatljivom ironičnom maniru, i potvrdio opravdanost mojih četvrtzasnovanih sumnji.

            (Čitalac prethodnih brojeva Sic-a može preskočiti ovaj pasos: To su ideje prema kojima je pozicija angažovanog pjesnika contradictio in adjecto, jer taj čovjek istovremeno stihuje političke agitke protiv države, a istovremeno je pravi službenik te države, sarađuje s političkim strankama, ministarstvima, pomoću njih postaje profesor na fakultetu, direktor u muzeju, sekretar u PEN-u, dobiva pare od države i međunarodnih organizacija da pravi ovakve pjesničke večeri itd. Osim toga taj posao angažovanog pjesnika – honorarisan ili ne – je apsurdan ako se uistinu želi djelotvorno raditi na preobrazbi društvene svijesti; ako je tako, onda je odabir književnosti, poezije, kao (danas najnečitanijeg) žanra poprilično glup čin. Ko hoće da mijenja društvenu svijest, neka snima filmove ili piše za novine. Pisao sam i da je ta tendencija ideologizacije književnosti proces usmrćivanja književnosti, da te njihove pjesme i nisu pjesme, da se njihov jezik ne razlikuje od nepjesničkih jezika, a sve zbog njihove angažmanske tendencije. Na koncu, to što oni pišu može napisati bilo ko, i oni se razlikuju od tog g. Bilo Koga samo što oni dobivaju pare za to; što su uz pomoć državnih institucija, uz pomoć međunarodnih fondova, uz pomoć medija, predstavili sebe kao poštene i uzorne ljude. Kao pjesnike. I kao takvi kritikuju društvo, političke stranke i ideologije! Kritikuju društvene moćnike, a i sami su društveni moćnici. Kritikuju kapitaliste, a i sami se ponašaju kao kapitalisti. Kritikuju totalitarno društvo, a i sami se bore protiv slobode govora. Misle za sebe da su disidenti, a sankcionišu svako drugačije mišljenje, itd. itd.)

            Nakon što sam primijetio tu njezinu žaoku na svom književnoteorijskom mesu, osjetio sam se, kao urednik našeg časopisa, najpozvanijim da odvratim. Čekao sam, međutim, trenutak u kojem će odgovor biti najupečatljiviji. Čekao sam kraj. Inače nemam nimalo retoričkog smisla za tempiranje odgovora, ali taj put sam bio nedosljedan sebi.

            Zadnja je čitala gospođa sekretarica PEN-a. Čitala je pjesmu o Oleni Popik, ukrajinskoj prostitutki koja je preminula od spolne bolesti, a koja je bila dovezena u bolnicu na 27. noć mjeseca ramazana. Sjećao sam se tog slučaja iz novina. Vjerujem, kao i svi ostali u publici. Nakon što je u uvodu svoje pjesme gđa Sekretarica u najboljem maniru novinskih izvještaja predstavila slučaj, svi su se u publici sjetili i rastužili. Zatim je pjesnikinja počela vikati, preskačući s jednog na isto, kao da joj je se u glavi okreće isparan DVD:

Muškarci, muškarci, muškarci!

Politika, politika, politika!

Muškarci, politika!

Politika, muškarci!

            Nasmijao sam se naglas toj glumljenoj histeriji, tom građanskom umišljaju da je pjesma isto što i prepričati članak o smrti Olene Popik i (zatvorivši novine) eliptično proklinjati šovinističku politiku koja je dovela do toga, kao što je učinila, naglas ili u sebi, svaka normalna čitateljica novina. Svaki normalan čitalac novina. Htio sam povikati da je to ucjena temom, i to ne bilo kakva, već honorarisana! I to kakvom temom! Kako god pjesnikinja pisala, moramo plakati jer piše o tužnim stvarima! Srećom, samo sam se prestao smijati.

            Ostali su se još više rastužili zbog toga što smo se Mašo i ja nasmijali. Sokolović je, međutim, ostao ozbiljan. Kao da je nešto smišljao. Vidio sam da je tek jedan moj profesor, osim dijeljenja općeg sažaljenja prema sudbini nesretne Olene Popik, imao na licu u jednoj trenutku i očite znake radosti, ponosan na čin svoje prijateljice gđe Sekretarice PEN-a, koja, evo, javno decentritra muškocentričnu ideologiju i proglašava politiku koja sprovodi tu ideologiju krivcem za smrt mlade žene. To je bila ilustracija njegove književne teorije. Još kad je pjesnikinja zaključila provokacijom upućenom vjernicima! (Razumije se, vjernicima kojih nije bilo u publici.) Kad je objasnila tim vjernicima da su oni u džamiji tražili od Allaha da im oprosti grijehe, dok je drugdje umirala njihova žrtva, njihova i njihovog Allaha! Kad je, dakle, pjesnikinja zavikala: ”Ikre! Muhammede Ikre!”, ništa mi nije ostalo nejasnim.

            Pomislio sam: boga mi, evo gđa sekretarica PEN-a muslimane konačno naučila pameti. Viče im: ikre! Ona, dakle, misli za sebe da je melek. I to ne bilo koji, već onaj najbolji, najveći, najbezgrešniji, najmoralniji, onaj koji je snio moralne zakone sa zvjezdanog neba na zemlju. Gđa Ferida Duraković misli za sebe da je, ni manje ni više, nego – Džibril! Božija usta!

            Čak i ovako polupametna pojava kao ja mogla je pretpostaviti da će gđa PEN centar BiH pomisliti da se smijem mrtvoj ženi, a ne lošoj pjesmi. Tako isto i da misli kako je melek Džibril islamski fundamentalista, silovatelj ili bar podstrekač silovanja. Ne, ne treba joj je reći da je (bezgrešna kao) Džibril.

            Nakon što je publika, već vlažnih očiju, aplaudirala mrtvoj Oleni Popik, ustao sam, svečano, aplaudirajući tom očitovanju penovske savjesti i građanske moralne onanije, te teatralno izjavio:

            Gospođi Duraković, da izvoli primiti moje čestitke što je i sama sama zaradila jedan honorar koristeći se tijelom Olene Popik, preciznije: mrtvim tijelom Olene Popik, što je, razumije se, u moralnom pogledu dakako različito od onoga što rade obični makroi.

            Moram reći da nisam sigurno znao kako će reagovati na tu moju izjavu. Pretpostavio sam bijes ili ironično miran odgovor. Iznenadilo me, međutim, kad sam vidio da su se svi već bili preplašili. Srećom, ubrzo je Sokolović na moju izjavu nakalemio: ”Ikre bismi rabike! Ikre bismi rabike! Allahu ekber!”, pa sam shvatio o čemu se tu radi.

            Moja dugo pripremana rečenica nije ostavila nikakav utisak u poređenju s utiskom koji je ostavio Sokolović koji je sjedio iza mene i Maše, koji se nije toliko smijao kao nas dvojica, već je imao dugu bradu, zavratio je nogavice, gledao je ispred sebe kao da nešto priprema, pa je već ličio na pravog vehabiju, i prije nego što je skočio. A kad je skočio, tad nije ličio nimalo na čovjeka koji gaji romantične namjere prema cijenjenom publikumu, već je nogavicama i bradom podsjećao na Osamu Bin Ladena.

            Govornici su iz naših članaka morali znati da dotad nismo bili ludi religijski fundamentalisti, ali kako su nas dugo vremena po kuloarima denuncirali predstavljajući našu djelatnost takvom, te večeri su, vidjevši i čuvši najzad bradatog Sokolovića izgleda dobili iznenadnu – i zato uvjerljivu –  potvrdu svojih hermeneutičkih želja. Mi smo (izgleda stvarno) desničari, luđaci, nasilnici. Još kad sam se sjetio da i ja i Mašo  imamo (nešto kraće od Sokolovićeve, ali ipak) brade, shvatio sam da je upravo počeo sveti rat džihad.

            Pjesnici su se ušutili. Publika se uspaničila. Strani gosti su premrli od straha. Jadnici nisu imali dovoljno vremena da im neko prevede kako niko do nas nije upravo izjavio da će iduće sekunde aktivirati bombu koju nosi umjesto potkošulje.

            Kad smo napokon, na radost domaćih i inozemnih ljubitelja poezije, izašli iz Muzeja književnosti, vehabija Sokolović je nešto gadno opsovao i eksplodirali smo, od smijeha.

            Kasnije je Nepoznat Netko okrenuo nekoliko brojeva, saznala izvore naših prihoda i tim našim poslodavcima – za koje smo radili analize fakultetskih udžbenika za književnost – uputila molbu da prestanu finansirati mladu gospodu koja najmoralnije članove našeg društva javno nazivaju makroima. Napad bombaša samoubica nije spomenula. Ja, razumije se, na početku nisam bio nimalo zadovoljan takvom potvrdom moje zoološke teze o psihološkim postulatima na kojim počiva naša književna zajednica. Dugo sam vremena bio nezadovoljan što neću sam moći odlučivati kad da budem gladan a kad ne. Kasnije sam ipak postao zahvalan toj Osobi, jer sam se na vrijeme prestao nadati da ću od književnosti imati bilo kakve novčane koristi, pa sam se nastavio baviti njome samo radi nje. Novac sam počeo zarađivati na osnovu drugih stvari, stvari koje nemaju nikakve veze s književnošću, i shvatio sam da, za razliku od angažovanog pisca, larpurlartista mora da se bavi i drugim stvarima, a ne samo književnošću.

            Lijepo je, dakle, ipak od PEN-a što tako angažuje svoj telefon u svrhu promocije larpurlatizma, inače bih mislio da na tu instituciju treba baciti bombu.